Razbijanje mita o ujedinjenoj ljevici

Razbijanje mita o ujedinjenoj ljevici

 (utopija²)

Predgovor

Ovaj kraći tekst je sažeta filozofsko logička analiza rada ljevice na osnovi činjenica i zapažanja. Tekst traži dobru koncentraciju i određeno predznanje.

Namjenjen je prvenstveno radnicima koji žele poboljšati svoje radne i životne uvjete, a ne žele da ih se ponovo iznevjeri. Također mogu ga koristiti i lideri ljevičarskih stranaka da bi poboljšali svoje programe i rad vlastite stranke (nadam se). Mnogi će vjerojatno u opisu prepoznati rad vlastite stranke.

Ovdje se uopće ne bavim ekonomijom već samo analizom ključnih smjernica programa koje bi trebala imati ljevica, ali ih nema. Istražujem razloge i preispitujem namjeru. Jer danas je u politici najveći problem nesposobnost. Analiziram da li je nesposobnost posljedica neznanja ili namjerno opstruiranje.

Mislim da ovaj tekst vrijedi čitanja i da otkriva mnoge zanimljive činjenice od ljevici koje su na prvi pogled nevidljive. Mnogo dobrih rečenica u tekstu je podebljano (>39), ali ima dosta dobrih rečenica koje nisu podebljane. Na žalost, tekst je dosta sažet pa ga je teško brzo čitati. Nije se moglo napisati u manje stranica, a da se zadrži cjelovitost misli. Npr. ako samo pročitate zaključak nećete dobiti pravu sliku stanja.

 

1. Ciljevi i program

Za zajedničko djelovanje najvažnije je definiranje zajedničkih ciljeva. Podrazumjeva se da ujedinjenje ljevice ima za cilj osvajanje zakonodavne vlasti sa ciljem izmjene zakona radi poboljšanja položaja radnika. To je minimalno što bi se trebalo očekivati i od umjerene ljevice.

Radikalnija ljevica nema namjeru samo poboljšati položaj radnika, nego drastično smanjiti izrabljivanje radnika promjenom društvenog sistema. Postavlja se pitanje zašto postoje umjereni ljevičari (socijaldemokrati)? Ne izgledaju li oni kao plaćeni igrači drugog tabora koji je prokapitalistički orijentiran? Možda je to ključan razlog za neslaganje umjerenih i radikalnih lijevih političkih stranaka i pokreta?

Umjereni ljevičari žele ostvariti utopiju “kapitalizma sa ljudskim licem” zagovarajući promjene malim koracima do boljeg društva. Radikalni ljevičari također žele ostvariti svoju utopiju “društva bez kapitalističke klase”, ali putem brzog revolucionarnog prevrata. Tako bi to trebalo biti u teoriji. Praksa je drugačija. Da bi se postigli određeni ciljevi treba imati program i podršku radnika. Točnije, treba imati realno ostvariv, ali i održiv program i ljudi koji će ga provesti.

Uz ljevičarske političke stranke trebamo dodati i radničke sindikate, koji bi trebali biti u savezu sa njima radi pogodnosti koje će radnici dobiti kada se ostvare programi lijevičarskih stranaka. Svi bi oni trebali biti ujedinjeni na cilju poboljšanja života radnika.

Međutim, trenutno nikakva argumentacija ne može pobiti politički stav neke grupe (recimo sindikata ili političke stranke). Nikakva logika tu ne vrijedi. Ako ne možeš promijeniti stav jednog čovjeka, jasno je da ne možeš niti stav grupe. Tj. sve te prirodno lijeve organizacije (ali i druge) imaju zauzete stavove koji su doslovce betonirani. Komunikacija se uvijek vodi sa nekim od “sekretara” za odnose sa javnošću koji zastupa stavove vodstva. Oni koji su na vrhu piramide odlučivanja ne vide razloga da išta unapređuju (mijenjaju) jer postižu svoje osobne rezultate (Hitleri iz malog sokaka). I potpuno ih shvaćam. Model koji je osobno uspješan za njih nije potrebno mijenjati.

Teško je konstruktivno usaglašavati ciljeve, ako lideri ljevice ne razmišljaju o boljitku radnika, nego samo o svom osobnom postignuću. A i kad razmišljaju o boljitku radnika, ako se radi o nepromjenjivim stajalištima, opet nema ujedinjenja. Čak i kada bi došli do usaglašavanja ciljeva, dolazimo na nove prepreke: čije je rješenje bolje, tko je kompetentan da to zaključi i tko će predstavljati ujedinjenu ljevicu. Da je netko htio sabotirati ujedinjene ljevice sigurno je da bi to lako uradio stvarajući lažne lijeve stranke sa ciljem privlačenja pažnje i podrške nezadovoljnih radnika, ali sa taktikom neslaganja sa drugim radničkim strankama ili sindikatima. Pogotovo što je puno laše sijati razdor, nego ujedinjenje.

Što je još gore, a što čini ljevicu nesposobnom nije samo neslaganje i razjedinjenje, nego već spomenuta ostvarivost programa. Postoji velik nedostatak elementarne logike razmišljanja koji zbilja zabrinjava. Ne razmišlja se kako će svi radnici biti pošteno plaćeni za svoj rad, premda je to jedna od Ustavnih stavki u RH. Da li je zbilja dovoljno to zapisati u Ustavu (Članak 55. – Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.) da bi to bilo moguće? Budući da zakonska regulativa nije osigurala poštivanje članka 55 Ustava, gdje njegovo poštivanje također znači i da svi zaposleni trebaju da rade bez gubitaka, čudno je da lijeve stranke nisu išle istraživati uzroke? Čak je i Marx svojedobno pokušavao riješiti problem pošteno plaćenog posla, ali nije našao nikakvo rješenje. Dnevnice radnika je bilo teško povećati. Marx je ukazao i da je nekoliko dotadašnjih pokušaja naplate poreza isključivo u novcu na kraju završilo sa velikim financijskim krahom. Zanimljivo, danas imamo naplatu poreza isključivo u novcu i očekujemo prije ili kasnije financijski krah. Rješenja tog problema u programima ljevice nema. Nema ni kod drugih političkih stranaka, ali to ne može biti alibi jer te stranke i onako ne trebaju riješiti problem pošteno plaćenog rada u kapitalizmu. Oktobarska revolucija u Rusiji je krenula povodom loših primanja radnica. Problem pošteno plaćenog rada je skoro pa jedini uzrok revolucija. Ljudi lako vide da resursi za život postoje, ali da rad nije isplativ. Pobunu vide kao jedini mogući put ka rješenju. Ali tu ne pomaže Marxovo učenje jer Marx to nije riješio. To znači da lijeve stranke ne mogu slijepo raditi po marksističkim principima nego moraju proširiti saznanja o regulaciji novca u društvu.

Pitanje upravljanja hijerarhiskog vodstva ili preko demokracije je također kamen spoticanja za ujedinjenje na ljevici, ali potpuno nepotrebno. Demokracija prvenstveno ima problema sa kompetencijom. Teško ćemo svi biti kompetentni za sva pitanja. A kada smo nekompetentni ne možemo niti procijeniti da je netko drugi kompetentan. To znači da i sustav hijerarhiskog vodstva također ne garantira ništa jer baza stranke ne zna i ne može procijenti ispravnost postupaka vodstva. Baza bi se morala ispravno obrazovati. Nekad u SFRJ je postojala partijska škola, ali ne za bazu, nego za potencijalni rukovodeći kadar. Polaznici te škole su zatim to znanje mogli prenositi u svojim lokalnim organizacijama. Međutim, kako je socijalizam srušen u SFRJ, očigledno je da partijska škola nije dala potrebna znanja ili da je u praksi rukovodeći kadar iz nekog razloga odustao od vlastitog učenja. Baza tj. radnici nisu bili svjesni da je rukovodstvo prestalo raditi u njihovom najboljem interesu. Štrajkova je bilo i u socijalizmu (ekonomski problemi) te bi vjerojatno kompetentna baza pobunom spriječila izdaju rukovodstva. Izostanak kompetencije baze je omogućio rušenje socijalizma u SFRJ. A isti taj izostanak kompetencije baze je danas prepreka za poboljšanje položaja radnika. Radnici ne mogu prepoznati da ih njihovi izabrani predstavnici loše vode.

Svi smo čuli o Orwellovoj “Životinjskoj farmi”. Možemo lako objasniti poruku iz Životinjske farme na sličnom primjeru u par rečenica. Recimo što radi pastir? On iskorištava glupe ovce. Da li pastir radi u najboljem interesu stada? Vjerojatno ne. On se brine za njih, ali ih i iskorištava. Pa koji bi bio smisao da ovce izaberu pastira za vođu iz razloga njegove sposobnosti? Da li su one kompetentne zbog toga? Ako ovce su izabrale sposobnog da ih vodi, to ne znači da će taj raditi na ostvarenju njihovog najboljeg interesa. Problem nije samo u izboru najsposobnijeg, nego i onoga koji će najbolje raditi za ovce. Međutim, ovce su nekompetentne i jedva mogu prepoznati sposobnijeg, a kamo li da razumiju njegove prave namjere. Nekompetentna baza je pravi rudnik zlata za sposobne manipulatore. Zanimljivo, prema bibiliji, Adam i Eva su istjerani iz raja nakon što su pojeli jabuku sa drva spoznaje. U daleka biblijska vremena, znanje je bilo važno i opasno za položaj vođa. I danas je tako. Radnici bez znanja će teško obraniti svoje najbolje interese. Mogu samo gubiti svoja stečena prava jer ne mogu prepoznati loše vodstvo.

U sadašnjoj situaciji podizanje kompetencije radnika je njihov vlastiti prioritet. Međutim, u tome kako se čini im neće pomoći vođe ljevice i sindikata. Njih kao da ne zanima podizanje kompetencije radnika? Jer kompetentni radnici će vidjeti da je vodstvo zakazalo pa bi ga mogli i smijeniti. Vođe zanimaju samo sljedbenici i podrška. Čini se kao da je samo bitno da vođe dobiju podršku i da na osnovi te podrške dobiju legitimitet tobože ispravnog djelovanja. Oko toga se vrti cijela priča kao i kod ostalih političkih stranaka. Uopće nije bitno što ustvari imaju podršku evidentno nekompetentne baze koja nije sposobna izabrati najbolje za svoj interes. Dokaz tome su mnogobrojni parlamentarni izbori koji su redovito završavali izborom pogrešnih predstavnika. Da stvar bude još apsurdnija često se objavljuju razne ankete popularnosti političkih stranaka. Pravi smisao tih anketa je upitan. Mali broj nekompetentnih birača daje svoje mišljenje u anketi koja očigledno ne može nikako pomoći ostaloj velikoj većini također nekompetentnih birača. Slično je i kada imamo “stručne analize nezavisnih stručnjaka”. Kako da znamo da urednik nije odabrao analizu koja mu trenutno politički odgovara? Jer koliko ima stručnjaka u ekonomiji, toliko ima i različitih stručnih mišljenja. Nekompetentoj bazi se sve može podvaliti jer ona ne može ispravno reagirati bez referentnog ispravnog mišljenja (svojeg ili nečijeg drugog).

Kada pričamo o ujedinjenoj ljevici, onda naravno pričamo i o mogućoj podršci baze tom savezu. I sve naravno nema smisla, ako je baza nekompetentna. Jer ranije ta ista baza nije uočila da ima pogrešne lidere lijevih stranaka i sindikata. Kako će se napraviti ujedinjeni front sa pogrešnim vođama? Možda je jedina šansa da neki od lidera lijevih stranaka koji zbilja ima namjeru djelovati u najboljem interesu radnika jednostavno eliminira druge pogrešne lidere iz političkog života. Tek tada bi podrška nekompetentne baze mogla uroditi djelovanjem u najboljem interesu radnika. I zbilja takva pojava se dogodila u povijesti KP i dokinula frakcijske borbe. Isto tako se moglo dogoditi da je frakcijske borbe rješio lider koji kasnije ne bi radio u najboljem interesu radnika. To je bilo pitanje sreće. Da budući položaj radnika ne bi bila lutrija, oni bi se morali obrazovati da steknu kompetenciju u obrani svojih najboljih interesa. Očigledno je da radnički lideri ne rade na tom planu jer bi kompetentni radnici mogli izabirati neke druge bolje predstavnike. Tj. postojeći lideri bi mogli biti smjenjeni. To je očiti sukob interesa u kojima pobjeđuju osobni interesi. I jasno je da kad su osobni interesi ispred interesa kolektiva (radnika) da će radnici izgubiti.

Možemo samo zaključiti da je sustav obrazovanja uništio minimalnu kompetenciju te da je demokracija tako postala ranjiva na manipulaciju i omogućava stvaranje velike koristi za svaku vladajuću elitu (kapitalističku ili neku drugu). U isto vrijeme postojeće vođe ljevice i sindikata radnika su u osobnom sukobu interesa jer ne rade na podizanju kompetencije radnika što iz vlastite nekompetencije, što iz čiste namjere. Nekompetenciju vidimo iz njihovih neizvedivih programa, a namjeru je malo teže vidjeti i dokazati jer to može samo netko tko je kompetentniji. Ako malo pogledamo mrežne stranice lijevih političkih stranaka (a i ostalih), vidjeti ćemo da nema javnih foruma za raspravu. Na prvi pogled je to možda logično jer bi ih tu možda napadali ljudi iz drugih stranaka. Možda ipak to nije glavni razlog. U moru raznih posjetioca sigurno je da bi se prije ili kasnije našao neki dovoljno kompetentan koji bi našao uzroke neefikasnosti te stranke i svima otkrio pogreške u njenom djelovanju. Zbog toga se sva komunikacija vodi preko pisama koje naravno drugi ne mogu vidjeti. Iz osobnog iskustva mogu reći da se u odgovorima gotovo nikad ne vodi polemika o iznešenim kontra argumentima. Kako polemika o programu ne postoji ni u privatnoj komunikaciji, nema niti nikakvog razloga za postojanje javnog foruma stranke ili sindikata gdje bi se moglo javno o tome raspravljati. Rasprava o programu i ciljevima nije moguća. Pa kako da onda očekujemo da se više stranaka ljevice udruži? Nema javne komunikacije stranaka sa pojedincima pa je logično da je još teže da će biti između stranaka. Čini se da je veća važnost biti osobno u vodstvu stranke nego djelovati u ostvarenju deklariranih ciljeva. Prilikom ujedinjenja svaki pojedini lider lijeve stranke se mora posvetiti zajedničkom cilju gdje bi mogla u drugi plan pasti važnost svakog pojedinog vođe ljevice. Neki od vođa, koji su bolji u javnom nastupu, bi mogli dobiti veću podršku, a njihove stranke povećati članstvo.

