Tko treba revoluciju?

Tko treba revoluciju?

Photo by Spencer Selover on Pexels.com

Upozorenje: svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna!!

Teško je naći državu koja bi revoluciju stavila na prvo mjesto. Revolucija je nešto što prethodi državi, a država je svojim zakonima konzervira. Svaka revolucija koja bi se kasnije dogodila bila bi rušenje tekovina prethodne revolucije. I kao takva se mora spriječiti i onemogućiti.

Revolucija služi uspostavi novog poretka u kojem će se promijeniti pogodovanje sistema prema drugim subjektima. Pri tome najčešće pomislimo da će novo uspostavljeni sistem biti pravedniji od prethodnog. Ali to nije nužno. Kontrarevolucija je također revolucija koja mijenja pogodovanje sistema, ali ga vraća na stanje prije zadnje revolucije ili možda na još gore. Kontrarevolucionari moraju prevariti narod i dovesti ga u zabludu da on pomisli da se radi o oslobođenju. “Oslobodilački rat” je najbolji način da se to provede. Svi mi želimo biti što više slobodni i nezavisni.

Iz povijesti dviju francuskih revolucija imamo lijep primjer kako se stari sistem rušio da bi se uspostavio novi sistem koji će pogodovati novim subjektima. Pri tome su vođe revolucije dovele u zabludu narod da će revolucija donijeti slobodu, bratstvo i jednakost. Međutim, revolucija je samo uspostavila sistem koji je pogodovao novoj klasi kapitalista. Bratstvo i jednakost su bili samo mamci za naivni narod. Nova klasa kapitalista je trebala “revoluciju” za svoju korist. Kako su bili malobrojni, trebali su potporu širih masa za provedbu promjene. Naravno i većina naroda koja je bila u lošem položaju u državi je trebala revoluciju, ali je na žalost nisu znali provesti.

Iz francuskih revolucija možemo izvući neke zaključke:

1. Revolucija uspostavlja novu vladajuću klasu
2. Krajnji rezultat revolucije može biti bitno različit od deklariranih ciljeva
3. Iza revolucije se kriju interesi nove vladajuće klase
4. Revolucija stvara gubitnike – one kojima novi sistem ne ide u korist

Iz gore navedenih zaključaka slijedi da za sad nema “perfektne revolucije”. Nema promjena koje će svima donijeti dobitak. Također, u revoluciji nema nikakve odgovornosti za stvoreni rezultat jer odgovornost može biti samo prema novostvorenoj vladajućoj klasi. A ona naravno ne želi ništa mijenjati jer je svoj cilj postigla. Odgovornost prema narodu ne postoji jer je narod bio samo sredstvo za postizanje cilja. Ako narod nije zadovoljan, jedino što može je provesti “svoju” revoluciju. Uspostavljena država zakonima konzervira postojeće stanje i transformira ga da bi što bolje pogodovalo vladajućoj klasi, a da pri tome ne izazove narod na revolucionarne promjene.

Politika u društvu se definira kao umijeće mogućeg. Praktično to znači više ili manje pogodovati vladajućoj klasi do mjere koja neće pokrenuti revolucionarne promjene. Iz ove teze bi mogli izvući zaključak da politika u društvu može biti samo konzervativna ili revolucionarna. U temeljima socijaldemokracije je cilj bio da se djelovanjem napravi tiha revolucija unutar sistema. Međutim, to je propalo iz razloga što se zaboravilo da svaki uspostavljeni društveni sistem mora biti konzervativan i sprečavati promjene koje štete vladajućoj klasi. Tako su u redove socijaldemokrata došli ljudi koji će promijeniti ciljeve i riješili problem vladajuće klase. Na žalost, politika nije umijeće mogućeg u dobrom smislu, nego u lošem. Jedino što je limit loše politike je revolucionarna pobuna naroda. Ako se narod ne buni, politika se ne treba mijenjati ili se može mjenjati na gore za narod. Sve je to moguće jer ne postoji stvarna odgovornost prema narodu, nego prema vladajućoj klasi.

Narod bi mogao zahtijevati odgovornost prema sebi i postaviti mehanizme kontrole, ali on to mora znati provesti.

Očuvanje sistema

Očuvanje (ustavno-pravnog) poretka je ključna stvar za održanje interesa vladajuće klase. Možemo reći da i protuustavne stvari koje služe održanju sistema su u biti samo interes vladajuće klase proveden na nezakonit način. Tj. ustav i zakoni su napisani tako da se iz njih ne vidi direktni interes vladajuće klase. To je također jedan od način održanja sustava. Najbolje da na brojimo sve načine kako se sistem održava:

1. Ustav i zakoni skrivaju pravi interes i vladajuću klasu
2. Uspostavljeni model obrazovanja odgaja ljude da ne razmišljaju kritički i da se uklope u postojeći uspostavljeni sistem
3. Najinteligentnije i najpametnije pojedince se vrbuje u poslušnike sistema i nagrađuje za njihov rad
4. Znanstvena zajednica se pretvara u zagovarača očuvanja sistema bez obzira na činjenice
5. Mediji i propaganda su u u službi sprečavanja revolucionarnih ideja te se forsira zabavni sadržaj koji će skretati pažnju sa bitnih stvari
6. Ustavom i zakonima se otežava bilo kakva inicijativa koja bi ugrozila interes vladajuće klase
7. U višepartijskom sustavu se stvaraju lažne alternative i infiltrira u sve pokrete koji bi bili nosili revolucionarne promjene radi sabotaže i onemogućenja rada
8. Socijalne mreže se koriste za praćenje i lako lociranje pojedinaca koji bi dugoročno mogli ugroziti interes vladajuće klase
9. Provode se izbori u kojima se nudi izbor između ponuđenih pojedinaca i ne nudi nikakva odgovornost za provođenje deklariranog programa. Neovisni kandidati u politici su podmetnuti ili potkupljeni. Programi su spiskovi želja.
10. Državno odvjetništvo maksimalno štiti interese vladajuće klase te se procesi protiv običnih ljudi provode brzo, a protiv pripadnika vladajuće klase se rastežu na desetljeća
11. Sudstvo je prepleteno ljudima koji “služe” interesima vladajuće klase. Odgovornost ne postoji i dogovaraju je suci između sebe.
12. Sudski procesi se vode “reda radi” da bi se smanji mogućnost da narod revolucijom uzme stvari u svoje ruke jer kao sistem ima metode za popravak
13. Policija se koristi kao sila za održanje “reda” tj. za fizičko očuvanje sistema djelujući po istom načinu kao i cijeli sistem – maksimalna agresija do momenta koji izaziva reakciju javnosti i onda se popušta
14. Glavne vjerske organizacije u društvu pasiviziraju narod i odgovaraju ga od promjena te favoriziraju opcije koje neće ugroziti interese vladajuće klase
15. Masove udruge sindikata se pretvaraju u konzervatore sistema infiltracijom pogodnih ljudi u vrh ili njihovom ucjenom i kupovinom
16. Nadzor nad stanovništvom se maksimizira prema dostignutim tehničkom napretku s tendencijom da raste do momenta kada javnost negativno reagira. Tu su nadzori kretanja i komunikacije.
17. Nevladine organizacije se financiraju iz proračuna te se favoriziraju uglavnom samo one koje nisu opasne za promjenu sistema
18. Otežavaju se bilo kakve direktne inicijative za promjenu ili ukidanje za narod loših zakona do te mjere da je po zadanim pravilima skoro pa nemoguće postupiti
19. Zdravlje ljudi nije cilj. Bolesni ljudi imaju samo jedan cilj – da ozdrave. Bave se svojom bolešću i imat će manje vremena za druge stvari.
20. Metoda “zavadi pa vladaj” se primjenjuje u svakoj situaciji

Nova revolucija

Može li uopće postojati revolucija koja neće stvoriti novu vladajuću klasu koja će upregnuti sistem u svoju korist? Može li nova vladajuća klasa biti većina u društvu?

Problem koristi u društvu je da je korist veća što je veći omjer broja iskorištavanih prema broju pogodovanih. To znači da u slučaju da većina postaje vladajuća klasa da pada korist takve vladajuće klase i da će pojedinci u tom sistemu zaključiti da bi novom revolucijom mogli postići veću korist za malobrojniju vladajuću klasu. Postoji naravno i utjecaj tehnološkog razvoja kada je moguće da robotizacijom i umjetnom inteligencijom nije potrebno da vladajuća klasa bude manjina. Međutim, tada se postavlja pitanje tko posjeduje tehnologiju. Ako je to postojeća vladajuća klasa, tada je logično da će sljedeći potez biti redukcija brojnosti nevladajuće klase jer nepotrebno troši resurse, stvara zagađenje i prijetnja je vladajućoj klasi. Metode redukcije brojnosti nevladajuće klase naravno ne mogu biti otvorene. Mora se sakriti interes vladajuće klase. Preporučljive metode su: opasne zarazne bolesti, zagađenja koja smanjuju život i plodnost, loša hrana, ekstremne klimatske promjene, neisplativost života (manji natalitet), cijepljenja sa dodatcima koji dugoročno smanjuju brojnost, uništenje resursa (npr. šume, zagađenje vode i zemlje), novac kao dug (neisplativost života), stvaranje ovisnosti ljudi o državi (sprečavanje samodostatnosti), itd.

Idealna kombinacija bi bila da je narod vlasnik resursa i tehnologije te da je upregne u svoju korist. Naravno, kada bi narod to znao kako postići.

Svaka nova revolucija će stvoriti novu vladajuću klasu. Prije nego što podržimo bilo kakvu revoluciju moramo se zapitati:

1. Tko će biti nova vladajuću klasa
2. Koji će bit krajnji rezultat revolucije
3. Koji je pravi interes nove vladajuće klase
4. Tko su gubitnici u revoluciji i kako će se pasivizirati da ne naprave kontrarevoluciju
5. Tko će provesti revoluciju i kakva je odgovornost, ako se ne postignu ciljevi
6. Kakve su mogućnosti za dugoročno održanje novog sistema

Provođenje revolucije

Svi zamišljamo revoluciju kao nezakoniti način promjene sistema. Drugačije niti ne može biti jer skoro svaki sistem je zakonski osiguran od promjene sustava. Povijesno gledano, tako je i bilo. Jedini način da se promjene odnosi u društvu, gdje nije bilo općeg prava glasa, je bila putem revolucije.

Samo uvođenje općeg prava glasa je bilo dosta rizično jer je on davao mogućnost nevladajućoj klasi da preko izbora promijeni sistem. Pa se tako zabranjivalo sindikalno organiziranje jer je to bila nevladajuća klasa. S vremenom se uspjelo sve faktore rizika riješiti infiltracijom, potkupljivanjem, eliminiranjem, itd. Međutim opće pravo glasa je ostalo.

Tehnički, revolucija se može provesti preko izbora, samo kada bi narod znao kako. Ipak i tu ostaju metode “brojanja glasova” koje mogu promijeniti volju naroda. Zbog toga je provedba i kontrola izbora jedna od ključnih stvari za provođenje revolucije putem izbora. Imali smo u Hrvatskoj prilike vidjeti da se prilikom izbora predsjednika ne poštuje Ustav, a da se predsjednik zaklinje na poštivanje Ustava. U svemu tome je najvažnije da je to sve u interesu vladajuće klase pa i sama neustavnost izbora.

Ipak, budući da su izbori poprilično rijetko (svake 4 godine) i bilo bi bolje da su puno češće, ali se kao zbog “skupoće procesa izbora” provodi rijetko. Pojeftinjenje procesa izbora bi bilo preko elektronskog glasanja, ali za sada ne poznam mogućnost da brojanje glasova bude točno, ako je sudjelovanje u glasanju anonimno. Zbog toga je elektronski način glasanja pogodan za manipulacije s rezultatom. Anonimnost glasanja ima neke prednosti. Ali kada bi se znalo tko je glasao za određene ljude, tada bi se mogla potegnuti i direktna odgovornost onih koji su ih izabrali za njihov rad. Tada bi ljudi ozbiljnije shvaćali davanje glasa na izborima. A možda bi i razmišljali o tome da bolje kontroliraju rad izabranih ljudi.

Revolucija se može provesti i stvaranjem i prihvaćanjem novog Ustava od strane širokih masa. Začudo, postojeći Ustav RH zajedno sa svim izmjenama koje su bile nikad nije bio potvrđen od strane naroda niti za to postoji obaveza. Reklo bi se: kao stvoreno za vladajuću klasu. Međutim, sazivanje ustavotvorne skupštine bi bilo protivno interesima vladajuće klase. I zanimljivo je da nema političke stranke koja razmišlja o velikim ustavnim promjenama tj. donošenju novog Ustava. Što bi značilo da i one stranke koje se deklariraju kao protivnici postojećeg sistema ne razmišljaju ozbiljno da bilo što promjene. Točnije sve političke stranke žele održati postojeći sistem i samo ga uljepšavati. Tj. sistem je dobar, ali kao nisu dobri ljudi koji ga vode. Zaboravljamo da sistem služi vladajućoj klasi i da promjene na bolje mogu doći tek od promjene pogodovanja u društvu.

Postajući politička stranka ustavom se obavezuješ da ćeš djelovati po Ustavu tj. da nećeš mijenjati sustav. Zbog toga izborna revolucija ne može biti ostvarena bez da se prekrši Ustav. Pa zašto onda osnivati stranku i čekati vrijeme izbora, kada se ionako mora ići protuustavno i bez političkih stranaka?

Ustavotvorna skupština i referendum za novi Ustav predstavlja brz, jednostavan i nenasilan način da se provede revolucija kada postoji opće pravo glasa. Jedno što u tome svemu fali je: znanje i volja naroda. Kada riješimo te dvije prepreke, tada će se dogoditi prava revolucija koja će stvoriti temelje za bolje društvo. Može li narod napisati novi bolji ustav i izglasati ga?

Upozorenje: ovaj tekst je izmišljeni sadržaj u kojem je svaka sličnost sa stvarnim životom slučajna!!

Nostradurus Zagrebački, 21.03.2021.

Razbijanje mita o ujedinjenoj ljevici

 (utopija²)

Predgovor

Ovaj kraći tekst je sažeta filozofsko logička analiza rada ljevice na osnovi činjenica i zapažanja. Tekst traži dobru koncentraciju i određeno predznanje.

Namijenjen je prvenstveno radnicima koji žele poboljšati svoje radne i životne uvjete, a ne žele da ih se ponovo iznevjeri. Također mogu ga koristiti i lideri ljevičarskih stranaka da bi poboljšali svoje programe i rad vlastite stranke (nadam se). Mnogi će vjerojatno u opisu prepoznati rad vlastite stranke.

Ovdje se uopće ne bavim ekonomijom već samo analizom ključnih smjernica programa koje bi trebala imati ljevica, ali ih nema. Istražujem razloge i preispitujem namjeru. Jer danas je u politici najveći problem nesposobnost. Analiziram da li je nesposobnost posljedica neznanja ili namjerno opstruiranje.

Mislim da ovaj tekst vrijedi čitanja i da otkriva mnoge zanimljive činjenice od ljevici koje su na prvi pogled nevidljive. Mnogo dobrih rečenica u tekstu je podebljano (>39), ali ima dosta dobrih rečenica koje nisu podebljane. Na žalost, tekst je dosta sažet pa ga je teško brzo čitati. Nije se moglo napisati u manje stranica, a da se zadrži cjelovitost misli. Npr. ako samo pročitate zaključak nećete dobiti pravu sliku stanja.

1. Ciljevi i program

Za zajedničko djelovanje najvažnije je definiranje zajedničkih ciljeva. Podrazumijeva se da ujedinjenje ljevice ima za cilj osvajanje zakonodavne vlasti s ciljem izmjene zakona radi poboljšanja položaja radnika. To je minimalno što bi se trebalo očekivati i od umjerene ljevice.

Radikalnija ljevica nema namjeru samo poboljšati položaj radnika, nego drastično smanjiti izrabljivanje radnika promjenom društvenog sistema. Postavlja se pitanje zašto postoje umjereni ljevičari (socijaldemokrati)? Ne izgledaju li oni kao plaćeni igrači drugog tabora koji je prokapitalistički orijentiran? Možda je to ključan razlog za neslaganje umjerenih i radikalnih lijevih političkih stranaka i pokreta?

Umjereni ljevičari žele ostvariti utopiju “kapitalizma s ljudskim licem” zagovarajući promjene malim koracima do boljeg društva. Radikalni ljevičari također žele ostvariti svoju utopiju “društva bez kapitalističke klase”, ali putem brzog revolucionarnog prevrata. Tako bi to trebalo biti u teoriji. Praksa je drugačija. Da bi se postigli određeni ciljevi treba imati program i podršku radnika. Točnije, treba imati realno ostvariv, ali i održiv program i ljudi koji će ga provesti.

Uz ljevičarske političke stranke trebamo dodati i radničke sindikate, koji bi trebali biti u savezu s njima radi pogodnosti koje će radnici dobiti kada se ostvare programi ljevičarskih stranaka. Svi bi oni trebali biti ujedinjeni na cilju poboljšanja života radnika.

Međutim, trenutno nikakva argumentacija ne može pobiti politički stav neke grupe (recimo sindikata ili političke stranke). Nikakva logika tu ne vrijedi. Ako ne možeš promijeniti stav jednog čovjeka, jasno je da ne možeš niti stav grupe. Tj. sve te prirodno lijeve organizacije (ali i druge) imaju zauzete stavove koji su doslovce betonirani. Komunikacija se uvijek vodi s nekim od “sekretara” za odnose s javnošću koji zastupa stavove vodstva. Oni koji su na vrhu piramide odlučivanja ne vide razloga da išta unapređuju (mijenjaju) jer postižu svoje osobne rezultate (Hitleri iz malog sokaka). I potpuno ih shvaćam. Model koji je osobno uspješan za njih nije potrebno mijenjati.

Teško je konstruktivno usuglašavati ciljeve, ako lideri ljevice ne razmišljaju o boljitku radnika, nego samo o svom osobnom postignuću. A i kad razmišljaju o boljitku radnika, ako se radi o nepromjenjivim stajalištima, opet nema ujedinjenja. Čak i kada bi došli do usuglašavanja ciljeva, dolazimo na nove prepreke: čije je rješenje bolje, tko je kompetentan da to zaključi i tko će predstavljati ujedinjenu ljevicu. Da je netko htio sabotirati ujedinjene ljevice sigurno je da bi to lako uradio stvarajući lažne lijeve stranke s ciljem privlačenja pažnje i podrške nezadovoljnih radnika, ali s taktikom neslaganja sa drugim radničkim strankama ili sindikatima. Pogotovo što je puno lakše sijati razdor, nego ujedinjenje.

Što je još gore, a što čini ljevicu nesposobnom nije samo neslaganje i razjedinjenje, nego već spomenuta ostvarivost programa. Postoji velik nedostatak elementarne logike razmišljanja koji zbilja zabrinjava. Ne razmišlja se kako će svi radnici biti pošteno plaćeni za svoj rad, premda je to jedna od Ustavnih stavki u RH. Da li je zbilja dovoljno to zapisati u Ustavu (Članak 55. – Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.) da bi to bilo moguće? Budući da zakonska regulativa nije osigurala poštivanje članka 55 Ustava, gdje njegovo poštivanje također znači i da svi zaposleni trebaju da rade bez gubitaka, čudno je da lijeve stranke nisu išle istraživati uzroke? Čak je i Marx svojedobno pokušavao riješiti problem pošteno plaćenog posla, ali nije našao nikakvo rješenje. Dnevnice radnika je bilo teško povećati. Marx je ukazao i da je nekoliko dotadašnjih pokušaja naplate poreza isključivo u novcu na kraju završilo s velikim financijskim krahom. Zanimljivo, danas imamo naplatu poreza isključivo u novcu i očekujemo prije ili kasnije financijski krah. Rješenja tog problema u programima ljevice nema. Nema ni kod drugih političkih stranaka, ali to ne može biti alibi jer te stranke i onako ne trebaju riješiti problem pošteno plaćenog rada u kapitalizmu. Oktobarska revolucija u Rusiji je krenula povodom loših primanja radnica. Problem pošteno plaćenog rada je skoro pa jedini uzrok revolucija. Ljudi lako vide da resursi za život postoje, ali da rad nije isplativ. Pobunu vide kao jedini mogući put ka rješenju. Ali tu ne pomaže Marxovo učenje jer Marx to nije riješio. To znači da lijeve stranke ne mogu slijepo raditi po marksističkim principima nego moraju proširiti saznanja o regulaciji novca u društvu.

Pitanje upravljanja hijerarhijskog vodstva ili preko demokracije je također kamen spoticanja za ujedinjenje na ljevici, ali potpuno nepotrebno. Demokracija prvenstveno ima problema s kompetencijom. Teško ćemo svi biti kompetentni za sva pitanja. A kada smo nekompetentni ne možemo niti procijeniti da je netko drugi kompetentan. To znači da i sustav hijerarhijskog vodstva također ne garantira ništa jer baza stranke ne zna i ne može procijeniti ispravnost postupaka vodstva. Baza bi se morala ispravno obrazovati. Nekad u SFRJ je postojala partijska škola, ali ne za bazu, nego za potencijalni rukovodeći kadar. Polaznici te škole su zatim to znanje mogli prenositi u svojim lokalnim organizacijama. Međutim, kako je socijalizam srušen u SFRJ, očigledno je da partijska škola nije dala potrebna znanja ili da je u praksi rukovodeći kadar iz nekog razloga odustao od vlastitog učenja. Baza tj. radnici nisu bili svjesni da je rukovodstvo prestalo raditi u njihovom najboljem interesu. Štrajkova je bilo i u socijalizmu (ekonomski problemi) te bi vjerojatno kompetentna baza pobunom spriječila izdaju rukovodstva. Izostanak kompetencije baze je omogućio rušenje socijalizma u SFRJ. A isti taj izostanak kompetencije baze je danas prepreka za poboljšanje položaja radnika. Radnici ne mogu prepoznati da ih njihovi izabrani predstavnici loše vode.

Svi smo čuli o Orwellovoj “Životinjskoj farmi”. Možemo lako objasniti poruku iz Životinjske farme na sličnom primjeru u par rečenica. Recimo što radi pastir? On iskorištava glupe ovce. Da li pastir radi u najboljem interesu stada? Vjerojatno ne. On se brine za njih, ali ih i iskorištava. Pa koji bi bio smisao da ovce izaberu pastira za vođu iz razloga njegove sposobnosti? Da li su one kompetentne zbog toga? Ako ovce su izabrale sposobnog da ih vodi, to ne znači da će taj raditi na ostvarenju njihovog najboljeg interesa. Problem nije samo u izboru najsposobnijeg, nego i onoga koji će najbolje raditi za ovce. Međutim, ovce su nekompetentne i jedva mogu prepoznati sposobnijeg, a kamo li da razumiju njegove prave namjere. Nekompetentna baza je pravi rudnik zlata za sposobne manipulatore. Zanimljivo, prema bibliji, Adam i Eva su istjerani iz raja nakon što su pojeli jabuku s drva spoznaje. U daleka biblijska vremena, znanje je bilo važno i opasno za položaj vođa. I danas je tako. Radnici bez znanja će teško obraniti svoje najbolje interese. Mogu samo gubiti svoja stečena prava jer ne mogu prepoznati loše vodstvo.

U sadašnjoj situaciji podizanje kompetencije radnika je njihov vlastiti prioritet. Međutim, u tome kako se čini im neće pomoći vođe ljevice i sindikata. Njih kao da ne zanima podizanje kompetencije radnika? Jer kompetentni radnici će vidjeti da je vodstvo zakazalo pa bi ga mogli i smijeniti. Vođe zanimaju samo sljedbenici i podrška. Čini se kao da je samo bitno da vođe dobiju podršku i da na osnovi te podrške dobiju legitimitet tobože ispravnog djelovanja. Oko toga se vrti cijela priča kao i kod ostalih političkih stranaka. Uopće nije bitno što ustvari imaju podršku evidentno nekompetentne baze koja nije sposobna izabrati najbolje za svoj interes. Dokaz tome su mnogobrojni parlamentarni izbori koji su redovito završavali izborom pogrešnih predstavnika. Da stvar bude još apsurdnija često se objavljuju razne ankete popularnosti političkih stranaka. Pravi smisao tih anketa je upitan. Mali broj nekompetentnih birača daje svoje mišljenje u anketi koja očigledno ne može nikako pomoći ostaloj velikoj većini također nekompetentnih birača. Slično je i kada imamo “stručne analize nezavisnih stručnjaka”. Kako da znamo da urednik nije odabrao analizu koja mu trenutno politički odgovara? Jer koliko ima stručnjaka u ekonomiji, toliko ima i različitih stručnih mišljenja. Nekompetentnoj bazi se sve može podvaliti jer ona ne može ispravno reagirati bez referentnog ispravnog mišljenja (svojeg ili nečijeg drugog).

Kada pričamo o ujedinjenoj ljevici, onda naravno pričamo i o mogućoj podršci baze tom savezu. I sve naravno nema smisla, ako je baza nekompetentna. Jer ranije ta ista baza nije uočila da ima pogrešne lidere lijevih stranaka i sindikata. Kako će se napraviti ujedinjeni front s pogrešnim vođama? Možda je jedina šansa da neki od lidera lijevih stranaka koji zbilja ima namjeru djelovati u najboljem interesu radnika jednostavno eliminira druge pogrešne lidere iz političkog života. Tek tada bi podrška nekompetentne baze mogla uroditi djelovanjem u najboljem interesu radnika. I zbilja takva pojava se dogodila u povijesti KP i dokinula frakcijske borbe. Isto tako se moglo dogoditi da je frakcijske borbe riješio lider koji kasnije ne bi radio u najboljem interesu radnika. To je bilo pitanje sreće. Da budući položaj radnika ne bi bila lutrija, oni bi se morali obrazovati da steknu kompetenciju u obrani svojih najboljih interesa. Očigledno je da radnički lideri ne rade na tom planu jer bi kompetentni radnici mogli izabirati neke druge bolje predstavnike. Tj. postojeći lideri bi mogli biti smijenjeni. To je očiti sukob interesa u kojima pobjeđuju osobni interesi. I jasno je da kad su osobni interesi ispred interesa kolektiva (radnika) da će radnici izgubiti.

Možemo samo zaključiti da je sustav obrazovanja uništio minimalnu kompetenciju te da je demokracija tako postala ranjiva na manipulaciju i omogućava stvaranje velike koristi za svaku vladajuću elitu (kapitalističku ili neku drugu). U isto vrijeme postojeće vođe ljevice i sindikata radnika su u osobnom sukobu interesa jer ne rade na podizanju kompetencije radnika što iz vlastite nekompetencije, što iz čiste namjere. Nekompetenciju vidimo iz njihovih neizvedivih programa, a namjeru je malo teže vidjeti i dokazati jer to može samo netko tko je kompetentniji. Ako malo pogledamo mrežne stranice lijevih političkih stranaka (a i ostalih), vidjet ćemo da nema javnih foruma za raspravu. Na prvi pogled je to možda logično jer bi ih tu možda napadali ljudi iz drugih stranaka. Možda ipak to nije glavni razlog. U moru raznih posjetioca sigurno je da bi se prije ili kasnije našao neki dovoljno kompetentan koji bi našao uzroke neefikasnosti te stranke i svima otkrio pogreške u njenom djelovanju. Zbog toga se sva komunikacija vodi preko pisama koje naravno drugi ne mogu vidjeti. Iz osobnog iskustva mogu reći da se u odgovorima gotovo nikad ne vodi polemika o iznesenim kontra argumentima. Kako polemika o programu ne postoji ni u privatnoj komunikaciji, nema niti nikakvog razloga za postojanje javnog foruma stranke ili sindikata gdje bi se moglo javno o tome raspravljati. Rasprava o programu i ciljevima nije moguća. Pa kako da onda očekujemo da se više stranaka ljevice udruži? Nema javne komunikacije stranaka s pojedincima pa je logično da je još teže da će biti između stranaka. Čini se da je veća važnost biti osobno u vodstvu stranke nego djelovati u ostvarenju deklariranih ciljeva. Prilikom ujedinjenja svaki pojedini lider lijeve stranke se mora posvetiti zajedničkom cilju gdje bi mogla u drugi plan pasti važnost svakog pojedinog vođe ljevice. Neki od vođa, koji su bolji u javnom nastupu, bi mogli dobiti veću podršku, a njihove stranke povećati članstvo.

Možda bi mogli očekivati da bi udružena ljevica mogla stvoriti bolji zajednički program tj. da više mudrih glava bolje odlučuje. Međutim, toga nema. Zajednički plan nije skup najboljih dijelova pojedinačnih programa, nego samo možda dio programa koji ima svaka stranka ljevice. Već samim time je jasno da ujedinjena ljevica programski ne napreduje, nego nazaduje. Stvaranje zajedničkog boljeg plana pretpostavlja da planeri svake lijeve stranke imaju dovoljno kompetencije da shvate da drugi možda imaju bolje ideje za neke probleme. To znači da mora postojati otvorenost i sposobnost prihvaćanja boljih rješenja, a što praktično lijeve stranke uopće ne rade. Ako postoji zatvorenost za bolje ideje, udružena ljevica nema smisla. Udruživanje bi vodilo u degradaciju ionako neostvarivih programa umjesto da vodi ka ostvarivom programu.

Očigledno je da ostvariv program ima sigurno više varijacija, ali i da izostanak određenih ključnih odrednica vodi ka neostvarivosti ili dugoročnoj neodrživosti. Možemo li tvrditi da je program svake lijeve stranke dobar i ostvariv? To bi značilo da samo jedan loš program neke lijeve stranke može pokvariti program ujedinjene ljevice. Kako ćemo znati da li su programi lijevih stranaka realno ostvarivi, ako se o tome ne vodi javna diskusija? Ima se dojam da vodstva lijevih (i drugih) stranaka ne žele da se njihov program javno analizira. O razlozima smo već pisali. Pitanje je samo da li je ta taktika na kraju dobra za interese radnika. Jer o tome se na kraju radi. I kako članovi te ljevice ne shvaćaju da zatvorenost u javnoj komunikaciji stranke nije u njihovom najboljem interesu. Problem je čini se u kompetentnosti članstva da odluči u svom najboljem interesu. Samo članstvo u lijevoj političkoj stranci nije od njih stvorilo politički kompetentne ljude. Nedostaje im političke kompetencije. Ona je naravno posljedica obrazovnog sustava u društvu. Međutim, nedostatak političke kompetencije članova lijeve stranke može biti samo posljedica političke nekompetencije vodstva ili odluke vodstva da ne radi na političkoj kompetenciji članova. I jedno i drugo naravno nije u interesu članova lijeve stranke. Javna rasprava na mrežnom portalu bi mogla otkriti političku nekompetenciju vodstva i možda povećati političku kompetenciju članova. To bi bilo dobro za članstvo, ali sigurno ne i za postojeće vodstvo. Stranka bi se čak mogla i raspasti. Velik je rizik za svaku, a ne samo lijevu političku stranku da vodi javnu raspravu. Ako je vodstvo stranke svjesno da njihov program ne vodi ostvarenju najboljih interesa radnika, jasno je da će pod svaku cijenu izbjegavati javnu raspravu o njemu. Vodstvu je prvenstveno bitna brojnost i lojalnost članova. Preispitivanje ciljeva i programa će prije voditi u osipanje članstva, nego u njegovo povećanje. Osobito, ako program nema sve elemente izvodivosti i održivosti. Razočarani članovi bi mogli napustiti stranku. Slično se može dogoditi i s programom ujedinjene ljevice. Ne vjerujem uopće u mogućnost da i ako do toga dođe da bi se mogla voditi javna rasprava oko tog programa. Ako nema rasprave oko programa pojedine lijeve stranke, teško da će ga biti oko programa ujedinjene ljevice.

2. Ostvarivost programa

Puno puta smo govorili potrebi da programi ljevice imaju realnu ostvarivost. Ne može program ozbiljne ljevice biti spisak neostvarivih želja. To možda može biti trik da se dobije više glasova na izborima. Međutim, u trenutku kada se s takvim programom probije u parlament, na osnovi njega se neće moći predložiti niti jedna održiva reforma. Kritika postojećeg stanja u društvu je naravno uvijek puno lakša s pozicije oporbe. Ali, kada sve ostane na kritici, a nema ponuđenih rješenja to je zabrinjavajuće od ljevice. Za desnicu je to normalno jer desnica redovito iznevjeri radnike.

Nedostatak rješenja u konkretnoj situaciji je i dokaz da plan ljevice nije dobar. Svaki plan mora imati svoje ciljeve do kojih dolazi rješenjem problema koju stoje na putu do cilja. Problemi obično imaju svoje uzročnike. Cilj svakog dobrog plana je da se problemi riješe na nivou uzroka. Naravno to nije uvijek moguće. Neke je stvari teško i predvidjeti. Od stvari koje znamo da su sigurno bitne i da se moraju riješiti planom ljevice su sljedeće:

1. Eliminacija političke korupcije iz Ustava i zakona

2. Financijska održivost države i prestanak vanjskog zaduživanja

3. Pravednija raspodjela plodova rada – pošteno plaćanje rada

Desničarske stranke, koliko vidimo ove probleme ne trebaju rješavati. Tu je izuzetak točka 2 koja je dio programa nekih desno orijentiranih stranaka. Te tri stvari uz prisustvo prirodnih resursa u državi predstavljaju ključni dio svakog održivog plana ljevice. Točka 3 obuhvaća problematiku koji Karl Marx nije riješio tako da će marksisti morati malo proširiti svoje znanje.

Marksizam je u biti nastao kao kritika kapitalizma koji sam počiva na političkoj korupciji društva. Karl Marx se bavio u biti kritikom posljedice političke korupcije. Umjesto zaključka da treba eliminirati uzrok koji stvara kapitalizam, on je zaključio da treba eliminirati kapitalističke odnose – posljedicu. Politička korupcija je svaka donesena odluka ili zakon koja donosi korist jednoj interesnoj grupi, a šteti najboljem interesu svih. Kako bi cilj ljevice trebao biti djelovanje u najboljem interesu radnika, to znači da ljevica mora eliminirati političku korupciju koja radi upravo suprotno – pogoduje interesima jednih, pri čemu šteti interesima drugih. Ničim nije garantirano da bi osvajanje vlasti udružene ljevice došlo do ispravljanja sve ugrađene političke korupcije u Ustavu i zakonima. Koliko znam niti jedna lijeva stranka nije radila analizu Ustava i zakona radi detekcije ugrađene političke korupcije. Ako nisu tražili političku korupciju tada ili je ne znaju prepoznati ili namjerno ne žele baviti tim problemom.

Politička korupcija u zakonima ima za posljedicu stvaranje kapitalističkih odnosa. Međutim, sama politička korupcija kao čin je posljedica ljudskog ponašanja. O tome sam više pisao u članku “Suočavanje sa političkom stvarnošću“. Osobni oportunizam pojedinca je skriveni korijen uzroka. Pod oportunizmom se obično podrazumijeva prilagodba na specifične okolnosti. Međutim, ključna stvar kod oportunizma je da počiva na eksploatacije drugih ljudi. Naravno oportunizam pojedinca se ne može izbjeći. On će uvijek postojati. U bivšoj SFRJ je postojala jedna rečenica koja je ukazivala na osobni oportunizam pojedinca: Ne mogu oni mene toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi. Pojedinac često želi parazitirati čak i na najprimitivniji način da bi iskoristio druge u svoju korist. Naravno da kad su ciljevi ljevice borba za bolji položaj radnika i eliminaciju iskorištavanja, tada osobni oportunizam tj. osobna korist ispred koristi kolektiva ne može biti prihvatljiva pojava. A ako se sjećate upravo ta pojava se događa s lošim vođama lijevih stranaka (redak 28, 126). Nedjelovanjem u najboljem interesu radnika oni sami rade opstrukciju borbe koju bi trebali voditi. Da li je onda čudno da borba protiv političke korupcije (koja potiče iz oportunizma pojedinaca) nije u programima ljevice ili se spominje bez puno objašnjena? Loše vođe ljevice u biti svojim primjerom pokazuju pogubnost osobnog oportunizma na društvo.

Izostanak detaljne razrade što je politička korupcija, koje su njene posljedice i što je uzrokuje je zbilja zabrinjavajući kod stranaka ljevice. Kada smo govorili o sposobnom vođi koji ne djeluje u najboljem interesu svih, trebalo je reći da je to korumpirani političar. Ljevica treba poštene političare koji će znati djelovati u najboljem interesu svih (kompetentno djelovati u najboljem interesu svih). To znači da takvi trebaju biti i njeni lideri. Samo, da li je to moguće? Da li ima smisla ujedinjenje ljevice koju vode korumpirani političari? Za desnicu je to očekivano. Ako je ljevičarska stranka vođena od korumpiranog političara i ako to njeni članovi ne mogu primijetiti i riješiti, možemo reći da imamo lažno lijevu stranku. Lažno lijeve stranke nemaju ostvarive programe, a samim time njihove vođe su korumpirane jer bez ostvarivog programa ljevica ne može djelovati u najboljem interesu radnika.

Pođemo li od pretpostavke da vođe lažne ljevice nisu tu slučajno, nego da namjerno razjedinjuju i opstruiraju radničku borbu za bolji položaj tada od njih možemo očekivati baš sve samo ne plodnu borbu za radnička prava. Za radnike ujedinjenje lažne ljevice nema smisla jer će to biti samo hinjena borba za njihova prava. Međutim, kako radnici nemaju kompetencije da ocjene da li se radi o poštenom ili korumpiranom vodstvu pojedine ljevičarske stranke, oni neće moći to unaprijed ocijeniti ni kad je u pitanju ujedinjenje lažne ljevice. Zbog toga je moguća da ujedinjena lažna ljevica lako dobije podršku radnika. Nekompetentne radnike je lako prevariti.

Ujedinjena lažna ljevica je više nego vjerojatna pojava budući da njihovim vodstvima ionako nije bitno ostvarivanje poboljšanja prava radnika (točnije znaju da neće uspjeti ali ih to ni malo ne brine). Korumpirana vodstva se udružuju radi postizanja osobne, a ne kolektivne koristi. Taj cilj je naravno puno lakše ostvariti. Djelovanje desničarskih stranaka je tako lako objašnjivo. Puno je lakše djelovati za interese određenih grupacija, nego za interese svih. Osobito, ako nemaju pravu konkurenciju na ljevici ili ako podupiru i razvijaju lažne ljevičarske stranke. Kako se čini, teško je naći pravu ljevičarsku stranku. Što zbog neznanja, što zbog korumpiranosti vodstva. Čak bi bilo logično da prava ljevičarska stranka odbije udruživanje i zajednički nastup s lažnom ljevicom. Ako bi bila u manjini, ne bi mogla utjecati na politiku udruženja, a sudjelovanjem bi mu davala legitimitet. Taj čin sam po sebi posljedično ne može značiti da je neka ljevičarska stranka prava ljevica, ako odbije zajednički nastup.

Financijska održivost države i način rješenja stalno rastućeg duga je vječna tema čak iz doba SFRJ. Zbilja bi bilo dobro kada bi ljevičarske stranke imale trajno rješenje za taj problem. Iz teksta Karla Marxa u kojem je on pisao o Francuskoj revoluciji 1846. gdje je Francuska imala isti problem, vidi se da Karl Marx daje pogrešne smjernice za rješenje istog problema. Tj. tako se ne mogu stabilizirati državne financije (rezanjem nepotrebnih troškova i racionalnim korištenjem proračuna). To nekom neupućenom zvuči logično, ali nije dovoljno. O problemu balansiranja državnog proračuna sam više pisao u članku “Balansirani državni proračun” u sklopu knjižice “Financijski sustav i novac“. Navodim primjer iz tog teksta:

Zamislimo da imamo državu kao servis, cestara, poljoprivrednika i mlinara. Cestar je u javnoj službi. On godišnje dobiva 99 zlatnika za svoj rad. Od toga plaća hranu poljoprivredniku 66 zlatnika. Poljoprivrednik od primljenih 66 zlatnika plaća mlinara 33 zlatnika, a dio trampom u hrani. A država, da bi opet imala državni proračun 99 zlatnika svakom od njih uzima 33 zlatnika na ime poreza te na kraju opet ima 99 zlatnika za financiranje javne službe.

Još bolji je tekst “Od problema do rješenja” iz iste knjižice. Zajednički zaključak je da nema mogućnosti da se stvori zadržani profit ili štednja od rada dok je cilj balansiranje proračuna, a u državi se ne povećava količina novca u opticaju bez stvaranja duga. Marx nije mogao naći rješenje tog problema jer je pod novcem smatrao samo novac za podlogom u plemenitim metalima. Stephen Zarlenga je u svojoj obimnoj knjizi “Izgubljena znanost o novcu” posvetio više stranica kritici Marxovog poimanja novca. Zaključak koji nam je važan je da država mora imati monetarnu vlast te umjesto balansiranog proračuna imati proračun s umjerenim deficitom koji će se financirati emisijom novca bez duga. Ljevičarske stranke moraju imati monetarnu reformu ovog tipa, a ne tipa beskonačnog zaduživanja kod centralne banke. Izostanak te smjernice znači ujedno i da je program dugoročno neodrživ. Vlastita emisije novca je bitna radi postizanja unutarnje likvidnosti i mogućnosti rasta proizvodnje. Jer ako bi i cijene ostale iste, veća produkcija traži više novca u prometu. Ubrzanje cirkulacije novca nije rješenje na duže staze. Bez dodavanja novca se ne može postići ni teoretski da svi radnici (tj. svi subjekti u državi) pokriju svoje troškove i da im ostane samo jedna kuna na dan. Postojeća regulacija novac koja pogoduje bankama i stvara štetu drugima je po definiciji politička korupcija. Nevjerojatno je da nema niti jedne ljevičarske stranke koja bi to naglasila?

Monetarna reforma je rijetko spomenuta u programima ljevice. To opet znači da ili ne znaju ili namjerno ne žele staviti tu stavku u program. I prvi i drugi razlog su više nego za zabrinuti se. Ujedinjena ljevica koja bi izostavila monetarnu reformu ili ne bi dobro obrazložila bi pokazala neznanje i imala dugoročno neodrživ plan. A takav plan sigurno ne može biti u najboljem interesu radnika.

Vraćanje vanjskog duga je moguće tek kada postoji suficit u vanjskoj trgovini iz kojeg bi se vanjski dug mogao platiti. To je jasno svakom stranom kreditoru, ali nam ipak i dalje daju kredite. Što je naš dug veći, to je njima lakše diktirati pravila po kojima ćemo mi u državi raditi. Pritisak duga je poluga za promjenu naših zakona. Samo ne u našu, nego u korist stranaca (korporacija i poduzeća). Svaka prava ljevica mora biti za trajno rješenje vanjskog duga. Dok dug postoji mi smo dodatno ovisni kao država. Nezavisnost je samo riječ na papiru. Osim toga, mi se ne zadužujemo samo za deficit u vanjskoj trgovini, nego i za novac u domaćem opticaju. Budući da naša centralna banka drži visoku eskontnu stopu i time odbija banke kao posrednike od zaduživanja u domaćoj valuti, jedino im preostaje zaduživanje u inozemstvu. Posredništvo banaka je naravno opet jedan vid političke korupcije kao i svako nepotrebno zaduživanje države. Vanjska trgovina ima jedino smisla kada je u balansu. Jer treba li radničkoj državi suficit u vanjskoj trgovini? Mi možemo emisiju novca uraditi i bez vanjskotrgovinskog suficita. Isto tako nam ne treba ni deficit jer za njegovo rješenje moramo stvoriti suficit u vanjskoj trgovini. Znači, ljevica, kao i udružena ljevica mora imati u programu cilj balansiranu vanjsku trgovinu. A pogotovo u programu ne može imati članstvo u bilo kojoj državnoj udruzi ili podržavanje međunarodnog sporazuma koje unutrašnju trgovinu ne rješava kompenzacijom (kliring). Članstvo u EU u tom svjetlu nije dobro i ne može nikako biti dijelom programa bilo koje prave ljevice. Ljevičarske stranke koje misle koristiti pogodnosti EU da bi ostvarile korist za vlastitu zemlju pripadaju u skupinu posebno naivnih. EU je projekt krupnog kapitala i za interes krupnog kapitala.

O pravednijoj raspodjeli plodova rada je teško pričati u kapitalizmu. Države u kojima je to možda donekle uspjelo, svoj uspjeh često zahvaljuju iskorištavanju drugih država preko kolonija ili preko visokog suficita u vanjskoj trgovini. Osim toga, poboljšana prava radnika nikad nisu pala s neba, nego su izborena teškom radničkom borbom.

Pravedna raspodjela plodova rada se gubi što je veći omjer u isplaćenim primanjima. O tome sam više pisao u članku “Suočavanje sa političkom stvarnošću“. Razne statistike pokazuju da s povećanjem socijalnog raslojavanja dolazi do povećanja ljudi koji žive ispod praga siromaštva. Prave ljevičarske stranke zbog toga moraju biti za smanjenje omjera primanja jer to vodi ka većoj socijalnoj jednakosti te je time rad poštenije plaćen. Nasuprot tome pojedinci koji su sposobniji i plaćeniji imaju veću osobnu korist u društvu koje ima što veće razlike u primanjima. Prema statistici platnih razreda i brojnosti iz 2015. bolje plaćenih je 34% od ukupnog broja zaposlenih. To znači da ljevica nema samo nekoliko postotaka bogataša za protivnike, nego potencijalnih 34% zaposlenih kojima je sada bolje nego u socijalno ujednačenijem društvu. Posljedično ljevica neće dobiti nikad 100% podršku radnika, ako se ovi vode osobnim oportunizmom. Drugim riječima, kada bi udružena prava ljevica dobila vlast i provela najbolje reforme, mogla bi ubrzo izgubiti potporu 34% radnika što je možda dovoljno da izgubi sljedeće izbore. Ovo je možda i rješenje misterije zašto vlast ljevice može brzo da padne premda daje mnoge dobre rezultate. Socijalno ujednačenije društvo uvijek ima puno neprijatelja. Zbog gornje činjenice je to sada jasnije. Ljevičarske stranke često moraju pribjegavati doslovce nekoj vrsti diktaturi da bi održale vlast. Nemoguće je udovoljiti svima, ako se svi ljudi vode osobnim oportunizmom. Oportunisti trebaju druge za iskorištavanje. Ne mogu sami sebe iskorištavati. Smanjenje osobnih primanja kod 34% radnika koji ujedno pripadaju u grupu stručnijih i vjerojatno sposobnijih bi moglo natjerati iste na iseljenje iz zemlje. Država bi mogla izgubiti puno potrebnih stručnjaka. Povećanjem plaća istima radi zadržavanja tih ljudi u zemlji ide na štetu ostalih 66%. Pitanje je koji je onda smisao reformi, ako nema poboljšanja položaja barem većine radnika? Razočaranje u vlast udružene prave ljevice je veoma vjerojatno dok je razočaranje u vlast udružene lažne ljevice 100% sigurno. Lažna ljevica, naravno ne bi radila nikakve bitne reforme i nastavila bi istu lošu politiku.

Naravno, prava ljevica bi mogla krenuti u ponovno strano zaduživanja te na temelju novca od stranih kredita davati veće plaće radnicima te tako stvarati privid uspješnog vođenja državom (život na kredit). Samo u svemu tome nismo ni uzeli u obzir reakciju drugih kapitalističkih država. Teško je vjerovati da će bez ikakve reakcije proći reforme koje ukidaju kapitalizam u jednoj državi. Pitanje je i da li bi vlada ujedinjene ljevice mogla lako dobiti strani kredit, čak i da je transformaciju kapitalizma u socijalizam uradila na principima borbe protiv političke korupcije u državi. Što znači da je primijenila koncept koji je iznad konfrontacije naši – vaši, ustaše – partizani – četnici, radnici – poslodavci tj. na koncepciji za ujedinjenje svih pozitivnih snaga u društvu koji vodi ka istom cilju – društvu bez podjela na klase. Ipak je to na kraju ukidanje kapitalizma koje se teško oprašta od strane drugih kapitalističkih država čak i kada se ne radi o nasilnoj revoluciji, već o odluci demokratske većine. Više je vjerojatno da bi kredit dobila sljedeća prokapitalistička vlada uz uvjet da restaurira kapitalizam.

3. Koncepcija efikasne ljevice

Zbog problema prosječne nekompetentnosti ljudi nije preporučljivo graditi stranku na potpuno slobodnim demokratskim principima. Ljudi su već na proteklim izborima pokazali da ne znaju odabrati prave program i lidere. Dopustimo li da baza stranke demokratskom odlukom kreira program stranke teško da će taj program biti realno izvediv.

Za svaku stranku koja je u nastajanju velika je opasnost da novo pridošlo članstvo prema demokratskim načelima nadglasa osnivače i promijeni prvotni program. Naravno, u nekom sretnom slučaju bi se moglo dogoditi da program postane bolji. Međutim, radnička stranka koja naglo raste bi mogla postati prijetnja prokapitalističkim strankama pa bi mogla biti meta diverzije. Jedna od tih akcija bi mogla biti i promjena vodstva i programa. A to je najlakše u stranci koja radi na demokratskim načelima. Potrebno je samo ubaciti dovoljan broj aktivnih sabotera u tu stranku. Slično se može dogoditi i s udruženom ljevicom. Ako u udruženje uđu lažne ljevičarske stranke, tada je moguće da će sabotirati rad udružene ljevice.

Rješenje za sprečavanje sabotaže je da se prije nastanka stranke organizira tim poštenih stručnjaka koji će napraviti popis ciljeva, popis uzročnika problema i način njihovog rješavanja. Na temelju tog plana se zatim traži podrška i sudjelovanje u realizaciji tj. osnivanje stranke i provođenje programa u djelo. Temeljni plan stranke se kasnije ne može mijenjati. Može se samo napraviti druga stranka s drugim imenom i promijenjenim programom. Mane ove koncepcije su da program ovisi o poštenju stručnjaka koji su ga radili, ali i da nema puno mjesta za unapređenje plana. S druge strane, nema prostora ni za sabotažu programa što može biti jako bitno za realizaciju.

Ovaj koncept organiziranja stranke je moguće primijeniti i kod stvaranja udružene ljevice. Čvrsto definiranje ciljeva, problema koje treba riješiti i načina rješavanja je od velike važnosti za uspjeh udruženja. Udružena ljevica s ostvarivim i održivim programom bi sigurno bila meta sabotaže programa i njegovog provođenja. Koncepcija nepromjenjivog programa bi to spriječila.

Na početku kada smo govorili o ciljevima i programima detektirana je betoniranost postojećih programa ljevice. To bi u neku ruku bilo na tragu ove ideje da se radi o realno izvedivim i održivim programima. Ako su programi loši, tada im nije bitna nepromjenjivost jer su ionako neupotrebljivi. Moguće je da su protivnici ljevice toliko nekompetentni da ni ne znaju da su ti programi u tom stanju neupotrebljivi. Očigledno je da vodstva lijevih stranaka koje imaju neprovediv, ali i nepromjenjiv program možda pate također od nedostatka kompetencije. Međutim, ako je vodstvo postalo svjesno neprovedivosti programa, a ne zanima ga nadogradnja, tada smo sigurni da samo vodstvo sabotira rad tj. postizanje ciljeva vlastite stranke. Tada je potpuno jasno da bi svaka javna rasprava mogla otkriti te činjenice. Zbog toga i nema javne rasprave o programu.

4. Zaključak

Kako god okreneš ne piše nam se dobro. Prije ili kasnije situacija će se toliko zaoštriti da će promjene biti neminovne. Međutim, tu su mnoge dileme i problemi:

• ljevica je možda vođena od pogrešnih ljudi (ne brine ih nedostatak rješenja)

• radnici nemaju kompetenciju da odlučuju u svom najboljem interesu

• programi ljevice nemaju elemente izvodivosti i održivosti

• velike su šanse da se ujedini lažna ljevica i nastavi istu politiku

• čak i uz izvedive programe čak do 34% bolje plaćenih radnika bi imati manja primanja nego prije, a samo 66% slabije plaćenih bi imao bolje plaće

• nemoguće je zadovoljiti sve ljude koji se vode osobnim oportunizmom (oportunisti moraju neke druge iskorištavati – ne mogu sami sebe)

• moguća je reakcija drugih kapitalističkih država

Male su šanse da će nastati prava ujedinjena ljevica i da će imati izvediv program. Da čak i da uspije, to neće zadovoljiti sve ljude koji se vode osobnim oportunizmom. A osobito ne one sposobnije koji su bolje plaćeni. Jako, jako je mala šansa da se postigne sve to i održi. Ljudski oportunizam koji stvara političku korupciju i posljedično socijalno raslojavanje je pogubna osobina ljudi koja ne vodi u bolje društvo. On otežava promjenu na bolje, a kad se ona i dogodi djeluje kontrarevolucionarno.

Kada se pročita ovaj tekst i usporedi s programima nekih stranaka, koje se i ne deklariraju kao ljevica, ali obećavaju brda i doline za radnike, jasno je da su ta obećanja jako teško ostvariva. Pogotovo jer za veliku kupovnu moć radnika treba značajno podići produktivnost i uraditi pravu monetarnu reformu. Pri tome ne možemo zaboraviti da je produktivnost kod kapitalista bitna stavka za konkurentnost proizvodnje te da su je oni maksimalno podigli.

Nostradurus Zagrebački

Puni tekst u pdf formatu: Link

Suočavanje sa političkom stvarnošću

(matrica – matrix)

Analizirajući financijski neuspjeh Republike Hrvatske, otkrio sam mnoge objektivne uzroke problema. Ipak, na kraju se pokazalo da ti objektivni uzroci problema ipak imaju svoje subjektivne korijene.

Financijski problemi su samo refleksija društvenih odnosa. Društveni odnos je rezultat odnosa snaga tj. rezultat borbe između interesnih grupa. Ključno pitanje koje razotkriva interesne grupe je: “Tko ima najveću korist”. Jer onaj tko ima najveću korist u društvu ima (stvarnu) vlast u društvu. Ako u Ustavu Republike Hrvatske stoji da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu”, a narod ne ostvaruje najveću korist, tada je jasno da su interesne grupe uzrupirale vlast naroda i da nema demokracije.

Ako je najveća korist koncentrirana u točno određene grupacije vrijedi istražiti kako te grupacije to uspijevaju. U ovoj kratkoj knjižici ću pokazati da postoji jedna osobina kod ljudi koja je ključna za stvaranje sve veće nejednakosti između ljudi. Ta osobina je oportunizam. Oportunizam nije baš previše dobro opisan u literaturi. Pod oportunizmom se obično podrazumijeva prilagodba na specifične okolnosti. Međutim, ključna stvar kod oportunizma je posljedična pojava eksploatacije drugih ljudi. Cijela ljudska povijest je povijest eksploatacije. Naravno, eksploatirani su ti koji su iskorišteni od oportunista. U ljudskim zajednicama uvijek je prisutna eksploatacija. Neki puta smo je svjesni, a neki puta nismo.

Vrhunska politika vladajuće elite je kada se ljude eksploatira, a da oni o to ne znaju (premda osjećaju posljedice). Upravo to postaje jasno kada se analizira “tko ima najveću korist”. Uz one koji imaju najveću korist vežu se i pomagači (kolaboracionisti) koji također ostvaruju dodatnu korist. Državne zajednice su često bile u službi vladajuće elite. Međutim, takve države se ne mogu zvati demokratskim. Kapitalizam je doveo politiku manipulacije do savršenstva. Kapitalizam, gdje glavnu korist ostvaruju posjednici kapitala, nije nikad demokracija jer logično demos (narod) nema stvarnu vlast u rukama kada najveću korist ima grupa kapitalista. To je samo iluzija demokracije. Ključan faktor u svemu je ljudski oportunizam.

Jedan od načina da potakneš ljudski oportunizam je da omogućiš jednim ljudima vlast nad drugima. Za čudo, u Ustavu RH stoji da “Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Ustavom i zakonima je neposredno odlučivanje ograničeno do te mjere da to ne predstavlja nikakvu stvarnu vlast. Praktično vlast je predana u ruke izabranih predstavnika koji donose ustav i zakone. A to je, kako sam napisao, jedan od načina da potakneš oportunizam tj. korupciju društva koja iz toga slijedi – da jednim ljudima daješ vlast nad drugima. Tu uopće nije bitno što se ti ljudi mijenjaju svake 4 godine. Druga postava narodnih zastupnika nastavlja isti posao ne sumnjajući u “demokratičnost” svog posla. Ova knjižica otkriva kako taj potpuno nedemokratski sustav funkcionira i održava se koristeći oportunizam pojedinaca.

1. Stručnost i oportunizam

Svako izlječenje počinje sa dijagnozom. Dijagnozu bi trebali dati znanstvenici tj. stručni (kompetentni) ljudi. Međutim, sa društvom stvar nije tako jednostavna. Politika je uvijek djelovanje u nečijem interesu. Stvaranje točne dijagnoze bi moglo za posljedicu imati smanjene pogodovanja određenim interesnim grupama u koje pripadaju i znanstvenici.

Donja slika pokazuje kako i zašto je znanstvena zajednica uključena u pogodovanje. Znanstvenici koriste svoju poziciju da bi društvo prilagodili svojim interesima, a ne da bi djelovali u najboljem interesu društva. Teško je očekivati da će znanstvenici napraviti dijagnozu stanja gdje će razotkriti vlastitu ulogu u društvu. Što više, vjerojatnije je da će znanstvenici i stručnjaci raditi kako na prikrivanju vlastite uloge, tako i na skrivanju prave dijagnoze stanja u društvu. Iz ovoga slijedi zaključak da stručnost ne povlači obavezno sa sobom i rad u najboljem interesu svih.

Pod utjecajem znanosti i obrazovanja se razvija specijalizacija u proizvodnji. Specijalizirani proizvođači su međusobno ovisni i rade razmjenu proizvoda i usluga. Kao rezultat neravnomjerne razmjene se događa prisvajanje plodova rada (oportunizam od strane pojedinaca). Ostvarena dobit je kasnije poticaj za političku korupciju da se izmjenom zakona pogoduje zadržavanju iste ili postizanju još veće dobiti. Znanstvenici su tu također prikazani kao sudionici eksploatacije jer šute na događanja i ponašaju se kako kolaboracionisti (suradnici). Najveću korist od korupcije imaju političari i kapitalisti jer oni najmanje pridonose, ali zato najviše utječu na nejednakost preko lobiranja za zakone kojima se omogućava veća eksploatacija obične raje. Na gornjoj slici su plemenske vođe u istoj rubrici sa političarima. Naime, kada nema tehnologije, nema niti specijalizacije niti potrebe za razmjenom pa plemenske vođe preko plemenskih zakona provode prisvajanje plodova rada. Političari također ne sudjeluju u proizvodnji pa su tako na istom nivou sa plemenskim vođama. A kako situacija stoji, to točno odgovara stanju u društvu. Političke stranke se ponašaju kao plemenske zajednice koje se međusobno bore za prevlast. Pri tome kapitalistima odgovara da ih se ne prepozna kao prave vladare (one kojima sistem uvijek najviše daje korist), nego da za to koriste političare kao marionete (posrednike).

Najvažniji zaključak je svakako da stručnost (sposobnost) i visoka inteligencija umjesto boljeg života za sve može uroditi boljim životom samo za vladajuću klasu i njihove suradnike (političare i stručnjake). To nije samo mogućnost nego je i najvjerojatniji razvoj događaja koji je vjerojatniji što su ljudi skloniji oportunizmu (iskorištavanju drugih radi vlastite koristi). Logika nam kaže da oportunizam uvijek donosi više osobne koristi nego kada se pravedno dijeli. Uvijek se prisvajanjem plodova rada drugih može dobiti više nego vlastitim radom.

Što je čovjek inteligentniji svjesniji je kako može ostvariti više za sebe u oportunističkom i korumpiranom društvu. To nije samo bojazan da bi ostao bez posla ako digne glas protiv izrabljivanja i nejednakosti, nego i spoznaja da bi u boljem društvu dobivao manje (vidi stranicu 7).

Svaki sposoban čovjek može uspjeti u obadva društva, samo mu je osobno isplativije u korumpiranom. Vođen vlastitim egoizmom, on mora birati društvo nejednakosti. U takvom društvu se njegov rad cijeni više na račun da se nekome drugome oduzme (daje manje). I zbog toga je logično je da se sposobni zalažu za korumpirano društvo. Da bi sposobni iskoristili društvo za svoju korist moraju se probiti u rukovodeće položaje. Tu se najlakše ostvari oportunizam (čitaj iskorištavanje drugih radi vlastite koristi).

Ako biramo sposobne da vode društvo, logično je da među njima ima puno oportunista. Logično je i da će oportunisti raditi u svom interesu te se međusobno organizirati i povezivati (grupni interes). Najbolje rezultate daje podjela poslova prema osobnim sposobnostima.

Loše je što oportunisti u svom egoizmu ne vide ili ih nije briga za posljedice svojeg rada na druge. A još je lošije što narod, koji bira oportuniste kao narodne predstavnike, vjeruje da su ti ljudi najbolji koje mogu izabrati. Biraju ih zbog njihovih sposobnosti zanemarujući opasnost koja dolazi iz njihovog oportunizma.

Oportunizam se uopće ne prepoznaje kao bitna loša osobina. Možda je to tako jer je cijeli narod također i sam oportun. Svatko možda sanja da i sam bude u poziciji da se okoristi. Osobni uspjeh svakog oportuniste im je samo dobar primjer i poticaj u vlastitom oportunizmu. Teško je prihvatiti hipotezu da je narod glup jer najpametniji imaju najveće šanse da budu bolji oportunisti. A ti pametniji su onda postaju uzor onima drugima. Pitanje je da li je prihvaćanje oportunizma dokaz inteligencije ili neinteligencije? Kako se oportunizam može pokazati lošim, ako sposobni imaju najviše koristi od njega?

Postavlja se teza: Kada bi u društvu svi bili sposobni, tada bi vjerojatno svaki sposobni čovjek mogao, vođeni vlastitim oportunizmom, ostvariti isto što i u društvu koje ima samo manji dio sposobnih. To ipak nije tako. Oportunizam se ostvaruje preko iskorištavanja drugih pa to društvo može ostvariti svoj oportunizam samo preko iskorištavanja drugih zajednica. Dobar primjer su uspješni gradovi, općine, regije. Međutim, netko drugi plaća danak njihovog lokalnog uspjeha. Oportunizam generalno vodi u imperijalizam i zbog toga je potpuno je kompatibilan sa kapitalizmom gdje je imperijalizam (vojni i ekonomski) logična faza svake kapitalističke države koja želi “uspjeti” i zadržati “uspjeh”.

Svatko može ispitati svoj oportunizam na jednostavnom zamišljenom primjeru: “Ako naše društvo ima sposobnost zavladati svima i iskorištavati druge države, da li bi na to pristali, ako bi to donijelo neviđeno bogatstvo našoj državi i svim građanima? Čak i kad bi to bilo bez ikakvih ljudskih žrtava”. Nije li oportunizam u ovom primjeru tako primamljiv i dobar (koristan) za sve naše građane? Što je loše u ovom zamišljenom primjeru? To što sreća (uspjeh) jednih dolazi od iskorištavanja drugih. To je ključna stvar u svakom oportunizmu, a jako je vidljiva tek kada se stvar postavi na globalnom nivou.

Davanje vlasti oportunistima ima za posljedicu poticanje iskorištavanja i nejednakosti. “Pametniji” narod trebao znati ovu činjenicu prije nego što oportuniste izabere za izvršitelje vlasti u državi. Donja slika prikazuje kako djeluju vrhunski oportunisti.

Pravim oportunistima naravno ovaj vodič neće trebati. On je namijenjen običnim građanima. Ovaj vodič ne daje konkretne smjernice čime oportunisti stvaraju pogodovanje za svoj interes, nego na koji način dolaze do cilja i održavaju stanje. Vodič je primjenjiv u svakom društvenom uređenju.

U kapitalizmu se oportunističko-korupcijske veze mogu u grubo prikazati slijedećom slikom. Sve kreće od kapitalista, a vođeno je motivom osobne koristi.

Sliku nije potrebno previše objašnjavati. “Kreativnost” u korumpiranom društvu je ogromna. Postoji mnogo načina kako se može ostvariti osobna korist u korumpiranom društvu. Naravno, tu mogućnost će najbolje iskoristiti samo dio ljudi koji su u poziciji posjednika i njihovi suradnici. Opet, možemo spomenuti da u slučaju ekonomskog iskorištavanja drugih država (zajednica) može doći do prividno općeg boljeg stanja i kod obične raje.

2. Socijalno raslojavanje i oportunizam

Ako uzmemo podatke o platnim razredima Hrvatske iz 2015. godine, možemo vidjeti da je omjer primanja samo prema platnim razredima 1:27. Ukupan broj zaposlenih je 1614940, a ukupna masa mjesečnih plaća je 8147097595kn. Prosječna plaća izračunata iz platnih razreda je 5044kn. Iz tablice se može vidjeti da 50% ljudi iz donjih platnih razreda prima 28% mase plaće. Gornjih 50% ljudi prima 72% mase plaća tj. 2,57 puta više (257%) u prosjeku od donje polovice ljudi.

Teoretskim razmatranjem smanjena omjera maksimalne i minimalne plaće na 3:1 dobivamo novi dijagram. Masa plaća je ostala ista kao i prosječna plaća. Međutim, donjih 50% ljudi sada prima 43% mase plaća. Gornjih 50% prima 57% tj. samo 1.32 puta više (132%) u prosjeku od donje polovice ljudi.

Smanjenjem omjera plaća sa istom masom plaća se se vidljivo utječe na povećanje minimalne i još veće smanjenje maksimalne plaće. Još je nešto tu jako vidljivo. A to je da smanjenje omjera plaća nije u interesu onih koji imaju plaću veću od prosječne. A oni su naravno svi školovani (stručni) kadrovi. Slijedeća tablica sadrži platne grupe i plaće za oba omjera.Omjer 1:27 je sadašnji aktualni, a 1:3 je računati teoretski omjer platnih razreda sa korekcijom plaća. Međutim, u razmatranju možemo pretpostaviti kao da je naš sadašnji model takav da je raspon plaća 1:3. Lako je vidjeti da tada oni koji imaju plaću iznad prosječne mogu puno dobiti kada se poveća omjer plaća. Npr. platni razred 14 prima 6608kn što je 131% prosječne plaće. Ako bi promijenili na omjer 1:27, isti platni razred bi imao plaću 10087kn što je 200% prosječne plaće. Praktično se za isti posao u tom platnom razredu dobiva 52.6% veća plaća kada je omjer plaća još 9 puta veći.

Ne treba biti jako pametan da bi se zaključilo, da svi oni koji su imali bolje plaće, sa većim omjerom između krajnjih platnih razreda ostvaruju značajnu korist. Ti ljudi su vjerojatno sposobniji i školovani tj. stručniji. Ovim izračunom dokazujemo da stručnjaci imaju ogroman osobni interes da povećaju maksimalni omjer između platnih razreda. Njihova korist dolazi od manjka u primanjima onih ispod prosječne plaće. Lako je to shvatiti, ako zamislimo da su to plaće u jednom poduzeću. Tada postoji fond za isplatu plaća te veći raspon između plaća naravno smanjuje ispodprosječne plaće. Da bi prikrili ovu činjenicu u medijima često čujemo izjave da se problem malih plaća rješava obrazovanjem. To bi trebalo značiti da postoji manjak visokoobrazovanih kadrova i višak slabo obrazovanih. Međutim, trenutno mi ne možemo platiti ni postojeće visokoobrazovane pa im nudimo prenisku plaću. Posljedica je naravno migracija u države koje daju bolju plaću.

Razlog niskih plaća je naravno poznati problem pošteno plaćenoga rada tj. problem kako da svi pokriju svoje troškove. Taj problem je također važan, međutim on je u domeni ekonomskih stručnjaka kojima također velika razlika u plaćama ide na ruku. Kako ekonomski stručnjaci nisu priznali da im velike razlike između plaća idu na ruku, tako neće priznati ni da pogrešna monetarna regulacija nekome drugome ide na ruku. Jasno je da kapitalistima ide na ruku da je posao nije plaćen adekvatno jer će tada dio ljudi morati pod prisilom pukog preživljavanja prodavati vlastitu imovinu. Što je više takvih slučajeva, imovina ima manju cijenu na tržištu te postati laki plijen onih koji u ovakvom sistemu uspijevaju. A to su naravno kapitalisti, političari i dobro plaćeni “stručni” kadar. Jedini problem koji “stručnjaci” ne vide je da kada oni siromašniji ostanu bez imovine, da tada na red dolaze oni koji je još imaju. To nije model koji ima sretan kraj. To je model koji konstantno mora imati gubitnike. Pa tako prvi nastradaju oni koji su se osjećali donjim srednjim slojem. A kasnije dolaze na red i ostatak srednjeg sloja. Ne može biti drugačije. Kada ne postoji limit u koncentraciji imovine i kapitala, srednji sloj nije taj koji dobiva, nego taj koji gubi. Dobiva samo mali broj ljudi najbogatijih koji je najbolje iskoristio postojeći sistem za sebe.