Možda bi mogli očekivati da bi udružena ljevica mogla stvoriti bolji zajednički program tj. da više mudrih glava bolje odlučuje. Međutim, toga nema. Zajednički plan nije skup najboljih dijelova pojedinačnih programa, nego samo možda dio programa koji ima svaka stranka ljevice. Već samim time je jasno da ujedinjena ljevica programski ne napreduje, nego nazaduje. Stvaranje zajedničkog boljeg plana pretpostavlja da planeri svake lijeve stranke imaju dovoljno kompetencije da shvate da drugi možda imaju bolje ideje za neke probleme. To znači da mora postojati otvorenost i sposobnost prihvaćanja boljih rješenja, a što praktično lijeve stranke uopće ne rade. Ako postoji zatvorenost za bolje ideje, udružena ljevica nema smisla. Udruživanje bi vodilo u degradaciju ionako neostvarivih programa umjesto da vodi ka ostvarivom programu.

Očigledno je da ostvariv program ima sigurno više varijacija, ali i da izostanak određenih ključnih odrednica vodi ka neostarivosti ili dugoročnoj neodrživosti. Možemo li tvrditi da je program svake lijeve stranke dobar i ostvariv? To bi značilo da samo jedan loš program neke lijeve stranke može pokvariti program ujedinjene ljevice. Kako ćemo znati da li su programi lijevih stranaka realno ostvarivi, ako se o tome ne vodi javna diskusija? Ima se dojam da vodstva lijevih (i drugih) stranaka ne žele da se njihov program javno analizira. O razlozima smo već pisali. Pitanje je samo da li je ta taktika na kraju dobra za interese radnika. Jer o tome se na kraju radi. I kako članovi te ljevice ne shvaćaju da zatvorenost u javnoj komunikaciji stranke nije u njihovom najboljem interesu. Problem je čini se u kompetentnosti članstva da odluči u svom najboljem interesu. Samo članstvo u lijevoj političkoj stranci nije od njih stvorilo politički kompetentne ljude. Nedostaje im političke kompetencije. Ona je naravno posljedica obrazovnog sustava u društvu. Međutim, nedostatak političke kompetencije članova lijeve stranke može biti samo posljedica političke nekompetencije vodstva ili odluke vodstva da ne radi na političkoj kompetenciji članova. I jedno i drugo naravno nije u interesu članova lijeve stranke. Javna rasprava na mrežnom portalu bi mogla otkriti političku nekompetenciju vodstva i možda povećati političku kompetenciju članova. To bi bilo dobro za članstvo, ali sigurno ne i za postojeće vodstvo. Stranka bi se čak mogla i raspasti. Velik je rizik za svaku, a ne samo lijevu političku stranku da vodi javnu raspravu. Ako je vodstvo stranke svjesno da njihov program ne vodi ostvarenju najboljih interesa radnika, jasno je da će pod svaku cijenu izbjegavati javnu raspravu o njemu. Vodstvu je prvenstveno bitna brojnost i lojalnost članova. Preispitivanje ciljeva i programa će prije voditi u osipanje članstva, nego u njegovo povećanje. Osobito, ako program nema sve elemente izvodivosti i održivosti. Razočarani članovi bi mogli napustiti stranku. Slično se može dogoditi i sa programom ujedinjene ljevice. Ne vjerujem uopće u mogućnost da i ako do toga dođe da bi se mogla voditi javna rasprava oko tog programa. Ako nema rasprave oko programa pojedine lijeve stranke, teško da će ga biti oko programa ujedinjene ljevice.

2. Ostvarivost programa

Puno puta smo govorili potrebi da programi ljevice imaju realnu ostvarivost. Ne može program ozbiljne ljevice biti spisak neostvarivih želja. To možda može biti trik da se dobije više glasova na izborima. Međutim, u trenutku kada se sa takvim programom probije u parlament, na osnovi njega se neće moći predložiti niti jedna održiva reforma. Kritika postojećeg stanja u društvu je naravno uvijek puno lakša sa pozicije oporbe. Ali, kada sve ostane na kritici, a nema ponuđenih rješenja to je zabrinjavajuće od ljevice. Za desnicu je to normalno jer desnica redovito iznevjeri radnike.

Nedostatak rješenja u konkretnoj situaciji je i dokaz da plan ljevice nije dobar. Svaki plan mora imati svoje ciljeve do kojih dolazi rješenjem problema koju stoje na putu do cilja. Problemi obično imaju svoje uzročnike. Cilj svakog dobrog plana je da se problemi riješe na nivou uzroka. Naravno to nije uvijek moguće. Neke je stvari teško i predvidjeti. Od stvari koje znamo da su sigurno bitne i da se moraju riješiti planom ljevice su slijedeće:

  1. Eliminacija političke korupcije iz Ustava i zakona

  2. Financijska održivost države i prestanak vanjskog zaduživanja

  3. Pravednija raspodjela plodova rada – pošteno plaćanje rada

Desničarske stranke, koliko vidimo ove probleme ne trebaju rješavati. Tu je izuzetak točka 2 koja je dio programa nekih desno orjentiranih stranaka. Te tri stvari uz prisustvo prirodnih resursa u državi predstavljaju ključni dio svakog održivog plana ljevice. Točka 3 obuhvaća problematiku koji Karl Marx nije riješio tako da će marksisti morati malo proširiti svoje znanje.

Marxizam je u biti nastao kao kritika kapitalizma koji sam počiva na političkoj korupciji društva. Karl Marx se bavio u biti kritikom posljedice političke korupcije. Umjesto zaključka da treba eliminirati uzrok koji stvara kapitalizam, on je zaključio da treba eliminirati kapitalističke odnose – posljedicu. Politička korupcija je svaka donešena odluka ili zakon koja donosi korist jednoj interesnoj grupi, a šteti najboljem interesu svih. Kako bi cilj ljevice trebao biti djelovanje u najboljem interesu radnika, to znači da ljevica mora eliminirati političku korupciju koja radi upravo suprotno – pogoduje interesima jednih, pri čemu šteti interesima drugih. Ničim nije garantirano da bi osvajanje vlasti udružene ljevice došlo do ispravljanja sve ugrađene političke korupcije u Ustavu i zakonima. Koliko znam niti jedna lijeva stranka nije radila analizu Ustava i zakona radi detekcije ugrađene političke korupcije. Ako nisu tražili političku korupciju tada ili je ne znaju prepoznati ili namjerno ne žele baviti tim problemom.

Politička korupcija u zakonima ima za posljedicu stvaranje kapitalističkih odnosa. Međutim, sama politička korupcija kao čin je posljedica ljudskog ponašanja. O tome sam više pisao u članku “Suočavanje sa političkom stvarnošću“. Osobni oportunizam pojedinca je skriveni korijen uzroka. Pod oportunizmom se obično podrazumijeva prilagodba na specifične okolnosti. Međutim, ključna stvar kod oportunizma je da počiva na eksploatacije drugih ljudi. Naravno oportunizam pojedinca se ne može izbjeći. On će uvijek postojati. U bivšoj SFRJ je postojala jedna rečenica koja je ukazivala na osobni oportunizam pojedinca: Ne mogu oni mene toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi. Pojedinac često želi parazitirati čak i na najprimitivniji način da bi iskoristio druge u svoju korist. Naravno da kad su ciljevi ljevice borba za bolji položaj radnika i eliminaciju iskorištavanja, tada osobni oportunizam tj. osobna korist ispred koristi kolektiva ne može biti prihvatljiva pojava. A ako se sjećate upravo ta pojava se događa sa lošim vođama lijevih stranaka (redak 28, 126). Nedjelovanjem u najboljem interesu radnika oni sami rade opstrukciju borbe koju bi trebali voditi. Da li je onda čudno da borba protiv političke korupcije (koja potiče iz oportunizma pojedinaca) nije u programima ljevice ili se spominje bez puno objašnjena? Loše vođe ljevice u biti svojim primjerom pokazuju pogubnost osobnog oportunizma na društvo.

Izostanak detaljne razrade što je politička korupcija, koje su njene posljedice i što je uzrokuje je zbilja zabrinjavajući kod stranaka ljevice. Kada smo govorili o sposobnom vođi koji ne djeluje u najboljem interesu svih, trebalo je reći da je to korumpirani političar. Ljevica treba poštene političare koji će znati djelovati u najboljem interesu svih (kompetentno djelovati u najboljem interesu svih). To znači da takvi trebaju biti i njeni lideri. Samo, da li je to moguće? Da li ima smisla ujedinjenje ljevice koju vode korumpirani političari? Za desnicu je to očekivano. Ako je ljevičarska stranka vođena od korumpiranog političara i ako to njeni članovi ne mogu primjetiti i riješiti, možemo reći da imamo lažno lijevu stranku. Lažno lijeve stranke nemaju ostvarive programe, a samim time njihove vođe su korumpirane jer bez ostvarivog programa ljevica ne može djelovati u najboljem interesu radnika.

Pođemo li od pretpostavke da vođe lažne ljevice nisu tu slučajno, nego da namjerno razjedinjuju i opstruiraju radničku borbu za bolji položaj tada od njih možemo očekivati baš sve samo ne plodnu borbu za radnička prava. Za radnike ujedinjenje lažne ljevce nema smisla jer će to biti samo hinjena borba za njihova prava. Međutim, kako radnici nemaju kompetencije da ocjene da li se radi o poštenom ili korumpiranom vodstvu pojedine ljevičarske stranke, oni neće moći to unaprijed ocjeniti ni kad je u pitanju ujedinjenje lažne ljevice. Zbog toga je moguća da ujedinjena lažna ljevica lako dobije podršku radnika. Nekompetentne radnike je lako prevariti.

Ujedinjena lažna ljevica je više nego vjerojatna pojava budući da njihovim vodstvima ionako nije bitno ostvarivanje poboljšanja prava radnika (točnije znaju da neće uspjeti ali ih to ni malo ne brine). Korumpirana vodstva se udružuju radi postizanja osobne, a ne kolektivne koristi. Taj cilj je naravno puno lakše ostvariti. Djelovanje desničarskih stranaka je na taj način lako objašnjivo. Puno je lakše djelovati za interese određenih grupacija, nego za interese svih. Osobito, ako nemaju pravu konkurenciju na ljevici ili ako podupiru i razvijaju lažne ljevičarske stranake. Kako se čini, teško je naći pravu ljevičarsku stranku. Što zbog neznanja, što zbog korumpiranosti vodstva. Čak bi bilo logično da prava ljevičarska stranka odbije udruživanje i zajednički nastup sa lažnom ljevicom. Ako bi bila u manjini, ne bi mogla utjecati na politiku udruženja, a sudjelovanjem bi mu davala legitimitet. Taj čin sam po sebi posljedično ne može značiti da je neka ljevičarska stranka prava ljevica, ako odbije zajednički nastup.

Financijska održivost države i način rješenja stalno rastućeg duga je vječna tema čak iz doba SFRJ. Zbilja bi bilo dobro kada bi ljevičarske stranke imale trajno rješenje za taj problem. Iz teksta Karla Marxa u kojem je on pisao o Francuskoj revoluciji 1846. gdje je Francuska imala isti problem, vidi se se da Karl Marx daje pogrešne smjernice za rješenje istog problema. Tj. na taj način se ne mogu stabilizirati državne financije (rezanjem nepotrebnih troškova i racionalim korištenjem proračuna). To nekom neupućenom zvuči logično, ali nije dovoljno. O problemu balansiranja državnog proračuna sam više pisao u članku “Balansirani državni proračun” u sklopu knjižice “Financijski sustav i novac“. Navodim primjer iz tog teksta:

Zamislimo da imamo državu kao servis, cestara, poljoprivrednika i mlinara. Cestar je u javnoj službi. On godišnje dobiva 99 zlatnika za svoj rad. Od toga plaća hranu poljoprivredniku 66 zlatnika. Poljoprivrednik od primljenih 66 zlatnika plaća mlinara 33 zlatnika, a dio trampom u hrani. A država, da bi opet imala državni proračun 99 zlatnika svakom od njih uzima 33 zlatnika na ime poreza te na kraju opet ima 99 zlatnika za financiranje javne službe.

Još bolji je tekst “Od problema do rješenja” iz iste knjižice. Zajednički zaključak je da nema mogućnosti da se stvori zadržani profit ili štednja od rada dok je cilj balansiranje proračuna, a u državi se ne povećava količina novca u opticaju bez stvaranja duga. Marx nije mogao naći rješenje tog problema jer je pod novcem smatrao samo novac za podlogom u plemenitim metalima. Stephen Zarlenga je u svojoj obimnoj knjizi “Izgubljena znanost o novcu” posvetio više stranica kritici Marxovog poimanja novca. Zaključak koji nam je važan je da država mora imati monetarnu vlast te umjesto balansiranog proračuna imati proračun sa umjerenim deficitom koji će se financirati emisijom novca bez duga. Ljevičarske stranke moraju imati monetarnu reformu ovog tipa, a ne tipa beskonačnog zaduživanja kod centralne banke. Izostanak te smjernice znači ujedno i da je program dugoročno neodrživ. Vlastita emisije novca je bitna radi postizanja unutarnje likvidnosti i mogućnosti rasta proizvodnje. Jer ako bi i cijene ostale iste, veća produkcija traži više novca u prometu. Ubrzanje cirkulacije novca nije rješenje na duže staze. Bez dodavanja novca se ne može postići ni teoretski da svi radnici (tj. svi subjekti u državi) pokriju svoje troškove i da im ostane samo jedna kuna na dan. Postojeća regulacija novac koja pogoduje bankama i stvara štetu drugima je po definiciji politička korupcija. Nevjerojatno je da nema niti jedne ljevičarske stranke koja bi to naglasila?

Monetarna reforma je rijetko spomenuta u programima ljevice. To opet znači da ili ne znaju ili namjerno ne žele staviti tu stavku u program. I prvi i drugi razlog su više nego za zabrinuti se. Ujedinjena ljevica koja bi izostavila monetarnu reformu ili ne bi dobro obrazložila bi pokazala neznanje i imala dugoročno neodrživ plan. A takav plan sigurno ne može biti u najboljem interesu radnika.

Vraćanje vanjskog duga je moguće tek kada postoji suficit u vanjskoj trgovini iz kojeg bi se vanjski dug mogao platiti. To je jasno svakom stranom kreditoru, ali nam ipak i dalje daju kredite. Što je naš dug veći, to je njima lakše diktirati pravila po kojima ćemo mi u državi raditi. Pritisak duga je poluga za promjenu naših zakona. Samo ne u našu, nego u korist stranaca (korporacija i poduzeća). Svaka prava ljevica mora biti za trajno rješenje vanjskog duga. Dok dug postoji mi smo dodatno ovisni kao država. Nezavisnost je samo riječ na papiru. Osim toga, mi se ne zadužujemo samo za deficit u vanjskoj trgovini, nego i za novac u domaćem opticaju. Budući da naša centralna banka drži visoku eskontnu stopu i time odbija banke kao posrednike od zaduživanja u domaćoj valuti, jedino im preostaje zaduživanje u inozemstvu. Posredništvo banaka je naravno opet jedan vid političke korupcije kao i svako nepotrebno zaduživanje države. Vanjska trgovina ima jedino smisla kada je u balansu. Jer treba li radničkoj državi suficit u vanjskoj trgovini? Mi možemo emisiju novca uraditi i bez vanjskotrgovinskog suficita. Isto tako nam ne treba ni deficit jer za njegovo rješenje moramo stvoriti suficit u vanjskoj trgovini. Znači, ljevica, kao i udružena ljevica mora imati u programu cilj balansiranu vanjsku trgovinu. A pogotovo u programu ne može imati članstvo u bilo kojoj državnoj udruzi ili podržavanje međunarodnog sporazuma koje unutrašnju trgovinu ne rješava kompenzacijom (kliring). Članstvo u EU u tom svjetlu nije dobro i ne može nikako biti dijelom programa bilo koje prave ljevice. Ljevičarske stranke koje misle koristiti pogodnosti EU da bi ostvarile korist za vlastitu zemlju pripadaju u skupinu posebno naivnih. EU je projekt krupnog kapitala i za interes krupnog kapitala.

O pravednijoj raspodjeli plodova rada je teško pričati u kapitalizmu. Države u kojima je to možda donekle uspjelo, svoj uspjeh često zahvaljuju iskorištavanju drugih država preko kolonija ili preko visokog suficita u vanjskoj trgovni. Osim toga, poboljšana prava radnika nikad nisu pala sa neba, nego su izborena teškom radničkom borbom.

Pravedna raspodjela plodova rada se gubi što je veći omer u isplaćenim primanjima. O tome sam više pisao u članku “Suočavanje sa političkom stvarnošću“. Razne statistike pokazuju da sa povećanjem socijalnog raslojavanja dolazi do povećanja ljudi koji žive ispod praga siromaštva. Prave ljevičarske stranke zbog toga moraju biti za smanjenje omjera primanja jer to vodi ka većoj socijalnoj jednakosti te je time rad poštenije plaćen. Nasuprot tome pojedinaci koji su sposobniji i plaćeniji imaju veću osobnu korist u društvu koje ima što veće razlike u primanjima. Prema statistici platnih razreda i brojnosti iz 2015. bolje plaćenih je 34% od ukupnog broja zaposlenih. To znači da ljevica nema samo nekoliko postotaka bogataša za protivnike, nego potencijalnih 34% zaposlenih kojima je sada bolje nego u socijalno ujednačenijem društvu. Posljedično ljevica neće dobiti nikad 100% podršku radnika, ako se ovi vode osobnim oportunizmom. Drugim riječima, kada bi udružena prava ljevica dobila vlast i provela najbolje reforme, mogla bi ubrzo izgubiti potporu 34% radnika što je možda dovoljno da izgubi slijedeće izbore. Ovo je možda i rješenje misterije zašto vlast ljevice može brzo da padne premda daje mnoge dobre rezultate. Socijalno ujednačenije društvo uvijek ima puno neprijatelja. Zbog gornje činjenice je to sada jasnije. Ljevičarske stranke često moraju pribjegavati doslovce nekoj vrsti diktaturi da bi održale vlast. Nemoguće je udovoljiti svima, ako se svi ljudi vode osobnim oportunizmom. Oportunisti trebaju druge za iskorištavanje. Ne mogu sami sebe iskorištavati. Smanjenje osobnih primanja kod 34% radnika koji ujedno pripadaju u grupu stručnijih i vjerojatno sposobnijih bi moglo natjerati iste na iseljenje iz zemlje. Država bi mogla izgubiti puno potrebnih stručnjaka. Povećanjem plaća istima radi zadržavanja tih ljudi u zemlji ide na štetu ostalih 66%. Pitanje je koji je onda smisao reformi, ako nema poboljšanja položaja barem većine radnika? Razočaranje u vlast udružene prave ljevice je veoma vjerojatno dok je razočaranje u vlast udružene lažne ljevice 100% sigurno. Lažna ljevica, naravno ne bi radila nikakve bitne reforme i nastavila bi istu lošu politiku.

Naravno, prava ljevica bi mogla krenuti u ponovno strano zaduživanja te na temelju novca od stranih kredita davati veće plaće radnicima te tako stvarati privid uspješnog vođenja državom (život na kredit). Samo u svemu tome nismo ni uzeli u obzir reakciju drugih kapitalističkih država. Teško je vjerovati da će bez ikakve reakcije proći reforme koje ukidaju kapitalizam u jednoj državi. Pitanje je i da li bi vlada ujedinjene ljevice mogla lako dobiti strani kredit, čak i da je transformaciju kapitalizma u socijalizam uradila na principima borbe protiv političke korupcije u državi. Što znači da je primjenila koncept koji je iznad konfrotacije naši – vaši, ustaše – partizani – četnici, radnici – poslodavci tj. na koncepciji za ujedinjenje svih pozitivnih snaga u društvu koji vodi ka istom cilju – društvu bez podjela na klase. Ipak je to na kraju ukidanje kapitalizma koje se teško oprašta od strane drugih kapitalističkih država čak i kada se ne radi o nasilnoj revoluciji, već o odluci demokratske većine. Više je vjerojatno da bi kredit dobila slijedeća prokapitalistička vlada uz uvijet da restaurira kapitalizam.

3. Koncepcija efikasne ljevice

Zbog problema prosječne nekompetentnosti ljudi nije preporučljivo graditi stranku na potpuno slobodnim demokratskim principima. Ljudi su već na proteklim izborima pokazali da ne znaju odabrati prave program i lidere. Dopustimo li da baza stranke demokratskom oslukom kreira program stranke teško da će taj program biti realno izvediv.

Za svaku stranku koja je u nastajanju velika je opasnost da novo pridošlo članstvo prema demokratskim načelima nadglasa osnivače i promijeni prvotni program. Naravno, u nekom sretnom slučaju bi se moglo dogoditi da program postane bolji. Međutim, radnička stranka koja naglo raste bi mogla postati prijetnja prokapitalističkim strankama pa bi mogla biti meta diverzije. Jedna od tih akcija bi mogla biti i promjena vodstva i programa. A to je najlakše u stranci koja radi na demokratskim načelima. Potrebno je samo ubaciti dovoljan broj aktivnih sabotera u tu stranku. Slično se može dogoditi i sa udruženom ljevicom. Ako u udruženje uđu lažne ljevičarske stranke, tada je moguće da će sabotirati rad udružene ljevice.

Rješenje za sprečavanje sabotaže je da se prije nastanka stranke organizira tim poštenih stručnjaka koji će napraviti popis ciljeva, popis uzročnika problema i način njihovog rješavanja. Na temelju tog plana se zatim traži podrška i sudjelovanje u realizaciji tj. osnivanje stranke i provođenje programa u djelo. Temeljni plan stranke se kasnije ne može mijenjati. Može se samo napraviti druga stranka sa drugim imenom i promjenjenim programom. Mane ove koncepcije su da program ovisi o poštenju stručnjaka koji su ga radili, ali i da nema puno mjesta za unapređenje plana. Sa druge strane, nema prostora ni za sabotažu programa što može biti jako bitno za realizaciju.

Ovaj koncept organiziranja stranke je moguće primijeniti i kod stvaranja udružene ljevice. Čvrsto definiranje ciljeva, problema koje treba riješiti i načina rješavanja je od velike važnosti za uspjeh udruženja. Udružena ljevica sa ostvarivim i održivim programom bi sigurno bila meta sabotaže programa i njegovog provođenja. Koncepcija nepromjenjivog programa bi to spriječila.

Na početku kada smo govorili o ciljevima i programima detektirana je betoniranost postojećih programa ljevice. To bi u neku ruku bilo na tragu ove ideje da se radi o realno izvedivim i održivim programima. Ako su programi loši, tada im nije bitna nepromjenjivost jer su ionako neupotrebljivi. Moguće je da su protivnici ljevice toliko nekompetentni da ni ne znaju da su ti programi u tom stanju neupotrebljivi. Očigledno je da vodstva ljevih stranaka koje imaju neprovediv, ali i nepromjeniv program možda pate također od nedostatka kompetencije. Međutim, ako je vodstvo postalo svjesno neprovedivosti programa, a ne zanima ga nadogradnja, tada smo sigurni da samo vodstvo sabotira rad tj. postizanje ciljeva vlastite stranke. Tada je potpuno jasno da bi svaka javna rasprava mogla otkriti te činjenice. Zbog toga i nema javne rasprave o programu.

4. Zaključak

Kako god okreneš ne piše nam se dobro. Prije ili kasnije situacija će se toliko zaoštriti da će promjene biti neminovne. Međutim, tu su mnoge dileme i problemi:

  • ljevica je možda vođena od pogrešnih ljudi (ne brine ih nedostatak rješenja)

  • radnici nemaju kompetenciju da odlučuju u svom najboljem interesu

  • programi ljevice nemaju elemente izvodivosti i održivosti

  • velike su šanse da se ujedini lažna ljevica i nastavi istu politiku

  • čak i uz izvedive programe čak do 34% bolje plaćenih radnika bi imati manja primanja nego prije, a samo 66% slabije plaćenih bi imao bolje plaće

  • nemoguće je zadovoljiti sve ljude koji se vode osobnim oportunizmom (oportunisti moraju neke druge iskorištavati – ne mogu sami sebe)

  • moguća je reakcija drugih kapitalističkih država

Male su šanse da će nastati prava ujedinjena ljevica i da će imati izvediv program. Da čak i da uspije, to neće zadovoljiti sve ljude koji se vode osobnim oportunizmom. A osobito ne one sposobnije koji su bolje plaćeni. Jako, jako je mala šansa da se postigne sve to i održi. Ljudski oportunizam koji stvara političku korupciju i posljedično socijalno raslojavanje je pogubna osobina ljudi koja ne vodi u bolje društvo. On otežava promjenu na bolje, a kad se ona i dogodi djeluje kontrarevolucionarno.

Kada se pročita ovaj tekst i usporedi sa programima nekih stranaka, koje se i ne deklariraju kao ljevica, ali obećavaju brda i doline za radnike, jasno je da su ta obećanja jako teško ostvariva. Pogotovo jer za veliku kupovnu moć radnika treba značajno podići produktivnost i uraditi pravu monetarnu reformu. Pri tome ne možemo zaboraviti da je produktivnost kod kapitalista bitna stavka za konkurentnost proizvodnje te da su je oni maksimalno podigli.

Nostradurus Zagrebački

Oglasi
Objavljeno u Društvo, politika | Označeno sa , , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Suočavanje sa političkom stvarnošću

Suočavanje sa političkom stvarnošću

(matrica – matrix)

Analizirajući financijski neuspjeh Republike Hrvatske, otkrio sam mnoge objektivne uzroke problema. Ipak, na kraju se pokazalo da ti objektivni uzroci problema ipak imaju svoje subjektivne korijene.

Financijski problemi su samo refleksija društvenih odnosa. Društveni odnos je rezultat odnosa snaga tj. rezultat borbe između interesnih grupa. Ključno pitanje koje razotkriva interesne grupe je: “Tko ima najveću korist”. Jer onaj tko ima najveću korist u društvu ima (stvarnu) vlast u društvu. Ako u Ustavu Republike Hrvatske stoji da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu”, a narod ne ostvaruje najveću korist, tada je jasno da su interesne grupe uzrupirale vlast naroda i da nema demokracije.

Ako je najveća korist koncentrirana u točno određene grupacije vrijedi istražiti kako te grupacije to uspijevaju. U ovoj kratkoj knjižici ću pokazati da postoji jedna osobina kod ljudi koja je ključna za stvaranje sve veće nejednakosti između ljudi. Ta osobina je oportunizam. Oportunizam nije baš previše dobro opisan u literaturi. Pod oportunizmom se obično podrazumijeva prilagodba na specifične okolnosti. Međutim, ključna stvar kod oportunizma je posljedična pojava eksploatacije drugih ljudi. Cijela ljudska povijest je povijest eksploatacije. Naravno, eksploatirani su ti koji su iskorišteni od oportunista. U ljudskim zajednicama uvijek je prisutna eksploatacija. Neki puta smo je svjesni, a neki puta nismo.

Vrhunska politika vladajuće elite je kada se ljude eksploatira, a da oni o to ne znaju (premda osjećaju posljedice). Upravo to postaje jasno kada se analizira “tko ima najveću korist”. Uz one koji imaju najveću korist vežu se i pomagači (kolaboracionisti) koji također ostvaruju dodatnu korist. Državne zajednice su često bile u službi vladajuće elite. Međutim, takve države se ne mogu zvati demokratskim. Kapitalizam je doveo politiku manipulacije do savršenstva. Kapitalizam, gdje glavnu korist ostvaruju posjednici kapitala, nije nikad demokracija jer logično demos (narod) nema stvarnu vlast u rukama kada najveću korist ima grupa kapitalista. To je samo iluzija demokracije. Ključan faktor u svemu je ljudski oportunizam.

Jedan od načina da potakneš ljudski oportunizam je da omogućiš jednim ljudima vlast nad drugima. Za čudo, u Ustavu RH stoji da “Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Ustavom i zakonima je neposredno odlučivanje ograničeno do te mjere da to ne predstavlja nikakvu stvarnu vlast. Praktično vlast je predana u ruke izabranih predstavnika koji donose ustav i zakone. A to je, kako sam napisao, jedan od načina da potakneš oportunizam tj. korupciju društva koja iz toga slijedi – da jednim ljudima daješ vlast nad drugima. Tu uopće nije bitno što se ti ljudi mijenjaju svake 4 godine. Druga postava narodnih zastupnika nastavlja isti posao ne sumnjajući u “demokratičnost” svog posla. Ova knjižica otkriva kako taj potpuno nedemokratski sustav funkcionira i održava se koristeći oportunizam pojedinaca.

1. Stručnost i oportunizam

Svako izlječenje počinje sa dijagnozom. Dijagnozu bi trebali dati znanstvenici tj. stručni (kompetentni) ljudi. Međutim, sa društvom stvar nije tako jednostavna. Politika je uvijek djelovanje u nečijem interesu. Stvaranje točne dijagnoze bi moglo za posljedicu imati smanjene pogodovanja određenim interesnim grupama u koje pripadaju i znanstvenici.