Krajnji rezultat nije sretan kraj za oportuniste. Socijalno raslojavanje koje im je na početku išlo na ruku na kraju pogubno djeluje i na najveći dio oportunista. Možemo navesti primjer profesija koje će biti na udaru: novinari, liječnici, poljoprivrednici, obrtnici, glumci, muzičari, znanstvenici itd. Svima njima (uz mnoge iznimke) će neograničena koncentracija kapitala u rukama malog broja pojedinaca bitno poremetiti planove u životu. Ekonomist Thomas Piketty je pokazao u svojoj knjizi “Kapitalizam 21 stoljeća” kako nejednaka raspodjela prihoda između kapitalista i radnika vodi ka sve većoj koncentraciji kapitala u rukama malog broja ljudi. Drugim riječima radi se u nejednakosti u plaćama. A ta ista nejednakost u plaćama je sposobnijima bila na korist. To smo pokazali konkretnom računicom. Međutim, samo oni koji su zbilja imali znatno više prihode i radili dobra kapitalna ulaganja na osnovu kojih su se ta ulaganja još bolje vraćala tokom mnogo godina, mogli su postati malobrojni posjednici velikog kapitala. To je osobito lako za shvatiti ako onima najvećima kapital raste brže nego što je prosjek porasta kapitala. Rast iznad prosjeka je naravno posljedica gubitka kapitala onih koji ekonomski propadaju. Osim preraspodjele iz tekuće produkcije, događa se i preraspodjela u trajnoj imovini. Na taj način se još brže radi koncentracija (okrupnjavanje) kapitala. To se popularno zove i preuzimanje.

Zaključak iz analize je da u dugom roku nestaje dobitak velike mase sposobnih iz socijalnog raslojavanja koji je logična posljedica oportunističkog razmišljanja pojedinca. Oportunizam pojedinca na dugi rok vodi veliku većinu oportunista u propast. Knjiga Thomasa Pikettya to dokazuje preko dugoročne analize konkretnog kretanja kapitala. Rješenje koje se nudi u obliku progresivnog oporezivanja imovine je rješenje koje ne mijenja lošu politiku (sa konkretnom stvarnom štetom za veliku većinu zvanom politička korupcija), već djeluje na jednu od posljedica političke korupcije. Politička korupcija ne djeluje samo na tok kapitala, nego i na druga važna područja (ekologiju, razvoj i izbor tehnologije, prostorno planiranje, razvoj i izbor lijekova, itd.).

Piketty-jev prijedlog progresivnog oporezivanja bogatih je pri tome i rješenje koje odgovara sadašnjim kapitalistima. Ako se sada vratimo na početni tezu, da je dosta vjerojatno da stručnjacima nije u interesu da daju točnu dijagnozu jer oni imaju veću korist od sistema u kojem vlada veća nejednakost, tada je potpuno očekivani zaključak iz Piketty-jeve knjige Kapitalizam 21 stoljeća” i njegova velika popularnost u svijetu.

Socijalno raslojavanje nije samo pojava koja je ograničena na kapitalistički sistem. Ona se događa svaki puta je dozvoljena velika razlika u primanjima. Tako je u bivšoj SFRJ opaženo da velika razlika u primanjima stvara socijalnu diferencijaciju. 1985. godine je objavljena knjiga članaka izdavača Globus pod naslovom “Klasna borba i socijalna diferencijacija”. Socijalno raslojavanje je tada bilo opaženo, ali nije poduzeto ništa efikasno da se zaustavi.

Da li je narodu odgovaralo da oportunisti koriste priliku i bogate se ili je to namjerna greška vodstva? Zbog titulara društvenog vlasništva, priliku za bitno veće prihode se moglo ostvariti samo preko posla koji nije imao podlogu u društvenom vlasništvu. Primjeri su kooperacije (društveni kooperanti), privatne tvrtke i obrti. Tu se razvijao oportunizam na račun socijalističkog društva. A da apsurd bude veći, mnoge društvene organizacije su poticale razvoj poduzetništva i kooperacije. Bio je to Eldorado za sposobne oportuniste. Iz tog iskustva moglo se samo pretpostaviti da bi nakon ukidanja socijalizma posao oportunista mogao krenuo još bolje. Nije se razmišljalo da za oportunizam trebaju postojati gubitnici te da će tada najveći među oportunistima moći, ali i htjeti, veliku većinu malih oportunista učiniti gubitnicima.

Metoda kojom se provodi vladavina najjačih posjednika kapitala je naravno direktan utjecaj na ekonomiste, vladajuće stranke i političare koji sudjeluju u kreiranju zakona. Metodom “reforma koja to nije” i “rješenjem koje redovito ide na štetu najboljem interesu svih” malo po malo preko političke korupcije oblikovalo zakonodavstvo da bi bilo u korist najjačih interesnih grupa. Posljedica je naravno uvijek povećanje socijalnog raslojavanja.

3. Poštenje isključuje oportunizam

Analizirajući društveno korisno ponašanje ljudi, može se doći do bitnih zaključaka koji povezuju poštenje, stručnost i oportunizam i političku korumpiranost. Definicija poštenog društveno angažiranog čovjeka je jako bitna. Mnogi političari se žele prikazati i zvati poštenima. Prepoznavanje poštenih uopće nije teško kada odredimo prave kriterije.

Ako krenemo od poštenja te očekujemo da će pošten čovjek htjeti djelovati u najboljem interesu svih, tada će nepošten naravno biti oportunista i gledati svoj (ili grupni) najveći interes. Međutim, da bi pošten čovjek zbilja djelovao u najboljem interesu svih on mora imati i kompetenciju te volju da djeluje u najboljem interesu svih. Za primjer, postoje ekonomski stručnjaci koji su kompetentni, ali nemaju volju da djeluju u najboljem interesu svih već rade za svoj najbolji interes. To su klasični “sposobni” oportunisti. Mi ih, budući da smo nekompetentni, ne možemo prepoznati kao nepoštene. Da pače, takvi ljudi često završe kao narodni zastupnici. Također, postoje i “pošteni” koji nemaju kompetenciju pa iz neznanja krivo donose odluke. Time su oni svojim djelovanjem u ravnini sa ovim kompetentnima, ali oportunistima. I ovi također završe kao narodni zastupnici. Na kraju imamo nekompetentne koji su neki sposobni samo za primitivni oportunizam.

Rekapitulirajmo grupacije:

1. kompetentan i neoportunista => pošten (dobar)

2. kompetentan i oportunista => pokvaren (loš)

3. nekompetentan i oportunista = >pokvaren na kvadrat (zao)

4. nekompetentan i neoportunista => beskoristan

Kapitalizam ide na ruku grupaciji 2 jer ona sposobna da izvuče veliku korist za sebe i kapitaliste Grupacija 1 redovito strada od grupacija 2, 3 i 4. U grupaciji 2 su svi stručnjaci na koje mi obično računamo, a u biti bi trebali tražiti ljude iz grupacije 1. Međutim, grupacija 1 je je ugrožena od ostalih grupacija i nije prepoznata (izdvojena) od naroda (jer se ne koristi pravi kriterij). Normalno je da će grupacija 2. pokušati istisnuti grupaciju 1 iz rukovodećih funkcija. Kada bi grupacija 1 došla na vlast, smanjila bi se korist grupacije 2 i povezanih interesnih grupa. Eliminacija poštenih se radi medijskim manipulacijama, namjerno pogrešnim obrazovnim programom, šikaniranjem, potkupljivanjem ključnih ljudi dobro plaćenim poslovima, itd.. Kapitalizam je sustav u kojem se pogoduje parcijalnim interesima posjedničkih grupa u zakonima i odlukama. Država se prilagođava interesu tih grupacija. Iznimka je situacija u kojoj radnička većina kapitalistima ne dozvoljava beskonačnu slobodu u kreiranju zakona. Ta situacija je nešto povoljnija kada kapitalisti djeluju i van vlastite države te iskorištavaju resurse (bogatstva i ljude) drugih država.

Opis izraza “politika” koji se nalazi na Wikipediji je dosta nejasan: “Politika (grč. ta politiká – poslovi vezani uz polis) je kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice. Riječ politika potječe iz više grčkih riječi: polis(grad-država); politeikos (državni, javni) te politeia (država, politički režim).” (https://hr.wikipedia.org/wiki/Politika). Kako se problem štetnog djelovanja politike na najbolji interes svih može opisati izrazom politička korupcija (TIH-ova definicija političke korupcije: https://www.scribd.com/doc/262807975/Curbing-Political-Corruption), to znači da politika može biti samo korumpirana ili ispravna. Politika je uvijek lobiranje za nečije interese. I tek kada su to najbolji interesi svih, tada nema političke korupcije. Samo političari koji su iz grupacije 1 mogu voditi državu bez stvaranja političke korupcije. Oni moraju imati znanje i volju da rade u najboljem interesu svih (da ne budu oportuniste i time korumpirani). Oportunizam automatski znači potencijalnu korumpiranost jer oportuna osoba na prvom mjestu ima svoje ili grupne interese bez obzira na posljedice.

Političari najčešće pripadaju u grupe 2, 3 i 4. Pri tome su ministri financija najčešće grupacija 2. Ako bi htjeli promijeniti stanje u državi na bolje moramo skupiti kritičnu količinu ovih iz grupacije 1 te ih dovesti na poziciju odlučivanja. Jedini mali problem je što obična raja nema kompetenciju da ih prepozna. Premda sad znamo za kriterij stručnosti i neoportunizma, ostaje problem utvrđivanja da li će ponuđena rješenja stvarno ići u korist svih ili možda podvaljena da idu u korist interesnih grupacija. Nekompetentna raja to teško može prepoznati. Oni koji jesu kompetentni da daju svoje mišljenje također mogu pogriješiti (namjerno iz interesa ili zbog nedovoljnog znanja). Obična raja ne raspoznaje ni ove iz grupacije 2 i 3. Tek poslije nekog vremena prepoznaju neke iz grupacije 4 (beskorisne).

Taj problem utvrđivanja poštenosti namjera vodećih ljudi se može kompenzirati “naknadnom pameću”. Ključan problem nisu vodeći ljudi kao takvi, nego zakoni i odluke koji su oni donijeli. Logično rješenje je da se, preko demokratske odluke većine u državi, mogu ukinuti “loši” zakoni i odluke. To se radi direktnim izjašnjavanjem naroda na referendumu da li je određeni zakon protivan najboljem interesu svih. Direktna demokracija u antikorupcijskoj državi rješava problem nekompetencije naroda kod biranja vodećih ljudi. O tome je bilo više riječi u tekstu “Antikorupcijska država”.

Ljudi iz grupacije 2 i 3 će sigurno biti protiv koncepta antikorupcijske države. Ta koncepcija ide protiv njihovog osobnog i grupnog interesa. Ako oni više neće moći održati zakone i odluke koje pogoduju pojedinačnim i grupnim interesima spriječiti će se političko korumpiranje u državi te će se postići veća korist za sve u državi. Tada će na poziciju upravljanja moći lakše doći i sposobni koji nisu oportunisti jer upravljajuća pozicija više neće omogućavati velike slobode u kreiranju odluka i zakona pa neće biti tolike navale oportunista na vodeća mjesta. Velika sloboda u kreiranju zakona je posljedica što prema sadašnjim zakonima nema nikakve konkretne kazne za loše vođenje države. Kazne ni ne može biti jer su sami korumpirani upravljači pisali zakone. Pa neće valjda raditi protiv vlastitog interesa. Već sam izostanak kazne za loše vođenje države pokazuje da je došlo do političke korupcije. Korumpirani upravljači su svoj i grupni interes stavili ispred najboljeg interesa svih tj. na našu štetu.

Cijeli problem i rješenje lošeg djelovanja predstavničke demokracije na društvo se može jednostavno prikazati.

Činjenice:

• Imamo narod koji nije kompetentan
• Imamo kompetentne koji rade u svom interesu
• Imamo politički sustav koji onemogućuje efikasnu kontrolu nad odlukama i zakonima

Što nam treba:

• Politički sustav koji omogućuje efikasnu kontrolu nad odlukama i zakonima – antikorupcijska država
• Kompetentni koji će raditi u najboljem interesu svih i koji će preko prethodne točke biti onemogućeni da djeluju drugačije

Koliko vremena treba proći da se činjenično stanje prestane rješavati ovako:

• Svake 4 godine mijenjaš drugu grupu oportunista na vlasti
• Oportunistima na vlasti omogućavaš da rade što požele
• Nadaš se da će istom metodom na kraju doći do rješenja

Što je značajno novo u predloženom rješenju? Da nije bitno koliko su kompetentni potencijalno skloni korupciji, ako izborna baza zahtijeva novi sustav koji će moći zaustaviti korupciju društva. Sve dok narod ne bude zahtijevao taj model neće nam pomoći ni dovođenje poštenih na vladajuće pozicije. Njih opet sa vremenom zamijene korumpirani. Već je prije objašnjeno zašto oportuniste privlači vladajuća pozicija.

4. Put u bolje društvo

Iz prethodna tri poglavlja se može lako zaključiti da su u suvremenom društvu za sve krivi sposobni, a ne nesposobni. U isto vrijeme se tekuća politika bavi osmišljavanjem načina kako će nekim drugim sposobnima pomoći da naprave uspjeh. Definitivno je jasno da se sposobni bave isključivo samo sa svojim uspjehom. Pri tome druge uvjeravaju da i oni mogu biti sposobni i uspješni ako se potrude.

U vodeće pozicije države se stalno biraju sposobni jer kao sposobni (pametni) će nas spasiti, a kao ovi u vlasti do sada nisu bili pametni. Prava istina je da su bili dovoljno pametni i sposobni da se pobrinu za sebe i svoje interesne grupe. Kako drugačije objasniti kako veliki broj inženjera, magistara, doktora i akademika u Saboru ne uspijeva stvoriti bolje društvo za sve? Jedino objašnjenje je da oni to nisu ni željeli niti htjeli. Sposobnosti i kompetencije im nije nedostajalo. Samo je narodu nedostajalo kompetencije da shvati da sposobni i kompetentni imaju veću osobnu korist u korumpiranom društvu gdje vladaju veće socijalne razlike.

U trenutku kada se sposobni odluče stvoriti bolje društvo za sve to bi značilo i njihovo osobno žrtvovanje. To se vidi iz analize platnih razreda sa smanjenim omjerom između najvišeg i najmanjeg razreda. Bolje društvo mora imati manji omjer u plaćama, što znači da bi to pogodilo sve koji su imali plaće veće od prosjeka. Postotak ljudi sa takvih plaća ima cca 34% i zauzimaju bolje plaćene poslove. Svi oni bi se morali finanancijski žrtvovati za poboljšanje života 66% ostalih. Radi se o 549000 ljudi. Ta brojka znatno prelazi broj građana koji redovito idu na skijanje u inozemstvo. Bolji život za sve bi vjerojatno djelovao i na zimske radosti građana u inozemstvu. Naravno broj onih kojima bi se život poboljšao nije samo 1065000 jer tu trebamo pribrojiti i nezaposlene koji bi se u boljem društvu trebali zaposliti i primati poštenu plaću za svoj rad.

Moje osobno mišljenje je da se 549000 ljudi neće htjeti osobno financijski žrtvovati za bolji život svih. Prema izračunu godišnji gubitak bolje plaćenih bi iznosio 15,5 milijardi kuna. Nije li to 15,5 milijardi razloga da ne samo da se društvo ne treba mijenjati na bolje za sve, nego da bi se čak moglo ići na još veće razlike u plaćama. Što su veće razlike u plaćama, to je veća korist natprosječno plaćenih. Dodatno povećanje omjera plaća za 4 puta (1:108) bi godišnje moglo donijeti još skoro jednu milijardu kuna ekstra prihoda za bolje plaćene.

I tako možemo zaključiti da kada bi neka vlada zbilja i pokrenula revolucionarnu reformu, ta država bi stvorila društvo koje bi prije ili kasnije nazvali totalitarnim državom. Pa kako je i ne bi tako zvali, ako država pokvari život trećini aktivnog stanovništva. Ogromna je to količina ljudi koji bi bili zakinuti (za milijarde kuna godišnje), a koji su u isto vrijeme školovani i sposobni. Više je nego vjerojatno da bi isti htjeli srušiti novi sustav i ponovo vratiti staru dobru “demokraciju”. Pri tome bi im sigurno pomagali i inozemni “Prijatelji Hrvatske” kako financiranjem, tako i ekonomskom blokadom “nedemokratske” tvorevine.

Evo, lako je objasniti od kuda toliko neprijatelja boljeg života za sve. Lako ih je naći iz statistike platnih razreda. Izgleda da neće biti ništa od boljeg života na lak način. I još se čudimo što se u Argentini vratila stara “demokracija”, a nisu niti bili krenuli sa drastičnim promjenama.

5. Pogovor

Ovaj tekst je napisan kao upozorenje svima koji imaju namjeru da stvore bolje društvo da znaju što mogu realno očekivati i zašto. Također vjerujem da ću mnogim ljudima pokvariti snove o boljem društvu i doživjeti mnogo kritika. Unatoč tome i dalje mislim da sam dobro procijenio stvarnu političku stvarnost i da će ovaj tekst biti od velike pomoći ljudima koji će na kraju stvoriti bolje društvo.

Premda dijagnoza stanja upućuje na velike prepreke postizanju boljeg društva, mislim da je jedan od važnijih zaključaka da sposobni i kompetentni vjerojatno nisu nužno i najbolji izbor za društvo koje želi bolji život za sve. Npr. kako su ti sposobni i kompetentni zaključili da je bitnija spolna nego socijalna ravnopravnost narodnih zastupnika? Zar neće pripadnici iste socijalne strukture kakva je u državi najbolje zastupati interese naroda? Nije li izostanak takve orijentacije još jedan dokaz da se sposobni najviše brinu za sebe. Velika koncentracija sposobnih u zakonodavnoj vlasti ide samo na ruku njima. Opet, misliš, to je splet okolnosti? A onda se sjetiš da država plaća akademike raznih struka i da ti isti nisu poduzeli ništa da upozore narod na loše tendencije, nego su čak prilikom referenduma za ulaz u EU dali preporuku da se glasa za ulazak. Pri tome je i 100% narodnih zastupnika bilo za priključenje u EU. Nekoliko godina poslije je postalo jasno da je priključenje u EU nije donijelo napredak, nego nastavak propadanja društva. I nikome ništa. Od izlaska iz EU se ne razmišlja jer je 549000 razloga za ostanak u EU. A izlazak iz EU je samo djelić potrebnih promjena za transformaciju u bolje društvo.

Hrvatska sigurno neće biti niti prva niti posljednja zemlja koja će možda propasti zbog oportunizma i političke korupcije. Biti će možda prva zemlja kojoj će uz pravu dijagnozu to ipak uspjeti. Jer prava politička stvarnost je toliko mračna da će rijetko tko u to povjerovati.

Hrvatska se uvijek može spasiti, ako se ljudi odreknu vlastitog oportunizma i stave najbolji interes svih na prvo mjesto.

 Link na kompletan članak u pdf-u

Zašto je oportunizam toliko popularan?

   Logika nam kaže da oportunizam uvijek donosi više nego kada se pravedno dijeli. Uvijek se prisvajanjem plodova rada drugih može dobiti više nego vlastitim radom.

   Što je čovjek inteligentiniji svjesniji je kako može ostvariti više za sebe u oportunističkom korumpiranom društvu. To nije samo bojazan da bi ostao bez posla ako digne glas protiv izrabljivanja i nejednakosti, nego i da bi u boljem društvu dobivao manje.

   Svaki sposobni čovjek može uspjeti u oba društva, samo mu je isplativije u korumpiranom. Vođeni vlastitim egoizmom, moraju birati društvo nejednakosti. U takvom društvu se njihov rad cijeni više na račun da se nekome drugome oduzima. I zbog toga je logično je da se sposobni zalažu za korumpirano društvo.

   Ako biramo sposobne da vode društvo, logično je da među njima ima puno oportunista. Logično je i da će oportunisti raditi u svom interesu te se međusobno organizirati i povezivati. Najbolje rezultate daje podjela poslova prema osobnim sposobnostima.

   Loše je što oportunisti u svom egoizmu ne vide ili ih nije briga za posljedice svojeg rada na druge. A još je lošije što narod, koji bira oportuniste kao narodne predstavnike, vjeruje da su ti ljudi najbolji koje mogu izabrati. Biraju ih zbog njihovih sposobnosti zanemarujući opasnost koja dolazi iz njihovog oportunizma.

   Oportunizam se uopće ne percipira kao bitna loša osobina. Možda je to moguće, ako je cijeli narod također sam oportunističan. Svatko možda sanja da i on bude u poziciji da se okoristi. Osobni uspjeh svakog oportuniste im je samo dobar primjer i poticaj u vlastitom oportunizmu. Teško je prihvatiti hipotezu da je narod glup jer najpametniji imaju naveće šanse da budu oportunisti. A ti pametniji su onda uzor ostalima. Da li je prihvaćanje oportunizma dokaz inteligencije ili neinteligencije? Kako se oportunizam može percipirati lošim, ako sposobni imaju naviše koristi od njega?

   Postavlja se teza: Kada bi svi u društvu bili sposobni, vjerojatno bi svi mogli vođeni vlastitim oportunizmom ostvariti isto kao što se to može i kada je samo dio sposobnih. Oportunizam se ostvaruje preko iskorištavanja drugih. To društvo može ostvariti svaj oportunizam preko iskorištavaja drugih društava. Dobar primjer su uspješni gradovi, općine i regije. Netko drugi plaća danak njihovog kolektivnog uspjeha. Oportunizam generalo vodi u imperijalizam i potpuno je kompatibilan sa kapitalizmom gdje je imperijalizam (vojni ili ekonomski) logična faza svake kapitalističke države koja želi “uspjeti”.

   Svatko može ispitati svoj oportunizam na jednostavnom zamišljenom primjeru: “Ako naše društvo ima sposobnost zavladati svima i iskorištavati druge države, da li bi na to pristali, ako bi to donijelo neviđeno bogatstvo našoj državi i svim građanima? Čak i kad bi to bilo bez ikakvih ljudskih žrtava”. Nije li oportunizam u ovom primjeru tako primamljiv i dobar za sve naše građane? Što je loše u ovom zamišljenom primjeru? To što sreća (uspjeh) jednih dolazi od iskorištavanja drugih. To je ključna stvar u svakom oportunizmu, a jako je vidljiva tek kada se stvar postavi na globalnom nivou.

   Davanje vlasti oportunistima ima za posljedicu poticanje iskorištavanja i nejednakosti. “Pametniji” narod trebao znati ovu činjenicu prije nego što oportuniste izabere za obnašanje vlasti u državi. Donja slika prikazuje kako djeluju vrhunski oportunisti da bi ostvarili svoj cilj.

Antikorupcijska država

^{(manifest demokratskog društva)}

   Koncept antikorupcijske države je jedini koncept prave demokratske vlasti. Država kojom vlada korupcija je dugoročno osuđena na propast. Razlog je jednostavan. Korupcija stvara nepravdu koju narod najbolje osjeća te se više ne želi boriti za očuvanja takvog društva.

   Kako uopće država postaje korumpirana? Da li je to slučajnost ili namjera? Kako izgleda struktura vlasti postojećeg društva?

Slika 1

   Vidljivo je da struktura vlasti omogućava narodu izbor predstavnika koji tada donose zakone po kojem će se odvijati život u državi. Taj model bi bio odličan, kada bi ti predstavnici naroda i obnašatelji vlasti bili potpuno nekorumpirani. Ako zamislimo da se radi o potencijalno korumpiranim dužnosnicima, onda se mora promijeniti struktura provođenja vlasti tako da se društvo može efikasno boriti protiv korupcije.

   Najpogubnija korupcija u državi je ona na političkoj razini u navišim sferama vlasti. Zove se politička korupcija, a obuhvaća sve promjene u društvu koja umjesto da idu na korist svih idu u korist samo dijela stanovnika radeći pri tome štetu ostalima. Prvi korak prema antikorupcijskoj državi je promjena koncepcije društva. Najveća korist za sve mora biti na prvom mjestu. I taj koncept treba biti upisan kao temeljni odnos u društvu.

   Gruba skica političke i druge korupcije u društvu je na slici 2.

Slika 2

   U ovoj korupcijskoj shemi postoji sprega poduzetnika (stranih i domaćih) sa ljudima koji su u politici, obrazovanju, udrugama, sindikalnim vodstvima, nosiocima vlasti (monetarne, sudbene) te medijima. Poduzetnici imaju novac kojim financiraju ljude koji će podržati modele koji su u njihovu korist. Novac sve pokreće. A sustav je instaliran od parlamentarne većine koja je je na tu poziciju došla dobrom medijskom kampanjom. I ne samo to. Sama kampanja ne bi uspjela da znanstvene ustanove ne “žmire” na promašaje političara. Znanstvena zajednica je samo naizgled neovisna. Novac za rad dobivaju iz proračuna države, a o njemu odlučuju političari. Ustanova koja bi možda i mogla nešto reći protiv štetne i politički korumpirane politike na temelju znanosti je životno ovisna o financijama. I tako znanstvenici ne rade u najboljem interesu vlastitog naroda. Slična situacija je i sa medijima. Uređivačku politiku određuje vlasnik koji je najčešće poduzetnik. To znači da očekivano da se piše i propagira propoduzetnička politička ideologija. Čak i kada je medij javni situacija je ista, ako je na vlasti liberalna ili desno orijentirana opcija. Mnoge stranke se bez prava nazivaju ljevicom jer se događa kontinuitet iste politike.

   Dio liberalnih političkih stranaka smatra da nema nikakvog problema u pogodovanju poduzetnicima te da ima treba pogodovati još više maksimalnom privatizacijom i preuzimanjem funkcija koje rade javna poduzeća. Korupcija koja je na slici 2 na pozicijama 18 do 23 je za njih rješiva preko boljeg zakonodavstva. Pozicije 17 i 24 su za njih nepostojeće. Međutim, problem postoji jer je posljedica robno-novčane razmjene i naplate poreza u novcu. Takav oblik razmjene gdje je bitan profit u novcu sa sobom neraskidivo veže financijske i ekonomske krize. Posljedica je socijalno raslojavanje. Veliki posjednici kapitala posjeduju sve više u odnosu na ostale, a srednji sloj se smanjuje kako krupni kapitalisti jačaju. Međutim, liberali ne shvaćaju da kapitalizam mora uništavati srednji sloj (koji je najčešće i liberalne orjentacije) jer je kapitalizam u biti zakon jačeg u kojem slabiji (srednji sloj) mora nastradati. Zašto nema happy end-a? Jer apetiti krupnog kapitala nemaju granice. Krupni kapital mora napredovati ili će ga netko drugi preteći i uzeti posao. Svaka socijalna osjetljivost je dodatni trošak koji može biti ključan u odluci da se proizvodnja iseli tamo gdje je jeftinija.

   Cijeli korupcijski sustav je pogonjen stavkom 16 na slici 2 – osobnom koristi. To je i dokaz da model koji je zasnovan na maksimiziranju osobne koristi mora voditi u korumpirani društveni sustav. Jedini način da se to promijeni je ugrađivanje antikorupcijskih mjera (npr. najbolje korištenjem direktne demokracije). Pri tome se putem direktne demokracije može djelovati protiv korumpiranih (članka Ustava, zakona, odluka, itd.). Najveća korist za sve mora biti prvi i najvažniji kriterij za bolje društvo.

Slika 3

   Koncept antikorupcijske države na slici 3 donosi novosti u odnosu na klasičnu “kapitalističku demokraciju”. Jedan od tih je da, ako postoji nekoliko stupova vlasti, da te dužnosnike tih vlasti mora postavljati narod na izborima. To znači da narod treba da bira zakonodavnu, sudbenu i monetarnu vlast na isti način i to neposredno. Time se reže korupcijski krug u kojem jedna “vlast” štiti leđa drugoj. Osobito, ako jedna vlast bira dužnosnike druge. Druga bitna novost je da narod ne koristi demokraciju jednom u 4 godine, nego svaki puta kada se ukaže potreba da se otkloni štetna radnja po najbolji interes svih (članak Ustava, izmjena zakona, odluka, itd.). Treća novost je da Ustavni sud ne odlučuje o političkoj korupciji već to radi narod na referendumu na vlastitu inicijativu. Nitko drugi ne može odlučivati u ime naroda što je štetno po njegov najbolji interes, nego sam narod. Na taj način se otklanja bilo kakva sumnja u moguću subjektivnost ustavnih sudaca. Ako narod i pogriješi u svojoj odluci, to neće biti zbog korupcije nego zbog neznanja.

   Naravno da takva demokracija mora imati i odgovarajuće obrazovano stanovništvo. Što znači da bi školstvo moralo stvoriti takav građanski odgoj koji bi svakoga učinio sposobnim za procjenu “da li se radi o dobrom ili štetnom činu po najbolji interes svih”. Čak i bez tog školovanja običan narod prepoznaje da se ne radi u njegovom najboljem interesu, ali do sada nema jednostavnog mehanizma da istjera najbolji interes svih na prvo mjesto. To se sada omogućava ovom antikorupcijskom koncepcijom.

   Tko je protiv antikorupcijske koncepcije države, taj je u biti prikriveno za korumpiranu državu. Dokle god bi svi državni dužnosnici radili u najboljem interesu svih, antikorupcijski model je u praksi nebitno različit. To znači da se niti jedan nekorumpirani političar ne mora bojati za svoj posao. Velika razlika je za korumpirane političare. Svi politički korumpirani članci Ustava i zakoni bi mogli biti preko direktne demokracije proglašeni štetnim za najbolji interes svih i time protu ustavnima. Sva korupcija bi mogla biti maknuta u kratkom roku za sva vremena. Svako bi micanje ugrađenog antikorupcjskog koncepta u biti omogućavalo ponovno korumpiranje društva i samim time je nedozvoljeni akt političke korupcije.

   Analiza Ustava Republike Hrvatske (https://app.box.com/v/ustav-rh-sa-komentarima) ukazuje na barem18 mjesta koja se po definiciji mogu smatrati političkom korupcijom jer ograničavaju prava naroda kao nosioca vlasti radeći tako štetu njegovom najboljem interesu. Provođenje koncepta antikorupcijske države traži i dosta izmjena u Ustavu te naravno kasnije u provedbi micanje svih korumpiranih zakona. Za realizaciju antikorupcijske države nisu potrebni izbori i osvajanje parlamentarne većine. Antikorupcijski koncept se može zahtjevati peticijom i referedumom te ostvariti u kratkom roku. Potrebna je samo stvoriti pokret koji će imati jedinu svrhu postizanje antikorupcijske države, odraditi pripremu promjena Ustava te kampanju (peticiju i referedum) za njegovu realizaciju.

   Tko bi trebao podržavati koncept antikorupcijske države? Trebaju ga podržati svi oni koji će od njega imati koristi, tj. koristi od koncepta antikorupcijske države nemaju samo korumpirani političari i sve interesne skupine koje su iskorištavale društvo za svoju korist. Zbog toga će te grupacije biti najveći protivnici koncepta antikorupcijske države. Gdje su tu intelektualci? Pripadaju li oni skupini koja je iskorištavala društvo? Kao sposobniji, imaju tu poziciju. Zbog toga ne može začuditi, ako intelektualci možda ne budu za koncepciju antikorupcijske države. Borba protiv političke korupcije je i borba protiv raznih interesnih grupa kojima korumpirano društvo ide u korist. Život u nekorumpiranom društvu znači i određeno žrtvovanje sposobnijih za korist svih, a ne samo za sebe. Osobna korist je naravno manja, nego kada je društvo korumpirano. Zbog toga korumpirano društvo najbolje odgovara oportunistima raznih vrsta. Oportunisti će sigurno biti protiv koncepta antikorupcijske države. Možda će čak prije će biti za komunističku diktaturu (koja stvara vladajuću elitu koja može iskorištavati narod), nego za pravu demokratsku vladavinu. U oportuniste pripada i većina visoko obrazovanih ljudi. Zbog toga je meritokracija upitna u pogledu najboljeg interesa za sve. Meritokracija bez antikorupcijske koncepcije može zastraniti u elitističko društvo koje će se manje brinuti za najbolji interes svih, a više za interes vladajuće meritokratske elite.

   Koncept antikorupcijske države je demokratska revolucija koja ne traži lidere (vođe). Narod se može lako izboriti za svoja demokratska prava, ako zahtijeva i primjeni novi antikorupcijski koncept u društvu. I ta prava ne umiru sa liderom već ostaju vječno (dokle god se želi imati istinsku demokratsku vlast).

Najvažnija pitanja koja se trebaju riješiti u pravoj demokratskoj državi su:

• Rješenje političke i ostale korupcije
• Rješenje prestanka vanjskog zaduživanja i osigurati domaća likvidnost
• Rješenje deficita u vanjskoj razmjeni jer je vodi u bankrot
• Rješenje velike socijalne nejednakosti jer je pogubna jednako kao i korupcija
• Rješenje ispravnog obrazovanja ljudi radi postizanja prave demokracije

Posljednje četiri točke su samo posljedice političke korupcije. I trebale bi biti rješenje dosljednjim provođenjem borbe protiv svake korupcije.

Prilozi:

• Ustav RH sa komentarima o ugrađenoj političkoj korupciji
• Članak o političkoj korupciji. Kompletan članak u pdf-u sa prilozima

Kompletan članak u pdf-u sa prilozima.

Teoretska makroekonomska kalkulacija

    Nakon par mjeseci razmišljanja i više dana cjelodnevnog rada napravio sam proračunsku tablicu koja teoretski razmatra kolanje novca u državi. Cilj ovog posla je da jednom za sva vremena zatvorim usta prodavačima ekonomske magle. Sada svatko može modelirati parametre i proučavati realno očekivane učinke na financije u društvu.

    Naravno, korisnici tablice bi trebali imati neko osnovno znanje o ekonomiji. Ova tablica će vam omogućiti da provjerite kako djeluje i sa kojim posljedicama povećanje ili smanjenje poreza, veća ili manja privatizacija, uzimanje više ili manje kredita, više ili manje izvoza i uvoza, veća ili manja profitabilnost subjekata, više ili manje investicija, itd.

   Ova tablica će biti korisna i stručnjacima i onima koji misle da to jesu da provjere svoje teorije u ovoj kalkulaciji. Jer ako nešto nije moguće ni u teoriji, neće biti moguće ni u praksi.

    Novija verzija ima dodanu moguću nekreditnu emisiju novca i vanjskotrgovinsku bilancu državnog proračuna. Krediti se teoretski mogu zamijeniti nekreditnom emisijom kada je postoji uravnotežena vanjskotrgovinska bilanca ili suficit u vanjskoj trgovini.

   Link: https://sites.google.com/view/financijskisustav/Veliki_proracun_13.xls

   Vaš Nostradurus Zagrebački

———————————————————————————————————–

  Opis

   Ova makroekonomska simulacija je daleko od toga da bude realna slika stvarnog događanja. Međutim, ono što se ne može postići u teoriji, sigurno se neće moći niti u praksi.

   Osnovna ideja je poznata iz ekonomske teorije. Ako zamislimo da je svaki promet robama oporeziv i za sobom povlači težnju onoga koji radi promet da pri tome ostvari neki postotni profit, tada dobivamo matematički okvir za izračun.