Donja slika pokazuje kako i zašto je znanstvena zajednica uključena u pogodovanje. Znanstvenici koriste svoju poziciju da bi društvo prilagodili svojim interesima, a ne da bi djelovali u najboljem interesu društva. Teško je očekivati da će znanstvenici napraviti dijagnozu stanja gdje će razotkriti vlastitu ulogu u društvu. Što više, vjerojatnije je da će znanstvenici i stručnjaci raditi kako na prikrivanju vlastite uloge, tako i na skrivanju prave dijagnoze stanja u društvu. Iz ovoga slijedi zaključak da stručnost ne povlači obavezno sa sobom i rad u najboljem interesu svih.

korupcijska_petlja_lastPod utjecajem znanosti i obrazovanja se razvija specijalizacija u proizvodnji. Specijalizirani proizvođači su međusobno ovisni i rade razmjenu proizvoda i usluga. Kao rezultat neravnomjerne razmjene se događa prisvajanje plodova rada (oportunizam od strane pojedinaca). Ostvarena dobit je kasnije poticaj za političku korupciju da se izmjenom zakona pogoduje zadržavanju iste ili postizanju još veće dobiti. Znanstvenici su tu također prikazani kao sudionici eksploatacije jer šute na događanja i ponašaju se kako kolaboracionisti (suradnici). Najveću korist od korupcije imaju političari i kapitalisti jer oni najmanje pridonose, ali zato najviše utječu na nejednakost preko lobiranja za zakone kojima se omogućava veća eksploatacija obične raje. Na gornjoj slici su plemenske vođe u istoj rubrici sa političarima. Naime, kada nema tehnologije, nema niti specijalizacije niti potrebe za razmjenom pa plemenske vođe preko plemenskih zakona provode prisvajanje plodova rada. Političari također ne sudjeluju u proizvodnji pa su tako na istom nivou sa plemenskim vođama. A kako situacija stoji, to točno odgovara stanju u društvu. Političke stranke se ponašaju kao plemenske zajednice koje se međusobno bore za prevlast. Pri tome kapitalistima odgovara da ih se ne prepozna kao prave vladare (one kojima sistem uvijek najviše daje korist), nego da za to koriste političare kao marionete (posrednike).

Najvažniji zaključak je svakako da stručnost (sposobnost) i visoka inteligencija umjesto boljeg života za sve može uroditi boljim životom samo za vladajuću klasu i njihove suradnike (političare i stručnjake). To nije samo mogućnost nego je i najvjerojatniji razvoj događaja koji je vjerojatniji što su ljudi skloniji oportunizmu (iskorištavanju drugih radi vlastite koristi). Logika nam kaže da oportunizam uvijek donosi više osobne koristi nego kada se pravedno dijeli. Uvijek se prisvajanjem plodova rada drugih može dobiti više nego vlastitim radom.

Što je čovjek inteligentniji svjesniji je kako može ostvariti više za sebe u oportunističkom i korumpiranom društvu. To nije samo bojazan da bi ostao bez posla ako digne glas protiv izrabljivanja i nejednakosti, nego i spoznaja da bi u boljem društvu dobivao manje (vidi stranicu 7).

Svaki sposoban čovjek može uspjeti u obadva društva, samo mu je osobno isplativije u korumpiranom. Vođen vlastitim egoizmom, on mora birati društvo nejednakosti. U takvom društvu se njegov rad cijeni više na račun da se nekome drugome oduzme (daje manje). I zbog toga je logično je da se sposobni zalažu za korumpirano društvo. Da bi sposobni iskoristili društvo za svoju korist moraju se probiti u rukovodeće položaje. Tu se najlakše ostvari oportunizam (čitaj iskorištavanje drugih radi vlastite koristi).

Ako biramo sposobne da vode društvo, logično je da među njima ima puno oportunista. Logično je i da će oportunisti raditi u svom interesu te se međusobno organizirati i povezivati (grupni interes). Najbolje rezultate daje podjela poslova prema osobnim sposobnostima.

Loše je što oportunisti u svom egoizmu ne vide ili ih nije briga za posljedice svojeg rada na druge. A još je lošije što narod, koji bira oportuniste kao narodne predstavnike, vjeruje da su ti ljudi najbolji koje mogu izabrati. Biraju ih zbog njihovih sposobnosti zanemarujući opasnost koja dolazi iz njihovog oportunizma.

Oportunizam se uopće ne prepoznaje kao bitna loša osobina. Možda je to tako jer je cijeli narod također i sam oportun. Svatko možda sanja da i sam bude u poziciji da se okoristi. Osobni uspjeh svakog oportuniste im je samo dobar primjer i poticaj u vlastitom oportunizmu. Teško je prihvatiti hipotezu da je narod glup jer najpametniji imaju najveće šanse da budu bolji oportunisti. A ti pametniji su onda postaju uzor onima drugima. Pitanje je da li je prihvaćanje oportunizma dokaz inteligencije ili neinteligencije? Kako se oportunizam može pokazati lošim, ako sposobni imaju najviše koristi od njega?

Postavlja se teza: Kada bi u društvu svi bili sposobni, tada bi vjerojatno svaki sposobni čovjek mogao, vođeni vlastitim oportunizmom, ostvariti isto što i u društvu koje ima samo manji dio sposobnih. To ipak nije tako. Oportunizam se ostvaruje preko iskorištavanja drugih pa to društvo može ostvariti svoj oportunizam samo preko iskorištavanja drugih zajednica. Dobar primjer su uspješni gradovi, općine, regije. Međutim, netko drugi plaća danak njihovog lokalnog uspjeha. Oportunizam generalno vodi u imperijalizam i zbog toga je potpuno je kompatibilan sa kapitalizmom gdje je imperijalizam (vojni i ekonomski) logična faza svake kapitalističke države koja želi “uspjeti” i zadržati “uspjeh”.

Svatko može ispitati svoj oportunizam na jednostavnom zamišljenom primjeru: “Ako naše društvo ima sposobnost zavladati svima i iskorištavati druge države, da li bi na to pristali, ako bi to donijelo neviđeno bogatstvo našoj državi i svim građanima? Čak i kad bi to bilo bez ikakvih ljudskih žrtava”. Nije li oportunizam u ovom primjeru tako primamljiv i dobar (koristan) za sve naše građane? Što je loše u ovom zamišljenom primjeru? To što sreća (uspjeh) jednih dolazi od iskorištavanja drugih. To je ključna stvar u svakom oportunizmu, a jako je vidljiva tek kada se stvar postavi na globalnom nivou.

Davanje vlasti oportunistima ima za posljedicu poticanje iskorištavanja i nejednakosti. “Pametniji” narod trebao znati ovu činjenicu prije nego što oportuniste izabere za izvršitelje vlasti u državi. Donja slika prikazuje kako djeluju vrhunski oportunisti.

Univerzalni oportunistički vodič
Pravim oportunistima naravno ovaj vodič neće trebati. On je namijenjen običnim građanima. Ovaj vodič ne daje konkretne smjernice čime oportunisti stvaraju pogodovanje za svoj interes, nego na koji način dolaze do cilja i održavaju stanje. Vodič je primjenjiv u svakom društvenom uređenju.

U kapitalizmu se oportunističko-korupcijske veze mogu u grubo prikazati slijedećom slikom. Sve kreće od kapitalista, a vođeno je motivom osobne koristi.

Korupcijske_veze_kapitalizmaSliku nije potrebno previše objašnjavati. “Kreativnost” u korumpiranom društvu je ogromna. Postoji mnogo načina kako se može ostvariti osobna korist u korumpiranom društvu. Naravno, tu mogućnost će najbolje iskoristiti samo dio ljudi koji su u poziciji posjednika i njihovi suradnici. Opet, možemo spomenuti da u slučaju ekonomskog iskorištavanja drugih država (zajednica) može doći do prividno općeg boljeg stanja i kod obične raje.

2. Socijalno raslojavanje i oportunizam

Ako uzmemo podatke o platnim razredima Hrvatske iz 2015. godine, možemo vidjeti da je omjer primanja samo prema platnim razredima 1:27. Ukupan broj zaposlenih je 1614940, a ukupna masa mjesečnih plaća je 8147097595kn. Prosječna plaća izračunata iz platnih razreda je 5044kn. Iz tablice se može vidjeti da 50% ljudi iz donjih platnih razreda prima 28% mase plaće. Gornjih 50% ljudi prima 72% mase plaća tj. 2,57 puta više (257%) u prosjeku od donje polovice ljudi.

platni1-27

Teoretskim razmatranjem smanjena omjera maksimalne i minimalne plaće na 3:1 dobivamo novi dijagram. Masa plaća je ostala ista kao i prosječna plaća. Međutim, donjih 50% ljudi sada prima 43% mase plaća. Gornjih 50% prima 57% tj. samo 1.32 puta više (132%) u prosjeku od donje polovice ljudi.

platni1-3

Smanjenjem omjera plaća sa istom masom plaća se se vidljivo utječe na povećanje minimalne i još veće smanjenje maksimalne plaće. Još je nešto tu jako vidljivo. A to je da smanjenje omjera plaća nije u interesu onih koji imaju plaću veću od prosječne. A oni su naravno svi školovani (stručni) kadrovi. Slijedeća tablica sadrži platne grupe i plaće za oba omjera.platni_tabOmjer 1:27 je sadašnji aktualni, a 1:3 je računati teoretski omjer platnih razreda sa korekcijom plaća. Međutim, u razmatranju možemo pretpostaviti kao da je naš sadašnji model takav da je raspon plaća 1:3. Lako je vidjeti da tada oni koji imaju plaću iznad prosječne mogu puno dobiti kada se poveća omjer plaća. Npr. platni razred 14 prima 6608kn što je 131% prosječne plaće. Ako bi promijenili na omjer 1:27, isti platni razred bi imao plaću 10087kn što je 200% prosječne plaće. Praktično se za isti posao u tom platnom razredu dobiva 52.6% veća plaća kada je omjer plaća još 9 puta veći.

platni_omjerNe treba biti jako pametan da bi se zaključilo, da svi oni koji su imali bolje plaće, sa većim omjerom između krajnjih platnih razreda ostvaruju značajnu korist. Ti ljudi su vjerojatno sposobniji i školovani tj. stručniji. Ovim izračunom dokazujemo da stručnjaci imaju ogroman osobni interes da povećaju maksimalni omjer između platnih razreda. Njihova korist dolazi od manjka u primanjima onih ispod prosječne plaće. Lako je to shvatiti, ako zamislimo da su to plaće u jednom poduzeću. Tada postoji fond za isplatu plaća te veći raspon između plaća naravno smanjuje ispodprosječne plaće. Da bi prikrili ovu činjenicu u medijima često čujemo izjave da se problem malih plaća rješava obrazovanjem. To bi trebalo značiti da postoji manjak visokoobrazovanih kadrova i višak slabo obrazovanih. Međutim, trenutno mi ne možemo platiti ni postojeće visokoobrazovane pa im nudimo prenisku plaću. Posljedica je naravno migracija u države koje daju bolju plaću.

Razlog niskih plaća je naravno poznati problem pošteno plaćenoga rada tj. problem kako da svi pokriju svoje troškove. Taj problem je također važan, međutim on je u domeni ekonomskih stručnjaka kojima također velika razlika u plaćama ide na ruku. Kako ekonomski stručnjaci nisu priznali da im velike razlike između plaća idu na ruku, tako neće priznati ni da pogrešna monetarna regulacija nekome drugome ide na ruku. Jasno je da kapitalistima ide na ruku da je posao nije plaćen adekvatno jer će tada dio ljudi morati pod prisilom pukog preživljavanja prodavati vlastitu imovinu. Što je više takvih slučajeva, imovina ima manju cijenu na tržištu te postati laki plijen onih koji u ovakvom sistemu uspijevaju. A to su naravno kapitalisti, političari i dobro plaćeni “stručni” kadar. Jedini problem koji “stručnjaci” ne vide je da kada oni siromašniji ostanu bez imovine, da tada na red dolaze oni koji je još imaju. To nije model koji ima sretan kraj. To je model koji konstantno mora imati gubitnike. Pa tako prvi nastradaju oni koji su se osjećali donjim srednjim slojem. A kasnije dolaze na red i ostatak srednjeg sloja. Ne može biti drugačije. Kada ne postoji limit u koncentraciji imovine i kapitala, srednji sloj nije taj koji dobiva, nego taj koji gubi. Dobiva samo mali broj ljudi najbogatijih koji je najbolje iskoristio postojeći sistem za sebe.

Krajnji rezultat nije sretan kraj za oportuniste. Socijalno raslojavanje koje im je na početku išlo na ruku na kraju pogubno djeluje i na najveći dio oportunista. Možemo navesti primjer profesija koje će biti na udaru: novinari, liječnici, poljoprivrednici, obrtnici, glumci, muzičari, znanstvenici itd. Svima njima (uz mnoge iznimke) će neograničena koncentracija kapitala u rukama malog broja pojedinaca bitno poremetiti planove u životu. Ekonomist Thomas Piketty je pokazao u svojoj knjizi “Kapitalizam 21 stoljeća” kako nejednaka raspodjela prihoda između kapitalista i radnika vodi ka sve većoj koncentraciji kapitala u rukama malog broja ljudi. Drugim riječima radi se u nejednakosti u plaćama. A ta ista nejednakost u plaćama je sposobnijima bila na korist. To smo pokazali konkretnom računicom. Međutim, samo oni koji su zbilja imali znatno više prihode i radili dobra kapitalna ulaganja na osnovu kojih su se ta ulaganja još bolje vraćala tokom mnogo godina, mogli su postati malobrojni posjednici velikog kapitala. To je osobito lako za shvatiti ako onima najvećima kapital raste brže nego što je prosjek porasta kapitala. Rast iznad prosjeka je naravno posljedica gubitka kapitala onih koji ekonomski propadaju. Osim preraspodjele iz tekuće produkcije, događa se i preraspodjela u trajnoj imovini. Na taj način se još brže radi koncentracija (okrupnjavanje) kapitala. To se popularno zove i preuzimanje.

Zaključak iz analize je da u dugom roku nestaje dobitak velike mase sposobnih iz socijalnog raslojavanja koji je logična posljedica oportunističkog razmišljanja pojedinca. Oportunizam pojedinca na dugi rok vodi veliku većinu oportunista u propast. Knjiga Thomasa Pikettya to dokazuje preko dugoročne analize konkretnog kretanja kapitala. Rješenje koje se nudi u obliku progresivnog oporezivanja imovine je rješenje koje ne mijenja lošu politiku (sa konkretnom stvarnom štetom za veliku većinu zvanom politička korupcija), već djeluje na jednu od posljedica političke korupcije. Politička korupcija ne djeluje samo na tok kapitala, nego i na druga važna područja (ekologiju, razvoj i izbor tehnologije, prostorno planiranje, razvoj i izbor lijekova, itd.).

Piketty-jev prijedlog progresivnog oporezivanja bogatih je pri tome i rješenje koje odgovara sadašnjim kapitalistima. Ako se sada vratimo na početni tezu, da je dosta vjerojatno da stručnjacima nije u interesu da daju točnu dijagnozu jer oni imaju veću korist od sistema u kojem vlada veća nejednakost, tada je potpuno očekivani zaključak iz Piketty-jeve knjige Kapitalizam 21 stoljeća” i njegova velika popularnost u svijetu.

Socijalno raslojavanje nije samo pojava koja je ograničena na kapitalistički sistem. Ona se događa svaki puta je dozvoljena velika razlika u primanjima. Tako je u bivšoj SFRJ opaženo da velika razlika u primanjima stvara socijalnu diferencijaciju. 1985. godine je objavljena knjiga članaka izdavača Globus pod naslovom “Klasna borba i socijalna diferencijacija”. Socijalno raslojavanje je tada bilo opaženo, ali nije poduzeto ništa efikasno da se zaustavi.

Da li je narodu odgovaralo da oportunisti koriste priliku i bogate se ili je to namjerna greška vodstva? Zbog titulara društvenog vlasništva, priliku za bitno veće prihode se moglo ostvariti samo preko posla koji nije imao podlogu u društvenom vlasništvu. Primjeri su kooperacije (društveni kooperanti), privatne tvrtke i obrti. Tu se razvijao oportunizam na račun socijalističkog društva. A da apsurd bude veći, mnoge društvene organizacije su poticale razvoj poduzetništva i kooperacije. Bio je to Eldorado za sposobne oportuniste. Iz tog iskustva moglo se samo pretpostaviti da bi nakon ukidanja socijalizma posao oportunista mogao krenuo još bolje. Nije se razmišljalo da za oportunizam trebaju postojati gubitnici te da će tada najveći među oportunistima moći, ali i htjeti, veliku većinu malih oportunista učiniti gubitnicima.

Metoda kojom se provodi vladavina najjačih posjednika kapitala je naravno direktan utjecaj na ekonomiste, vladajuće stranke i političare koji sudjeluju u kreiranju zakona. Metodom “reforma koja to nije” i “rješenjem koje redovito ide na štetu najboljem interesu svih” malo po malo preko političke korupcije oblikovalo zakonodavstvo da bi bilo u korist najjačih interesnih grupa. Posljedica je naravno uvijek povećanje socijalnog raslojavanja.

3. Poštenje isključuje oportunizam

Analizirajući društveno korisno ponašanje ljudi, može se doći do bitnih zaključaka koji povezuju poštenje, stručnost i oportunizam i političku korumpiranost. Definicija poštenog društveno angažiranog čovjeka je jako bitna. Mnogi političari se žele prikazati i zvati poštenima. Prepoznavanje poštenih uopće nije teško kada odredimo prave kriterije.

Ako krenemo od poštenja te očekujemo da će pošten čovjek htjeti djelovati u najboljem interesu svih, tada će nepošten naravno biti oportunista i gledati svoj (ili grupni) najveći interes. Međutim, da bi pošten čovjek zbilja djelovao u najboljem interesu svih on mora imati i kompetenciju te volju da djeluje u najboljem interesu svih. Za primjer, postoje ekonomski stručnjaci koji su kompetentni, ali nemaju volju da djeluju u najboljem interesu svih već rade za svoj najbolji interes. To su klasični “sposobni” oportunisti. Mi ih, budući da smo nekompetentni, ne možemo prepoznati kao nepoštene. Da pače, takvi ljudi često završe kao narodni zastupnici. Također, postoje i “pošteni” koji nemaju kompetenciju pa iz neznanja krivo donose odluke. Time su oni svojim djelovanjem u ravnini sa ovim kompetentnima, ali oportunistima. I ovi također završe kao narodni zastupnici. Na kraju imamo nekompetentne koji su neki sposobni samo za primitivni oportunizam.

Rekapitulirajmo grupacije:

1. kompetentan i neoportunista => pošten (dobar)

2. kompetentan i oportunista => pokvaren (loš)

3. nekompetentan i oportunista = >pokvaren na kvadrat (zao)

4. nekompetentan i neoportunista => beskoristan

klasifikacijaKapitalizam ide na ruku grupaciji 2 jer ona sposobna da izvuče veliku korist za sebe i kapitaliste Grupacija 1 redovito strada od grupacija 2, 3 i 4. U grupaciji 2 su svi stručnjaci na koje mi obično računamo, a u biti bi trebali tražiti ljude iz grupacije 1. Međutim, grupacija 1 je je ugrožena od ostalih grupacija i nije prepoznata (izdvojena) od naroda (jer se ne koristi pravi kriterij). Normalno je da će grupacija 2. pokušati istisnuti grupaciju 1 iz rukovodećih funkcija. Kada bi grupacija 1 došla na vlast, smanjila bi se korist grupacije 2 i povezanih interesnih grupa. Eliminacija poštenih se radi medijskim manipulacijama, namjerno pogrešnim obrazovnim programom, šikaniranjem, potkupljivanjem ključnih ljudi dobro plaćenim poslovima, itd.. Kapitalizam je sustav u kojem se pogoduje parcijalnim interesima posjedničkih grupa u zakonima i odlukama. Država se prilagođava interesu tih grupacija. Iznimka je situacija u kojoj radnička većina kapitalistima ne dozvoljava beskonačnu slobodu u kreiranju zakona. Ta situacija je nešto povoljnija kada kapitalisti djeluju i van vlastite države te iskorištavaju resurse (bogatstva i ljude) drugih država.

Opis izraza “politika” koji se nalazi na Wikipediji je dosta nejasan: Politika (grč. ta politiká – poslovi vezani uz polis) je kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice. Riječ politika potječe iz više grčkih riječi: polis(grad-država); politeikos (državni, javni) te politeia (država, politički režim).” (https://hr.wikipedia.org/wiki/Politika). Kako se problem štetnog djelovanja politike na najbolji interes svih može opisati izrazom politička korupcija (TIH-ova definicija političke korupcije: https://www.scribd.com/doc/262807975/Curbing-Political-Corruption), to znači da politika može biti samo korumpirana ili ispravna. Politika je uvijek lobiranje za nečije interese. I tek kada su to najbolji interesi svih, tada nema političke korupcije. Samo političari koji su iz grupacije 1 mogu voditi državu bez stvaranja političke korupcije. Oni moraju imati znanje i volju da rade u najboljem interesu svih (da ne budu oportuniste i time korumpirani). Oportunizam automatski znači potencijalnu korumpiranost jer oportuna osoba na prvom mjestu ima svoje ili grupne interese bez obzira na posljedice.

Političari najčešće pripadaju u grupe 2, 3 i 4. Pri tome su ministri financija najčešće grupacija 2. Ako bi htjeli promijeniti stanje u državi na bolje moramo skupiti kritičnu količinu ovih iz grupacije 1 te ih dovesti na poziciju odlučivanja. Jedini mali problem je što obična nema kompetenciju da ih prepozna. Premda sad znamo za kriterij stručnosti i neoportunizma, ostaje problem utvrđivanja da li će ponuđena rješenja stvarno ići u korist svih ili možda podvaljena da idu u korist interesnih grupacija. Nekompetentna raja to teško može prepoznati. Oni koji jesu kompetentni da daju svoje mišljenje također mogu pogriješiti (namjerno iz interesa ili zbog nedovoljnog znanja). Obična raja ne raspoznaje ni ove iz grupacije 2 i 3. Tek poslije nekog vremena prepoznaju neke iz grupacije 4 (beskorisne).

Taj problem utvrđivanja poštenosti namjera vodećih ljudi se može kompenzirati “naknadnom pameću”. Ključan problem nisu vodeći ljudi kao takvi, nego zakoni i odluke koji su oni donijeli. Logično rješenje je da se, preko demokratske odluke većine u državi, mogu ukinuti “loši” zakoni i odluke. To se radi direktnim izjašnjavanjem naroda na referendumu da li je određeni zakon protivan najboljem interesu svih. Direktna demokracija u antikorupcijskoj državi rješava problem nekompetencije naroda kod biranja vodećih ljudi. O tome je bilo više riječi u tekstu “Antikorupcijska država”.

Ljudi iz grupacije 2 i 3 će sigurno biti protiv koncepta antikorupcijske države. Ta koncepcija ide protiv njihovog osobnog i grupnog interesa. Ako oni više neće moći održati zakone i odluke koje pogoduju pojedinačnim i grupnim interesima spriječiti će se političko korumpiranje u državi te će se postići veća korist za sve u državi. Tada će na poziciju upravljanja moći lakše doći i sposobni koji nisu oportunisti jer upravljajuća pozicija više neće omogućavati velike slobode u kreiranju odluka i zakona pa neće biti tolike navale oportunista na vodeća mjesta. Velika sloboda u kreiranju zakona je posljedica što prema sadašnjim zakonima nema nikakve konkretne kazne za loše vođenje države. Kazne ni ne može biti jer su sami korumpirani upravljači pisali zakone. Pa neće valjda raditi protiv vlastitog interesa. Već sam izostanak kazne za loše vođenje države pokazuje da je došlo do političke korupcije. Korumpirani upravljači su svoj i grupni interes stavili ispred najboljeg interesa svih tj. na našu štetu.

Cijeli problem i rješenje lošeg djelovanja predstavničke demokracije na društvo se može jednostavno prikazati.

Činjenice:

  • Imamo narod koji nije kompetentan
  • Imamo kompetentne koji rade u svom interesu
  • Imamo politički sustav koji onemogućuje efikasnu kontrolu nad odlukama i zakonima

Što nam treba:

  • Politički sustav koji omogućuje efikasnu kontrolu nad odlukama i zakonima – antikorupcijska država
  • Kompetentni koji će raditi u najboljem interesu svih i koji će preko prethodne točke biti onemogućeni da djeluju drugačije

Koliko vremena treba proći da se činjenično stanje prestane rješavati ovako:

  • Svake 4 godine mijenjaš drugu grupu oportunista na vlasti
  • Oportunistima na vlasti omogućavaš da rade što požele
  • Nadaš se da će istom metodom na kraju doći do rješenja

Što je značajno novo u predloženom rješenju? Da nije bitno koliko su kompetentni potencijalno skloni korupciji, ako izborna baza zahtijeva novi sustav koji će moći zaustaviti korupciju društva. Sve dok narod ne bude zahtijevao taj model neće nam pomoći ni dovođenje poštenih na vladajuće pozicije. Njih opet sa vremenom zamijene korumpirani. Već je prije objašnjeno zašto oportuniste privlači vladajuća pozicija.

 

4. Put u bolje društvo

Iz prethodna tri poglavlja se može lako zaključiti da su u suvremenom društvu za sve krivi sposobni, a ne nesposobni. U isto vrijeme se tekuća politika bavi osmišljavanjem načina kako će nekim drugim sposobnima pomoći da naprave uspjeh. Definitivno je jasno da se sposobni bave isključivo samo sa svojim uspjehom. Pri tome druge uvjeravaju da i oni mogu biti sposobni i uspješni ako se potrude.

U vodeće pozicije države se stalno biraju sposobni jer kao sposobni (pametni) će nas spasiti, a kao ovi u vlasti do sada nisu bili pametni. Prava istina je da su bili dovoljno pametni i sposobni da se pobrinu za sebe i svoje interesne grupe. Kako drugačije objasniti kako veliki broj inženjera, magistara, doktora i akademika u Saboru ne uspijeva stvoriti bolje društvo za sve? Jedino objašnjenje je da oni to nisu ni željeli niti htjeli. Sposobnosti i kompetencije im nije nedostajalo. Samo je narodu nedostajalo kompetencije da shvati da sposobni i kompetentni imaju veću osobnu korist u korumpiranom društvu gdje vladaju veće socijalne razlike.

U trenutku kada se sposobni odluče stvoriti bolje društvo za sve to bi značilo i njihovo osobno žrtvovanje. To se vidi iz analize platnih razreda sa smanjenim omjerom između najvišeg i najmanjeg razreda. Bolje društvo mora imati manji omjer u plaćama, što znači da bi to pogodilo sve koji su imali plaće veće od prosjeka. Postotak ljudi sa takvih plaća ima cca 34% i zauzimaju bolje plaćene poslove. Svi oni bi se morali finanancijski žrtvovati za poboljšanje života 66% ostalih. Radi se o 549000 ljudi. Ta brojka znatno prelazi broj građana koji redovito idu na skijanje u inozemstvo. Bolji život za sve bi vjerojatno djelovao i na zimske radosti građana u inozemstvu. Naravno broj onih kojima bi se život poboljšao nije samo 1065000 jer tu trebamo pribrojiti i nezaposlene koji bi se u boljem društvu trebali zaposliti i primati poštenu plaću za svoj rad.

Moje osobno mišljenje je da se 549000 ljudi neće htjeti osobno financijski žrtvovati za bolji život svih. Prema izračunu godišnji gubitak bolje plaćenih bi iznosio 15,5 milijardi kuna. Nije li to 15,5 milijardi razloga da ne samo da se društvo ne treba mijenjati na bolje za sve, nego da bi se čak moglo ići na još veće razlike u plaćama. Što su veće razlike u plaćama, to je veća korist natprosječno plaćenih. Dodatno povećanje omjera plaća za 4 puta (1:108) bi godišnje moglo donijeti još skoro jednu milijardu kuna ekstra prihoda za bolje plaćene.

I tako možemo zaključiti da kada bi neka vlada zbilja i pokrenula revolucionarnu reformu, ta država bi stvorila društvo koje bi prije ili kasnije nazvali totalitarnim državom. Pa kako je i ne bi tako zvali, ako država pokvari život trećini aktivnog stanovništva. Ogromna je to količina ljudi koji bi bili zakinuti (za milijarde kuna godišnje), a koji su u isto vrijeme školovani i sposobni. Više je nego vjerojatno da bi isti htjeli srušiti novi sustav i ponovo vratiti staru dobru “demokraciju”. Pri tome bi im sigurno pomagali i inozemni “Prijatelji Hrvatske” kako financiranjem, tako i ekonomskom blokadom “nedemokratske” tvorevine.