   Prvi korak je definiranje raspoložive količine novca koja će cirkulirati. Prvo je definiran izvoz, uvoz, šverc, domaći krediti, parafiskalni porez, inozemne dotacije, domaće investicije, strane investicije, strani krediti da bi dobili izračun bilance novca u državi. Zatim računamo moguću bruto domaću potrošnju preko procjene crnog tržišta i legalnog oporezivog prometa. Na kraju se računa ukupna dobit po grupama i sumarno te državne financije

    Kalkulacija omogućava podjelu subjekata do 30 grupa kojima možete odrediti različita svojstva. A u slučaju carinske stope, može se odrediti i zasebna stopa za svaku grupu. Ostvarena dobit (umanjena za investicije) se može transferirati u određenom postotku u državni proračun zasebno za svaku grupu. Tako se može vidjeti kako djeluje privatizacija na deficit državnog proračuna. Svaka grupa može sudjelovati u zadanim udjelima (ili ne sudjelovati) u svakom vidu aktivnosti. Uključivanjem ili isključivanjem pojedinih aktivnosti se može napraviti grupa sa određenim setom aktivnosti.

   Važno je vidjeti da sve grupe funkcioniraju na principu pozitivnog salda tj. troše maksimalno onoliko koliko zarade. Ovo je sasvim racionalno očekivanje jer subjekti ne mogu stvarati beskonačan novčani gubitak jer sami ne stvaraju novac (osim izvoznika i oni koji primaju dotacije iz inozemstva, ali ni oni tada ne rade sa gubitnom). Izuzetak od toga su investicije koje u biti troše ranije ostvarenu dobit. Tako je moguće sa prevelikim investicijama ili premalom dobiti postići negativni ukupni saldo neke grupe. Novac za pokriće troškova subjekata se namiruju iz pozitivne vanjskotrgovinske bilance, iz domaće ili strane kreditne ekspanzije, iz domaćih i stranih investicija te iz deficita državnog proračuna. Ako se troškovi i profit subjekata pokriju iz drugih izvora prije nego iz proračuna, tada će se stvoriti suficit državnog proračuna. Jednakost tri deficita (deficit finaciranja, deficit proračuna i deficit vanjske trgovine) je tako upotpunjena kreditnom ekspanzijom. Međutim, lako se može vidjeti da ostvareni profiti manji od povećanja duga.

Samo zelene i tamnozelene oznake se mogu mijenjati.

   1. Izvoz

– Udio izvoza %DP – definira se koliko iznosi izvoz u postotku državne potrošnje. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udjeli grupe u izvozu – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udio izvoza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

– Profitna stopa izvoznika % – definira se koliko izvoznik zadržava novca od prihoda. Ostali novac troši. Unos mora biti od 0..100%.

– Dobit izvoznika %DP – izračunata bruto dobit na osnovi udjela i profitne stope

– Obračunati porez na dobit %DP – izračunati porez na dobit koji je prihod proračuna

– Dobit izvoznika nakon oporezivanja %DP – zadržana dobit od izvoza izražena u postotku državne potrošnje

   2. Uvoz

– Udio uvoza %DP – definira se koliko iznosi uvoz u postotku državne potrošnje. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udjeli grupe u uzvozu – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udio uzvoza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

– Profitna stopa uvoznika % – definira se koliko uvoznik zadržava novca od prihoda. Unos mora biti od 0..100%.

– Carina % (jedinstvena) – definira se carinska stopa za sve grupe. Ako se stavi negativna, primjenjuje se grupno definirana

– Aktualna carina – primjenja carinska stopa po grupi

– Osnovica za obračun carine – izračunata osnovica po principu osnovica+carina+porez=bruto

– Obračunata carina %DP – izračunati iznos obračunate carine po grupama

– Dobit uvoznika prije oporezivanja %DP – izračunata bruto dobit na osnovi udjela i profitne stope

– Obračunati porez kod uvoza – izračunati porez koji je prihod proračuna

– Obračunati porez na dobit %DP – izračunati porez na dobit koji je prihod proračuna

– Dobit uvoznika nakon oporezivanja %DP – zadržana dobit od izvoza izražena u postotku državne potrošnje

   3. Šverc

– Udio crnog uvoza %DP – definira se koliko iznosi šverc u postotku državne potrošnje. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udjeli grupe u crnom uvozu – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udio crnog uzvoza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

– Profitna stopa švercera % – definira se koliko švercer zadržava novca od prihoda. Unos mora biti od 0..100%.

– Osnovica uvoza %DP – izračunatio dio novca koji se odljeva u inozemstvo preko šverca

– Crna dobit – zadržana nelegalna i neoporezovana dobit švercera

   4. Domaći krediti

– Izdani novi krediti %DP – ukupno izdanih novih kredita u tekućoj godini

– Udio u novo izdanim kreditima – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udio novog kredita po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

– Kamata na novi kredit % – kamatna stopa koja je računa na novi kredit (razdoblje 1 godina)

– Ranije izdani krediti %DP – ukupno ranije izdanih kredita

– Udio u ranije izdanim kreditima – definiraju se brojčani omjeri između grupa. Unos mora biti veći ili jednak nuli.

– Udio starog kredita po grupi %DP – izračunati udjeli prikazani kao postotak državne potrošnje

– Kamata na ranije kredite % – kamatna stopa koja je računa na novi kredit (razdoblje 1 godina) za svaku grupu

– Godišnja otplata % stare i nove glavnice – dio uzetih kredita koji se otplaćuje u tekućoj godini

– Iznos otplate stare i nove glavnice – izračunati iznos po grupama koji povlači novac iz opticaja

– Prihod banke od kamata %DP – bruto prihod od kamata na novi i stari kredit po grupama

– Kreditna aktiva %DP – izračunati iznos ukupno izdanih kredita po grupama u postotku državne potrošnje

– Porez na kreditnu aktivu % – opcioni postotni iznos ako postoji takav porez. Unos treba biti od 0..100%

– Obračunati porez na kreditnu aktivu %DP – iznos obračunatog poreza koji je prihod države

– Profitna stopa na kamatnim prihodima % – dio prihoda od kamata koji ostaje kao bruto dobit. Unos treba biti od 0..100%

– Profit od kredita %DP – izračunati bruto profit po grupama

– Trošak banke %DP – izračunati trošak banke – dio kamatnog profita koji se troši

– Porez na profit od kreditiranja % – zadani porez na profit od kreditne aktivnosti. Može biti drugačiji od poreza na dobit.

– Obračunati porez na profit od kredita %DP – izračunati iznos poreza prema zadanom porezu na kamatni prihod

– Profit od kredita nakon oporezivanja %DP – izračunata zadržana dobit nakon oporezivanja

– Trošak domaćeg kredita (kamate) %DP – Izračunate kamate na ukupni domaći dug u postotku državne potrošnje

   5. Parafiskalni porez

– Porez koji nije vezan uz promet %DP – ukupni iznos naplaćenog poreza u postotku državne potrošnje

– Udjeli grupa u porezima koji nije vezan uz promet – definiraju se brojčani omjeri između grupa.

– Udio poreza po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

   6. Inozemne dotacije

– Dotacije iz inozemstva %DP – ukupni iznos inozemnih dotacija u postotku državne potrošnje. Tu se upisuje i prihod od domaćih investicija u inozemstvo.

– Porez na inozemne dotacije – postotak poreza koji se plaća na inozemne prihode. Unos treba biti od 0..100%.

– Udjeli grupa u porezima koji nije vezan uz promet – definiraju se brojčani omjeri između grupa.

– Udjeli inozemnih dotacija po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

– Obračunati porez na inozemne dotacije %DP – izračunati iznos poreza prema zadanom porezu na inozemne dotacije

   7. Domaće investicije

– Domaće investicije %DP – ukupni iznos domaćih investicija u postotku državne potrošnje. To je trošenje štednje.

– Udjeli grupa u domaćim investicijama – definiraju se brojčani omjeri između grupa.

– Udjeli domaćih investicija po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

– Investicije u inozemstvu %DP – ukupni iznos domaćih investicija u postotku državne potrošnje. To je trošenje štednje i ulaganje u inozemstvo.

– Udjeli grupa u investicijama u inozemstvu – definiraju se brojčani omjeri između grupa.

– Udjeli investicija u inozemstvu po grupi %DP – izračunati udio prema zadanim parametrima

   8. Strane investicije

– Strane investicije %DP – ukupni iznos stranih investicija u postotku državne potrošnje. To je dotok novca.

– Isplata profita stranim investitorima %DP – ukupan iznos isplate profita. To je odtok novca iz države.

   9. Strani kredit

– Novi strani kredit %DP – zadani iznos novih stranih kredita koji stvaraju novčani priljev

– Kamata na novi kredit % – zadani iznos kamate na nove strane kredita

– Iznos plaćene kamate na novi kredit %DP – izračunati iznos plaćene kamate koji stvara odljev novca

– Stari strani kredit %DP – zadani iznos starih stranih kredita

– Kamata na stari kredit – zadani iznos kamate na stare strane kredita

– Iznos plaćene kamate na stari kredit %DP – izračunati iznos plaćene kamate koji stvara odljev novca

– Povrat glavnice stranih kredita % – zadani udio otplate novih i starih kredita tokom godine

– Iznos otplaćenog stranog kredita – izračunati udio otplate novih i starih kredita tokom godine – odljev novca

– ->Povećanje glavnice vanjskog duga %DP:/->Smanjenje glavnice vanjskog duga %DP: – izračun koliko se mijenja vanjski dug

– Trošak stranog kredita (kamate) %DP – Izračunate kamate na ukupni strani dug u postotku državne potrošnje

   10. Izračun bilanci

– Suma bilanci i utjecaja na novac u opticaju – uključuje domaće, strane kredite i njihovu otplatu

– -> Pozitivna novčana bilanca/Negativna novčana bilnaca – izračunata novčana bilanca

– Vanjskotrgovinska bilanca sa stranim kreditima – izračunata novčana bilanca bez domaćih kredita i otplata

– -> Pozitivna vanjska bilanca/Negativna vanjska bilanca – izračunata razlika između dotoka i odljeva novca koja uključuje strane kredite

– ->Povećanje novčane masa od domaćih kredita/Smanjenje novčane mase od domaćih kredita – izračunata promjena u domaćoj kreditnoj aktivnosti

– ->Povećanje novčane masa od stranih kredita/Smanjenje novčane mase od domaćih kredita – izračunata promjena u stranoj kreditnoj aktivnosti

-> Pozitivna vanjska bilanca bez kredita %DP/Negativna vanjska bilanca bez kredita %DP – izračunata bilanca bez kredita

– Novac u cirkulaciji %DP – novac koji je raspoloživa za cirkulaciju do ovog mjesta računanja

   11. Promet na crno

– Udio novca koji cirkulirana crno % – zadani dio od raspoloživog novca za cirkulaciju koji završi u prometu na crno

– Udio novca koji cirkulirana crno %DP – izračunati dio novca izražen u postotku državnog proračuna

– Kalkulacija po udjelu u bruto prometu – zadaje se ‘da’ ako se udjeli računaju prema bruto prometu

– Profitna stopa grupe u crnoj novčanoj cirkulaciji – zadaje se profitna stopa za svaku grupu

– ->Udio grupe u crom cirkulacionom bruto prometu – definiraju se brojčani omjeri između grupa.

– % Udio grupe u crnoj novčanoj cirkulaciji – izračunati udio prema dijelu novca koji obuhvaća

– Grupni multiplikator crne bruto potrošnje – izračunati mutiplikator između bruto potrošnje i novca u cirkulaciji po grupi

– Konačni udio grupe u crnom protoku novca – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku

– Protok crnog novca po grupi u %DP – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku državne potrošnje

– Bruto crna potrošnja po grupi %DP – izračunata bruto crna potrošnja po grupi u postotku državne potrošnje

– Crna dobit – izračunata crna dobit po grupi u postotku državne potrošnje

– Preostali novac za oporezivu cirkulaciju %DP – izračunati novac koji ostaje za cirkulaciju oporezivim prometom

   12. Oporezivi promet

– Kalkulacija po udjelu u bruto prometu – zadaje se ‘da’, ako se želi da su udeli postignu u bruto potrošnji

– Uključenost grupe (red 7) – kopirana zadana uključenost grupa radi preglednosti

– Profitna stopa grupe u novčanoj cirkulaciji – zadaje se profitna stopa za svaku grupu

– ->Udio grupe u cirkulacionom bruto prometu/udio grupe u državnoj potrošnji – definiraju se brojčani omjeri između grupa.

– % Udio grupe u cirkulacionom bruto prometu/%udio grupe u državnoj potrošnji – izračunati

– Grupni multiplikator bruto potrošnje – izračunati mutiplikator između bruto potrošnje i novca u cirkulaciji po grupi

– Konačni udio grupe u protoku novca – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku međusobnog udjela

– Protok novca po grupi u %DP – izračunati udio grupe po cirkuliranom novcu u postotku državne potrošnje

– Bruto potrošnja po grupi %DP – izračunati bruto promet po grupi u postotku državne potrošnje

– Prikupljeni porez u cirkulaciji po grupi %DP – izračunati prikupljeni porez po grupi u postotku državne potrošnje

– Bruto dobit u cirkulaciji po grupi %DP – izračunata bruto dobit po grupi u postotku državne potrošnje

– Porez na dobit po grupi %DP – izračunati porez na dobit po grupi u postotku državne potrošnje

– Dobit u cirk. nakon oporezivanja %DP – izračunata zadržana dobit po grupi u postotku državne potrošnje

   13. Analiza rezultata

– Suma bilanci sa svim kreditima %DP – uključuje domaće, strane kredite i njihovu otplatu – kopija izračuna

– -> Pozitivna novčana bilanca %DP/Negativna novčana bilanca %DP – izračunata novčana bilanca – kopija izračuna

– Vanjskotrgovinska bilanca sa stranim kreditima %DP – izračunata novčana bilanca bez domaćih kredita i otplata – kopija izračuna

– -> Pozitivna vanjska bilanca %DP/Negativna vanjska bilanca %DP – izračunata razlika između dotoka i odljeva novca koja uključuje strane kredite – kopija izračuna

– ->Povećanje novčane masa iz domaćih kredita %DP/Smanjenje novčane mase iz domaćih kredita %DP – izračunata promjena u domaćoj kreditnoj aktivnosti – kopija izračuna

– ->Povećanje novčane masa iz stranih kredita %DP/Smanjenje novčane mase iz domaćih kredita %DP – izračunata promjena u stranoj kreditnoj aktivnosti – kopija izračuna

–>Ukupno povećanje novčane masa iz kredita %DP/Ukupno smanjenje novčanje mase iz kredita %DP – izračunati iznos kreditne ekspanzije

–> Pozitivna vanjska bilanca bez stranog kredita %DP/Negativna vanjska bilanca bez stranih kredita %DP – izračunata vanjskotrgovinska bilanca koja je bitna za stabilnost tečaja. Ako postoji dotok novca, tečaj je sigurniji, a država nije u riziku od bankrota

– ->Povećanje glavnice vanjskog duga %DP –

– ->Povećanje glavnice domaćeg duga %DP –

– ->Ukupno povećanje glavnice duga %DP/->Ukupno smanjenje glavnice duga %DP – Izračun ukupne promjena glavnica

– Trošak stranog kredita (kamate) %DP – Izračunate plaćene kamate na strani dug u postotku državne potrošnje

– Trošak domaćeg kredita %DP – Izračunate plaćene kamate na domaći dug u postotku državne potrošnje

–>Ukupni tekući gubitak zbog kredita %DP/->Prividni profit od uzimanja kredita!!! %DP – Izračunati rezultat financija u državi. Ako raste glavnica tada se može prividno profitirati na računjoš većeg duga

–>Virtualni trošak tekući i budući %DP/->Tekući trošak kredita %DP – Ako se nastavlja zaduženje, virtualni trošak izračunava se kao zbroj troškova kredita i povećanja glavnice. Ako se krediti otplaćuju bez zaduživanja, postoji samo trkući trošak kredita.

   14. Gospodarstvo

– Dobit nakon oporezivanja %DP – izračunata ukupna zadržana dobit u postotku države potrošnje po grupama

– Dobit od crne ekonomije %DP – izračunata ukupna zadržana crna dobit u postotku države potrošnje po grupama

– Dobit od kredita %DP – izračunata ukupna zadržana dobit od kredita u postotku države potrošnje po grupama

– Ukupna dobit %DP – izračunata suma svih zadržanih dobiti po grupama

– Domaće investicije %DP – izračunate domaće investicije u postotku države potrošnje po grupama

– Investicije u inozemstvu %DP – izračunate domaće investicije u inozemstvo u postotku države potrošnje po grupama

– Saldo gospodarstva (Dobit-Investicije) %DP – Izračunata realna dobit (gubitak) nakon oduzimanja investicija od dobiti

– Transfer dobiti u državni prorčun %DP – izračunati dio zadržae dobiti koji se transferira u proračun u postotku državne potrošnje

– Preostala dobit %DP – izračunati dio zadržae dobiti koji se ostaje po grupama u postotku državne potrošnje

   15. Državne financije

– Ukupni porezni prihodi iz prometa %DP – izračunati porez u postotku države potrošnje po grupama

– Ukupni porezni prihodi od carine %DP – izračunata carina u postotku države potrošnje po grupama

– Porez koji nije vezan uz promet %DP – izračunati parafiskalni porez u postotku države potrošnje po grupama

– Porez na inozemne dotacije %DP – izračunati porez na inozemne dotacije u postotku države potrošnje po grupama

– Ukupni porezni prihodi od poreza na dobit %DP – izračunati porez na dobit u postotku države potrošnje po grupama

– Naplaćeni porez na dobit od kredita %DP – izračunati porez na dobit od kredita u postotku države potrošnje po grupama

– Obračunati porez na aktivu %DP – izračunati porez na kreditnu aktivu u postotku države potrošnje po grupama

– Ukupni porezni prihodi države %DP – izračunata suma gornjih poreza u postotku državne potrošnje

– Transferirana dobit iz gospodarstva %DP – izračunati transfer dobit u postotku države potrošnje po grupama

– Ukupni prihodi države %DP – izračunati ukupni prihodi države

– Suficit proračuna od %DP/Deficit proračuna od %DP – Izračunati deficit/suficit državnog proračuna u postotku državne potrošnje

– Suficit proračuna prema bruto potrošnji % – izračunati omjer suficita/deficita u odnosu na oporezivi bruto promet

Saldo državnog proračuna + Preostala dobit gospodarstva – Novčana bilanca sa kreditima = 0,00% -Provjera računa ako je jednakost tri deficita održana. Izračun = 0,00% ako je račun O.K ! To je realno proširenje jednakosti tri deficita u kojem je deficit vanjske trgovine zamijenjen novčanim bilancom sa kreditom.

Hrvatski javni forum

U jednom momentu mi je sinula ideja kako bi se javnost mogla uključiti u (ekonomsku) politiku. To bi bio uvod u direktnu demokraciju. Recimo, kada bi zatražili da sve stranke koje su aktivne moraju učestvovati na javnom forumu i odgovarati na pitanja ljudi preko svojih predstavnika, tada bi dobri znalci makro ekonomije mogli istjerati na vidjelo sve što ne valja u državi.

Taj forum bi hostao Carnet pod imenom “Hrvatski javni forum” i trebao bi se zakonom učiniti obaveznim. Tada više ne bi mogli reći “nismo znali”, itd. Jer ovako, dosta nas koji znamo u čemu je problem, možemo do sutra pisati na raznim forumima kad od toga nema ništa. To je lajanje na karavane. Međutim, kada bi imali javni forum na netu, tada bi se razotkrilo sve u roku keks i to po sili zakona.

Predstavnike stranaka bi se obavezalo da daju precizan odgovore na svako pitanje. Odbijanje sudjelovanja na javnom forumu, apstinencija ili izbjegavanje egzaktnog odgovora na pitanja bi se kažnjavala! Demokratska većina bi moga svojim glasom za ili protiv nekog pitanja ili odgovora ocjenjivati važnost pitanja ili zadovoljstvo odgovorom. Forum bi trebalo podijeliti na više tema i podtema. Time bi uz demokraciju dobili i vladavinu znanja.

Ostaje jedino problem nepristranih moderatora i administratora foruma. Ovo bi bila puno bolja stvar nego snižavanje cenzusa za pokretanje referendumskog pitanja. Ovdje je svako pitanje jedna vrsta referendumskog pitanja. Ubrzala bi se rasprava i bilo bi najbolje rješenje da forum svih stranaka bude na jednom mjestu i pod nezavisnom administracijom. To bi bio dobar demokratski alat za rješavanje svih budućih problema u državi. A bio bi i izrazito jeftin u odnosu na provođenje referenduma.

Dovoljno je svakom građanu RH poslati aktivacijski kod s kojim on može kreirati svoj profil. Po mom mišljenju profili ljudi mogu biti anonimni jer su anonimni i kod glasanja. Hrvatski javni forum bi omogućio da se političke stranke ne mogu baviti prodajom magle, nego da ozbiljno porade na rješenju.

Bilo bi dobro i da predstavnici sindikata također sudjeluju bez obaveze da odgovaraju na pitanja. Bez obzira što nemaju svi ljudi internet, ona većina koja ga ima bi mogla bez problema izvesti zemlju iz krize. HJF bi tako prerastao po važnosti bilo koju političku emisiju koju je lako skinuti sa programa i koja ograničeno traje i ne ponavlja previše najvažnije teme.

Ovo je također 100 puta bolje od facebook stranice vlade jer bi se teme mogle razraditi i ne bi sve bilo zatrpano različitim pitanjima. A kako bi sudjelovale sve stranke, tako bi se vidjelo i koje stranke imaju izgleda da naprave nešto dobro za sve nas. Time bi se kampanja stranaka mogla provoditi cijelo vrijeme. A naravno, to znači da bi u svakom trenutku imali zamjenu za tekuću vladu. Sjaši Kurta da uzjaše Murta bi otišlo u povijest.

Prosvjednici bi mogli tražiti da na vlast dođu baš oni koji najbolje rade za sve nas i znaju kako. Što mislite o tome? Da li je previše utopijski? Meni se čini potpuno ostvarivo i najboljom stvari koju bi mogli napraviti za svoju domovinu. Jer HJF bi bio 100 puta bolji od nekakve Vlade jedinstva. To bi bio kao jedan veliki Sabor hrvatskog naroda. Samo ovaj puta bi narod imao direktan kontakt sa političkim predstavnicima.

Ekonomija zajednice i demokratsko društvo – uvod

   Ova knjižica je namijenjena svim starosnim grupama, običnim ljudima, revolucionarima i svima koji žele napraviti dobre promjene u društvu. Svrha objave je točna edukacija o temeljnim ekonomskim i društvenim odnosima u jednoj državnoj zajednici radi poticanje na razmišljanje kako učiniti život boljim.

   Najbitnije je podizanje kompetentnost (razinu znanja) ljudi tj. prvenstveno birača da bi isti mogli kvalitetno procjenjivati što je dobro, a što loše za njih same ili za cijelo društvo.

   Ekonomija zajednice poznata je u stručnim krugovima kao makroekonomika. Ona je ključna. Pogrešne političke odluke u sferi ekonomije zajednice prvenstveno vode u financijske, a kasnije i gospodarske probleme koji se najviše odraze na prosperitet velike većine stanovnika.

   Interes velike većine stanovnika se može zaštiti samo preko demokratskih odluka tih istih ljudi. A, da bi oni mogli shvatiti kako će se njihove odluke reflektirati na njihov život, moraju poznavati upravo osnove ekonomije zajednice.

   Znanje koje se ovdje iznosi je prikupljeno očišćeno je od obmanjujućih ekonomskih i političkih teorija te se u jednostavnim primjerima pokazuje njegova točnost i istinitost. I to je u biti najvažnija svrha izdanja ove knjige. Obrana od utjecaja “stručnih” prodavača pogrešnih rješenja je jedino moguća uz ispravnu temeljnu edukaciju.U drugom dijelu se bavimo analizom javnog interesa i očuvanja demokracije.

   Sadržaj ove knjige ili njegovi dijelovi su potpuno besplatni za daljnje umnažanje i korištenje bez navođenja imena autora. Zabranjeno je mijenjati sadržaj.

   Zahvaljujem se mnogim forumašima (Somied, Erdedi, Winetuo, Jung-fu, Stojan Nenadović, korisnik8563, itd.) koji su mi pomogli da skupim ovo znanja i da ga podijelim sa vama.

Kompletna knjiga u pdf formatu

Sloboda i društvo blagostanja

   1. Apsolutna sloboda

   Najveću slobodu čovjek postiže kada sam sebi sve stvara i obavlja, a da time nije ugrozio  bilo kojeg drugog čovjeka da učini isto. Apsolutna sloboda pojedinca prestaje kada se preklapa sa slobodama drugih. U apsolutnoj slobodi se treba svatko brinuti za svoje zdravlje i do kasne starosti i imati na raspolaganja po volji resursa da koristi (da uzgaja stoke koliko želi i treba, da koristi vodu i zemlju koliko hoće i treba, da ima kuća koliko si sagradi, itd. ). Pri tome je najvažnije da svaki pojedinac ima dovoljno resursa te znanja i mogućnosti da iste iskoristi. To je prava sloboda i ona nije na štetu nijednog drugog pojedinca. Omeđena je samo marljivošću i količinom resursa koje pojedinac može utrošiti. Ako taj pojedinac kojim slučajem napravi tehnološki skok koji bi povećao korištenje resursa i olakšao rad, očigledno je da će prije ili kasnije rastuća masa ovakvih pojedinaca doći do ograničenja u svojoj beskrajnoj slobodi. Priroda nema beskonačno slobodnih resursa. Apsolutna sloboda je neograničena sloboda korištenja tj. konzumiranja svega što je čovjeku na raspolaganju te potpuno raspolaganje svim plodovima svog rada. Međutim, takva sloboda u kojoj se sami potpuno brinemo o svemu je nepraktična i krhka. Problem takve slobode je da bilo koja organizirana rulja može potpuno uništiti slobodu ovih pojedinaca. Pojedinac će teško moći održati ove slobode kada je sam svoj zaštitnik. Drugi problem je u posjedovanju dovoljno znanja (tehnologije) da se postigne bolji životni standard. Apsolutna sloboda tada ne mora da znači blagostanje i kvalitetan život. Kada pojedinci imaju apsolutnu slobodu, nisu im važne druge slobode na koje danas mislimo. Ne postoji interakcija sa drugim pojedincima jer je nepotrebna kada se svatko potpuno brine samo o sebi i ima dovoljno resursa da proizvede isto što i drugi. Tu ga možda može kočiti nedostatak znanja (tehnologije), ali ga apsolutno slobodni pojedinci mogu međusobno razmjenjivati dok imaju dovoljno slobodnih resursa i kapaciteta (vremena) da usvoje nova znanja.

   2. Organizirano društvo

   Prvenstveno zbog neizvedivosti samostalne zaštite svoje apsolutne slobode, apsolutno slobodni pojedinci su osuđeni na organiziranje u neku vrstu zajednice. Ljudi moraju pristati na limitiranje svojih sloboda i zavisnost o zajednici preko koje će zaštiti svoje sada limitirane slobode. Osim toga, specijalizacija u određenim djelatnostima je također potrebna budući da se znanje i vještine moraju usvajati te da postoje sposobniji pojedinci za određene djelatnosti. Specijalizacija povećava i produktivnost, a time i omogućava viši standard života. Logično je da će zato raditi određena raspodjela poslova u zajednici. Jednostavno društvo se može stvoriti na temeljima udruživanja slobodnih pojedinaca ili će možda nastati kao rezultat dominacije neke skupine pojedinaca koja će dodatno limitirati slobode drugih pojedinaca da bi ih iskoristili plodove njihovog rada za vlastitu korist. U prvom slučaju se radi o slobodnom društvu, a u drugom o manje ili više izrabljivačkom društvu. Naravno moguće je i da sa vremenom dođe do transformacije iz jednog u drugo društvo. U izrabljivačkom društvu je normalno da izrabljivači imaju viši standard života jer prisvajaju plodove tuđeg rada. Oni mogu biti manjina ili čak i većina. Također je moguće da postoje podjele na dvije ili više klasa tj. kaste gdje svaka klasa ima svoj mogući životni standard. Slobodno društvo bi za razliku od izrabljivačkog trebalo biti bez klasa, podjela i izrabljivanja. Temelj za to je da se ukupni plodovi rada što pravilnije raspodjele između članova društva. Nejednakost tj. proporcionalno veća konzumacija od doprinosa dovodi do pojave eksploatacije onih koji dobivaju manje nego što doprinose.

    Pođimo od ova zadnje konstatacije. Određeni članovi društva rade poslove od interesa cijele zajednice, ali tu nema govora o izrabljivanju. Specijalizacija za određenje poslove je potrebna da bi se postigla stručnosti i efikasnost u djelatnosti kojom se bavi. Specijalizacija znači i međusobnu zavisnost pojedinaca. Ipak izrabljivanje može postojati, ako određeni specijalizirani pojedinici ostvaruju prevelika prava i slobode u odnosu na ostale. Priča o slobodnom društvu može lako završiti u nekoj vrsti izrabljivačkog društva. To je najzornije preko stvaranja elitnih pripadnika društva koji imaju posebne zasluge ili funkcije u društvu. Premda se to može činiti opravdanim, takva pojava dovodi do transformacije slobodnog društva u neku vrstu izrabljivačkog društva. Dilema koja se tu nameće je kako u raznim specijalizacijama članova društva onemogućiti rast socijalne nejednakosti da bi ostali slobodno društvo bez izrabljivanja. Naime, sposobniji članovi društva ili pripadnici neke djelatnosti se najčešće osjećaju posebnima zbog svojih sposobnosti i položaja i najčešće žele imati veću osobnu korist. Očigledno je da takvo razmišljanje stvara podlogu za prijelaz u izrabljivačko društvo premda društvo može biti deklarativno društvo slobodnih i jednakopravnih pojedinaca. Sami članovi društva bi morali biti svjesni tih događanja te ih raditi na tome da se slobodno društvo ne pretvori u izrabljivajuće.

    3. Raslojavanje u društvu

   Specijalizacija u kombinaciji sa stvaranjem oligopola i drugih vrsta monopola obično vodi prema izrabljivačkom društvu. Pod krinkom zaštite interesa ceha ili udruge se preko diktiranja cijena želi postići povoljniji položaj u društvu i promijeniti raspodjelu plodova rada u svoju korist. To su naizgled legitimni interesi, međutim netko na kraju mora ostati uskraćen. Najslabiji tj. oni koji su se najlošije borili za interese svoje skupine će biti izrabljivani od drugih. U biti sa specijalizacijom se počine društvo raslojavati i počinje ekonomska borba između skupina društva. Rezultat unutrašnje ekonomske borbe je naravno ekonomsko propadanje određenih skupina ljudi i njihovih poduzeća. Raslojavanje se događa zbog nemogućnosti pokrivanja troškova. Kako oni najsiromašniji više ne mogu raditi gubitke jer se ne mogu zaduživati na ime imovine koju još posjeduju, jasno je da raslojavanje djeluje na takozvanu srednju klasu. Ona ima što izgubiti i njena imovina prelazi u ruke onih koji su prisvajaju prisvajaju plodove tuđeg rada. Rezultat raslojavanja je povećanje broja siromašnih. Privremeni spas za dio srednje klase i siromašne je da se počnu baviti profitabilnijom djelatnosti. Bavljenje drugom profitabilnijom djelatnošću ne znači da se problem raslojavanja riješio. Izrabljivanje koje stvara nemogućnost pokrivanja troškova, će raslojavanje samo prebaciti na druge. Čak i kada postoji mogućnost da se pojedinac promijeni klasu (promjenom djelatnosti ili položajem) kojoj pripada, to društvo je izrabljujuće i kao takvo je neslobodno. Promjena klase ne ukida klase. Samo se mijenja članstvo.

   Raslojavanje u društvu se često organizirano pokreće od onih koji posjeduju najviše. Ovo je važna činjenica. Kako će oni koji posjeduju naviše doći do imovine srednjeg sloja? Oni moraju natjerati dio srednjeg sloja u gubitke (besparicom, neplaćanjem na vrijeme, prekidom otkupa, dizanjem vlastitih cijena, podizanjem troškova, smanjivanjem cijena otkupa, kamatarenjem, nepravednim porezima, posebnim visokim normama za proizvodnju, itd.) da bi dio srednjeg sloja propao i tada tu imovinu kupili bogatiji. Da to ne rade bogati se nikad ne bi obogatili. To je potpuno očekivano u sustavu gdje je privatni interes u prvom planu.

   4. Društvo blagostanja

   Društvo ili država blagostanja je česti deklarativni cilj programa političkih stranaka. Međutim skoro svi ti programi su neostvarivi. Društvo blagostanja bi trebalo zaustaviti proces raslojavanja kojim se srednja klasa pretvara u siromašne i istodobno siromašne početi pretvoriti u srednju klasu. Financijski temelj za to je da svi uspijevaju pokriti svoje troškove i da oni najsiromašniji povećaju svoju imovinu. Ako oni koji imaju najmanje imovine žele posjedovati više, tada je moraju kupiti od onih koji je sada posjeduju ili je oduzeti istima. To je unutrašnja preraspodjela bogatstva. Druga mogućnost je da postoji dotok bogatstva iz inozemstva te da se preko njega poveća bogatstvo najnižih slojeva. Ova druga mogućnost je danas poprilično popularna politika jer se time ekonomska borba između klasa pretvara u međunacionalnu borbu. Naravno, položaj najviše klase tada ostaje sačuvan. Postoji i mogućnost kombinacije ove dvije metode. Rijetke zemlje kojima je to donekle uspjelo često postaju uzori koje se pokušava slijediti.

   Međunarodna razmjena može povećati standard, ali se danas najčešće koristi za ekonomsko izrabljivanje drugih zajednica. To se postiže davanjem kredita u valuti ekonomskog izrabljivača. Otplata kredita drugoj zajednici radi pritisak da izvozom zaradi potrebni novac te je u tom slučaju kreditor u prednosti i može nuditi nižu cijenu za otkup, dok u isto vrijeme skupo prodaje svoje proizvode. Na taj način se umjesto slobodne trgovine događa ekonomsko iskorištavanje drugih nacija. To naravno vodi u velike gospodarske poremećaje u izrabljenim zajednicama. Društvo blagostanja se ne postiže samo ujednačenjem ili povećanjem bogatstva najsiromašnijih članova zajednice, nego je tu najvažnija stvar održivost tj. da pojedinci mogu na dalje pokrivati svoje troškove života i proporcionalno sudjelovati u dijeljenju plodova rada. Poznati tržišni zakon ponude i potražnje neće voditi tome. Moraju se uvesti posebne mjere za to čak i uz pomoć ekonomskog izrabljivanja drugih zajednica. Određeni stupanj izrabljivanja bi mogao postojati i u tom društvu omogućavajući eliti viši standard života. Ako izostanu mjere koje će omogućiti blagostanje stanovništvu, doći će socijalnog raslojavanja. I to se događa u kapitalizmu i socijalizmu. Ni socijalističko društvo nije imuno na socijalno raslojavanje iz razloga što postoji preraspodjela plodova rada tj. određeno izrabljivanje. Iz toga slijedi da promjena društvenog uređenja iz kapitalizma u socijalizam ne garantira da ćemo postići društvo blagostanja. Koliko uopće može biti različito plaćen rad ljudi? Jer bez obzira na posao koji rade, troškovi života su skoro isti. Višak kupovne moći koji dobivaju bolje plaćeni pojedinci se može koristiti za potrošnju, za štednju i za uvećanje imovine. Ako se pojedinici odluče za povećanje imovine tada je jasno da to ima dobar smisao, ako kupuju imovinu od onih koji je imaju viška. Međutim, čim društvo blagostanja uđe u krizu (porast troškova života) i pojedinci budu prisiljeni prodavati svoju imovinu tada će se početi događati socijalno raslojavanje. To znači da velika razlika u primanjima stvara veću osjetljivost na krizu i u društvu se prije počne događati socijalno raslojavanje.