Evo, lako je objasniti od kuda toliko neprijatelja boljeg života za sve. Lako ih je naći iz statistike platnih razreda. Izgleda da neće biti ništa od boljeg života na lak način. I još se čudimo što se u Argentini vratila stara “demokracija”, a nisu niti bili krenuli sa drastičnim promjenama.

 

5. Pogovor

Ovaj tekst je napisan kao upozorenje svima koji imaju namjeru da stvore bolje društvo da znaju što mogu realno očekivati i zašto. Također vjerujem da ću mnogim ljudima pokvariti snove o boljem društvu i doživjeti mnogo kritika. Unatoč tome i dalje mislim da sam dobro procijenio stvarnu političku stvarnost i da će ovaj tekst biti od velike pomoći ljudima koji će na kraju stvoriti bolje društvo.

Premda dijagnoza stanja upućuje na velike prepreke postizanju boljeg društva, mislim da je jedan od važnijih zaključaka da sposobni i kompetentni vjerojatno nisu nužno i najbolji izbor za društvo koje želi bolji život za sve. Npr. kako su ti sposobni i kompetentni zaključili da je bitnija spolna nego socijalna ravnopravnost narodnih zastupnika? Zar neće pripadnici iste socijalne strukture kakva je u državi najbolje zastupati interese naroda? Nije li izostanak takve orijentacije još jedan dokaz da se sposobni najviše brinu za sebe. Velika koncentracija sposobnih u zakonodavnoj vlasti ide samo na ruku njima. Opet, misliš, to je splet okolnosti? A onda se sjetiš da država plaća akademike raznih struka i da ti isti nisu poduzeli ništa da upozore narod na loše tendencije, nego su čak prilikom referenduma za ulaz u EU dali preporuku da se glasa za ulazak. Pri tome je i 100% narodnih zastupnika bilo za priključenje u EU. Nekoliko godina poslije je postalo jasno da je priključenje u EU nije donijelo napredak, nego nastavak propadanja društva. I nikome ništa. Od izlaska iz EU se ne razmišlja jer je 549000 razloga za ostanak u EU. A izlazak iz EU je samo djelić potrebnih promjena za transformaciju u bolje društvo.

Hrvatska sigurno neće biti niti prva niti posljednja zemlja koja će možda propasti zbog oportunizma i političke korupcije. Biti će možda prva zemlja kojoj će uz pravu dijagnozu to ipak uspjeti. Jer prava politička stvarnost je toliko mračna da će rijetko tko u to povjerovati.

Hrvatska se uvijek može spasiti, ako se ljudi odreknu vlastitog oportunizma i stave najbolji interes svih na prvo mjesto.

 Link na kompletan članak u pdf-u

 

Objavljeno u Društvo | Označeno sa , , | 7 komentara

Zašto je oportunizam toliko popularan?

   Logika nam kaže da oportunizam uvijek donosi više nego kada se pravedno dijeli. Uvijek se prisvajanjem plodova rada drugih može dobiti više nego vlastitim radom.

   Što je čovjek inteligentiniji svjesniji je kako može ostvariti više za sebe u oportunističkom korumpiranom društvu. To nije samo bojazan da bi ostao bez posla ako digne glas protiv izrabljivanja i nejednakosti, nego i da bi u boljem društvu dobivao manje.

   Svaki sposobni čovjek može uspjeti u oba društva, samo mu je isplativije u korumpiranom. Vođeni vlastitim egoizmom, moraju birati društvo nejednakosti. U takvom društvu se njihov rad cijeni više na račun da se nekome drugome oduzima. I zbog toga je logično je da se sposobni zalažu za korumpirano društvo.

   Ako biramo sposobne da vode društvo, logično je da među njima ima puno oportunista. Logično je i da će oportunisti raditi u svom interesu te se međusobno organizirati i povezivati. Najbolje rezultate daje podjela poslova prema osobnim sposobnostima.

   Loše je što oportunisti u svom egoizmu ne vide ili ih nije briga za posljedice svojeg rada na druge. A još je lošije što narod, koji bira oportuniste kao narodne predstavnike, vjeruje da su ti ljudi najbolji koje mogu izabrati. Biraju ih zbog njihovih sposobnosti zanemarujući opasnost koja dolazi iz njihovog oportunizma.

   Oportunizam se uopće ne percipira kao bitna loša osobina. Možda je to moguće, ako je cijeli narod također sam oportunističan. Svatko možda sanja da i on bude u poziciji da se okoristi. Osobni uspjeh svakog oportuniste im je samo dobar primjer i poticaj u vlastitom oportunizmu. Teško je prihvatiti hipotezu da je narod glup jer najpametniji imaju naveće šanse da budu oportunisti. A ti pametniji su onda uzor ostalima. Da li je prihvaćanje oportunizma dokaz inteligencije ili neinteligencije? Kako se oportunizam može percipirati lošim, ako sposobni imaju naviše koristi od njega?

   Postavlja se teza: Kada bi svi u društvu bili sposobni, vjerojatno bi svi mogli vođeni vlastitim oportunizmom ostvariti isto kao što se to može i kada je samo dio sposobnih. Oportunizam se ostvaruje preko iskorištavanja drugih. To društvo može ostvariti svaj oportunizam preko iskorištavaja drugih društava. Dobar primjer su uspješni gradovi, općine i regije. Netko drugi plaća danak njihovog kolektivnog uspjeha. Oportunizam generalo vodi u imperijalizam i potpuno je kompatibilan sa kapitalizmom gdje je imperijalizam (vojni ili ekonomski) logična faza svake kapitalističke države koja želi “uspjeti”.

   Svatko može ispitati svoj oportunizam na jednostavnom zamišljenom primjeru: “Ako naše društvo ima sposobnost zavladati svima i iskorištavati druge države, da li bi na to pristali, ako bi to donijelo neviđeno bogatstvo našoj državi i svim građanima? Čak i kad bi to bilo bez ikakvih ljudskih žrtava”. Nije li oportunizam u ovom primjeru tako primamljiv i dobar za sve naše građane? Što je loše u ovom zamišljenom primjeru? To što sreća (uspjeh) jednih dolazi od iskorištavanja drugih. To je ključna stvar u svakom oportunizmu, a jako je vidljiva tek kada se stvar postavi na globalnom nivou.

   Davanje vlasti oportunistima ima za posljedicu poticanje iskorištavanja i nejednakosti. “Pametniji” narod trebao znati ovu činjenicu prije nego što oportuniste izabere za obnašanje vlasti u državi. Donja slika prikazuje kako djeluju vrhunski oportunisti da bi ostvarili svoj cilj.

Univerzalni oportunistički vodič

Objavljeno u Društvo | Označeno sa , | 5 komentara

Antikorupcijska država

Antikorupcijska država

(manifest demokratskog društva)

   Koncept antikorupcijske države je jedini koncept prave demokratske vlasti. Država kojom vlada korupcija je dugoročno osuđena na propast. Razlog je jednostavan. Korupcija stvara nepravdu koju narod najbolje osjeća te se više ne želi boriti za očuvanja takvog društva.

   Kako uopće država postaje korumpirana? Da li je to slučajnost ili namjera? Kako izgleda struktura vlasti postojećeg društva?

Demokracija_sadaSlika 1

   Vidljivo je da struktura vlasti omogućava narodu izbor predstavnika koji tada donose zakone po kojem će se odvijati život u državi. Taj model bi bio odličan, kada bi ti predstavnici naroda i obnašatelji vlasti bili potpuno nekorumpirani. Ako zamislimo da se radi o potencijalno korumpiranim dužnosnicima, onda se mora promijeniti struktura provođenja vlasti tako da se društvo može efikasno boriti protiv korupcije.

   Najpogubnija korupcija u državi je ona na političkoj razini u navišim sferama vlasti. Zove se politička korupcija, a obuhvaća sve promjene u društvu koja umjesto da idu na korist svih idu u korist samo dijela stanovnika radeći pri tome štetu ostalima. Prvi korak prema antikorupcijskoj državi je promjena koncepcije društva. Najveća korist za sve mora biti na prvom mjestu. I taj koncept treba biti upisan kao temeljni odnos u društvu.

   Gruba skica političke i druge korupcije u društvu je na slici 2.

Korupcijske_veze_kapitalizmaSlika 2

   U ovoj korupcijskoj shemi postoji sprega poduzetnika (stranih i domaćih) sa ljudima koji su u politici, obrazovanju, udrugama, sindikalnim vodstvima, nosiocima vlasti (monetarne, sudbene) te medijima. Poduzetnici imaju novac kojim financiraju ljude koji će podržati modele koji su u njihovu korist. Novac sve pokreće. A sustav je instaliran od parlamentarne većine koja je je na tu poziciju došla dobrom medijskom kampanjom. I ne samo to. Sama kampanja ne bi uspjela da znanstvene ustanove ne “žmire” na promašaje političara. Znanstvena zajednica je samo naizgled neovisna. Novac za rad dobivaju iz proračuna države, a o njemu odlučuju političari. Ustanova koja bi možda i mogla nešto reći protiv štetne i politički korumpirane politike na temelju znanosti je životno ovisna o financijama. I tako znanstvenici ne rade u najboljem interesu vlastitog naroda. Slična situacija je i sa medijima. Uređivačku politiku određuje vlasnik koji je najčešće poduzetnik. To znači da očekivano da se piše i propagira propoduzetnička politička ideologija. Čak i kada je medij javni situacija je ista, ako je na vlasti liberalna ili desno orijentirana opcija. Mnoge stranke se bez prava nazivaju ljevicom jer se događa kontinuitet iste politike.

   Dio liberalnih političkih stranaka smatra da nema nikakvog problema u pogodovanju poduzetnicima te da ima treba pogodovati još više maksimalnom privatizacijom i preuzimanjem funkcija koje rade javna poduzeća. Korupcija koja je na slici 2 na pozicijama 18 do 23 je za njih rješiva preko boljeg zakonodavstva. Pozicije 17 i 24 su za njih nepostojeće. Međutim, problem postoji jer je posljedica robno-novčane razmjene i naplate poreza u novcu. Takav oblik razmjene gdje je bitan profit u novcu sa sobom neraskidivo veže financijske i ekonomske krize. Posljedica je socijalno raslojavanje. Veliki posjednici kapitala posjeduju sve više u odnosu na ostale, a srednji sloj se smanjuje kako krupni kapitalisti jačaju. Međutim, liberali ne shvaćaju da kapitalizam mora uništavati srednji sloj (koji je najčešće i liberalne orjentacije) jer je kapitalizam u biti zakon jačeg u kojem slabiji (srednji sloj) mora nastradati. Zašto nema happy end-a? Jer apetiti krupnog kapitala nemaju granice. Krupni kapital mora napredovati ili će ga netko drugi preteći i uzeti posao. Svaka socijalna osjetljivost je dodatni trošak koji može biti ključan u odluci da se proizvodnja iseli tamo gdje je jeftinija.

   Cijeli korupcijski sustav je pogonjen stavkom 16 na slici 2 – osobnom koristi. To je i dokaz da model koji je zasnovan na maksimiziranju osobne koristi mora voditi u korumpirani društveni sustav. Jedini način da se to promijeni je ugrađivanje antikorupcijskih mjera (npr. najbolje korištenjem direktne demokracije). Pri tome se putem direktne demokracije može djelovati protiv korumpiranih (članka Ustava, zakona, odluka, itd.). Najveća korist za sve mora biti prvi i najvažniji kriterij za bolje društvo.

Demokracija_bolja

Slika 3

   Koncept antikorupcijske države na slici 3 donosi novosti u odnosu na klasičnu “kapitalističku demokraciju”. Jedan od tih je da, ako postoji nekoliko stupova vlasti, da te dužnosnike tih vlasti mora postavljati narod na izborima. To znači da narod treba da bira zakonodavnu, sudbenu i monetarnu vlast na isti način i to neposredno. Time se reže korupcijski krug u kojem jedna “vlast” štiti leđa drugoj. Osobito, ako jedna vlast bira dužnosnike druge. Druga bitna novost je da narod ne koristi demokraciju jednom u 4 godine, nego svaki puta kada se ukaže potreba da se otkloni štetna radnja po najbolji interes svih (članak Ustava, izmjena zakona, odluka, itd.). Treća novost je da Ustavni sud ne odlučuje o političkoj korupciji već to radi narod na referendumu na vlastitu inicijativu. Nitko drugi ne može odlučivati u ime naroda što je štetno po njegov najbolji interes, nego sam narod. Na taj način se otklanja bilo kakva sumnja u moguću subjektivnost ustavnih sudaca. Ako narod i pogriješi u svojoj odluci, to neće biti zbog korupcije nego zbog neznanja.

   Naravno da takva demokracija mora imati i odgovarajuće obrazovano stanovništvo. Što znači da bi školstvo moralo stvoriti takav građanski odgoj koji bi svakoga učinio sposobnim za procjenu “da li se radi o dobrom ili štetnom činu po najbolji interes svih”. Čak i bez tog školovanja običan narod prepoznaje da se ne radi u njegovom najboljem interesu, ali do sada nema jednostavnog mehanizma da istjera najbolji interes svih na prvo mjesto. To se sada omogućava ovom antikorupcijskom koncepcijom.

   Tko je protiv antikorupcijske koncepcije države, taj je u biti prikriveno za korumpiranu državu. Dokle god bi svi državni dužnosnici radili u najboljem interesu svih, antikorupcijski model je u praksi nebitno različit. To znači da se niti jedan nekorumpirani političar ne mora bojati za svoj posao. Velika razlika je za korumpirane političare. Svi politički korumpirani članci Ustava i zakoni bi mogli biti preko direktne demokracije proglašeni štetnim za najbolji interes svih i time protu ustavnima. Sva korupcija bi mogla biti maknuta u kratkom roku za sva vremena. Svako bi micanje ugrađenog antikorupcjskog koncepta u biti omogućavalo ponovno korumpiranje društva i samim time je nedozvoljeni akt političke korupcije.

   Analiza Ustava Republike Hrvatske (https://app.box.com/v/ustav-rh-sa-komentarima) ukazuje na barem18 mjesta koja se po definiciji mogu smatrati političkom korupcijom jer ograničavaju prava naroda kao nosioca vlasti radeći tako štetu njegovom najboljem interesu. Provođenje koncepta antikorupcijske države traži i dosta izmjena u Ustavu te naravno kasnije u provedbi micanje svih korumpiranih zakona. Za realizaciju antikorupcijske države nisu potrebni izbori i osvajanje parlamentarne većine. Antikorupcijski koncept se može zahtjevati peticijom i referedumom te ostvariti u kratkom roku. Potrebna je samo stvoriti pokret koji će imati jedinu svrhu postizanje antikorupcijske države, odraditi pripremu promjena Ustava te kampanju (peticiju i referedum) za njegovu realizaciju.