Druga stvar koja je bitna za primjetiti da društvo blagostanja gdje svi pokrivaju svoje troškove, a neki i stvaraju novčanu uštedu, može postojati tek kada postoji stalni dotok novca. Zbrojimo li sve sve bilance trebati ćemo imati veću sumu od prošlog perioda upravo za povećanje štednje u tom periodu. Kada smo govorili o društvu blagostanja preko ekonomske eksploatacije drugih zajednica, one dotok novca rade po principima merkantilizma. Mijenja se roba za novac i pazi da se održava dovoljan suficit u trgovanju. Ekonomska eksploatacija drugih zajednica problem nedostatka novca prebacuje i zaoštrava u drugim društvima. Na taj način se međunarodna trgovina svodi na vođenje ekonomskog rata sa istim ciljem kao i u merkantilizmu. Naravno da to na kraju mora voditi u manje ili veće ratove. A vodi i u jačanje nacionalizma.

Postoji naravno i drugo rješenje, a to je da zajednica emitira svoj novac i da se time bez potrebe za dotokom novca izvana postigne drugi dio uvjeta za društvo blagostanja. Naravno, zajednica mora imati dovoljno resursa za život svojih stanovnika. Ako ih nema, nikakva emisija novca to ne može riješiti. Novac vrijedi samo ako iza njega stoji kupovna moć tj. proizvedeni proizvodi na tržištu. Svaka zajednica koja u unutrašnjoj razmjeni koristi novac naravno da ga mora emitirati. Ako se emitira novac za potrebe deficita proračuna zajednice preko posudbe od vlastite centralne banke, nepotrebno se ide u stalno rastući dug. U konačnici skoro da se postiže ista stvar, ali dug eksponencijalno raste pa izgleda da je zajednica financijski nesposobna. U početku je novac bio i roba, ali je to potpuno nepraktično jer se time promet svih roba veže uz količinu raspoloživog novca. Rast produktivnosti u proizvodnji nije moguće pratiti produkcijom novca koji je roba (metalni novac). Fiat novac je zbog toga najprihvatljivije rješenje. Stalnim dodavanjem fiat novca u sustav se pomaže u težnji da svi pokriju troškove i možda nešto zarade. Sama emisija novca naravno ne garantira svima pokrivanje troškova tj. zajednicu blagostanja. A osobito ako se radi o slobodnom formiranju cijena i kada se ne radi limitiranje omjera plaća. Kada postoji emisija novca, a želi se postići što manje raslojavanje mora se uvesti kontrola cijena i raspona primanja. Emisija novca tada rješava deficit proračuna zajednice, ali sa očekivanom visokom inflacijom koju je poticana sa svrhom većeg zahvata u tuđe plodove rada. Podizanje cijena bez razloga je u biti diverzija na društvo blagostanja i ima cilj da se sabotira korištenje novca bez duga.

Osim toga, društvo blagostanja je kontraproduktivno za izrabljivače jer ne moraju postojati razlozi prodaje imovine, dok se pokrivaju troškovi života. Da bi se imovina preuzimala, dio srednjeg sloja članova zajednice se mora tjerati u bankrot i rasprodaju. Društvo blagostanja u kapitalizam je teško ostvariva ideja koja će prije ili kasnije rezultirati izrabljivačkim društvom sa velikim socijalnim raslojavanjem.

   5. Porezi u društvu

   Porez u društvu ima svrhu da se dio kupovne moći članova društva prebaci članovima društva koji će obavljati društveno potrebne poslove – javne službe. Očigledno je da članovi realnog gospodarstva moraju stvoriti dovoljno roba i za sebe i za javne službe. Nepotrebno angažiranje u javnim službama može nepotrebno opteretiti realno gospodarstvo višim porezima. Opet, što je produktivnost u proizvodnji veća, manja je potreba za radnicima u realnom sektoru. Sa tog stanovišta ispada da to omogućava veće zapošljavanje u javnim službama , ali posljedično vodi prema većim porezima. Premda je očekivano da se dio proračuna financira emisijom novca, javni sektor se ne može plaćati bez poreza. To bi bila prevelika emisija novca u odnosu na povećanje ponude roba i usluga te samim time bi stvorilo inflaciju. Što više imamo radnika u javnom sektoru to se viši socijalni standard u zajednici može ostvariti (školstvo, zdravstvo, odmarališta, stanovi, briga za starije, prometnice, razvoj znanosti i tehnologije, itd.).

   Sama porezna politika u kapitalizmu ne može biti sredstvo za sprečavanje bogaćenja i smanjenje socijalnih nejednakosti. Viši porezi znače samo da se više rada izrabljenih mora učiniti za istu zaradu bogatijih. To će samo usporiti koncentraciju kapitala, ali je neće spriječiti. Logično je da će odgovor biti vjerojatno u dizanju cijena, bijegu kapitala, u inoyemstvo otpuštanju radnika, itd. Kapitalisti ne mogu napredovati bez uvećanja kapitala i imovine. Ako prestanu napredovati, konkurencija bi im mogla preoteti tržište i na kraju ih preuzeti. Ostvarivanje visokog profita je imperativ za opstanak. Progresivni porezi se čine dobrim, ali bi mogli uništiti kapitalističke firme zbog konkurencije iz društava koja te poreze nemaju. Zbog toga otvoreno tržište i progresivni porezi djeluju štetno na nacionalno gospodarstvo. Niski porezi u otvorenoj ekonomiji ruše socijalni standard, ako zajednica ne ostvari dobar suficit u vanjskoj trgovini. Niski porezi i bolji socijalni standard su danas vezani uz ekonomsko izrabljivanje drugih država. Uvođenjem emisije novca bez duga ipak nema smisla u potpuno otvorenom tržištu. Sigurno je da se emisijom novca bez duga može spriječiti nepotreban rast poreza i prekinuti sa ekonomskim izrabljivanjem drugih država. Cilj prave monetarne vlasti je da se stvori visoka zaposlenost. Ali još bitnija je kvaliteta
života.

   6. Kvaliteta i standard života

   U trenutku kada se postiže određeni standard života, veća kvaliteta se postiže sa manjim radnim vremenom uz isti standard. Očigledno je da se povećanje produktivnosti tada neće koristiti za još veću proizvodnju i potrošnju, nego za smanjenje angažiranja pojedinaca na poslu. To je izbor između težeg života sa većom potrošnjom i lakšeg života uz manju potrošnju. To je apsolutno slobodni pojedinac mogao birati. Koliko je stvorio, toliko je imao za potrošnju. U izrabljivačkom sustavu, povećanje kvalitete života izrabljivanih obično znači manju ukupnu produktivnost te veću cijenu proizvodnje što ogleda u smanjenoj konkurentnosti. Iz istog razloga, kako raste standard radnika na jednom tako se u otvorenom tržištu proizvodnja seli u područja gdje je moguće veće izrabljivanje tj. niža cijena proizvodnje. Zajednica ostaje bez te proizvodnje, a povećava se broj nezaposlenih i time ruši postignuti nivo socijalne države. Rješenje koje tu pomaže je da se poveća produktivnost preko tehnološkog unapređenja. To znači da će dio radnika ipak izgubiti posao i biti kao teret zajednici. To znači da oni moraju naći drugi posao ili će se morati nešto povećati socijalna davanja tj. povećati porezi ili pasti socijalna prava.

   Očigledno je da je zajednica u otvorenom tržištu osuđena na stalni tehnološki napredak u produktivnosti ili će krenuti u pad socijalnog standarda. Pitanje je zašto uopće treba dizati produktivnost u nebesa? Zašto ne bi zaštitili domaću proizvodnju i slobodno povećali kvalitetu života. Tehnološki napredak je znao donijeti i mnoge posljedice u vidu štetnog zagađenja zraka, vode, zemlje i razna štetna zračenja. To sve utječe na moguću kvalitetu života.

   7. Širenje društva

   Kako brojnost zajednice raste, ona mora ili širiti prostor na kojem se nalazi ili smanjivati slobode i mogućnosti (brojnost, standard). Druga mogućnost je da tehnološkim skokom stvori višak proizvoda koje će razmjenjivati sa drugim zajednicama za deficitarnu robu i time napravi jednu vrstu međunarodne specijalizacije. Tako ta zajednica postaje donekle ovisna o drugim zajednicama. Da li i dalje možemo govoriti o slobodi? Što ako druge zajednice iscrpi resuse koji trebaju i nama, a koje smo dobivali preko razmjene. Društvo koje nema dovoljno resursa mora se dijelom raseliti ili reducirati na broj koji će omogućiti njegov opstanak. Što u tom slučaju znači nejednakost u posjedovanju? Da li će se oni bogatiji solidalizirati ili će pokušati održati svoju slobodu da konzumiraju više jer imaju više. Puno je tu pitanja i filozofiranje o slobodi pojedinca, konzumiranju slobode i pravima koja trebaju zamisliti svakog čovjeka. Postavlja se pitanje: što će biti kada resusa bude manje. Tj. trebamo li mi već danas donositi planove za vremena kada će problemi sa resursima civilizaciju pretvoriti u postapokaliptično društvo. I sada bi u to sve trebali uklopiti kapitalizam. To čini kao nemoguća misija. A dokaz tome je što Amerika ima desetke specijalnih skloništa samo za elitu. Tako da je jasno da jedni prave planove i za to doba, a drugima se u međuvremenu i dalje prodaje američki san.

   8. Vladanje društvom

   Krenuli smo od toga da definiramo što je to prava sloboda pojedinca – da ima sve što svojim rukama stvori i da ne utječe na prava drugih. Kada imamo društvo, tada se zbog zajedničkih službi dio produkcije pojedinaca mora odvajati za zajedničke službe (koliko je to racionalno je druga stvar). Danas imamo socijalno razlikovanje (izrabljivanje) gdje veliki dio pojedinaca ne odvaja samo za zajedničke službe, nego i za veća (ekonomska) prava drugih. U najmanju ruku se čini da imamo samo kapitalizam (vladavinu kapitala), ali ne i demokraciju (vladavinu demosa). Po tome ispada da društvo ne može biti demokratsko, ako je ima kapitalizam. Kapitalizam je vladavina posjednika kapitala – onih koji su ekonomski jači. Njihova ekonomska moć koristi masku demokracije za vladanje. To je društvo gdje je većini reducirana sloboda i ovisi o volji kapitalista ili mogućnosti ekonomski potlačenih da se organiziraju i donekle poboljšaju svoj položaj. U kapitalizmu je teško govoriti o slobodi. Ako je u pitanju interes onih koji posjeduju kapital i žele ga uvećati, normalno je da će isti imati sredstva i mogućnosti da plate ljude koji će lobirati za interese kapitalista. I ne samo to. Kapitalisti neće imati jednu stranku koja će ih zastupati, nego mogu financirati nekoliko stranaka i tako gotovo 100% biti sigurni da će predstavnici kapitala uvijek biti na vlasti i voditi politiku koja je od interesa kapitalistima tj. onim najvećim kapitalistima. Sitni kapitalisti i srednja klasa su ionako predodređeni da postepeno budu preuzeti od krupnog kapitala i pretvoreni u siromašne. Krupni kapital ima jedino njih kao metu preuzimanja. Svaki mali kapitalista kako raste očekivano mora da uništava svoju konkurenciju i preuzima njihovu imovinu i tržište. Koncentracija kapitala je potpuno očekivana i posljedica je da najjači svoju ekonomsku moć koriste za osvajanje vlasti i kreiranje zakona koji će ići na ruku najjačima. Kako se to može zvati demokracijom? To je i dalje samo kapitalizam.

   Sloboda izbora je limitirana jer ekonomski slabiji politički kandidati nemaju sredstva niti podršku medija koja je u rukama krupnog kapitala. Pravo je čudo kako sitni kapitalisti i srednja kasa ne vide da su oni na izumiranju baš zbog prirode kapitalizma. Danas ispada smiješno da EU daje poticaje malim poduzetnicima kada se zna da uspijevaju samo oni koji imaju veliku proizvodnju. Sitni kapitalisti i srednja klasa bi svoju političku nišu trebali tražiti u socijalizmu koji dozvoljava sitno poduzetništvo. Naravno, da je siromašnima i radnicima socijalizam jedina šansa za bolji i kvalitetniji život sa više ostvarivih prava.

Na ovim našim prostorima su naši ljudi bili naivci i mislili da je tako svejedno da li rade u društvenoj ili privatnoj firmi. Praktično se čini da nema razlike, dok se ne počne istraživati što to u konačnici znači i kuda to vodi. Osim toga to znači da kada nisi zadovoljan više ne možeš dizati bunu protiv partije na vlasti nego protiv određenog kapitaliste. A on može lako preživjeti godinama bez posla, dok radnik ne može. I tko će obrati bostan? Pa oni koji su najslabiji. Kapitalizam je vladavina jačih, a nikako nije demokratsko i slobodno društvo.

   9. Zaključci

• Želimo li maksimalno slobodno društvo, sigurno je da ga ne možemo graditi na krupnom kapitalizmu. On je neprijatelj sitnog poduzetništva, srednje klase i radnika.
• Želimo li višu kvalitetu života, tada moramo zaštiti vlastitu proizvodnju
• Želimo li financijski neovisno društvo da bi izbjegli ucjenjivanje moramo emitirati vlastiti novac bez stvaranja duga. Vanjska platna bilanca ne smije biti negativna.
• Želimo li se približiti ostvarenju države blagostanja trebamo smanjiti omjere primanja tj. što više ujednačiti raspodjelu plodova rada
• Želimo li istinsku demokraciju nju možemo postići samo u socijalizmu
• Maksimalno ostvariva prava pojedinca se mogu ostvariti samo u socijalizmu
• Želimo li bolje društvo za sve moramo znati kako to učiniti i tko nam stoji na tom putu

Nostradurus Zagrebački

Politička korupcija

   Sprječavanje i suzbijanje političke korupcije može postati glavna okosnica borbe demokratske većine za bolje i pravednije društvo. Politička korupcija je štetna za politički i ekonomski razvoj, za osobno i kolektivno dobro te za demokratske procese. Ona vodi do političkih odluka koje pogoduju prvenstveno određenim sektorima ili privatnim interesima te direktno ili indirektno štetni javnom interesu.

    Politička korupcija je najvidljivija preko djelovanja političara kada oni stvaraju zakone koji pogoduju određenim uskim privatnim interesima, a na štetu velike većine. Kada bi država imala u Ustavu članak kojim se politička korupcija zabranjuje, a zakonom normira borba, tada bi demokratska većina dobila mogućnost da preko ustavnih tužbi revidira sve zakone u kojima je došlo do političke korupcije. Mnogi zakoni bi postali neustavni i morali bi se promijeniti u korist javnog interesa. Uz zakone politička korupcija može biti i štetan ugovor države sa drugom državom ili organizacijom. Dovođenje države u ovisan položaj je također politička korupcija. Također bi bilo jasno da se ukidanje nekih zakona može proglasiti političkom korupcijom. Npr. ukidanje zakona o porijeklu imovine.

   Zašto je bitno da se pokrene sprečavanje i suzbijanje političke korupcije? Važno je jer demokratska većina ne može ostvariti benefite od demokracije, dok je dozvoljena politička korupcija. Zbog toga demokracija postaje obična predstava bez svrhe za dobrobit velike većine. Neupotrebljivost demokracije vidi već i običan puk koji je u konačnici najviše pogođen političkom korupcijom. Iz toga razloga, širokim masama bi trebao biti prioritet uspostavljanje efikasnih ustavnih i zakonodavnih okvira za sprječavanje i suzbijanje političke korupcije. Borba bi trebala obuhvatiti nepotizam, klijentelizam, patronat i političko lobiranje.

    Postoji veza političke korupcije i elitizma. Kada vlast provodi elita, demokracija tj. vladavina demosa ili vladavina naroda je samo obična predstava. Cilj elitizma je da se ciljana manjina najviše okoristi u državi. U kapitalizmu je to posjednička manjina, a u drugim sustavima je to vladajuća manjina. Vladajuća manjina ne mora svoju korist dobivati u posjedovanju, nego u korištenju raznih beneficija. To može biti besplatno korištenje državne imovine ili uz simboličnu naknadu. Moć se ovdje prenosi položajem pa tako imamo slučajeve da sinovi i kćeri političkih moćnika preuzimaju vlast od svojih roditelja. Prenošenje političke moći u osobnu se radi organiziranjem obične pljačke kojom se dio bogatstva zajednice otuđuje i prisvaja. Tu se očigledno radi o čistoj političkoj korupciji. Pri tome se to pljačkanje obično skriva iza političkih i gospodarskih reformi. Zbog toga se razvila jedna izreka “put do pakla je popločen najboljim namjerama”. Te “najbolje” namjere mogu u sebi imati skriveni interes u vidu političke korupcije. Najvažnija stvar je da se utvrdi da li je riječ o političkoj korupciji tj. pogodovanju određenim manjinskim grupacijama da od toga ostvare korist na štetu javnog interesa. Teško da možemo javnim interesom proglasiti da mala manjina ima najveću korist u jednoj državi.

    Elite mogu preko političke korupcije uzrupirati javni interes i učiniti da korist ostvaruje neka manjina. Sada postaje jasno da je nepotizam, klijentelizam i političko lobiranje samo oblik praktične političke korupcije. U biti cilj je da se postojeće socijalne razlike stave u svoju osobnu korist. Tj. određena grupacija se preko političke korupcije socijalno izdiže u odnosu na ostale. Ova zadnja rečenica pokazuje stvarnu činjenicu koju je lako vidjeti u mnogim situacijama. Politička korupcija služi upravo da manjina (interesna grupa) zaobiđe javni interes i preko političke korupcije ostvari socijalno bolji položaj. Taj položaj im kasnije omogućava da ojačaju i zadrže svoj položaj i moć. Moglo bi se reći da politička korupcija potiče socijalne razlike kada se omogućava da neka manjina ostvaruje najveću korist u zajednici.

    Lažni borci protiv korupcije

    Danas imamo poplavu pokreta i političkih stranka koja stavljaju u svoje programe borbu protiv korupcije. Međutim, kako je svaki pokret i politička stranka interesna grupa, jasno je da postoji velika mogućnost da veliki broj tih organizacija u biti želi koristiti političku korupciju da bi ostvarila svoje otvorene ili skrivene ciljeve. Pa ipak velika većina tih organizacija ima u programu borbu protiv korupcije. To znači da je u pitanju lažna, a ne stvarna borba. Deklarativno su protiv korupcije, ali stvarno nisu. Pod korupcijom obično misle na onu koja se svodi na pojedinačne slučajeve običnog kriminala kojim obnašatelji javnih dužnosti ostvaruju određenu dodatnu korist preko raznih vrsta mita. U stvari radi se o tome da se kapitalisti bore protiv korupcije koja ih ometa, ali ne i protiv korupcije koja im ide u prilog. Dokaz za to je u linku.

    Zanimljivo je da postoje međunarodne udruge koje se neuspješno “bore” protiv korupcije. Kao da im je jedini cilj borba, a ne iskorjenjivanje korupcije. To možda postaje jasno ako shvatimo da bi bez korupcije nestale pogodnosti koje su dobile određene interesne grupe. I stoga je interes tih grupa da borba protiv korupcije ne uspije ili da ih mimoiđe zbog loše napisanih zakona kojima se korupcija želi spriječiti i iskorijeniti. Taj loše napisan zakon je tada čista politička korupcija. Na žalost, bez zakona i ustavnih odredbi kojima se bolje definira politička korupcija, nemoguće je raditi na iskorjenjivanju iste.

    Borba protiv političke korupcije – put u bolje društvo

    Istinski borbu protiv političke korupcije treba voditi demokratska većina. A demokratska većina danas zakonodavnu vlast ima preko izabranih predstavnika i direktno preko referenduma. Ako je jasno da u zakonima imamo političku korupciju, a parlamentarni predstavnici ne žele zabraniti političku korupciju, tada ostaje jedini način da se dođe do ustavnih i zakonskih promjena samo preko referenduma.

     Očekivano je da će taj referendum opstruirati ili neće podržavati sve stranke, udruge i organizacije koje računaju ili su računale da preko političke korupcije ostvare (ili već ostvaruju) svoje otvorene ili skrivene ciljeve. Ako bi ustavne i zakonske izmjene omogućile svakom građaninu ili udruzi da podnese ustavnu tužbu zbog političke korupcije u sadržaja postojećih zakona, njihovog ukidanja, promjeni ili izglasavanju, kao zajednica bi dobili moćan alat za provođenje demokracije tj. demokratske volje većine. Elite bi time izgubile mogućnost velike političke manipulacije preko glumljene demokracije. U društvu bi dobili mogućnost da ispravljamo sve devijacije koje vode protiv javnog interesa tj. interesa velike većine.

     Alternativi način da se to učini sada ide preko sudjelovanja u zakonodavnoj vlasti uz postizanje većine. Postavlja se pitanje, mora li demokratska većine, da bi očuvala svoja prava, imati većinu u zakonodavnom tijelu ili je puno bolje da postoje ustavne i zakonske odredbe koje omogućavaju da brzo dođe do zaštite javnog interesa tj. interesa velike većine. Dosadašnje ustavne tužbe su se uglavnom podnosile radi zaštite prava pojedinaca ili organizacija. Nitko nije štitio prava demokratske većine tj. sprječavao manjinu (interesnu grupu) da ostvaruju određena prava i koristi na štetu demokratske većine. A to je važna stvar u jednoj zajednici. To se prepuštalo političkim strankama tj. političarima. Međutim, što političara sprječava da djeluje protiv javnog interesa? Samo zakletva u kojoj se kaže da će časno i savjesno raditi radi svekolikog boljitka republike. Što, ako će pri tome biti politički korumpiran i omogućiti nekoj interesnoj grupi neku povlasticu ili dobit na uštrb javnog interesa? Neće se dogoditi ništa. Nema zakona ili ustavne odredbe po kojoj je to kažnjivo. Jedina mogućnost je da demokratska većina ne izabere te političare. Ali, što ako velika većina političara upravo želi iskoristiti poziciju i preko političke korupcije imati mogućnost da se dodatno okoristi ili drugima omogući korist na štetu javnog interesa? S obzirom na posao političara, jasno je da njihova plaća ne ovisi o tome koliko su zaštitili javni interes pa je i logično da zaštita javnog interesa može pasti u nešto što se radi tek pod prisilom javnosti. Stoga je pogrešno prepuštanje zakonodavne vlasti u ruke ljudi kojima javni interes postaje prisila, a ne prisegom dana obveza. To traži uvođenje demokratskih alata za otklanjanje korupcijskih devijacija u zakonima.

     Ugrađivanje odredbi o sprečavanju i suzbijanju političke i ostale korupcije u Ustav i zakone postaje primarna stvar svake zajednice koja misli njegovati demokraciju i zaštitu interesa demokratske većine.

    Primjeri političke korupcije

     Najvažnija stvar u svemu tome je spoznaja kako politička korupcija stvara pogodovanje određenim interesnim grupama. Vjerujem da svatko može lako naći neki nelogičan zakon koji je takav zbog političke korupcije. U biti ovaj dio teksta se može nadopunjavati vlastitim opažanjima. Evo nekoliko primjera:

1. Regulacija novca i rada banaka je danas napravljena tako da pogoduje financijskom sektoru – Zakon o HNB-u i zakon o radu banka i fin. organizacija
2. Ugovor države Hrvatske sa Vatikanom
3. Ugovor o pristupu u Europsku uniju
4. Zakon o predstečajnoj nagodbi
5. Zakon o velikim investicijama
6. Zakon o “golfu”
7. Zakon o pretvorbi i privatizaciji
8. Zakon o pretvorbi banaka i financijskih institucija
9. Ukidanje zakona o istraživanju porijekla imovine
10. itd.

    Žmirenje na političku korupciju je društveno veoma opasno. Ono čini da se političari osjećaju slobodnima da nastave sa istim djelovanjem. Najveći problem može biti i vezana politička korupcija. Npr. zbog političke korupcije u regulaciji novca se donosi odluka o daljnjoj privatizaciji (prodaji) djelatnosti koje je imala država, a to se pravda time što to nije posao države i što donosi gubitke. U stvari se želi pogodovati određenoj grupi ljudi koja može preuzeti taj posao i time ostvarivati profit koji bez ove političke korupcije ne bi mogli. Međutim, promijenjeni zakoni kojima se mijenja regulacija novca u državi su učinili da privatizacija proizvodnje nije dala dobre efekte jer je za profitabilnost proizvodnje potrebno dodavati novac bez duga u opticaj, a to je nestalo promjenom zakona o HNB-u da bi se pogodovalo bankama. Tako je višestruka politička korupcija najviše pogodovala bankama u ranijoj odluci da se im prepusti emisija novca samo preko kredita. Projekt sa 200 bogatih obitelji je zbog toga zapao u krizu. A danas se na to nastavlja Zakon o predstečajnoj nagodbi. A da ne govorimo da su prije društvena poduzeća bila vlasnici banaka i da su banke davale menandžerske kredite da bi bivši upravitelji, direktori, ekonomisti, vozači i drugi postali suvlasnici. Očigledno je da se radilo o političkoj korupciji. Kako su poduzeća kao vlasnici banaka mogla davati kredite pojedinim zaposlenicima u poduzeću da ih preuzmu? Početna politička korupcija vladajuće elite u socijalizmu je bila da se preko “reformi” iz pozicije upravljača pretvore u posjednike. A pri tome se kao alibi nudilo svim radnicima da sudjeluju i da se okoriste. Naravno, narod nije bije svjestan da je u pitanju pogodovanje manjini, a ne većini. Stvar postaje jasna kada se vidi kako su popusti kod kupovine bivšeg društvenog vlasništva u biti bili namješteni da bi novi vlasnici mogli jeftino kupljeno brzo preprodati i dobro zaraditi. Isti model vidimo danas kod pljenidba imovine i dražbi. Cijelo vrijeme je na sceni politička korupcija za političkom korupcijom tj. stvaranje zakona koji pogoduju određenim interesnim grupacijama.

    Rješenje koje su u tom rašomonu smislili je da se ljudi organiziraju u interesne grupe i bore za interese te grupe. To je van svake pameti. Tako se ne mogu riješiti svi problemi jer je zajednica rastrgana između raznih pogodovanja. A da stvar bude gora, neke države su lobiranje za interese određenih grupa učinile unosnim legalnim poslom. Očigledno je da najsnažnije interesne grupe (oni koji imaju najveći profit) tako mogu lako (prije ili kasnije) postići pogodovanje za svoj posao. Samo kakve to veze ima sa zaštitom javnog interesa demokratske većine. Običan građanin je rastrgan borbom protiv raznih lobističkih inicijativa. A sve to bi se moglo dokinuti zabranom političkog pogodovanja tj. ozakonjenom borbom za sprječavanje i suzbijanje političke korupcije.

    Što nam je činiti?

    Problem je što je kapitalizam baziran na osobnom ili manjinskom (kapitalističkom), a ne javnom (većinskom) interesu. Zbog toga uvođenje zabrane političke korupcije može naići na veliko protivljenje mnogih interesnih skupina. Međutim, da bi obranili prava velike većine tj. javni interes, ta se velika većina mora za njih zauzeti i shvatiti da može doći do svojih prava tako što će zakonski onemogućiti da se provodi politička korupcija.

     Također, svaka lijeva orijentirana i socijaldemokratska stranka, čiji bi politički cilj trebao biti smanjenje društvenih nejednakosti, bi trebala podržati inicijativu da se zabrani politička korupcija (u zakonima i ugovorima).

     Zabrana političke korupcije je sigurno prvi korak ka boljem društvu. Za razliku od lustracije koja stare potkupljene političare izbacuje iz igre, zabrana političke korupcije je bolja, jer onemogućuje ili čini skoro nemogućim kupovinu političara.

    Primjena direktne demokracije

    Protiv političke korupcije se može boriti primjenom direktne demokracije tj. kontrolirati rad zakonodavne, a možda i nekih drugih vlasti javnom ocjenom da li je nešto za ili protiv javnog interesa (zakon, ugovor, odluka) putem referenduma koje se inicira iz naroda. Npr. ako netko smatra da je nešto protiv javnog interesa prvo ide sa ustavnom tužbom po odredbama sprečavanja političke korupcije i zaštite javnog interesa (dio zakona koji ne postoji i treba referendumima zahtijevati). Ako ustavni sud presudi negativno, može se pokrenuti referendum i izjašnjavanje same javnosti što ona misli o tome. Za to nam treba elektronički referendum i izmjene ustava i zakona. Što je poanta? Dolazak pro narodne opcije na vlast ne znači nužno da bi ostali i proveli sve mjere. Provođenje mjera zahtijeva određeno vrijeme. Za razliku od toga, preko referenduma se može doći u priliku da se zahtijeva ugradnja određenih demokratskih alata koji će vladajuću političku elitu u buduće učiniti nemoćnom protiv demokratske većine. Time se demokracija neće moći izigravati. Ovo je samo jedna moguća verzija razvoja događaja. Ovaj smjer siguran i paralizirati će loše poteze političara za sva vremena, a u odnosu na alternativu kao što su prosvjedi i štrajkovi. Naime, prosvjed ne može biti toliko efikasan, koliko direktan utjecaj na odluke političara preko referendumske ocjene same javnosti da li su one protiv njenog interesa i u korist neke uske interesne grupacije, a koji ima i zakonske posljedice na onoga koji je te odluke donio.

    Borba za sprječavanje korupcije uz kontrolu primjenom direktne demokracije postaje ključ boljeg i stabilnijeg društva. Dobra implementacija ove ideje bi potpuno mogla izbaciti iz upotrebe masovne prosvjede i štrajkove. Oni bi služili samo za interesne skupine koje bi htjele preuzeti vlast da bi ostvarili osobne interese ili pritiskom na vlast dobiti povlaštena prava u društvu. Velika demokratska većina bi ovim načinom dobila odličnu zaštitu svojih interesa te demokratske odrednice koje postepeno vode do potpunog iskorjenjivanja političke korupcije, boljih zakona, većeg standarda te stabilnijeg i zadovoljnijeg društva.

     pdf verzija

Lažna dilema: Politička desnica ili ljevica

    Politička desnica polazi od od različitosti pojedinaca, pa stoga podržava ili prihvaća društvenu hijerarhiju. Društvena hijerarhija (socijalna različitost) može biti stvorena pozicijom (nasljeđem) ili sposobnošću. Političkoj desnici pripadaju i stranke koje zagovaraju slobodno tržište i tržišno gospodarstvo.

    Nasuprot tome istinska politička ljevica želi smanjiti socijalne razlika prvenstveno zbog toga jer se preko socijalnih razlika prelijeva društveno bogatstvo u ruke manjeg broja sposobnih ili pozicioniranih.

    Možda bi se cijela priča mogla svesti na borbu bogatih da održe i povećaju svoje bogatstvo na račun nacionalnih država i ostvare konačan cilj plutokraciju. Država je njihov najveći neprijatelj jer vlast u državi može postaviti siromašnija većina. Međutim, bogataši imaju prednost već u startu time što imaju novac kojim mogu financirati svoju borbu preko medija, stranaka i think tankova (plaćenih organizacija koje zagovaraju interese svojih mecena).

     Kako bi bilo najbolje voditi tu borbu bogataša? Čini se da demokracija ne ide na ruku bogatašima. Međutim, demokracija je u našem društvu stvorila stotinu raznih stranaka. To bi značilo da taktika “zavadi pa vladaj” može imati plodno tlo u demokraciji. Na vlast mogu doći i stranke koje su dobile samo 25% glasova biračkog tijela. Ako u politiku uđe najveći ološ kojeg se financira, to će bavljenje politikom učiniti prljavim poslom u koji će se teže upletati pošteni ljudi. Bogati mogu istovremeno financirati i poticati promociju nekoliko stranaka različitih orijentacija te tako igrati na sigurno. Zar nije čudno da se neke nove stranke lako medijski eksponiraju? Sve stanke koje su financirane od bogatih u biti moraju vratiti uslugu. A ključ bogaćenja je u dva aspekta: preko preuzimanja emisije novca u financijskom sektoru i preko preuzimanja resursa (kapitala i proizvodnje) u realnom sektoru. Tu je emisija novca najvažnija. Onaj tko upravlja emisijom novca sa vremenom može preuzeti kapital realnog sektora. To znači da je prioritetni cilj bogataša da preuzmu emisiju novca u privatne ruke.

    Preuzimanje emisije novca je u biti jednostavan proces. Stranka na vlasti mora prepustiti stvaranje novca u ruke banaka. Banke novac stvaraju kreditima prema državi i realnom sektoru. Dug koji tako nastaje je je neotplativ sve dok god banke imaju profit od posuđivanja novca stvorenog iz zraka. Nakon toga će lako doći do preuzimanja realnog sektora. Krupni kapital u sprezi sa bankama prvo preuzima najprofitabilnije poslove. A izazivanjem krize (povlačenjem kredita) se lako pruzimaju i drugi potencijalno profitabilni sektori. U biti radi se o tome da manjina preko zakona koji pogoduju bogatima može lako doći u posjed velikog dijela bogatstva države.

     Pitanje je: kako može biti demokracija, tj. vladavina demokratske većine, a da doneseni zakoni pašu bogatoj manjini. Tome služi tehnika “zavadi pa vladaj”. U društvo se ubacuju ideje razdora. Jedna od njih je i podjela stranaka na desne i lijeve. Već smo rekli da bi lijevo orijentiranje stranke trebale u svom praktičnom djelovanju ići ka smanjenju socijalnih razlika. Kada deklarirana lijeva politička stranka dođe na vlast, mjere koje donesu ne djeluju odmah. I zbog toga prvi rezultati tih mjera ne pokazuju da li je mjera u skladu sa deklariranom politikom stranke. To očekivano kašnjenje efekata mjera omogućava pojavu i održanje “lažno lijevih stranaka”.

    Lažno lijeve stranke

    Čemu one služe i kako opstaju? One služe istoj svrhi kao i desno orijentirane političke stranke – stvaranju zavade u društvu. Budući da velika većina naroda nije u stanju unaprijed shvatiti domete donešenih mjera, taj isti narod ni ne može shvatiti da se radi o običnim lažnjacima. Program lažnih lijevih stranaka je obično, kao i program desnih stranaka, pun lijepih želja. Obično se programima predviđa svijetla budućnost. A čini se da kako vrijeme odmiče da ti spiskovi lijepih želja postaju sve veći i veći.

    Lažno lijeve stranke je najbolje opisao jedan komentator (korisnik8563) članaka na advance.hr (http://www.advance.hr/vijesti/analiza-nesposobna-socijal-demokracija-paralizirala-je-radnicku-klasu-i-dovodi-do-jacanja-krajnje-desnice-diljem-europe/ )

    “Socijaldemokracija nije nesposobna, već je veleizdajnička. Ljevica u Europi ne postoji već najmanje 50 godina. Jedine ljevice koje ja priznajem su Komunistička partija Rusije, Kine, i ljevica Južne Amerike (ja se smatram ljevičarom). Uloga EU-Ropske ljevice jest da glumi kontroliranu opoziciju, da proizvodi «iluziju izbora», da proizvodi pristanak masa i daje legimitimet zločinačkom režimu. Imali ste dobar tekst o borbi globalista protiv antiglobalista strategijom «proizvodnje otpora». Upravo se o tome radi – EU-Ropski socijalisti su pokret vezan za režim, proizveden da veže protivnike uz njega – oni uvijek nude lažna rješenja, a nikada ne dodiruju meritum stvari. Socijalisti nikada ne postavljaju pitanje o samoj prirodi Eu-Ropske unije, o prirodi bankarskog sistema, o njegovom zločinačkom karakteru koji proizvodi stalno dug koji je nemoguće otplatiti, o prirodi novca. Lažni socijaldemokrati nikada ne raspravljaju o konceptu false flaga, o zločinačkom karakteru zapadnih režima koji proizvode terorizam, da bi se borili protiv tog istog terorizma, o zločinačkom rušenju New Yorških blizanaca, o financiranju Al-Qaide, o tome da je taj pokret upravljan iz Londona i Washingtona, o tome da zapravo terorizam ni ne postoji. Oni nam ne govore o tome da je moderni kmet zarobljenik simulirane stvarnosti koju proizvodi najđavolskiji izum u povijesti čovječanstva – pokretna slika ili televizija. Moderni kmet je zarobljenik pokretne slike, koja poništava razliku između policajca i teroriste, između laži i istine (laž i istina gube značaj, postoji samo laž koja gradi umjetnu stvarnost kako veli francuski filozof Baudrillard). Tragedija modernog kmeta je ta što on ne zna da je kmet zahvaljujući, između ostalog i lažnoj EU-Ropskoj socijaldemokraciji. Kako veli Goethe; “None are more hopelessly enslaved than those who falsely believe they are free.”

    Lažna ljevica sudjeluje u ovoj farsi od politike – nisu li lažni francuski socijalisti bili prvi koji su htjeli rušiti Siriju, braniti Al-Qaidu koja je naoružavana iz baš te Francuske i Engleske? Nisu li “glupe mase” te koje su se pobunile, koje se ovaj put nisu dale izmanipulirati? Nisu li “populisti sa interneta” ti koji su digli dreku i bili protiv?

    Nisu li mađarski socijalisti bili ti koji su išli na uništenje javnog zdravstva u Mađarskoj, na uvođenje privatnih osiguranja i privatnih bolnica, po američkom modelu (to je bio glavni razlog zašto ih je «fašist» Orban pomeo 2010.)? Ne rade li to isto trenutno lažni hrvatski socijaldemokrati, uz pomoć ekonomskih ubojica (economic hitman) u vidu Svjetske banke i raznih svjetskih «stručnjaka»? Nisu li lažni njemački socijaldemokrati ti koji se zalažu za bankarsku uniju, za austerity, za demontažu socijalne države, ne govore li oni o tome da je koncept socijalne države zastario, da se treba boriti za socijalnu pravdu (a ne socijalnu državu, pravda, što je to)?

    Lažni ljevičari će uvijek nuditi lažna rješenja – uvijek preraspodijela, uvijek klasna borba. Nudit će preraspodijelu, a onda će povisivati poreze i izmišljati nove. Njihova klasna borba se svodi na sukob teške sirotinje i gornjih 20%, ali nikada teške sirotinje i gornjih 0.1%. Oni nude bratimljenje među narodima, a to se svodi na kolonizaciju i centralizaciju. Nude sigurnost od terorizma, ali zaboravljaju reći da oni sami proizvode međunarodni terorizam. Nude manje otpise dugova, a zaboravljaju reći da su dugovi nelegitimni, da su čista izmišljotina, nastala štampanjem novca iz praznog zraka i njegovim posuđivanjem državama i građanima. Oni govore o ublažavanju kapitalizma, ali zaboravljaju reći da ne postoji kapitalizam, da je to čista izmišljotina – postoji feudalizam, sustav aristokracije sa privilegijama, koja se skriva po tajnim društvima, koristi privilegiju štampanja novca, i korištenjem dugova pljačka cijeli svijet. Oni nikada ne govore o tome da 150 najvećih svjetskih banaka i financijskih institucija posjeduje više od 60% vlasništva SVIH korporacija i firmi na zapadu (praktički 60% cijele ekonomije zapada), da je takva koncentracija postignuta čistom prevarom, izmišljenim dugovima. Lažni ljevičari ne govore o tajnim dioničarima tih banaka, o njihovoj nacionalizaciji, već govore o buržoaziji, proleterijatu, o preraspodijelama između buržoazije i proletarijata, ali zna se tko ima imunitet.

    Lažni ljevičari nikada ne govore da tržišta ni ne postoje (efikasna), ako je preko 60% ekonomije u rukama manjeg broja ljudi, da novac nije kapital niti je roba, da ne postoji vremenska vrijednost novca kada se stvara iz praznog zraka, da ne postoji «rizik» koji procijenjuju kreditne agencije zato što nema rizika kada se novac štampa iz praznog zraka, da banke ne mogu propasti ako štampaju novac iz praznog zraka i sve sanacije i propadanja banaka su umjetno postignuta (ekonomskom diverzijom i/ili zakonskim pravilima i zakonima), da nema tržišta kapitala, da su krize umjetno izazvane povlačenjem likvidnosti i da ova kriza, baš kao i ona iz 1929., jest UMJETNO napravljena (kao i sve ostale krize u zadnjih 100 godina), da ne postoje boom-bust ciklusi već boom-bust prevara (Kina nije imala recesiju od 1978., znači 35 godina, Japan nije imao recesiju od 1945-1990, a na zapadu recesije svakih 6 godina u prosjeku), da ne postoji sloboda medija na lažnom tržištu (5 velikih korporacija posjeduje sve medije u Americi), da ne postoji «slobodna» trgovina kada ste prisiljeni trgovati pomoću tuđih papirića, da ne postoje takozvani investitori koji dolaze sa «kapitalom», jer novac nije kapital, jer takozvani investitori nemaju novca i jer su oni samo fasade međunarodnim štampačima novca, da su tzv. investitori u većini slučajeva prevaranti i kriminalci koji su vezani sa bankama i novačeni iz masonskih i rotary klubova. Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoje ekonomski stručnjaci, da su to sve petokolonaši i budalaši obučeni u odijela, da ekonomija nije znanost, da nije slučajno da se ispiti na ekonomiji prodaju, jer zadaća takvih stručnjaka jest baš to – izgraditi svijet gdje je sve na prodaju, da ne postoje stranke u takozvanoj demokraciji, da postoji samo jedna stranka – savez međunarodnih lopova (kao u Jugoslaviji Savez Komunista), masonska lopovska internacionala.

    Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoji natjecanje u lažnom kapitalizmu, da se natječe samo sirotinja kako da postane još veća sirotinja, da svaka ekonomska aktivnost stvara dug, da dug koji netko vrati banci stvara još veći dug nekome drugome, da što više ljudi rade, brže raste dug. Lažni ljevičari govore o popravljanju EU-Ropske unije, ali zaboravljaju reći da je to od početka bio prevarantski projekt, da je ideja ujedinjenja cijelog zapada, da je ideja progutati cijeli svijet, da se EU-Ropska zločinačka unija ne može popraviti. Oni nikada ne govore o tome da i sami sjede po masonskim i rotary klubovima. Oni nikada ne govore da je moderni čovjek rob dugova danas. Umjesto toga, kada netko progovori, oni govore o Hitleru, o populizmu, o maršu fašista itd. Ali zaboravljaju reći da su ovakve ideje postojale i prije Hitlera, u cijelom 19. stoljeću se vodila rasprava o bankama i konceptu novca (još od Benjamina Franklina iz 18. stoljeća), da nije Hitler taj koji je to izmislio, već je samo preuzeo ideje iz tradicije njemačke ekonomske misli (George Knapp i nomizam iz početka 20. stoljeća, a praksa primarne emisije i nekreditnog novca iz Prusije za vrijeme Karla Marxa). Lažni ljevičari vam zaboravljaju reći da je cijela Oktobarska revolucija financirana sa zapada, da su je iste ove banke financirale (pogledajte knjigu Wallstreet and Bolsevik revolution), da su isti bankari financirali i doveli Hitlera na vlast u Njemačkoj, da je Karl Marx u Kapitalu ključnom pojmu novca i banaka posvetio 4-5 rečenica, da je u svojim ostalim radovima (poglavlja o novcu) Karl Marx bio najveći protivnik nekreditnog novca (bonovi za rad, termin koji on koristi), da su njegovi radovi o tome namjerno teško čitljivi, nejasni, prepuni sofizama, da brani banke i frakcijsko bankarstvo itd. Lažni ljevičari vam nikada neće reći da su oni ključna snaga koja je održala ovaj takozvani kapitalizam, da se on trebao raspasti početkom 20. stoljeća, da su oni svojim radom i namjernim pogreškama i pogrešnim prikazivanjem problema zapravo održavali čudovište, i da su oni zapravo najveći kontrarevolucionari i izdajice radnika.

   Da li treba uopće raspravljati zašto «socijaldemokracija» propada u Europi? Kratko i jasno – takozvana socijaldemokracija propada zato što se masama povećala svijest, i to uglavnom zbog interneta. Mediji su izgubili monopol, internet je uveo dvosmjernu komunikaciju, izdavaštvo je eksplodiralo. Više nije moguće provoditi tihu cenzuru knjiga u doba elektronske knjige (uglavnom kroz korporativne izdavače koji biraju što će biti štampano), mnoge knjige su izašle koje objašnjavaju pravu prirodu eksploatacije (Web of Debt Ellen Brown, Currency war kineskog ekonomiste itd), alternativnu povijest, i pravu povijest kontrarevolucionarne ljevice. Došli su alternativni mediji, youtube aktivisti, građani-novinari, internet forumi i blogovi. Svatko tko provede 5 sati proučavanja false flag rušenja blizanaca na youtubeu i internetu će se zgroziti i više nikada neće vjerovati ni mainstream medijima ni takozvanoj ljevici. Gluposti više ne prolaze u medijima, ako imate forume i dvosmjernu komunikaciju – napokon se čuje glas naroda, a izgovorena laž gubi snagu. Od ove kontrarevolucionarne EU-Ropske ljevice neće ostati ništa, riješit ćemo se i njih i EU-ropske unije i ove hrpe govana i ludosti koju zovemo kapitalizam. Neće ovaj put biti više ni ratova ni fašizma, čime nas plaše, gotovo je sa tim glupostima. Sve smo to imali do sada zbog medija i lažnih ljevičara i desničara. Riješit ćemo se i jednih i drugih. “

   Nakon ovog odličnog opisa lažno lijevih stranaka, teško je bilo što dodati osim da postoji određeni smisao njihovog stvaranja i djelovanja. To je sigurno stvaranje podjele i nejedinstva u društvu da bi se neredom koji šire stvorila dezorijentacija naroda i zatim lako povukli potezi koji odgovaraju onim najbogatijima. Podjelu u društvu je lako napraviti. Vlast samo treba donositi dvojbene odluke (mjere) i skretati pažnju na njihovo provođenje ili poništavanje. Vlast takoreći djeluje kao diverzant u vlastitom društvu. A upitne mjere je lako donijeti, kada se politika svodi na izazivanje krize krivim odlukama pa onda opet donošenjem krivih mjera. Može se reći da je tu teško ne pogriješiti.

    Desnica, kao spasilac, lako dolazi na vlast jer ovi lažni ljevičari brzo gube potporu. Pri tome desnica bez problema jača i protura parolu “Pogledajte što vam komunjare rade”. A te “komunjare” u biti rade isti ili još gori posao za svoj narod. Lažna ljevica zbog svoje “lijeve” prirode čak ima i alibi za provođenje teških “spasonosnih” mjera koje po običaju omanu. Ona potpuno iznevjeri povjerenje.

    U cijelom tom rašomonu, zanimljivo je što nema istinske prave ljevice koja se razumije u makroekonomiju. Možda je tome kumovalo to što su oni najčešće sljedbenici Karla Marxa koji se nije iskazao u analizi novca i njegovog utjecaja na društvo. Ali možda generalno nije problem ni u ljevici. Kako su zakazali “ekonomski stručnjaci”? Po tome izgleda da i oni imaju zadatak da djeluju protiv društva kao cjeline, a za korist najbogatijih. Možda to ne čudi, jer obrazovaniji ljudi su samim time sposobniji i skloniji su prihvatiti desne liberalno orijentiranje ideje koje podilaze njihovom egu.

    Možda mnoge neće začuditi, ali radničke partije (laburisti) prema nekim izvorima uopće nemaju lijevu, nego desnu liberalnu orijentaciju. Izraz liberalni socijalista je glupost. Liberalne stranke su za socijalne razlike i ne može težiti socijalnoj jednakosti. Međutim, kod lažno lijevih stranaka je sve spojivo. Slobodarstvo – liberalizam potiče od oslobađanja građanske klase (buržoazije) da dobije slobodu mišljenja i neograničenu slobodu tržišta. Liberalizam je mamac kojim pecaju nižu klasu da im pomogne u njihovom pravom cilju – preuzimanju vlasti te izdaji te iste najniže (i najmasovnije) klase koja ih dovela na to poziciju. Slobodno tržište ne postoji jer je to drugi naziv za natjecanje putem pravo jačega. A kada malobrojna, ali bogata buržoazija ojača, tada ovladaju i tržištem. Špekulacija je tada igra mačke i miša. Poznato je da su cijene zlata desetljećima bile dogovarane. A danas se već zna da su banke dogovarale i kamate. Kada je u pitanju krupni privatni interes onda nastaje ili dogovor (oligopol) ili borba za preuzimanje (pravo jačeg u praksi).

    Desnica

    Istina je da svi ljudi ne mogu biti jednaki i jednakih sposobnosti. Međutim, ni prsti naših ruku nisu jednaki. Da li bi mi mogli koristiti ruke, ako nam se prsti međusobno svade i bore? Vjerojatno ne bi. Ruke bi nam bile neupotrebljive i velika je vjerojatnost da bi nam i život bio ugrožen. U društvu se to ugrožavanje vidi po tome što samo mali dio stanovnika može prosperirati, a većina doslovce preživljava ili propada u financijskim problemima. Naravno korist od svega toga imaju najbogatiji. Besparica čini realne stvari dostupnima za puno manje novca. A pravi kapitalista profit ostvaruje baš jeftinom kupnjom, a ne skupom prodajom.  Kada se stvari toliko zakompliciraju da su interesi bogataša toliko ugroženi tada se pojavljuje radikalna desnica. Ona je inicirana i podržana od bogatih i obično skrivena iza nacionalnih interesa. U biti domaći bogataši (kapitalisti) žele riješiti svoj problem prosperiteta, a ne prosperitet cijele zemlje. Naravno, da bi dobili pristaše, obično imaju programe koji obećavaju bolji život za sve. Oni glume ljevicu u programu i zalažu se samo deklarativno za interese malog čovjeka. A u biti to je samo udica da se dobije podrška, dođe na vlast i zatim uredi stanje prvenstveno da domaći kapitalisti prosperiraju. Da je drugačije, ta desnica bi se zvala ljevica.

    Jedinstvo i prosperitet

    Svako društvo u biti treba riješiti da sposobni budu nagrađeni. Međutim pravedno društvo mora počivati i na tome da oni manje sposobni tada ne trpe štetu. To bi otprilike bilo kao da “vuk bude sit i ovce na broju”. Vic kaže da se to dogodi kada “vuk” pojede “pastira”. Pitanje je koji su to “pastiri” kojih se treba riješiti? Mir će u društvu doći tek kada se shvati da nema konačnog rješenja u tome da bogati posjeduju sve (tj. veliku većinu), a da su ostali samo njihove sluge. Čak i da sada nema bogatih, svaka neograničeno dozvoljena koncentracija kapitala u rukama pojedinih obitelji ili korporacija prije ili kasnije mora opet odvesti do istog stanja. To, što se to neće dogoditi za života jednog čovjeka, nije alibi pojedincu da svojim djelovanjem ne spriječi događanja koja će ugroziti budućnost njegovih potomaka. Osobito, ako taj pojedinac neće imati nikakve koristi od te koncentracije bogatstva u rukama manjine. A u tu skupinu pripada velika većina ljudi.

    Demokratska većina mora biti u mogućnosti prepoznati manipulaciju manjine koja stvara podjelu u društvu i preusmjeruje bogatstvo društva u svoje ruke. Ovo je lako reći, a teško ostvariti dok bogata manjina ima mogućnosti da manipulira sa medijima, udrugama, školstvom i političkim strankama. U biti stvar se svodi na slijedeće:

1: Prepoznati tko stvara novac tj. kome je prepuštena ta najvažnija uloga u ekonomiji

    Emisija novca je funkcija države, a ne privatnika! Svatko tko tvrdi drugačije želi vas prevariti i izmanipulirati.

2: Prepoznati da li je omogućena i da li se radi koncentracija kapitala kod bogataša (malog broja ljudi)

     Koncentracija kapitala u rukama malog broja ruku vodi prema odumiranju i slabljenju države (zajednice) te ona gubi smisao i funkcije koje treba raditi – biti na korist svim ljudima te zajednice, a ne malobrojnoj bogatoj manjini tj, ne smije služiti iskorištavanju države za interese bogate manjine (plutokracija).

3: Prepoznati da li postoje mjere koje poravnavaju vanjskotrgovinsku bilancu

Mjere kojima se balansira vanjskotrgovinska platna bilanca su važne. Zajednica ne može financijski trpjeti stalan deficit u platnoj bilanci jer se time stvara vanjski dug koji može biti poluga kojom će strani vjerovnik zahtijevati promjene gospodarskih pravila, a koja bi ponovo otvorila vrata za slabljenje zajednice tj. stvaranje do tada nedozvoljenih ustupaka privatnom interesu koji ni na koji drugi (dragovoljan) način ne bi mogli nastati. Nasuprot tome trajan višak koji nastaje u vanjskoj trgovini u biti je ekonomski neopravdan. Gomilanje strane valute da bi povećali količinu vlastitog novca u opticaju je čisto bacanje resursa jer država uvijek može proizvesti novac da kupi višak nekih drugih proizvoda i usluga koje će se moći iskoristiti za boljitak zajednice.

    Formula za uspjeh i jedinstvo dolazi iz poznavanja osnova makroekonomije. Teško ćete je pronaći u programima političkih stranaka. I to je dokaz da ljevica i desnica imaju sasvim drugu ulogu u zajednici od one koju mislimo da ima. One imaju ulogu da podijele društvo i okupiraju ga unutrašnjom konfliktom da bi narod zaboravio na ove tri ključne stvari! Političke stranke zbog toga ispadaju najveći neprijatelji blagostanja u državi. Njihovi ciljevi i rad nisu vođeni svekolikim bolji u državi premda se polaže prisega kod stupanja na javnu dužnost. Teme kojima se oni bave uopće ne diraju makroekonomske uvjete koji se prvenstveno moraju postići.

    Mediji u svemu tome služe da bi se dizale napetosti. Najvažnije stvari postaju sitne korupcije, namještanja poslova, utaje, rasipništvo, nenamjensko korištenje novca, afere kod zapošljavanja, nepotrebne privatizacije i afere oko toga, pitanje prava baraka, korištenja dvojezičnih natpisa, bezbrojne reforme u zdravstvu, mirovinsko osiguranju, promjene poreza i načina obračuna, prepucavanja između stranaka i njihovih vođa, itd.

     Takozvani ekonomski stručnjaci se potpuno slažu da nam fale neidentificirane strukturne reforme. Čini se da svojim neznanjem pokušavaju dodatno zbuniti ljude. Većina ekonomista u biti podržava slobodno tržište jer se trgovina i formiranje cijena uči preko ponude i potražnje. Međutim, nevjerojatno je kako taj model funkcioniranja ne omogućava prosperitet svih koji sudjeluju, a da to njima to nije problem. Zalaganje za mjere i principe koji nisu cjelovito rješenje, ali po pravilu pašu krupnom kapitalu (malobrojnima), je čista korupcija na djelu. Kada se radi o provođenju zakona i mjera koje vode pogodovanju uskoj skupini ljudi (bez obzira da li je ista u naprijed poznata) na uštrb koristi cijele zajednice to se zove korupcija. Po tome su današnji ekonomski stručnjaci i političari (ljevica i desnica) potpuno korumpirani članovi društva.

    Društvo (država) je potpuno izgubilo smjernice koje vode u bolji život stanovnika. Na djelu je konstantno sijanje razdora. Intelektualci su često zatrovani liberalnim idejama koje u ovoj situaciji uopće ne pomažu. Obični ljudi pak misli da je problem u državi jer ih ne štiti i stalno diže poreze pa zahtijevaju manje porezno opterećenje. A to je tipični liberalni zahtijeva. Zbog toga im se liberalni ciljevi zahtjevi čak i čine bliskima. Mladi ljudi također misle da, ako imaju bolje sposobnost i znanje da su na konju. Ali to nije istina. Profit u državi isisava onaj koji stvara novac iz čistog zraka i sve nas zadužuje. Mi ostali se u biti svađamo oko mrvica i gubimo vrijeme. Pitanje je do kada će narod padati na jeftine štoseve političara i glasati za sigurno promašene modele vođena državom?

Što nam donosi smjena na vlasti?

   Iskustva mnogih država govore da promjene vlasti ne mijenja stvari. Očigledno je da ne može nekompetentna biračka baza izabrati pravu vlast jer nema znanje po kojim kriterijima bi ih odabrali. To znači da nema nikakve garancije da će nova vlast bilo što promjeniti. A velika nekompetencija birača može stvoriti paradoks da i kada bi nekim slučajem izabrali kompetentnu vladu da bi ista mogla uskoro pasti jer se pozitivni efektni ne vide odmah, a do njih se sigurno ne dolazi preko lagodnog života.

   Taktiku sebičnih političara možemo uprostiti jednostavnim poslovnim planom: Doći na vlast i ostati na tom poslu. Pođemo li od tog očekivanog cilja, slijedi da uspješnost vođenja države nije bitna. Što je bitno? Bitno je da se ne razvije neki drugi pokret ili stranka koji bi ih mogao potpuno izgurati iz vlasti. Druga stvar je zašto se ljudi bave politikom? Pa iz razloga što kada si blizu pune zdjele, onda se lakše najedeš. Nikakva kriza se ne vidi kada se profesionalno baviš politikom. Sabor živi samoupravni socijalizam koji nikad nisu imali radnici: fleksibilno radno vrijeme, dobra plaća, jeftina kantina, dugi godišnji odmor, slobodni dani, produženi vikendi, dobre naknade, itd. . A o svemu odlučuju sami. Dodamo li tome i dotacije političkim strankama, politika je odličan biznis. Ako sad zamislimo da su političari nisu članovi više stranaka nego se radi o jednoj partiji gdje svaka frakcija ima svoju stranku (ima lažni politički profil) . Sad vi meni recite, čemu tada služe izbori? Da se postavi drugu frakciju na bolju poziciju. A čemu služe prijevremeni izbori? Da se fotelje prije zamijene. Nema to nikakve veze sa dobrobiti za veliku većinu. Takva društveno neefikasna vlast je sama izglasala zakone koji reguliraju rad političara na vlasti. I pogađate, nema nikakvih sankcija za društveno loše djelovanje. Sve je prepušteno isključivo odluci birača kada se ponavljaju izbori. I tu VI sada nastupate.

   Kako prozrijeti lošu politiku i odabrati pravu? Praktično je to skoro nemoguće. Političke frakcije su dobro financirane i imaju medijsku podršku kojom se ispire mozak birača. Pri tome imamo libertarijance, liberale, lažne radničke pokrete, lažne komuniste, lažne socijaldemokrate i lažne socijaliste. Pa zar vi mislite da će iz svega toga smeća isplivati neka dobra stranka i osvojiti vlast? A zašto su skoro sve stranke političko smeće? Jer im politika služi za vlastiti probitak, a ne za upravljanje društvom za boljitak velike većine. Tu je jasno da nema boljitka za 100% stanovnika jer uvijek postoje oni kojima je uvijek bolje nego velikoj većini.

   Ima nekih liberalnih mislioca koji svaku kolektivnu odluku (demokratsku) svode na nasilje prema pojedincu koji misli drugačije. Po tome mogu zaključiti da ih samo neka nevidljiva sila sprečava da kažu da su protiv bilo kakve demokracije. A kako će bilo tko pobijediti organiziranu rulju? Prvo će ih pretvoriti u samostalne pojedince bez kolektivnih ideja te zatim lako slomiti jednog po jednoga po sistemu “jači kvači”. Kako takvi samostalni pojedinci mogu stvoriti stabilnu državu koja će im odgovarati, ako ne priznaju demokraciju (volju većine). Jači će u tom društvu lako postizati svoje ciljeve jer se pojedinci ne žele udruživati radi kolektivnih ciljeva, nego radi vlastitih. A vlastiti ciljevi su najvažniji onima koji su najjači. Zbog toga slobodarski pokreti u biti rade kontra svojih interesa, a za interese najjačih. A ti najjači ih i podržavaju.

   Sumiramo li situaciju sa lažnim proradničkim strankama i sindikatima koje se ne bave rješenjem makroekonomskih pitanja, nego samo zakonima kojima se određuju prava radnika, ali ne stvara makroekonomska osnova da se prava provedu u praksi, dobivamo kakofoniju političkih stranaka koje naizgled imaju šanse da se probiju na vlast, ali nemaju šanse da bilo što unaprijede u državi. Pitanje je što će nam uopće izbori pa i prijevremeni? U posljednjoj godini imamo 28 novih stranaka od kojih niti jedna nije ni blizu da ima ostvariv program. U ovoj situaciji se čini da desničarske nacional-socijalističke stranke imaju veliki prostor za jačanje. Zašto desničarske? Jer njih ne zanima smanjenje socijalnih razlika, nego elitni socijalizam u kojem privatni poduzetnici postaju partneri države i veliki igrači, dok se običnom puku nudi rad i red. Pa naravno da je taj plan kontra boljitka velike većine, ali je podržavan od krupnih igrača. Zajednički nazivnik je uvijek privatni interes najkrupnijih. A to će se prekinuti ukidanjem privatnog interesa. Na tom tragu sam napravio jedan mali algoritam za svakog stanovnika. Nazvao sam ga “Društveni vodič“. Tu svatko može naći jedno od tri solucije: Ili ćeš glasati za dobar kolektivni program ili ćeš glasati za dobar program koji ti dalje omogućava visoki osobni standard ili ćeš glasati za bilo koji program jer si ionako gubitnik kojem ne pomaže ništa. Ovo izgleda poprilično okrutno, ali samo su te tri mogućnosti. Stranke i pokreti koji imaju skoro identične interese kao krupni kapital uvjeravaju gubitničku većinu da treba glasati za programe koji su odlični maloj bogatoj manjini. Tih programa ima zbilja mnogo. Stranaka koje bi zagovarale kolektivistička rješenja skoro i da nema. Tj. ima ih, ali oni nemaju programe koji bi to omogućili. Prema tome, ostaje da ljudi mogu doslovce glasati za bilo koga, a da se skoro ništa neće promijeniti.  Vjerojatnost za to procjenjujem na 99,5%.  To znači da bi, ako se ništa ne promijeni, moglo proći i 200 izbora prije nego dođe do promjene politike.

    Da bi se uopće bio moguć izlaz iz ove situacije sa pozitivnim učinkom za veliku većinu stanovništva prvo bi se morali pojaviti pokreti i stranke koje imaju financijski održive programe na bazi točne procjene uzroka te na osnovu toga postignu savez sa svim slično orijentiranim političkim snagama. Druga stvar je da takav politički savez dobije podršku birača te da osvoji većinu u parlamentu. Treća stvar je da izglasaju promjene u državi i ostanu dovoljno dugo na vlasti da bi se donijete odluke polučile pozitivne efekte. Puno se toga mora dogoditi, a pri tome puno toga može krenuti u krivo.  Može se dogoditi da se ne pojavi stranka sa nedovoljno dobrim programom, da ne dođe do saveza, da se ne dobije podrška birača, da se ne osvoji većina u parlamentu, da se ne donesu ispravne odluke, da se promjene ne dogode jer se izgubila politička većina ili da popuste pod raznim pritiscima i odustanu.

    U biti birači se ne bi više trebali orijentirati na manje zlo kod glasanja. Svaka stranka koja je u dosadašnjem parlamentarnom radu bila beskorisna (nije ukazivala na prave probleme i imala plan rješenja)  bi trebala biti eliminirana kao mogući budući izbor svakog birača. Naravno da to ne može garantirati promjenu stanja u državi, ali omogućava da se kazni postojeća društveno pogrešna politika.  Neka vas ne zavara kritika stranaka koje nisu na vlasti.  Međusobna kritika tu samo služi kao besplatna  reklama da bi se i dalje ostalu na istom poslu koji daje veliku osobnu korist.  Na vama je da to vidite i neglasanjem za iste političare i stranke prestanete podržavati takvo ponašanje.  Tada je naravno bitno i koga ćete birati umjesto postojećih. Pojedinci i stranke za koje mislite glasati moraju znati koji su osnovni problemi financijskog opstanka zajednice i kako se ispravno rješavaju. Ako o tome nemaju pojma, tražite dalje. Jer dok se traži ima šanse da se i nađe. Nada umire posljednja.

Društveni vodič

   Društveni vodič je mali logički algoritam namijenjen ljudima koji nemaju živaca čitati tekstove. To je jedna pojednostavljena slika onoga što bi ljudi trebali znati, a ne živjeti u uvjerenju da se nešto samo po sebi podrazumjeva. Lijeva strana odgovara ispravnom lijevom razmišljanju, a desna klasičnom razmišljanju da je čovjek sam kovač svoje sreće.

    U biti, algoritam je namjenjen svim ljudima da shvate u kojoj su poziciji i što trebaju birati.

Društveni vodič možete preuzeti kao:pdf, A4 pdf letak

Kolika je inteligencija sindikalnih vođa

    Nakon teksta u Novom listu “Sindikati napustili pregovore o izmjenama ZOR-a” i najave sindikalnih prosvjeda, moram se zapitati kolika je stvarna inteligencija sindikalnih vođa. Nesumnjivo je da je Vlada pokušala nametnuti rješenje koje je očigledno loše. Međutim, reakcija sindikata je posebna priča.

   Po tko zna koji put se čini da je djelovanje sindikalnih vođa liči na mafijaške metode ucjene i reketa. Gruba sila i deri-peri. A gdje je mozak? Taj nedostatak inteligencije je veliki problem.

   Recimo, zamislimo da smo uspjeli sve vlasništvo nad tvornicama vratiti u ruke države i da sada veselo radimo. Država nam svima daje posao, ali i svi kupujemo u državnim dućanima i firmama. Sad dolazi logički problem koji je i danas prisutan, ali neinteligentnim sindikalnim vođama nije važan. A to je kako će ta vrijedna radnička klasa moći bilo što uštedjeti od svojih plaća? Pretpostavimo da je trgovina sa inozemstvom u balansu. Čim radnici smanje potrošnju, država će imati veće troškove od prihoda te će ići u gubitak. Ako država ne bi išla u gubitak, tada bi se moralo dogoditi da dio radnika idu u gubitak. Njima bi se trebala plijeniti imovina, ali se ne bi moglo naći novca da se to i plati jer je novac zarobljen u štednji drugih. Ništa od hepy end-a za radničku klasu?? Ne pomaže ni da se štednja daje kao kredit. Ako uspješne štediše i dalje štede novac za tu štednju ne može doći, nego od gubitka drugih radnika (i onih koji su možda digli kredite). Rješenje je da država dodaje dio novca u opticaj i pokriva manjak koji nastaje štednjom. Tako se smanjuje potreba da dio radnika mora ići u bankrot. Naravno, uvjet je i da se plaće ravnomjernije raspodjele. Time će se štednja omogućiti većem broju ljudi.

   Čudno je kako sindikalne vođe ne razmišljaju o ovoj na izgled svijetloj i odličnoj budućnosti? Možda ne razmišljaju, jer se tada gubi smisao postojanja sindikata.  To vjerojatno nije rješenje koje bi priželjkivali lideri sindikata. Dok je loš položaj radnika, sindikalne vođe imaju osiguran posao. Ako se položaj radnika riješi, sindikati su nepotrebni.

   Zbog toga nije čudno da se sindikalne vođe ne lome i ne traže neko bolje rješenje za radnike. Na mahove se može čak činiti da su sindikalni lideri jako slični profesionalnim političarima. I njima je bolji život stanovnika irelevantan. Možda ne bi izgubili posao, ali očigledno je da nema poticaja da se radi u interesu svekolikog napretka Republike Hrvatske. Džaba i što se prilikom prihvaćanja dužnosti polaže svečana zakletva o časnom radu. Ako taj posao donese samo štetu Republici Hrvatskoj i njenim građanima, bilo bi barem očekivano da se utvrdi nečasno ponašanje te dotične dužnosnike trajno odstrani iz politike. Međutim štanga, zakone su donijeli ti isti dužnosnici. I da se vratimo sindikalnim liderima. Ni za njihovo, po radnike štetno djelovanje, nema nikakve sankcije.  Ispada da je sama biračka baza kriva što ih je izabrala. Dobili su lidere koje i zaslužuju.

   Što bi radnički lideri trebali zagovarati? Vjerujem da bi bilo očekivano da su sindikati lijevo orijentirani sa ciljem da se smanjuju socijalne razlike u državi. To bi sigurno značilo bolji financijski i socijalni položaj radnika. Međutim, sindikati to rješavaju čistom grubom slilom – štrajkom i prosvjedom. Znamo da je štrajkova u Grčkoj bilo kao u priči. Da li je to donijelo neko poboljšanje položaja radnika u Grčkoj? Nije? Sindikati zbilja ne koriste mozak i ne uviđaju tri sloja financijskih problema u državi. Čini se da ih uopće nije briga za makroekonomske uvjete. Oni će raditi isti jalovi posao (Sizifov posao) kao i drugi sindikati u zemlji i šire. Plaća sindikalnim liderima je redovita, a posla ima kao u priči. Ne može biti bolje. Treba li uopće nešto mijenjati?

   Možda će sindikalna baza shvatiti već jednom da treba mijenjati sindikalne lidere? Očigledno je da ne rade za interes svojih članova, nego samo za svoje osobno dobro.

Treba li pravo na rad garantirati država?