   Tko bi trebao podržavati koncept antikorupcijske države? Trebaju ga podržati svi oni koji će od njega imati koristi, tj. koristi od koncepta antikorupcijske države nemaju samo korumpirani političari i sve interesne skupine koje su iskorištavale društvo za svoju korist. Zbog toga će te grupacije biti najveći protivnici koncepta antikorupcijske države. Gdje su tu intelektualci? Pripadaju li oni skupini koja je iskorištavala društvo? Kao sposobniji, imaju tu poziciju. Zbog toga ne može začuditi, ako intelektualci možda ne budu za koncepciju antikorupcijske države. Borba protiv političke korupcije je i borba protiv raznih interesnih grupa kojima korumpirano društvo ide u korist. Život u nekorumpiranom društvu znači i određeno žrtvovanje sposobnijih za korist svih, a ne samo za sebe. Osobna korist je naravno manja, nego kada je društvo korumpirano. Zbog toga korumpirano društvo najbolje odgovara oportunistima raznih vrsta. Oportunisti će sigurno biti protiv koncepta antikorupcijske države. Možda će čak prije će biti za komunističku diktaturu (koja stvara vladajuću elitu koja može iskorištavati narod), nego za pravu demokratsku vladavinu. U oportuniste pripada i većina visoko obrazovanih ljudi. Zbog toga je meritokracija upitna u pogledu najboljeg interesa za sve. Meritokracija bez antikorupcijske koncepcije može zastraniti u elitističko društvo koje će se manje brinuti za najbolji interes svih, a više za interes vladajuće meritokratske elite.

   Koncept antikorupcijske države je demokratska revolucija koja ne traži lidere (vođe). Narod se može lako izboriti za svoja demokratska prava, ako zahtijeva i primjeni novi antikorupcijski koncept u društvu. I ta prava ne umiru sa liderom već ostaju vječno (dokle god se želi imati istinsku demokratsku vlast).

Najvažnija pitanja koja se trebaju riješiti u pravoj demokratskoj državi su:

  • Rješenje političke i ostale korupcije
  • Rješenje prestanka vanjskog zaduživanja i osigurati domaća likvidnost
  • Rješenje deficita u vanjskoj razmjeni jer je vodi u bankrot
  • Rješenje velike socijalne nejednakosti jer je pogubna jednako kao i korupcija
  • Rješenje ispravnog obrazovanja ljudi radi postizanja prave demokracije

Posljednje četiri točke su samo posljedice političke korupcije. I trebale bi biti rješenje dosljednjim provođenjem borbe protiv svake korupcije.

Prilozi:

Kompletan članak u pdf-u sa prilozima.

 

Objavljeno u Društvo | Označeno sa , , , | 2 komentara

Teoretska makroekonomska kalkulacija

    Nakon par mjeseci razmišljanja i više dana cjelodnevnog rada napravio sam proračunsku tablicu koja teoretski razmatra kolanje novca u državi. Cilj ovog posla je da jednom za sva vremena zatvorim usta prodavačima ekonomske magle. Sada svatko može modelirati parametre i proučavati realno očekivane učinke na financije u društvu.

    Naravno, korisnici tablice bi trebali imati neko osnovno znanje o ekonomiji. Ova tablica će vam omogućiti da provjerite kako djeluje i sa kojim posljedicama povećanje ili smanjenje poreza, veća ili manja privatizacija, uzimanje više ili manje kredita, više ili manje izvoza i uvoza, veća ili manja profitabilnost subjekata, više ili manje investicija, itd.

   Ova tablica će biti korisna i stručnjacima i onima koji misle da to jesu da provjere svoje teorije u ovoj kalkulaciji. Jer ako nešto nije moguće ni u teoriji, neće biti moguće ni u praksi.

    Novija verzija ima dodanu moguću nekreditnu emisiju novca i vanjskotrgovinsku bilancu državnog proračuna. Krediti se teoretski mogu zamijeniti nekreditnom emisijom kada je postoji uravnotežena vanjskotrgovinska bilanca ili suficit u vanjskoj trgovini.

   Vaš Nostradurus Zagrebački
———————————————————————————————————–
  Opis
   Ova makroekonomska simulacija je daleko od toga da bude realna slika stvarnog događanja. Međutim, ono što se ne može postići u teoriji, sigurno se neće moći niti u praksi.
   Osnovna ideja je poznata iz ekonomske teorije. Ako zamislimo da je svaki promet robama oporeziv i za sobom povlači težnju onoga koji radi promet da pri tome ostvari neki postotni profit, tada dobivamo matematički okvir za izračun.
   Prvi korak je definiranje raspoložive količine novca koja će cirkulirati. Prvo je definiran izvoz, uvoz, šverc, domaći krediti, parafiskalni porez, inozemne dotacije, domaće investicije, strane investicije, strani krediti da bi dobili izračun bilance novca u državi. Zatim računamo moguću bruto domaću potrošnju preko procjene crnog tržišta i legalnog oporezivog prometa. Na kraju se računa ukupna dobit po grupama i sumarno te državne financije
    Kalkulacija omogućava podjelu subjekata do 30 grupa kojima možete odrediti različita svojstva. A u slučaju carinske stope, može se odrediti i zasebna stopa za svaku grupu. Ostvarena dobit (umanjena za investicije) se može transferirati u određenom postotku u državni proračun zasebno za svaku grupu. Tako se može vidjeti kako djeluje privatizacija na deficit državnog proračuna. Svaka grupa može sudjelovati u zadanim udjelima (ili ne sudjelovati) u svakom vidu aktivnosti. Uključivanjem ili isključivanjem pojedinih aktivnosti se može napraviti grupa sa određenim setom aktivnosti.
   Važno je vidjeti da sve grupe funkcioniraju na principu pozitivnog salda tj. troše maksimalno onoliko koliko zarade. Ovo je sasvim racionalno očekivanje jer subjekti ne mogu stvarati beskonačan novčani gubitak jer sami ne stvaraju novac (osim izvoznika i oni koji primaju dotacije iz inozemstva, ali ni oni tada ne rade sa gubitnom). Izuzetak od toga su investicije koje u biti troše ranije ostvarenu dobit. Tako je moguće sa prevelikim investicijama ili premalom dobiti postići negativni ukupni saldo neke grupe. Novac za pokriće troškova subjekata se namiruju iz pozitivne vanjskotrgovinske bilance, iz domaće ili strane kreditne ekspanzije, iz domaćih i stranih investicija te iz deficita državnog proračuna. Ako se troškovi i profit subjekata pokriju iz drugih izvora prije nego iz proračuna, tada će se stvoriti suficit državnog proračuna. Jednakost tri deficita (deficit finaciranja, deficit proračuna i deficit vanjske trgovine) je tako upotpunjena kreditnom ekspanzijom. Međutim, lako se može vidjeti da ostvareni profiti manji od povećanja duga.
Samo zelene i tamnozelene oznake se mogu mijenjati.
   1. Izvoz
– Udio izvoza %DP – definira se koliko iznosi izvoz u postotku državne potrošnje. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udjeli grupe u izvozu – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udio izvoza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
– Profitna stopa izvoznika % – definira se koliko izvoznik zadržava novca od prihoda. Ostali novac troši. Unos mora biti od 0..100%.
– Dobit izvoznika %DP – izračunata bruto dobit na osnovi udjela i profitne stope
– Obračunati porez na dobit %DP – izračunati porez na dobit koji je prihod proračuna
– Dobit izvoznika nakon oporezivanja %DP – zadržana dobit od izvoza izražena u postotku državne potrošnje
   2. Uvoz
– Udio uvoza %DP – definira se koliko iznosi uvoz u postotku državne potrošnje. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udjeli grupe u uzvozu – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udio uzvoza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
– Profitna stopa uvoznika % – definira se koliko uvoznik zadržava novca od prihoda. Unos mora biti od 0..100%.
– Carina % (jedinstvena) – definira se carinska stopa za sve grupe. Ako se stavi negativna, primjenjuje se grupno definirana
– Aktualna carina – primjenja carinska stopa po grupi
– Osnovica za obračun carine – izračunata osnovica po principu osnovica+carina+porez=bruto
– Obračunata carina %DP – izračunati iznos obračunate carine po grupama
– Dobit uvoznika prije oporezivanja %DP – izračunata bruto dobit na osnovi udjela i profitne stope
– Obračunati porez kod uvoza – izračunati porez koji je prihod proračuna
– Obračunati porez na dobit %DP – izračunati porez na dobit koji je prihod proračuna
– Dobit uvoznika nakon oporezivanja %DP – zadržana dobit od izvoza izražena u postotku državne potrošnje
   3. Šverc
– Udio crnog uvoza %DP – definira se koliko iznosi šverc u postotku državne potrošnje. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udjeli grupe u crnom uvozu – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udio crnog uzvoza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
– Profitna stopa švercera % – definira se koliko švercer zadržava novca od prihoda. Unos mora biti od 0..100%.
– Osnovica uvoza %DP – izračunatio dio novca koji se odljeva u inozemstvo preko šverca
– Crna dobit – zadržana nelegalna i neoporezovana dobit švercera
   4. Domaći krediti
– Izdani novi krediti %DP – ukupno izdanih novih kredita u tekućoj godini
– Udio u novo izdanim kreditima – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udio novog kredita po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
– Kamata na novi kredit % – kamatna stopa koja je računa na novi kredit (razdoblje 1 godina)
– Ranije izdani krediti %DP – ukupno ranije izdanih kredita
– Udio u ranije izdanim kreditima – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.
– Udio starog kredita po grupi %DP – izračunati udjeli prikazani kao postotak državne potrošnje
– Kamata na ranije kredite % – kamatna stopa koja je računa na novi kredit (razdoblje 1 godina) za svaku grupu
– Godišnja otplata % stare i nove glavnice – dio uzetih kredita koji se otplaćuje u tekućoj godini
– Iznos otplate stare i nove glavnice – izračunati iznos po grupama koji povlači novac iz opticaja
– Prihod banke od kamata %DP – bruto prihod od kamata na novi i stari kredit po grupama
– Kreditna aktiva %DP – izračunati iznos ukupno izdanih kredita po grupama u postotku državne potrošnje
– Porez na kreditnu aktivu % – opcioni postotni iznos ako postoji takav porez. Unos treba biti od 0..100%
– Obračunati porez na kreditnu aktivu %DP – iznos obračunatog poreza koji je prihod države
– Profitna stopa na kamatnim prihodima % – dio prihoda od kamata koji ostaje kao bruto dobit. Unos treba biti od 0..100%
– Profit od kredita %DP – izračunati bruto profit po grupama
– Trošak banke %DP – izračunati trošak banke – dio kamatnog profita koji se troši
– Porez na profit od kreditiranja % – zadani porez na profit od kreditne aktivnosti. Može biti drugačiji od poreza na dobit.
– Obračunati porez na profit od kredita %DP – izračunati iznos poreza prema zadanom porezu na kamatni prihod
– Profit od kredita nakon oporezivanja %DP – izračunata zadržana dobit nakon oporezivanja
– Trošak domaćeg kredita (kamate) %DP – Izračunate kamate na ukupni domaći dug u postotku državne potrošnje
   5. Parafiskalni porez
– Porez koji nije vezan uz promet %DP – ukupni iznos naplaćenog poreza u postotku državne potrošnje
– Udjeli grupa u porezima koji nije vezan uz promet – definiraju se brojčani omjeri između grupa.
– Udio poreza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
   6. Inozemne dotacije
– Dotacije iz inozemstva %DP – ukupni iznos inozemnih dotacija u postotku državne potrošnje. Tu se upisuje i prihod od domaćih investicija u inozemstvo.
– Porez na inozemne dotacije – postotak poreza koji se plaća na inozemne prihode. Unos treba biti od 0..100%.
– Udjeli grupa u porezima koji nije vezan uz promet – definiraju se brojčani omjeri između grupa.
– Udjeli inozemnih dotacija po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
– Obračunati porez na inozemne dotacije %DP – izračunati iznos poreza prema zadanom porezu na inozemne dotacije
   7. Domaće investicije
– Domaće investicije %DP – ukupni iznos domaćih investicija u postotku državne potrošnje. To je trošenje štednje.
– Udjeli grupa u domaćim investicijama – definiraju se brojčani omjeri između grupa.
– Udjeli domaćih investicija po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
– Investicije u inozemstvu %DP – ukupni iznos domaćih investicija u postotku državne potrošnje. To je trošenje štednje i ulaganje u inozemstvo.
– Udjeli grupa u investicijama u inozemstvu – definiraju se brojčani omjeri između grupa.
– Udjeli investicija u inozemstvu po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima
   8. Strane investicije
– Strane investicije %DP – ukupni iznos stranih investicija u postotku državne potrošnje. To je dotok novca.
– Isplata profita stranim investitorima %DP – ukupan iznos isplate profita. To je odtok novca iz države.
   9. Strani kredit
– Novi strani kredit %DP – zadani iznos novih stranih kredita koji stvaraju novčani priljev
– Kamata na novi kredit % – zadani iznos kamate na nove strane kredita
– Iznos plaćene kamate na novi kredit %DP – izračunati iznos plaćene kamate koji stvara odljev novca
– Stari strani kredit %DP – zadani iznos starih stranih kredita
– Kamata na stari kredit – zadani iznos kamate na stare strane kredita
– Iznos plaćene kamate na stari kredit %DP – izračunati iznos plaćene kamate koji stvara odljev novca
– Povrat glavnice stranih kredita % – zadani udio otplate novih i starih kredita tokom godine
– Iznos otplaćenog stranog kredita – izračunati udio otplate novih i starih kredita tokom godine – odljev novca
– ->Povećanje glavnice vanjskog duga %DP:/->Smanjenje glavnice vanjskog duga %DP: – izračun koliko se mijenja vanjski dug
– Trošak stranog kredita (kamate) %DP – Izračunate kamate na ukupni strani dug u postotku državne potrošnje
   10. Izračun bilanci
– Suma bilanci i utjecaja na novac u opticaju – uključuje domaće, strane kredite i njihovu otplatu
– -> Pozitivna novčana bilanca/Negativna novčana bilnaca – izračunata novčana bilanca
– Vanjskotrgovinska bilanca sa stranim kreditima – izračunata novčana bilanca bez domaćih kredita i otplata
– -> Pozitivna vanjska bilanca/Negativna vanjska bilanca – izračunata razlika između dotoka i odljeva novca koja uključuje strane kredite
– ->Povećanje novčane masa od domaćih kredita/Smanjenje novčane mase od domaćih kredita – izračunata promjena u domaćoj kreditnoj aktivnosti
– ->Povećanje novčane masa od stranih kredita/Smanjenje novčane mase od domaćih kredita – izračunata promjena u stranoj kreditnoj aktivnosti
-> Pozitivna vanjska bilanca bez kredita %DP/Negativna vanjska bilanca bez kredita %DP – izračunata bilanca bez kredita
– Novac u cirkulaciji %DP – novac koji je raspoloživa za cirkulaciju do ovog mjesta računanja
   11. Promet na crno
– Udio novca koji cirkulirana crno % – zadani dio od raspoloživog novca za cirkulaciju koji završi u prometu na crno
– Udio novca koji cirkulirana crno %DP – izračunati dio novca izražen u postotku državnog proračuna
– Kalkulacija po udjelu u bruto prometu – zadaje se ‘da’ ako se udjeli računaju prema bruto prometu
– Profitna stopa grupe u crnoj novčanoj cirkulaciji – zadaje se profitna stopa za svaku grupu
– ->Udio grupe u crom cirkulacionom bruto prometu – definiraju se brojčani omjeri između grupa.
– % Udio grupe u crnoj novčanoj cirkulaciji – izračunati udio prema dijelu novca koji obuhvaća
– Grupni multiplikator crne bruto potrošnje – izračunati mutiplikator između bruto potrošnje i novca u cirkulaciji po grupi
– Konačni udio grupe u crnom protoku novca – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku
– Protok crnog novca po grupi u %DP – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku državne potrošnje
– Bruto crna potrošnja po grupi %DP – izračunata bruto crna potrošnja po grupi u postotku državne potrošnje
– Crna dobit – izračunata crna dobit po grupi u postotku državne potrošnje
– Preostali novac za oporezivu cirkulaciju %DP – izračunati novac koji ostaje za cirkulaciju oporezivim prometom
   12. Oporezivi promet
– Kalkulacija po udjelu u bruto prometu – zadaje se ‘da’, ako se želi da su udeli postignu u bruto potrošnji
– Uključenost grupe (red 7) – kopirana zadana uključenost grupa radi preglednosti
– Profitna stopa grupe u novčanoj cirkulaciji – zadaje se profitna stopa za svaku grupu
– ->Udio grupe u cirkulacionom bruto prometu/udio grupe u državnoj potrošnji – definiraju se brojčani omjeri između grupa.
– % Udio grupe u cirkulacionom bruto prometu/%udio grupe u državnoj potrošnji – izračunati
– Grupni multiplikator bruto potrošnje – izračunati mutiplikator između bruto potrošnje i novca u cirkulaciji po grupi
– Konačni udio grupe u protoku novca – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku međusobnog udjela
– Protok novca po grupi u %DP – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku državne potrošnje
– Bruto potrošnja po grupi %DP – izračunati bruto promet po grupi u postotku državne potrošnje
– Prikupljeni porez u cirkulaciji po grupi %DP – izračunati prikupljeni porez po grupi u postotku državne potrošnje
– Bruto dobit u cirkulaciji po grupi %DP – izračunata bruto dobit po grupi u postotku državne potrošnje
– Porez na dobit po grupi %DP – izračunati porez na dobit po grupi u postotku državne potrošnje
– Dobit u cirk. nakon oporezivanja %DP – izračunata zadržana dobit po grupi u postotku državne potrošnje
   13. Analiza rezultata
– Suma bilanci sa svim kreditima %DP – uključuje domaće, strane kredite i njihovu otplatu – kopija izračuna
– -> Pozitivna novčana bilanca %DP/Negativna novčana bilanca %DP – izračunata novčana bilanca – kopija izračuna
– Vanjskotrgovinska bilanca sa stranim kreditima %DP – izračunata novčana bilanca bez domaćih kredita i otplata – kopija izračuna
– -> Pozitivna vanjska bilanca %DP/Negativna vanjska bilanca %DP – izračunata razlika između dotoka i odljeva novca koja uključuje strane kredite – kopija izračuna
– ->Povećanje novčane masa iz domaćih kredita %DP/Smanjenje novčane mase iz domaćih kredita %DP – izračunata promjena u domaćoj kreditnoj aktivnosti – kopija izračuna
– ->Povećanje novčane masa iz stranih kredita %DP/Smanjenje novčane mase iz domaćih kredita %DP – izračunata promjena u stranoj kreditnoj aktivnosti – kopija izračuna
–>Ukupno povećanje novčane masa iz kredita %DP/Ukupno smanjenje novčanje mase iz kredita %DP – izračunati iznos kreditne ekspanzije
–> Pozitivna vanjska bilanca bez stranog kredita %DP/Negativna vanjska bilanca bez stranih kredita %DP – izračunata vanjskotrgovinska bilanca koja je bitna za stabilnost tečaja. Ako postoji dotok novca, tečaj je sigurniji, a država nije u riziku od bankrota
– ->Povećanje glavnice vanjskog duga %DP –
– ->Povećanje glavnice domaćeg duga %DP –
– ->Ukupno povećanje glavnice duga %DP/->Ukupno smanjenje glavnice duga %DP – Izračun ukupne promjena glavnica
– Trošak stranog kredita (kamate) %DP – Izračunate plaćene kamate na strani dug u postotku državne potrošnje
– Trošak domaćeg kredita %DP – Izračunate plaćene kamate na domaći dug u postotku državne potrošnje
–>Ukupni tekući gubitak zbog kredita %DP/->Prividni profit od uzimanja kredita!!! %DP – Izračunati rezultat financija u državi. Ako raste glavnica tada se može prividno profitirati na računjoš većeg duga
–>Virtualni trošak tekući i budući %DP/->Tekući trošak kredita %DP – Ako se nastavlja zaduženje, virtualni trošak izračunava se kao zbroj troškova kredita i povećanja glavnice. Ako se krediti otplaćuju bez zaduživanja, postoji samo trkući trošak kredita.
   14. Gospodarstvo
– Dobit nakon oporezivanja %DP – izračunata ukupna zadržana dobit u postotku države potrošnje po grupama
– Dobit od crne ekonomije %DP – izračunata ukupna zadržana crna dobit u postotku države potrošnje po grupama
– Dobit od kredita %DP – izračunata ukupna zadržana dobit od kredita u postotku države potrošnje po grupama
– Ukupna dobit %DP – izračunata suma svih zadržanih dobiti po grupama
– Domaće investicije %DP – izračunate domaće investicije u postotku države potrošnje po grupama
– Investicije u inozemstvu %DP – izračunate domaće investicije u inozemstvo u postotku države potrošnje po grupama
– Saldo gospodarstva (Dobit-Investicije) %DP – Izračunata realna dobit (gubitak) nakon oduzimanja investicija od dobiti
– Transfer dobiti u državni prorčun %DP – izračunati dio zadržae dobiti koji se transferira u proračun u postotku državne potrošnje
– Preostala dobit %DP – izračunati dio zadržae dobiti koji se ostaje po grupama u postotku državne potrošnje
   15. Državne financije
– Ukupni porezni prihodi iz prometa %DP – izračunati porez u postotku države potrošnje po grupama
– Ukupni porezni prihodi od carine %DP – izračunata carina u postotku države potrošnje po grupama
– Porez koji nije vezan uz promet %DP – izračunati parafiskalni porez u postotku države potrošnje po grupama
– Porez na inozemne dotacije %DP – izračunati porez na inozemne dotacije u postotku države potrošnje po grupama
– Ukupni porezni prihodi od poreza na dobit %DP – izračunati porez na dobit u postotku države potrošnje po grupama
– Naplaćeni porez na dobit od kredita %DP – izračunati porez na dobit od kredita u postotku države potrošnje po grupama
– Obračunati porez na aktivu %DP – izračunati porez na kreditnu aktivu u postotku države potrošnje po grupama
– Ukupni porezni prihodi države %DP – izračunata suma gornjih poreza u postotku državne potrošnje
– Transferirana dobit iz gospodarstva %DP – izračunati transfer dobit u postotku države potrošnje po grupama
– Ukupni prihodi države %DP – izračunati ukupni prihodi države
– Suficit proračuna od %DP/Deficit proračuna od %DP – Izračunati deficit/suficit državnog proračuna u postotku državne potrošnje
– Suficit proračuna prema bruto potrošnji % – izračunati omjer suficita/deficita u odnosu na oporezivi bruto promet
Saldo državnog proračuna + Preostala dobit gospodarstva – Novčana bilanca sa kreditima = 0,00% -Provjera računa ako je jednakost tri deficita održana. Izračun = 0,00% ako je račun O.K ! To je realno proširenje jednakosti tri deficita u kojem je deficit vanjske trgovine zamijenjen novčanim bilancom sa kreditom.
Objavljeno u financije | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Hrvatski javni forum