  TV emisija na HTV1 “Ni da ni ne” od 06.10.2013. sa temom “Pravo na rad” je dala zanimljiv rezultat. Sudac je presudio da je pobijedila strana koja zastupa pravo na rad, premda je 90% učenika je bilo protiv državne garancije prava na rad.

   Žalosno je što je u debati sudjelovao učenik ekonomske škole koji je bio protiv prava na rad jer je to kao ekonomski neopravdano. Pri tome se zaboravlja, da kada radnici rade kod privatnika koji imaju uspješnost zato jer ostvaruju prihode veće od troškova, da profit koji tako nastaje mora od nekuda doći.  Današnja uspješnost je upitna jer profit dolazi od zaduživanja (države, firmi i pojedinaca). Zbog toga i država intervencija na takav način stvara ekonomsku neisplativost državne intervencije. Profit je uvijek privatni, a dugovi su i privatni i državni. Samo što se dugovi moraju naplatiti opet od građana. Pri tome je jasno da jada jedni uspiju imati štednju ili profit na drugoj strani moraju pojaviti oni koji imaju gubitak i idu u bankrot. Tu ne može biti rješenje da se sve prepusti privatnoj incijativi. Ona ne može stvoriti novac profit. Kako ne može stvoriti novac za svoj profit, neće ga stvoriti ni za globalnu štednju svojih radnika. Mala manjina će stvarati profit, a ostali biti na nuli ili u gubitku. To je put u nejednakije društvo.

   U članku “2500 švicarskih franaka za svakoga” je napisano:

   “Zašto pitanje uvođenja BOP-a nailazi na tako veliku podršku upravo u jednoj od deset najbogatijih među 193 svjetskih zemalja? Zato što se Švicarska ubraja u tri zemlje u kojima je u proteklih dvadeset godina ubrzane neoliberalne globalizacije zabilježen najveći porast društvene nejednakosti. To pokazuju statistike OESS-a, a Švicarska se ubraja u tri zemlje u kojima je u proteklih dvadeset godina ubrzane neoliberalne globalizacije zabilježen najveći porast društvene nejednakosti još zornije o tome govori profesor sociologije Ueli Mäder iz Basela i njegovi suautori u knjizi objavljenoj 2012. pod naslovom “Kako razmišljaju i upravljaju bogataši – bogatstvo u Švicarskoj”.

   U ovoj maloj alpskoj republici koja broji nešto manje od osam milijuna stanovnika živi svaki deseti milijarder na svijetu. Imetak 3 posto privatnih poreznih obveznika s prebivalištem u Švicarskoj jednak je imetku ostalih 97 posto. Imetak 300 najbogatijih Švicaraca u posljednjih dvadeset godina porastao je više od pet puta – s 86 milijardi na 459 milijardi franaka, dakle za oko 380 milijardi eura. U isto vrijeme su plaće posloprimaca narasle samo neznatno, i to za postotke koji su djelomično ispod stope inflacije. “

 

   Praktični kapitalizam pokazuje ono isto što i malo pažljivije analiziranje tokova novca i bogatstva.  Kapitalizam bez limita u bogatstvu vodi u koncentraciju bogatstva kod malog broja ljudi. Pravo na rad me može biti konzumirano niti kada upošljava država, ali niti kada upošljava kapitalista. U prvom slučaju jer je monetarni sustav podešen da uništava državu, a u drugom jer je interes kapitalista tokom vremena postao jedino interes da se postane sve bogatijim. A razlog je to što je kumulacija bogatstva jedini garant da će se zadržati postojeći status kapitaliste. Ujedno je kumulacija bogatstva i vlasništvo nad kapitalom za proizvodnju dalo moć bogatima da smanjuju prava radnika i time još lakše povećavaju svoje bogatstvo. Time se događa povećana preraspodjela plodova rada prema bogatim poslodavcima. Smanjenja prava radnika vode ka tome da se, osim socijalnih prava, na kraju reže i samo pravo na rad.

   https://xreforma.wordpress.com/2012/11/20/reformom-do-rjesenja/

Tri sloja financijskih problema u društvu

Postoje tri sloja problema:

1. Kapitalistički opredijeljeni vide samo problem u novcu kao dugu.
2. Oni koji znaju nešto o novčanim tokovima vide i problem u raspodjeli plodova rada
3. I na kraju tu je problem međunarodne trgovine i razmjene

   Najlakše je zažmiriti na probleme i uzdati se da će sposobni (malobrojni) uspjeti i pri tome žrtvovati veliku većinu sugrađana. Ovo podsjeća na dane fašizma, kada se vjerovalo da će se žmirenjem na problem stvar riješiti sama od sebe. A to se inače događa i u džungli. Dakle, civilizacija se vraća na nivo zakona jačeg. Jer što je pozivanje na različitost, nego pozivanje na zakon boljeg, jačeg, spretnijeg i uspješnijeg. Čitaj zakon džungle. Ti koji su bolji, itd. nisu Bogom dani vladari, nego su slučajno takvi. Znaju to ljudi koji imaju više braće i sestara. Često su neki od njih uspješniji od drugih premda su od istih roditelja. Trebaju li zbog toga biti okrutni prema svojim sestrama i braći te ih riješiti sve imovine i prava? To je o.k. Ili možda nije?

   Pa kako ćemo sačuvati ovce, a da vuk bude sit (i da ne pojede pastira)? To ćemo postići pravednijim društvom. A to nema veze sa liberalizmom, već sa humanizom. Tj. nećete prosjaku reći da je slobodan umrijeti od gladi. Problem treba rješavati metodama koje imaju za cilj nagrađivanje uspješnijih, ali i dostojno preživljavanje manje uspješnih. Pri tome, ti uspješni ne mogu svoju poziciju u društvu koristiti da bi položaj ovih manje uspješnih još više otežali. Svakome želim dostojan život, a ne samo određenoj uspješnijoj kasti. Kolo sreće se okreće i treba se uvijek držati pravila “Ne želi drugima, što ne bi želio da drugi požele tebi” tj. “Ne radi drugima, ono što ne želiš da drugi rade tebi”.

   Što radi naša sadašnja Vlada? Pa oni niti ne vide da ti problemi postoje. Oni se bave “uvođenjem reda”. Pospremaju sobe u Titanku koji tone. A neke pri tome i očiste od svih vrijednosti. To sigurno neće spriječiti Titanik da potone. Time se samo stvara iluzija da se nešto radi. Pa idemo dalje dok brod ne potone!

Ekonomske ideje kojima je odavno istekao rok trajanja

    Istina je da su ideje kojima se vode sadašnji političari u biti uvezene. Sve su te recepti prema preporukama WB i MMF-a. Misterija je kako te ideje uvijek nađu plodno tlo u političarima? Moglo bi se pomisliti da to ima veze sa time tko ih financira. Jer financijeri su redovito oni koji imaju viška novca. Pa je stoga i logično da tu i tamo poslušaju ideje od istih. A dovoljno je da poslušaju slijedeće:

1. Novac ne smije da se daje državi za deficit proračuna
2. Banke se trebaju prodati jer nije to uloga države
3. Privatizacija je dobra jer omogućava razvoj poduzetništva
4. Slobodno tržište je dobro jer isto poduzetništvo tada može da raste.
5. Država treba da bude što manja da bi poduzetnici bili što konkurentniji

    Tu nema kolizije sa funkcijom političara. Oni svoje plaće određuju odlukom. Pri prodaji se može zaraditi i provizija. Slobodno tržište im daje mogućnost da zaradu presele na strane račune. I koliko god smanjili državu, politički aparat ostaje isti.

   Prema tome, samo nekoliko ideja od strane krupnog kapitala može da izmjeni život skoro svih u državi, ali ne i političara. Oni promjene i ne osjećaju. Pa kako onda da uvide da idu u krivom smjeru. E pa nikako. Jer je znanost priskočila u pomoć ovim odličnim idejama krupnog kapitala te iste promovira na studijima. Bili ljudi na studijima u inozemstvu i doktorirali na tim idejama. 🙂  Sjetimo se samo Škegre i mnogih drugih. Sve je to strana škola. A rezultati odlični za banke i korporacije.

   Gdje je tu mali i potlačeni narod? On ima sindikalne vođe kojima je samo borba važna. Ali ne i pobjeda. Ako pobjede, ostaju bez posla. Dakle, ne smiju pobijediti ako žele imati posao. Jer kad se uhvatiš liderstva, nije ti bitno kako je tvojoj bazi, dok je tebi dobro.

   Što bi trebao učiniti narod? Pa prvo identificirati staru političku gardu, ali i sve koji imaju iste ideje kao protunarodne elemente. Slijedeći korak je uopće ne glasati za iste čak i na lokalnim izborima. Posljednji korak je da se učini nešto na vlastitom obrazovanju. Ako ekonomska politika nije dobra, treba točno naći i identificirati grešku u koracima, a ne ponavljati iste.

http://liderpress.hr/blogovi/ekonomalije/ekonomske-ideje-kojima-je-odavno-istekao-rok-trajanja/

Priča o novcu i zaradi

   Slažem se da poljoprivrednici trebaju imati profit od rada, ali u biti nije istina da novca ima. Situacija je kao da natežete mali pokrivač između puno spavača. Svatko vidi da pokrivača ima, ali nekim čudom ne vidi da ga nema dovoljno i za sve ostale. 

   Ovdje ću navesti primjer koji će možda malo pojasniti stvari:

   Zamislimo da je Todorić uspio pokupovati sve firme u Hrvatskoj. Eto ostvario mu se san. Svi u Hrvatskoj rade za njega – poljoprivrednici, prodavači, prosvjeta, vojska, građevinari, itd. Također i svi trošimo kod Todorića svoje plaće. Uvoz i izvoz imamo u balansu te nam ne utječe na količinu novca.

   Ako Todorić ima trošak, on dolazi samo od naših plaća. Prihod mu je opet naša potrošnja koja ima veze sa našom plaćom. Todorić bi mogao zaraditi jedino kada bi imao veće prihode, a manje troškove. Praktično bi to trebalo značiti da bi mi trebali trošiti više nego što primimo plaće. Kako ćemo mi trošiti više? Možemo dizati kredit kod Todorićeve banke i zaduživati se. Međutim dug ne možemo platiti, a da ipak netko ne ode u bankrot od nas samih. Višak novca za profit Todorića ne postoji.

   A sad zamislite da nekim čudom nitko ne štedi, ali i Todorić ne stvara profit. Stvar bi možda i funkcionirala. Međutim, sindikat prosvjete zaključi da oni žele veće plaće jer ne mogu baš ništa uštedjeti. Kako je moguće da jedna skupina radnika počne štedjeti? Tako što se smanji plaća drugoj skupini, a očekuje da će oni jednako trošiti kao da im i nije smanjena plaća. Jasno je da ta skupina, može probati smanjiti potrošnju, ali se time smanjuju i prihodi Todorića te on mora smanjivati svima plaće (zvuči poznato kada je u pitanju MMF). Ona jedna skupina i dalje ima mogućnost štednje. Kako plaće padaju, tako se opet smanjuje potrošnja jer ljudi nisu bedasti da uzimaju kredit koji neće moći otplatiti. To opet smanjuje prihode Todorića (baš za iznos štednje one “pametne” skupine) i tome nema kraja. Dokle god postoji štednja nekih, Todorić ne može isplatiti iste plaće, već ih mora smanjivati. Pa čak i da počne smanjivati cijenu proizvoda, neće povećati prihode dok postoji štednja nekih.

   Što je poanta iz ovoga? Da inicijativa jedne strane da ostvariti štednju u sustavu koji štednju ne može kompenzirati dodavanjem novca, vodi u privredne poremećaje. Tu je potrebna doza inteligencije da se shvati da smo svi povezani prihodima i rashodima te da se problem isplativosti rada ne rješava silom – podizanjem plaća jednoj grupi radnika, nego da je jedino rješenje u promjeni regulacije novca u državi. A da se dogovorom mora riješiti kako ćemo sudjelovati u profitu koji će biti iz novca koji se dodaje.

   Inače, štednja se prije ili kasnije može vratiti kao potrošnja te tada imamo situaciju da štednja jednih dolazi i od trošenja akumuliranog novca. To znači da će sav taj novac završiti kod onih subjekata (pojedinaca i firmi) koje su održale višak prihoda nad troškovima. Nekad su to bile naše društvene firme pa se iz tih novaca moglo graditi stanove, ljetovališta za radnike, itd. A time taj novac nije nestao, nego se samo omogućilo drugim firmama da rade i zarade. Sustav velikih društvenih firmi je stoga djelovao tako da je podizao standard radnika (jer ih je tu i najviše radilo).

   Sad će neki možda reći da se lova trebala potrošiti na razvoj, a ne na odmarališta. Ali ljudi moji, da bi financirali i proveli razvoj potrebno je povećavati produktivnost u postojećoj proizvodnji, školovati kadar i zaposliti ga u novim tvornicama koje moraju imati tržište za svoje proizvode. A tržište je naša industrija i osobna potrošnja. Dakle, to je stvar odluke i potrebe da se poveća standard. Međutim, pri tome novac nije nestao, ali je raspršen djelom u nove firme. Pri tome smo preko povećanja produktivnosti i izgradnje novih poduzeća dobili mogućnost da imamo veću plaću i kupovnu moć.

Nerealna očekivanja – uzrok naše propasti

  Višegodišnje opažanje kako nema dobrih i ostvarivih rješenja koja će postati masovno prihvaćena nameće potrebu analize tog paradoksa u društvu.

   Jasno je da su masovni mediji ti koji manipuliraju sa istinom jer preskaču bitne stvari, a fokusirajući se na nebitne. Prosječan stanovnik je bombardiran masom nebitnih informacija i to stvara određeni stav prema svim informacijama koje dobiva. Tako više uopće ne može shvatiti tko i kako oblikuje stvarnost koju proživljavamo. To uspijeva samo manjem broju ljudi koji mogu i znaju analizirati informacije koje dobivaju.

   U biti, kada prosječan stanovnik ne zna što se događa i zbog čega, sasvim je moguće da ono što on želi u stvari uopće nije realno moguće ostvariti. Možemo to usporediti sa željom djeteta da dobije neku skupu igračku, a da ne zna da mu nju roditelji ne mogu kupiti. Želje su jedno, a drugo mogućnosti. Tek kada dijete shvati koje su mogućnosti roditelja, tada će i njegove želje moći biti realne. To ne znači da dijete ne može i dalje željeti da ima nešto što mu roditelji ne mogu pribaviti. Međutim, ono je tada svjesno nerealnosti svoje želje.

   Narod nije ni svjestan da ima nerealna očekivanja. Na primjer, matematička analiza daje podatak da je u Hrvatskoj danas nemoguće svima pošteno platiti za rad jer je nemoguće da svi pokriju troškove, a da pri tome neki i nešto uštede. Zbog toga je nerealno očekivanje i zahtijevanje da se to učini. Kako je svim pojedincima nemoguće platiti za njihov rad, tako je isto i sa firmama. Objektivne mogućnosti su takve i vode u financijsku propast dijela tvrtki. I to je proces koji ne završava propašću tih firmi. To se nastavlja dalje. Nerealno je očekivati da će se to zaustaviti i da će radnici prestati gubiti radna mjesta.

   Narod koji nije upoznat sa činjenicama je nekompetentan da odlučuje što je najbolje za njega. U tome ga sprječavaju nerealna očekivanja. Političke stranke, koje se baziraju na populizmu i osluškivanju želje naroda, često ta ista nerealna očekivanja ugrađuju u svoje programe. Na kraju se događa da programi stranaka liče na spiskove želja. Stranka, koja bi imala realniji program i očekivanja, bi mogla ispasti neozbiljna jer bi nudila puno manje od populističkih stranaka. Također, kada tekuća vladajuća politička garnitura ostane bez podrške naroda, na vlast bi opet mogli doći političari koji ponovo nude nerealne programske ciljeve. A ova mogućnost je praktično jako vjerojatna.

   U biti jasno je da je nekompetentan narod izabrao nekompetentne političare. Postoji šansa i da se dogodi da nekompetentan narod izabere kompetentne političare. A vjerojatnost je to veća što kompetentnih političara im više. Kako je broj kompetentnih političara danas zanemariv, tako je i jasno da jako očekivano da će se dogoditi ono prvo.

   Pitanje koje se tu postavlja je kako povećati kompetenciju naroda, tj. kako upoznati narod sa realnim stanjem i realnim mogućnostima da bi prestao nerealno očekivati? Jer očigledno je da bez toga nema mogućnosti da se prestane sa biranjem nekompetentnih političara. Također, je jasno da osim masovnih medija, da je za nekompetenciju naroda kriva i nekompetencija stručnjaka, a pogotovo ekonomskih stručnjaka.

  Svaki stanovnik može polaziti od vlastitih želja, ali neće moći shvatiti da za njihovo ostvarenje moraju biti ispunjeni određeni uvjeti da bi postala realna očekivanja. Dužnost stručnjaka bi trebala biti da upozore na potrebu ispunjavanja određenih uvjeta da bi se ostvarila očekivanja tj. da bi se što više nerealnih očekivanja pretvorilo u realna. Ako to oni nisu u stanju napraviti, tada rade više štete nego koristi jer su beskorisni za zajednicu. Politika je umijeće mogućega. A moguće je stvari moguće ostvariti samo sa kompetentnim stručnjacima. Po tome ispada da je odgovornost stručnjaka podcijenjena. Stvar postaje još čudnija kada se u medijima prostor daje “stručnjacima” koji rade za velike banke i korporacije. Njihova mišljenja i prijedlozi teško da mogu biti protiv interesa vlastitih poslodavaca. Moglo bi se reći da oni svojim nastupima lobiraju za interese svojih poslodavaca i time gube na vjerodostojnosti.

   Postavlja se pitanje i da li se smije dozvoliti je političko, ekonomsko i gospodarsko lobiranje koje će za posljedicu imati štetu za zajednicu. Osim što to liči na legaliziranu korupciju, za posljedicu ima i stvaranje nerealnih očekivanja kod naroda. A lobiranja često i ne moraju biti tako očita. Jedan vid lobiranja je i davanje stranih stipendija nadarenim studentima kako bi ih se tokom studija indoktriniralo sa po narod i državu štetnim idejama. Pitanje je što zajednica može očekivati od takvog djelovanja. Kada spojimo spregu medija, političara, indoktriniranih stručnjaka, velikih korporacija i financijskih ustanova normalno je da dobijemo nerealna očekivanja kod prosječnog stanovnika. Tada je normalno i da demokracija ne funkcionira već da je farsa.

   Već su se naši političari mnogo puta razmetali idejama da ćemo biti zemlja znanja. U ovakvoj klimi, zemlja znanja izgleda prije kao zemlja manipulacije i prijevare. A zemlja znanja je postala nerealno očekivanje. Tko je uopće kompetentan da kaže što je dobro za zajednicu? Ti stručnjaci ne bi smjeli raditi za privatne interese već samo za u interesu zajednice. Pitanje je samo da li će to uskoro uopće biti moguće. Već danas se događa da su fakulteti postali poslovno orijentirani do te mjere da doktori struke dobivaju zadatak da razviju proizvode i usluge koje će kasnije biti osnova za njihovu osobnu egzistenciju. Naše škole se ne orijentiraju na uspjeh zajednice, nego na uspjeh pojedinaca. Kako će takvi stručnjaci znati savjetovati zajednicu, ako su se fokusirali na osobni uspjeh. Možda će davati savijete koji će više ići na ruku privatnom nego zajedničkom interesu.

   Nerealna očekivanja su osim kod radnika prisutna i kod poslodavaca (poduzetnika). Oni očekuju da će država uspostaviti takve uvjete za poslovanje koji će omogućiti da posao cvijeta i donosi profit, sa time i mogućnost zapošljavanja više radnika. To može uspjeti u nekim državama, ali ne u svima. Nerealno očekuju da će i naša država to postići jer ne znaju koji se makroekonomski uvjeti trebaju postići i što treba mijenjati.

   Što je najgore, vlade koje formiraju političari, također na osnovi nerealnih očekivanja vuku pogrešne poteze. Umjesto da se stanje poboljšava, ono se pogoršava. Percepcija mogućeg događanja je iskrivljena pod utjecajem nerealnog očekivanja. Zbog toga se umjesto izgradnje države ide u rasprodaju i bankrot. Pitanje vlasništva ne rješava pitanje blagostanja većine, nego manjine. Desetljeća nakon privatizacije mnogih firmi nema pravih i očekivanih rezultata. Bila su to nerealna očekivanja.

   Sindikati su također vodili politiku nerealnih očekivanja. Oni očekuju da će vlastiti problem pokrivanja troškova života riješiti prosvjedima i štrajkovima. To je totalno nerealno očekivanje koje ima za posljedicu gubitak vremena i potonuće još veće probleme. Također je jasno da nikakvi masovni prosvjedi ne mogu promijeniti politiku nerealnih očekivanja dok masa koja prosvjeduje ima nerealna očekivanja. Masovni prosvjedi su često rezultat nekog manje bitnog problema koji se sa masovnošću zna pretvoriti u širi pokret. Međutim, bez obzira na širinu, pod utjecajem nerealnih očekivanja nema ni preciznog definiranja zahtijeva i ciljeva prosvjeda.

   Pod utjecajem mnogih nerealnih očekivanja u našoj bliskoj povijesti, izgleda potpuno nerealno očekivati da će se u svemu tome roditi stranka ili savez stranaka koji će imati realan plan za naše bolje sutra. Nerealna očekivanja su posljedica neznanja. To znači da se treba pojaviti program baziran na znanju. Problem je samo što ga trebaju prepoznati birački koji nemaju kompetentnosti da ga spoznaju kao realan i provediv.

   I sam prijelaz iz socijalizma u kapitalizam je bio lak jer je podgrijan nerealnim očekivanjima naroda da će mu u kapitalizmu biti bolje. Vladajuća partija je očigledno imala skriveni interes da postane nova posjednička klasa. A bila je u idealnoj prilici da dajući nerealna očekivanja provede program koji će pasati najviše privatnom interesu. Pri tome je sve bilo zamaskirano uvođenjem višestranačja gdje su bivši članovi partije osnivali nove stranke. Ovaj proces je bio i dobro potpomognut iz vana. Prema starom socijalističkom ustavu, nije postojala mogućnost da se društveno vlasništvo pretvara u privatno. Prema tome, da bi se opljačkalo društveno vlasništvo, moralo se uvesti drugi model. Kapitalizam, koji je ukorjenjen u zapadnim državama, se činio kao odličan primjer. Pogotovo što je izgledalo da u tom kapitalizmu svi bolje žive. Tako je bilo lako podvaliti nerealna očekivanja da ćemo poslije socijalizma, još bolje živjeti u kapitalizmu. Višestranačje je trebalo omogućiti da se provode bolji programi stranaka. Međutim, financiranje i promocija stranaka ovise o novcu. A oni koji imaju novac će sigurno potpomagati i lobirati za svoje privatne interese, a ne za interese zajednice. Zbog toga je i tu došlo do nerealnih očekivanja.

   Nekako se stječe dojam da društvena depresija (koja je i u drugim državama) više posljedica nečijeg organiziranog djelovanja nego slučajnost. Pogotovo se može u to sumnjati jer demokracija koju danas imamo ne donosi blagostanje velikoj većini. Nevjerojatan je paradoks, da velika većina “odlučuje” da bi od toga korist imala mala manjina. A više je vjerojatno da mala manjina širi nerealna očekivanja da bi se zadržalo stanje koje sada imamo. Oni imaju sredstva i mogućnosti da to rade te je nerealno očekivati da je sadašnje stanje produkt slučajnosti.

   Svaki puta kada čujemo “Ovaj program nema alternative” moramo se zapitati nije li to nova manipulacija. I što joj je cilj. Da li je to samo održanje postojećeg stanja dok se ne dogodi veliki bankrot ili je to realni program za izlaz iz problema. S obzirom da su se sve veće političke stranke više puta izmijenile na poziciji vlasti, potpuno je nerealno očekivati da ćemo ponovnim izborom istih moći nešto promijeniti na bolje. Stoga bi taktika nekompetentnog biračkog tijela trebala biti da se više ne glasa za stranke (i ljude iz istih) koje su dokazano imale nerealne programe i očekivanja. Ne treba birati ni one koji ne vide točne glavne uzroke krize i ne znaju točno kojom lošim odlukama je kriza stvorena. To je minimum inteligencije koji je potreban da bi se uopće moglo razmišljati da će se jednog dana izaći na zelenu granu.

   Analiza nerealnih očekivanja u zajednici otkriva da je problem velik i da će tražiti veliku suradnju svih progresivnih snaga u državi da se pobijedi u država obmane i manipulacije. A možda će trebati i godine da se to dogodi.

Domet sindikalnih prosvjeda 2013.

Sindikati su 2012. godine na 1.svibanj organizirali prosvjede i dijelili Vladi žute kartone (http://www.jutarnji.hr/prosvjed-sindikata–quot-opomena-vladi-rh-quot-/1025260/) .

>> Oko 2000 sindikalnih aktivista i građana okupilo se na polusatnom prosvjedu na Jelačićevu trgu, odakle su krenuli prema Markovu trgu gdje su čelnici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), Hrvatske udruge sindikata (HUS) i Udruge radničkih sindikata Hrvatske (URSH) predali službenicima u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru simbolične “žute kartone” sa sindikalnim upozorenjima i zahtjevima.

Ako za godinu dana, idućeg 1. svibnja, u Hrvatskoj ne bude bolje, ako Vlada i Sabor ne krenu putem za koji su dobili povjerenje građana, ovdje će se dijeliti “crveni kartoni”, a to znači da će Sabor imati posla oko raspisivanja novih izbora, poručio je predsjednik SSSH-a Mladen Novosel.<<

 

   I tada su sindikati nastupali više radi predstave i imali su samo zahtjeve, ali ne i uobličene prijedloge kako se stvari trebaju mijenjati na bolje i što konkretno vlada treba učiniti. Jer se sve svodilo na “učinite nešto jer nam je loše”. I kako predsjednik SSSH-a Mladen Novosel kaže, ove godine će zahtijevati nove izbore. Međutim, novi izbori se mogu zahtijevati i puno sigurnijim načinom. Treba samo skupiti 400 000 potpisa u peticiji. Vlada nije obavezna dati ostavku zbog prosvjeda. To je njihova dobra volja.

   U pozivu na prosvjed se pridružila i crkva sa ubiti istim razmišljanjem “učinite nešto jer nam je loše”. Još tu možemo shvatiti i razne udruge da nastupaju sa istim razmišljanjem, ali tu definitivno odskaču stranke koje su opozicija u Saboru. Oni su izabrani predstavnici naroda koji bi zajedno sa ovima koji predstavljaju većinu u Saboru zbilja trebali učiniti nešto. Apsurd je to veći da je oporbeni HDZ bio na vlasti u predhodnom sazivu Sabora i nije učinio to nešto da se poboljša zaposlenost i standard radnika. Može se reći da ovime prosvjedi postaju liče na režiranu predstavu. Uloge se mijenjaju, ali predstava je uvijek istog sadržaja.

   Dosadašnja smjena HDZ-a i SDP-a u raznim koalicijama na vlasti imala je jednu konstantu – istu lošu politiku. A zahtjev prosvjeda će vjerojatno biti smjena vlasti – novi izbori. Stvar se svodi na to da bi trebala postojati nova ekonomska politika, da ju predlaže neka stranka te da bi ista treba pobijediti na parlamentarnim izborima. I tu je problem. Možda i postoji pokoja mala stranka sa novom ekonomskom politikom, ali ne postoji šansa da ista osvoji izbore i počne je primjenjivati. Koja je svrha onda ovih prosvjeda? Već sami time što su prosvjedi najavljeni 50 dana prije 1. svibnja nam govori da je cilj kupovanje vremena. Svaka promjena vlade traži određeno vrijeme da se vide efekti. Što znači da novi izbori ne mogu biti isključivi cilj. Cilj bi trebala biti pronalaženje nove ekonomske politike. Jasno je da bez podrške novoj ekonomskoj politici i zalaganja nove vlade za nju, nema šanse da dođe do promjene na bolje.

   Sindikati se tu možda prave nevješti. Oni bi htjeli rezultate, ali ih ne zanima kako doći do njih. Jer oni se ne žele baviti politikom koja bi donijela rješenje. Zbog toga pada u oči da će se prosvjedima priključiti i članovi oporbenih stranaka. To bi značilo i da oni žele doći do rješenja, ali da ih ne zanima kako? To je sveopći rašomon i čini se da ukupni cilj svega je stvaranje dodatne krize. Traženje novih izbora po ovome ispada zbilja samo kupovanje vremena. Isti ti sindikati će morati sa istim zahtjevima opet tražiti nove izbore. Da li je to možda uvod u stvaranje nekog problema koji će onda tražiti neko rješenje na koje ne bi nikad pristali? Svašta je moguće kada se djeluje bez strategije koja vodi ka rješenju.

   Što kažu strana iskustva? Grčka je prošla masu tih sindikalnih i drugih štrajkova i nije ništa postigla. Imamo primjera i u nekim drugim državama da se vlade mijenjaju, ali nema pravog pomaka. Zbog toga ovakav način djelovanja sindikata liči na Sizifov posao. Ako nije bitan rezultat, već borba tada se zbilja mora sumnjati u krajnju dobru namjeru pokretača te borbe. Da li uopće itko od nas vjeruje da će ovaj prosvjed sa tako postavljenim ciljevima bilo što promjeniti?

   Zahtjevi sindikata su: traži se veće oporezivanje banaka i financijskog sektora, odustajanje od politike štednje, otvaranje radnih mjesta, rast plaća i mirovina itd., a vlasti se predlaže da “prestane voditi građane u smjeru kontejnera u potrazi za plastičnim bocama”. Ovo su na prvi pogled logični zahtjevi. Međutim, veće oporezivanje banaka i financijskog sektora se traži nakon što su se prodale banke? Prema ovome ispada da smo banke imali u problemima te da smo ih prodali jer nismo znali od njih učiniti profitabilne, a sad im ponovo želimo smanjivati profitabilnost. Vjerujem da će tako biti i kad se bude prodavao HEP ili kada budemo imali privatne elektrane. Kada novi vlasnik poskupi struju, mi ćemo od vlade tražiti da mu porezima smanji profitabilnost.

   Ovo sve pokazuje da možda ne štima nešto u našem monetarnom sustavu. Kako to da se ne mogu pokriti troškovi života? Zašto ne bi mogao svaki stanovnik godišnje uštedjeti 365 kuna, tj. kunu dnevno? O tome se ne priča u sindikatima, a niti u oporbi. Kada bi sindikati o tome razmišljali shvatili bi da godišnje trebamo dodatnih 15,6 milijardi kuna za ovu simboličnu uštedu. Međutim, zakoni ne predviđaju automatsko pojavljivanje tih milijardi. One se mogu pojaviti iz stranih kredita (još većeg troška), stranih investicija koje se ne otplaćuju i suficita u platnoj bilanci. Svi ovi načini imaju zajednički nazivnik, a to je strani novac mora dolaziti u državu. Drugi sadašnji legalni način da se pojavi više novca je da se uzima toliko domaćih kredita da se pojavi višak između dobivenih kredita i godišnje rate otplate ranijih kredita za tih 15,6 milijardi. Prvo spomenuti načini nam kazuju da za minimalnu štednju svakog građanina trebamo imati strani dotok novca tj. mi mijenjamo stranu valutu u kune da bi stvorili više lokalnog novca. Pri tome stvaramo još veći dug u stranoj valuti ili radimo gubitak ljudima u drugim državama. Ako uzimamo kredite od domaćih banaka, tada je jasno da ih ne možemo otplatiti. Želimo li svake godine imati tu minimalnu uštedu građana, trebali bi se sve više zaduživati. Očigledno je da nam banke ne mogu izaći u susret. Rast bi trebao biti eksponencijalan i totalno neracionalan. A dug bi i dalje bio neotplativ. A to je praktično dokazala i svaka razvijena država u EU. Njihovi dugovi i dalje rastu premda imaju i dotok novca u državu koji ne stvara iza sebe još veći dug.

   Brinu li sindikate ovi točni zaključci? Ne. Oni samo žele posao i novce. Nije važno što vjerojatnost da se to dogodi jednaka da dobiješ na lutriji koju niti ne igraš. To nepoznavanje makroekonomike čudi s obzirom da su članovi sindikata i profesori na ekonomskim fakultetima. Čudna se tu igra igra i kod nas i u svijetu. Što se iz ovoga svega može zaključiti? Prosvjeda će biti, mogu biti koliko hoće veliki i stvarati kaos, ali to nam neće donijeti pozitivno rješenje. Tako gledano izgleda kao da nam je netko želi podvaliti revoluciju koja nište ne mijenja. Da li nam se time želi ubiti volja da nešto zbilja promijenimo ili nas se priprema da možemo prihvatiti rješenja koja do sada nisu mogla imati naš pristanak?

   Žalosno je samo što sindikat i sindikalne vođe na tom putu bez rješenja, iznevjeriti sve ljude u državi. Biti će efikasni baš kao i naša sadašnja vlada.

Problematiku ćemo tu proučiti isključivo preko toka novca i kapitala unutar države te načina emisije novca.

   1. Novac

   Novac je kupovna moć za robe i usluge na tržištu države koja se njime služi. Tj. sam novac ima zanemarivu vrijednost prema vrijednosti robe i usluga kojima se prometuje. Vrijednost novcu daje omjer ponude roba i usluga prema količini novca. Zbog toga se povećanje količine novca treba biti razmjerno povećanju ponude roba i usluga. Kako je ovo drugo čisto praktična stvar provedbe i mogućnosti slobodnih kapaciteta da se proizvodnja povećava, očigledno je da količina novca koji se dodaje ne može biti po volji velika. Ona mora biti u skladu sa mogućnostima.

   2. Kredit

   Kredit je prebacivanje sadašnje nečije kupovne moći (novca) na ime otplate preko vlastitih prihoda. Međutim, ako je kupovna moć tj. novac nastala produktivnim radom svih u državi (ili će nastati – usluge), jasno je da kredit u neku ruku pogodovanje. Rad svih tj. jednog dijela radnika se preko kredita daje u ruke pojedinca ili udružene grupe. Ako je kredit uložen u poslovne svrhe, to pogodovanje u konačnici može stvoriti osnovu za povećanje stvaranja profita (bogaćenje).

   U kapitalističkom društvu bi zagovarali ovaj model, osobito ako je ulaganje u povećanje profita. Međutim, kako je profit dio novca koji se dodaje u sustav ili u gorem slučaju nečiji dug, posljedice stvaranja velikog profita u prvom slučaju može biti u stvari promjena u preraspodjeli bogatstva. Rast udjela u ukupnom kolaču takoreći relativno oduzima kupovnu moć drugima. U stvari raste kupovna moć onih koji rade veći profit.