U jednom momentu mi je sinula ideja kako bi se javnost mogla uključiti u (ekonomsku) politiku. To bi bio uvod u direktnu demokraciju. Recimo, kada bi zatražili da sve stranke koje su aktivne moraju učestvovati na javnom forumu i odgovarati na pitanja ljudi preko svojih predstavnika, tada bi dobri znalci makro ekonomije mogli istjerati na vidjelo sve što ne valja u državi.

Taj forum bi hostao Carnet pod imenom “Hrvatski javni forum” i trebao bi se zakonom učiniti obaveznim. Tada više ne bi mogli reći “nismo znali”, itd. Jer ovako, dosta nas koji znamo u čemu je problem, možemo do sutra pisati na raznim forumima kad od toga nema ništa. To je lajanje na karavane. Međutim, kada bi imali javni forum na netu, tada bi se razotkrilo sve u roku keks i to po sili zakona.

Predstavnike stranaka bi se obavezalo da daju precizan odgovore na svako pitanje. Odbijanje sudjelovanja na javnom forumu, apstinencija ili izbjegavanje egzaktnog odgovora na pitanja bi se kažnjavala! Demokratska većina bi moga svojim glasom za ili protiv nekog pitanja ili odgovora ocjenjivati važnost pitanja ili zadovoljstvo odgovorom. Forum bi trebalo podijeliti na više tema i podtema. Time bi uz demokraciju dobili i vladavinu znanja.

Ostaje jedino problem nepristranih moderatora i administratora foruma. Ovo bi bila puno bolja stvar nego snižavanje cenzusa za pokretanje referendumskog pitanja. Ovdje je svako pitanje jedna vrsta referendumskog pitanja. Ubrzala bi se rasprava i bilo bi najbolje rješenje da forum svih stranaka bude na jednom mjestu i pod nezavisnom administracijom. To bi bio dobar demokratski alat za rješavanje svih budućih problema u državi. A bio bi i izrazito jeftin u odnosu na provođenje referenduma.

Dovoljno je svakom građanu RH poslati aktivacijski kod s kojim on može kreirati svoj profil. Po mom mišljenju profili ljudi mogu biti anonimni jer su anonimni i kod glasanja. Hrvatski javni forum bi omogućio da se političke stranke ne mogu baviti prodajom magle, nego da ozbiljno porade na rješenju.

Bilo bi dobro i da predstavnici sindikata također sudjeluju bez obaveze da odgovaraju na pitanja. Bez obzira što nemaju svi ljudi internet, ona većina koja ga ima bi mogla bez problema izvesti zemlju iz krize. HJF bi tako prerastao po važnosti bilo koju političku emisiju koju je lako skinuti sa programa i koja ograničeno traje i ne ponavlja previše najvažnije teme.

Ovo je također 100 puta bolje od facebook stranice vlade jer bi se teme mogle razraditi i ne bi sve bilo zatrpano različitim pitanjima. A kako bi sudjelovale sve stranke, tako bi se vidjelo i koje stranke imaju izgleda da naprave nešto dobro za sve nas. Time bi se kampanja stranaka mogla provoditi cijelo vrijeme. A naravno, to znači da bi u svakom trenutku imali zamjenu za tekuću vladu. Sjaši Kurta da uzjaše Murta bi otišlo u povijest.

Prosvjednici bi mogli tražiti da na vlast dođu baš oni koji najbolje rade za sve nas i znaju kako. Što mislite o tome? Da li je previše utopijski? Meni se čini potpuno ostvarivo i najboljom stvari koju bi mogli napraviti za svoju domovinu. Jer HJF bi bio 100 puta bolji od nekakve Vlade jedinstva. To bi bio kao jedan veliki Sabor hrvatskog naroda. Samo ovaj puta bi narod imao direktan kontakt sa političkim predstavnicima.

Objavljeno u Društvo | Označeno sa , | Ostavi komentar

Ekonomija zajednice i demokratsko društvo – uvod

   Ova knjižica je namijenjena svim starosnim grupama, običnim ljudima, revolucionarima i svima koji žele napraviti dobre promjene u društvu. Svrha objave je točna edukacija o temeljnim ekonomskim i društvenim odnosima u jednoj državnoj zajednici radi poticanje na razmišljanje kako učiniti život boljim.

   Najbitnije je podizanje kompetentnost (razinu znanja) ljudi tj. prvenstveno birača da bi isti mogli kvalitetno procjenjivati što je dobro, a što loše za njih same ili za cijelo društvo.

   Ekonomija zajednice poznata je u stručnim krugovima kao makroekonomika. Ona je ključna. Pogrešne političke odluke u sferi ekonomije zajednice prvenstveno vode u financijske, a kasnije i gospodarske probleme koji se najviše odraze na prosperitet velike većine stanovnika.

   Interes velike većine stanovnika se može zaštiti samo preko demokratskih odluka tih istih ljudi. A, da bi oni mogli shvatiti kako će se njihove odluke reflektirati na njihov život, moraju poznavati upravo osnove ekonomije zajednice.

   Znanje koje se ovdje iznosi je prikupljeno očišćeno je od obmanjujućih ekonomskih i političkih teorija te se u jednostavnim primjerima pokazuje njegova točnost i istinitost. I to je u biti najvažnija svrha izdanja ove knjige. Obrana od utjecaja “stručnih” prodavača pogrešnih rješenja je jedino moguća uz ispravnu temeljnu edukaciju.U drugom dijelu se bavimo analizom javnog interesa i očuvanja demokracije.

   Sadržaj ove knjige ili njegovi dijelovi su potpuno besplatni za daljnje umnažanje i korištenje bez navođenja imena autora. Zabranjeno je mijenjati sadržaj.

   Zahvaljujem se mnogim forumašima (Somied, Erdedi, Winetuo, Jung-fu, Stojan Nenadović, korisnik8563, itd.) koji su mi pomogli da skupim ovo znanja i da ga podijelim sa vama.

Kompletna knjiga u pdf formatu

Objavljeno u Društvo, financije | Označeno sa | Ostavi komentar