   I premda se kredit može uložiti u povećanje produktivnosti proizvodnje, povećanje profita kvari raspodjelu kupovne moći (novca) te bi stoga svi ostali morali također povećati produktivnost. To vodi ka većem standardu svih i ne kvari raspodjelu kupovne moći. Na žalost, produktivnost u različitim granama djelatnosti ne može uvijek pratiti produktivnost ostalih. Tako se može vidjeti da korporacije prodaju poslove koji im donose manje od planiranog povrata na uloženi kapital. Pažljivim biranjem i planiranjem one kao i pojedinci mogu ići za maksimalnim povratom ulaganja. Praktično to znači da je kapitalistički duh želja da se skupiti što više kupovne moći (novca) premda se ista često i ne koristi. A može se koristiti i za kupovanje materijalnih bogatstava (zemlje, resursa, itd.) te za kupovanje konkurentskih firmi. Što se više toga preuzme, smanjuje se širina ulaganja i može doći u situaciju da fali tržišta koje bi moglo hraniti daljnju akumulaciju kapitala. Slobodan tok kapitala i slobodno tržište stoga logičan nastavak.

   Krajnji domet postizanja visokog profita vodi u preuzimanje svih djelatnosti u državi. Kako privatnih tako i javnih. Ali isto tako, to znači da se kapital zajednice kako privatni, tako i zajednički može izgubiti. Da li situaciju nešto poboljšava što se ne radi o jednoj obitelji, nego da se radi o nekoliko postotaka stanovništva, prosudite sami?

   U kapitalizmu kupovna moć koja ima pokriće u novcu dolazi od rada svih, a preraspoređuje se tako da manjina dobiva veći dio (statistike to potvrđuju).

   Načini emisije novca

   Razmotrimo poznate i predložene načine emisije novca.

   1. Emisija novca sa zlatnom podlogom.

   Premda se ovdje čini dosta primamljivo da je novac pokriven zlatom koje se nalazi pohranjeno u sefovima, ovdje imamo niz praktičnih problema. Kao prvo, jasno je da se novčanice mogu pojaviti jedino, ako netko položi zlato u sef. Tu odmah upada u oči da ustanova koja prima zlatni polog preuzima to zlato i stavljanjem u sef ga izbacuje iz prometa. U promet se daje papirni novac. Ustanova koja izdaje papirni novac nema nikakvu emisionu dobit, nego ima i troškove održavanja papirnih novčanica u dobrom stanju. Emisionu dobit ima donosioc zlata. On je direktno u mogućnosti pretvoriti svoju robu u novi novac na tržištu. U ovo slučaju svi vlasnici rudnika zlata imaju odličnu prednost pred ostalima. Oni mogu mijenjati svoj proizvod direktno za novac te zatim kada odbiju troškove i poreze biti mogući ulagač svježeg novca u državi. I to kao prvi u lancu. To je čisti novac koji svoju vrijednost ne gradi na nečijem dugu. Međutim, ako proizvođači zlata svoj profit budu dalje plasirali preko davanja kredita gdje se koristi bankarstvo djelomične rezerve oni će tu djelovati kao neka centralna banka u kreditnom sustavu ekspanzije. Početni novac će dolaziti od njih i oni će faktički moći odlučivati o tome koliko će svog profita ubacivati u sustav. Pri tome će se dogoditi da novac više nema podlogu u zlatu jer bankarstvo djelomične rezerve stvara depozite koji su samo djelom pokriveni rezervom tj. realnom količinom zlata. Zaključak je da bi tu bilo dobro da su rudnici zlata u rukama države. Tada bi država imala realni izvor novca sa podlogom u zlatu. Međutim i dalje ostaje problem što je produkcija i ponuda drugih roba i usluga daleko veća od proizvodnje zlata (kada gledamo u realnom utrošenom radu) te je očigledno da ponuda novca i ponuda ostalih roba ne može biti koordinirana. A bankarstvo djelomične rezerve napuhuje novčanu masu u odnosu prema količini zlata do te mjere da je količina zlata malena prema količini novca koji je stvoren. Zlatni standard zbog toga ne može opstati i biti u funkciji zajednice, nego samo u funkciji financijskog sektora. On je jedna vrsta prijevare. Nema bitne razlike sa drugim metalnim standardima. Što je metal dostupniji i jeftiniji, to se nameću problemi sa skladištenjem tog metala i naravno faktičkim izbacivanjem iz korisne upotrebe.

   2. Emisija novca preko kredita korištenjem centralnih banaka

   Danas je to najčešći oblik ekspanzije novčane mase. Popularnost može zahvaliti bankarima. Oni su priželjkivali i na kraju stvorili sustav u kojem neće imati problema sa manjkom početne količine novca. A u tom sustavu ima varijacija gdje npr. američka centralna banka – FED može početni novac posuđivati samoj državi. U EU je sistem drugačiji i početni krediti od ECB-a uglavnom idu bankama. A banke ga uz povećanje kamate posuđuju dalje. Vrijednost novcu daje zakon ponude i potražnje reguliran kamatom. Međutim, to objašnjava samo kako se postiže neki omjer novca prema robama i uslugama, ali se zaboravlja, da kad je novčana masa kredit, da tada cijelo vrijeme ide kamata na tu novčanu masu. Bolje rečeno, korištenje novca se masno plaća (ali se nikad ne može platiti) svima koji su u sustavu ekspanzije novčane mase. Da se stvar zamaskira, profit centralne banke u nekim državama se daje samoj državi. Međutim, taj profit je zanemariv prema profitu koji postižu banke preko multiplikacije početnog kredita od centralne banke. Rezultat svega je da ukupni dug uvijek prelazi količinu novca i to baš za zadržani profit banaka. Tj. dok banke rade sa profitom, dug će rasti brze od novčane mase. To bi značilo da u teoretskom slučaju, kada je dug jednak novčanoj masi, da bi banke morale raditi bez profita. Tu se čak čini da je nacionalizacija banaka put ka rješenju. Samo se tada i dalje plaća kamata na korišteni novac (ovaj puta državi). Pri tome i dalje ne bi imali sigurne banke. Te banke rade sa djelomičnom rezervom. Svako masovnije podizanje depozita može dovesti do bankrota banke. Pri tome imamo i najvažniji paradoks da je sva ponuda robe i usluga na tržištu pod hipotekom kredita za novčanu masu. Realni rad i stvaranje u konačnici daje dug koji je veći (a u najboljem slučaju jednak) onome što je stvoreno tim novcem. Ovo je skoro klasični odnos kamatara i zajmoprimca – “dug za posuđeni novac uvijek mora biti veći od mogućnosti dužnika da ga plati”. To je ekonomsko ropstvo. Čak i kada je vlasnik banaka država to i dalje ostaje ekonomsko ropstvo.

   Negativne strane kreditne ekspanzije novca su stvaranje ekonomskog ropstva, nesigurne banke, ponudu novca diktira financijski sektor, a vlasnici banka stvaraju profit čak i kod velikih kriza koje uglavnom vode ka uništavanju manjih banaka. Velike banke će se najčešće održati jer će ih centralna banka uvijek podržati pozajmicom?! Krize se tu koriste za čišćenje sitnije konkurencije iz posla, ali i za ekonomski udar na države.

   Druga stvar je što se država mora zaduživati za deficit proračuna te dugoročno dolazi do velikih posljedica na funkcioniranje zajednice. Kada su banke koje finaciraju državu privatne, tada se porezi dižu, a socijalna prava i usluge padaju. Zbog toga se moraju raditi nepotrebne privatizacije (koje nisu rješenje). Kada su te banke državne, tada se država nastavlja zaduživati sve više i više te stvara visoku inflaciju. Naime, pozajmica države se u financijskom sustavu multiplicira te izdani krediti traže više novca za povrat od početne pozajmice države. Jednakost x=k*x u iteraciji kada je multiplikator novčane mase “k” veći od jedan daje eksponencijalnu funkciju u vremenu. Devalvacija valute nema efekta. Ubačeni novac se multiplicira tokom nekog vremena. Međutim, premda se u vrijeme visoke inflacije brzina optoka novca se povećava, ipak se realna vrijednost novčane mase može početi smanjivati. Tj. što nominalna emisija novca raste prema ukupnoj novčanoj masi to realna vrijednost novčane mase teži da padne na vrijednost te emisije. Velika emisija obezvređuje novčanu masu, ali i njenu ukupnu realnu vrijednost. Velika inflacija smanjuje BDP jer brzo pada kupovna moć novca u cirkulaciji. Ubrzavanje cirkulacije novca ne može slijediti hiperinflaciju iz čisto fizičkih razloga.

   3. Emisija novca bez duga

   Emisija novca bez duga nastaje u biti iz potrebe da se prekine sa prijevarama i korupcijom (pogodovanju interesima nekih manjih skupina) u ekspanziji novca. Ako se držimo ovih smjernica vidjeti ćemo da postoje ideje o emisiji novca bez duga koje ne isključuju korupciju. Pogodovanje interesima nekih manjih skupina ljudi u biti znači da se nismo previše maknuli od postojećih rješenja. Vjerujem da se takva rješenja i donose sa ciljem da se poveća ponuda u rješenjima i da se na kraju ne odabere najbolje rješenje za zajednicu. Teško je reći da se to događa iz neznanja.

   U biti Chartalizm i kasnije Moderna monetarna teorija (MMT) imaju odlične početne osnove. Sve je tu na čisto znanstvenoj logici. Međutim, problem nastaje u konkretnoj implementaciji. Možda bi tu mogli govoriti o kapitalističkoj i socijalističkoj verziji. Kapitalistička verzija rješenja ide na ruku privatnom kapitalu (osobito krupnom kapitalu), a socijalistička bi trebala ići na ruku svima tj. velikoj većini u zajednici.

   Osnove postavke dobre emisije novca (u daljnjem tekstu nekreditnog novca) su:

• emisija novca ne treba stvarati dug državi
• ekspanzija novčane mase mora biti zadana emisijom novca
• novčana emisija mora biti u skladu sa povećanje ponude roba i usluga

   Chicago plan ( www.imf.org/external/pubs/ft/wp/2012/wp12202.pdf ) razdvajanja emisije novca od kredita ima stvara dva izvora novca. Jedan izvor je za stvaranje novca bez duga, a drugi izvor novca je isključivo podloga za emitiranje kredita. Tim planom je prekršena druga točka emisije novca bez duga jer se ukupna novčana masa dobiva zbrajanjem tih dviju emisija. Ovisno u čijem vlasništvu su banke i kome se daju krediti, možemo govoriti o kapitalističkoj ili socijalističkoj verziji. Npr. Ako su banke društvene, a kreditiraju krupni kapital u poslovnim projektima, onda ovdje imamo klasično pogodovanje (korupciju). Davanje nekome kredita, znači davanje jednog dijela kolača iz ukupnog stvaranja svih. Ako je to iskorišteno za stvaranje profitabilnog biznisa, onda to vodi ka većoj privatizaciji u proizvodnji. Proširenje profitabilnih poslova kapitaliste vodi u povećanje udjela iz emisije novca. A taj profit na kraju završava u rukama kapitalista koji predstavljaju manjinu u zajednici. To znači da se time pogoduje preraspodjeli bogatstva stvaranja. Državna banka je tu radila za interese kapitalista.

   Ako su banke privatne, bez obzira kome daju kredit, one, sve dok vlasnici banke ostvaruju iznadprosječan profit (u odnosu na profit, tj. štednju radnika), vode ka preraspodjeli novca, a time i plodova rada svih koji su pokriće vrijednosti novca.

   MMT u svojoj implementaciji ne vodi računa o dosadašnjim kreditnoj ekspanziji i ne preuzima nikakve mjere da se ta privatna emisija i kamata koja ide na nju stavi pod kontrolu. MMT također predviđa otplatu napravljenih dugova države preko izdanih obveznica. Sve to govori o MMT-u kao o teoriji koja ide na ruku sadašnje financijske elite. MMT je tu kapitalistički model implementacije nekreditnog novca.

  Novac koji se pojavljuje (dodaje) u zajednicu ne smije biti dug ili uvećani dug. Novac je kupovna moć za robe i usluge koje smo stvorili svojim radom. Kako onda možemo biti dužni više nego što smo stvorili? Ne možemo biti dužni niti ono što smo stvorili, jer je onda naš produktivni rad sav pod hipotekom tog kredita.

   Ako novac ne smije u svom pojavljivanju biti dug, jasno je da ga se mora davati tamo gdje se mora raditi sa novčanim gubitkom. Sa novčanim gubitkom rade svi koji nisu sposobni za rad (djeca, umirovljenici, invalidi, itd. ). To je logično. Ako nisu sposobni za rad, a imaju troškove života, njima se treba pomoći. Sposobnim ljudima se ne smije poklanjati novac. Time oni dijele kuponu moć drugih, a ne doprinose stvaranju te kupovne moći.

   Ovdje treba opaziti da produktivni znanstveni rad može biti također mjesto gdje se može koristi nekreditni novac. Naime, znanstvena otkrića koja se mogu primijeniti u poboljšanju standarda (povećanje produktivnosti, uštede na resursima, nove tehnologije, itd.) ima smisla financirati nekreditnim novcem. Koliko je ovo drugačiji pristup gdje oni koji ostvaruju najveće profite imaju i mogućnosti financirati razvoj znanosti, ali i favorizirati određene grane i tehnologije koje će im u budućnosti osiguravati profit. Tu dolazi do moguće i vjerojatne razlike u kapitalističkoj i socijalističkoj implementaciji nekreditnog novca. Razlika je očita u financiranju, ali također, bitno je vidjeti ako su znanstvena otkrića financirana radom svih (djelom nekreditne emisije) da se ona mogu kasnije iskoristiti na socijalistički i kapitalistički način. Kapitalistički način bi značio da će se otkrića (bez obzira na izvor financiranja) koristiti za povećanje profita (kapitalno) sposobne manjine ili za sabotiranje korištenja tih otkrića kada se procijeni da nova tehnologija nije u interesu. Socijalistički način bi bio da se znanstvena otkrića koriste za povećanje produktivnosti postojećih društvenih firmi ili za otvaranje novih društvenih firmi. Teško je pretpostaviti da će društvene firme sabotirati korištenje znanstvenih otkrića. Bojazan bi mogla biti u slučajevima kada povećanje produktivnosti znači da je potrebno manji broj radnih sati i time možda gubitak radnih mjesta. Međutim, višak radne snage se može riješiti skraćivanjem skraćivanjem radnih sati i povećanjem broja radnika.

   Ako u državi sve subjekti (osim same države) žele pokriti svoje troškove i možda ostvariti neki profit od svog rada, tada je jasno da državni proračun mora imati deficit. Pri tome uzimamo da je vanjskotrgovinska bilanca na nuli (kao što je ona nula na nivou zemaljske kugle). Tako bi mogli reći da svi mogući profiti svih na svijetu dolaze od deficita proračuna svih država. Problem je jedino u tome što novac pojedinih država daje kupovnu moć za proizvode iz tih država, ali ne automatski i za strane proizvode. Premda jedinstvena valuta izgleda primamljivo i praktično za pojedinca, postoje mnogi konkretni problemi.

   Država mora osigurati financiranje deficita proračuna emisijom novca bez duga. Država može financirati i deficit platne bilance sa inozemstvom emisijom nekreditnog novca. Premda tako radi Amerika (samo novac nije nekreditan), ona to može jer je osigurala da se nafta plaća u dolarima. Pa ih zbog toga i zovu petrodolari. Što je tu nelogično nećemo sad istraživati. Ako bi naša država financirala deficit deficit platne bilance sa inozemstvom (plaćanjem u našoj valuti), novac koji tako emitira prije ili kasnije bi se mogao iskoristiti. U kapitalističkoj verziji nije uopće važno na što će strani posjednik naše valute iskoristiti novac. To bi moglo biti za robe i usluge, ali bi moglo biti za kupovinu firmi, zemljišta, nekretnina, prava na eksploataciju (koncesija). Socijalistički model bi tu morao ograničiti korištenje tog novca (u rukama stranog vlasnika) na kupovanje roba i usluga. Naravno, ako bi naša socijalistička država koristila plaćanje u našoj valuti za stjecanje nekretnina, tvornica i drugih prava u strani državama, morala bi prema reciprocitetu dozvoliti isti obujam istih prava i kod nas. To pravilo ima smisla kada se uzme u obzir da su neke strane države znatno veće od naše države. U socijalističkom modelu se na isti način se mogu gledati i dosadašnji krediti koje smo dobili. Ako su oni potrošeni na robe i usluge, tada se i dug treba na jednak način otplatiti. Kapitalistički model otplate dugova tu ne bi radio razliku i omogućavao bi da se na ime dugove preuzmu firme, zemljišta, koncesije, banke itd. A to se praktično i događa.

   Kada država preuzima ekspanziju novčane mase, ona mora riješiti i problem dosadašnje ekspanzije novca koja je faktički u privatnom vlasništvu banaka. Prema socijalističkom modelu svi krediti koji su bili izdani, a koji su stvorili povećanje novčane mase u opticaju se moraju staviti u državno (društveno) vlasništvo. Nadalje ukupna kamata koja se naplaćuje na ime izdanih kredita ne smije sigurno biti veća od emisije nekreditnog novca. A praktično ona ne bi smjela prijeći 50% tog iznosa da bi realni sektor gospodarstva imao od kuda ostvariti globalni profit od proizvodne djelatnosti.

   Kapitalistički model bi bio da bankama posudi novac (novom emisijom) koji im fali za 50% obaveznu rezervu i da im se na taj novac naplaćuje kamata. Također, kamata bi se određivala prema zakonima ponude i potražnje. To što iznos mogućih zaračunatih kamata može prelaziti i vrijednost emisije nekreditnog novca bi riješili zakoni tržišta. I možda bi Chicago plan tu bio praktičniji za korištenje u kapitalizmu. Jer kojeg smisla ima ograničavati financijsko poduzetništvo, ako je krajnji cilj profit tj. što više profita. Sa tog stanovišta je i sama primjena nekreditnog novca u kapitalizmu dosta upitna. Kapitalizam i sad odlično funkcionira za malobrojnu manjinu. Nekreditni novac bi kapitalizmu oduzeo mogućnost da državi stvara dugove, ali bi i dalje ostalo stvaranje profita od kapitalnog uloga. Tj. rad većine bi se mogao kapitalizirati i bez limita povećavati profit kapitalista. Također, kapitalisti će htjeti smanjivati poreze da se smanje davanja i da ojačaju konkurentnost proizvodnje na globalnom tržištu. Zbog toga će težiti da se sva javna davanja zamijene privatnima. Tako će školstvo, zdravstvo, mirovinski fondovi, trebati postati trošak korisnika, a ne zajednice. U stvari kapitalistički model je model u kojem se svi bore protiv svih. A nekad se i udružuju u toj borbi ujedinjenjem ili dogovornom podjelom tržišta. Socijalni standard radnika u tom slučaju nije bitan. Kapitalisti profitiraju kada je velika nezaposlenost. Zbog obilja radne snage, plaće radnika mogu biti niske jer se uvijek nađe radnik koji će htjeti raditi za istu ili čak za manju.

   U socijalističkom modelu, zaposlenost i socijalna prava je više nego bitna. Cilj nije veliki profit, nego zadovoljavanje životnih potreba. Zbog toga socijalistički model sa porastom produktivnosti može ići na smanjenje radnog vremena i zapošljavanje ljudi ili na proširenje standarda otvaranjem novih proizvodnih pogona. Oni tu mogu birati, ali treba uzeti u obzir da je do sada svako povišenje standarda uvijek vodilo u povećano trošenje resursa. Pa stoga socijalistički model može lakše prihvatiti smanjenje standarda jer u tome svi učestvuju podjednako.

   Sav emitirani novac u državi završi na nečijim računima. Kada je u pitanju kapitalistički model, cijene ne treba kontrolirati. Tržište će samo napraviti balans. Naravno, to će nekima donijeti ogromne profite, a nekima i gubitke. Međutim, kapitalizam počiva na konkurenciji i vještini postizanja prihoda koji sigurno pokrivaju troškove i rade profit. Ne vodi se previše računa o posljedicama tog djelovanja.

   U socijalističkom modelu se rast i nivo cijena treba kontrolirati. Neopravdano dizanje cijena uvijek vodi prema povećanju profita i zahvaćanja u kolač zajedničkog stvaranja. Međutim, socijalistički model može nekreditnu emisiju koristiti i za dotiranje neprofitabilnih, ali društveno važnim djelatnostima. Takve firme zovemo poznatim nazivom “gubitaši”. Prije dotacija je naravno potrebno napraviti racionalizacije u poslovanju i provjeriti da li se firma koristi kao paravan za velike profite uprave, radnika, vanjskih suradnika, kooperanata ili dobavljača. Tj. da li se iza gubitaka firme krije preplaćen posao ili je problem u nedovoljnoj potražnji za uslugama i proizvodima te firme. Ovo zadnje može biti razlog za pokretanje procesa restrukturizacije i proširenja proizvodnje na proizvode koji se traže ili zadržavanje postojeće proizvodnje sa manjim brojem radnika (redukcijom troškova) i dotacijom gubitaka. Sve ovisi o važnosti djelatnosti. Naime, poznato je da je većina firmi koja proizvodi kvalitetne i trajne proizvode u riziku da kada zasite tržište da dođe do pada potražnje. U socijalističkom modelu mi možemo zadržati proizvodnju jer je zbog kvalitete i trajnosti društveno isplativa. Profit se ovdje ostvaruje time što proizvedeni proizvodi i dugo imaju upotrebnu vrijednost i samim time standard postižemo bez održavanja visoke proizvodnje kratko upotrebljivim proizvodima.

   Kapitalistički model proizvodnje zbog stavljanja profitabilnosti na prvo mjesto mora voditi ka stvaranju proizvoda kraćeg trajanja da bi se profit nastavio stvarati stalnom produkcijom radi zamjene kratkotrajnih proizvoda. Tako je poznato da su električne žarulje sa žarnom niti namjerno tehnički realizirane da im se ograniči trajnost. A da ne govorimo da su mnoge firme, koje su radile trajne strojeve na kraju bankrotirale. Jednostavno, tržište nije trebalo veću količinu. A osim toga, konkurentska jeftinija proizvodnja manje trajnih proizvoda je bila jeftinija. U tom momentu kupci nisu možda ni znali da jeftiniji proizvodi ne traju kao oni kvalitetniji. A možda su se vodili prema trošku amortizacije. Ako novi proizvodi traju kraće, ali imaju niže troškove amortizacije, čine se više isplativima. Međutim, na taj način se povećava količina smeća i potrošnja resursa. Socijalistički model ima mogućnost da odluči da li će podržavati proizvodnju koja dugoročno smanjuje korištenje resursa. Kapitalističkom to ne može biti u interesu. Profit je na prvom mjestu.

   Kako cijeli emitirani profit završava u nečijem profitu i štednju, tako socijalistički model podrazumijeva da ta kupovna moć, a osobit kod velikih firmi, treba biti iskorištena dalje kao kapital kojim se može podići standard vlastitih radnika. Tako smo u socijalizmu imali ulaganja u modernizaciju, obrazovanje, stanove, odmarališta, kulturu, sport, druženja, itd. U kapitalističkom modelu, ovo doslovce izgleda kao utopija. Modernizacija se koristi uvijek da se smanje troškovi i poveća proizvodnja te samim time poveća profit. Firma smije ulagati u neprofitne ciljeve i one koji povećavaju trošak, ali time slabi svoju konkurentnost jer ima veće troškove za isti proizvod. U biti kapitalista se bori na tržištu da bi postao bolji i preuzimao druge firme. Ako tako ne radi, dolazi u situaciju da će možda njega netko preuzeti. Moto je “preuzmi ili ćeš biti preuzet”. I to vrijedi to više što je firma što veća. Poznato je da velike firme imaju strategiju preuzimanja manjih i perspektivnih. Često to rade i da uklone opasnu konkurenciju.

   Naravno da kada socijalističke firme koriste kapital da povećaju standard svojih radnika, da one tada prividno počinju zaostajati za kapitalističkima. Međutim, to je stvar izbora. Socijalistički model to može nadoknaditi međusobnim dijeljenjem rezultata znanstvenih istraživanja, kao i svog vlastitog. Umjesto patentnih prava firmi, ovdje se može govoriti o patentnom pravu za cijelu državu i sve njene firme. Udruživanjem kompletnog razvoja i dijeljenjem otkrića je moguće otkloniti ove nedostatke socijalističkog modela vezane za dilemu potrošnja ili razvoj.

   Društveno vlasništvo se može promatrati kao jedna zajednička korporacija koja ima radnike za dioničare. U tom slučaju bi razvoj znanosti trebao biti na službu svima te zajednice. Kako firmama, tako i osobno pojedincima koji su radnici u tim istim firmama. Umjesto konkurencije sa ciljem preuzimanja u socijalizmu se može udruživati sa drugim firmama i iskoristiti potencijale razvoja obiju firmi na najbolji način. Često su u socijalizmu udruživanje uspješne firme sa manje uspješnijima. Na taj način se dobra organizacija iz prve firme mogla prenijeti i na dugu bez da ona prva bude u riziku da primjena boljih metoda ne stvori konkurenciju koja bi mogla ugroziti poslovanje prve.

   Dok se u kapitalističkom sustavu ovo može nazvati stvaranjem monopola i nedozvoljenja operacija, u socijalizmu to nije. Razlika je u tome u koju svrhu se ulaže profit. U kapitalizmu profit privatiziran u ruke malih broja ljudi. Pa zbog toga, monopoliziranje u biti omogućava diktiranje profita bez granica. Zbog toga u socijalističkom modelu mora postojati kontrola rasta i nivoa cijena. Ne smije se dopustiti da monopolistički položaj (premda je u službu velikog broja radnika) bude razlog da se iskoristi za uzimanje većeg kolača iz kupovne moći (većeg profita).

   Također je važno vidjeti globalni profit svih nastaje kao zbroj svih profita umanjenih za sve gubitke. Zbog toga, socijalistički model mora paziti da kao prvo smanji gubitke. A kao drugo, da zbroj svih profita koji nastaje na povećanoj ponudi roba i usluga zadrži odnos prema postojećoj razini cijena. Zbog toga se može dogovoriti i veća nekreditna emisija novca, ali će ona rezultirati inflacijom. Kapitalistički model tu teško da može izbjeći inflaciju. Kao prvo, kapitalisti ne žele kontrolu cijena. A kako se nekreditna emisija ipak mora na neki način odrediti, to znači da će u kapitalističkom modelu doći do konkurencije u dohvaćanju dijela tog kolača. Jedna od najsigurnijih metoda je preuzimanje poslova javnih poduzeća, a i time dobivanja monopola na određenom teritoriju (vodovod, struja, komunalije, ceste, željeznice, zatvori, itd.). Takva privatizacija nema dobre efekte na zajednicu. Tu sa samo pojavljuje jedan posrednik između korisnika i onih koji realno stvaraju uslugu, a koji razmišlja samo kako da iskoristi poziciju za stvaranje dobrog profita.

   Kapitalistička konkurencija i optimiranje cijene za maksimalan profit mora voditi do inflacije. Svako dizanje profita da bi se ostvario maksimalan profit od djelovanja uglavnom završava na tome da je bolje prodati manje uz veći profit, nego više uz manji. Razlog je što manji promet u svakom slučaju znači i smanjenje troškova prometa i skladištenja. A isto tako manji promet uz veću maržu znači da je proizvođač ostvario manju zaradu. Time je i udio vlastitog profita u sumi svih profita veći. Veća cijena stvara i veće troškove drugima te ih na taj način tjera u smanjenje profita i u gubitke. A to je opet prilika za proširenje poslovanja na druge djelatnosti. Neki kapitalisti čak i koriste dobre profite u jednom poslu kao pokriće za dampingške cijene u drugom poslu.

   Nadalje, država mora za svoje potrebe nabavljati robe i usluge te izvoditi radove na održavanju i proširenju javne infrastrukture. Postoje velike razlike između socijalističkog i kapitalističkog modela. Kapitalistički podrazumijeva da će se izvođač tj. dobavljač izabrati javnim natječajem. Tu država ima mogućnost odabrati jeftiniju ponudu. Čak se država trudi da centralizira nabavu da bi na veće količine dobila najnižu cijenu. Zbog toga se na velike natječaje mogu javiti samo firme koje imaju dovoljno kapaciteta da tu narudžbu i izvrše ili se čak udružuju da bi dali ponudu. Takav sistem ide na ruku samo tim velikima. A mali dobavljači će morati raditi poslove koji nisu za državu ili će se morati udružiti. Ovaj način u biti uvijek preferira privatnog dobavljača ili udruženu grupu privatnika. Pri tome profit odlazi dobrim dijelom u ruke kapitalista. To je u biti pogodovanje kapitalistima. Jedino što se ne zna tko će biti taj kapitalista.

   Socijalistički model državnih nabava treba preferirati društvene firme. I to baš iz razloga jer one dobit raspodjeljuju na veći broj ljudi (svoje radnika) i rade u smjeru podizanja standarda svojih radnika. A kako su radnici ujedno i najveći dio proizvodnih snaga društva, logično je da oni imaju prednost u javnim nabavama. Nadalje, moguće je da za jednu nabavu konkurira više društvenih firmi. Međutim, socijalizam bi trebao težiti racionalizaciji proizvodnih kapaciteta tako da ne ulaže u višestruke kapacitete koji nemaju potrebno tržište. Također se može koristiti i rad u 3 smjene. Time se ista proizvodna sredstva maksimalno iskorištavaju. To je racionalnost koji socijalizam treba, a kapitalizam je teško može postići. Nedostatak kapaciteta u kapitalizmu može značiti znači i nekonkurentnost koju može neki dugi kapitalista iskoristiti, ako ponudi dovoljne kapacitete i nižu cijenu. Tu je očigledno da su kapaciteti proizvodnje narasli samo radi konkurentske borbe i da je slobodno tržište faktički vlada zakon jačega.

   Također, moramo znati da ako država ima vlast nad emisijom novca, tada se ona može iskoristiti za stvaranje društvenih tvornica i poduzeća koja će zadovoljavati državne potrebe uz minimalan profit. Na taj način društvo kao velika korporacija ulaže u svoja (zajednička) poduzeća da bi maksimalno disperzirala profit na veći broj ljudi (radnika). Dobro planiranje potreba i kapaciteta te izbor tehnologije koja će se koristiti je važan faktor da se izbjegne poznati efekt “Obrovac” tj. napravi promašaj u ulaganju.

   Dugovi

   Problem u implementacije nekreditnog novca je i kako riješiti nagomilan dugove. U stvari, nastanak i gomilanje tih dugova nas tjera da tražimo izlaz iz te krize u novcu bez duga. Dugove su nagomilale firme, osobe i država. Do sada se prezaduženost države rješavala rasprodajom državnih firmi. Ali jasno je da je uzrok problem to što nije postojao novac za profit tih firmi. Pa tako privatizacija ne donosi ništa novoga. Nisu mogle sve firme biti profitabilne jer nije bilo uvjeta. Sada kada imamo uvjete za profitabilnost, možemo reći da se vidi kako je ideja što veće privatizacije bila prijevara. Tj. za kapitalističku državu je to samo način da se poveća i osigura profit za kapitaliste. Ali za socijalnu državu je to prijevara.

   Očigledno je da su korištena rješenja bila tu sa ciljem da rasture socijalnu državu. Država se zaduživala izvana za novac koji je falio za deficit platne bilance sa inozemstvom, ali i za globalni profit firmi i osoba (štednju). Zbog toga je jako brzo narastao ukupan dug. Kada bi se nekreditni novac iskoristio samo za stvaranje novca za unutrašnji profit, već time bi se smanjilo daljnje zaduživanje. Međutim, kapitalistički model dozvoljava poduzetničku slobodu i zaradu. Pa tako kod tog modela nemamo ni što razmišljati o rješenju. Naime, postojeći dug koji stoji je prema kapitalistima i to je potpuno u skladu sa kapitalističkim smjernicama. Zahvati da se tu nešto promijeni bi značili favoriziranje jednih kapitalista u odnosu na druge. I to bi bilo protiv slobode poduzetništva.

   Kako uopće riješiti dugovanja? Prema socijalističkom razmišljanju, problem postoji što smo svi zadužena prema malom broju vjerovnika. To tu znači da su oni koji su stvarati novac za zaduženje u stvari svu naši proizvodnju stavili pod hipoteku tih dugova. Potpuno je nelogično da neka manjina ima takve ovlasti jer se to kosi sa postojećim zakonima naše države. Kada država bude napravila dokapitalizaciju banka na ime potrebne visoke obavezne rezerve (50% na oročena sredstva i 100% na sve ostalo) biti će u poziciji da preuzme i spasi banku od propasti. Banka neće imati novac za tako velike rezerve, a da bi kasnije profit od tog biznisa imao limitiranu kamatu. Ako država preuzme banke koje su kupovale njene obveznice, tada može riješiti i taj unutrašnji dug. Dug koji je prema mirovinskim fondovima se može lako isplatiti. U socijalističkom modelu će mirovinski fondovi morati postati državni tj. društveni.

   Devizna štednja kada je preuzme država ne može biti garantirana nego samo isplatom u domaćoj valuti što garantira i zakon. Deviza ima samo u iznosu koji je banka imala u rezervi. Devizni depoziti ne može biti pokrivena državnom dokapitalizacijom.

   Ostaje još socijalističko rješenje vanjskog duga. Veliki vanjski dug samo za kamate bez otplate glavnice traži masu deviza. To bi značilo da bi država morala stvoriti uvijete za veliki suficit u platnoj bilanci. Omjer iznosa suficita vanjskotrgovinske uplatne bilance prema ukupnom dugu pokazuje koliku se kamatu uopće može plaćati. Npr. za Njemačku je to 3,2%. To znači da je sadašnju našu kamatu nemoguće plaćati čak i Njemačkoj. Često se baš taj pritisak na izvoz radi stvaranja deviza za otplatu duga koristi da bi se spustila cijena proizvoda i usluga. Zbog toga je logično da bi se umjesto zarađivanja deviza trebalo dug isplatiti u domaćoj valuti i vezati njegovo korištenje samo na proizvode i usluge, a ne na vlasništvo. Samo ni tada vraćanje duga neće biti jednostavno jer svaki proizvod u sebi ima i troškove proizvodnje. To znači da se mora napraviti višestruko već promet od iznosa dugova da bi se isti mogao otplatiti na taj način. Osim što se dug može tako isplatiti, ukupni iznos duga treba reducirati na mjeru koja je tehnički moguća. Tj. vjerujem da je otpis 70% duga više nego potreban.

   Rješavanje duga inflacijom

  Treba možda analizirati rješenje unutrašnjih dugova putem forsirane emisije novca. Premda to rješenje ima plemenitu nakanu da obezvrijedi dug treba ga malo pojasniti u koracima da bi se vidjele moguće posljedice. Pretpostavimo da postoji novčana masa iskazana u kunskim depozitima. Ako je ukupna rezerva u odnosu na depozite oko 20% to kao prvo znači da u biti samo petina novca realno postoji. Zbog toga čak i da se hoće i da ima deviza u deviznim rezervama HNB-a, ne može se cijela kunska aktiva promijeniti u deviza pa zatim devalvirati tečaj i otkupiti devize po novom tečaju. To bi značilo da se moraju svi računi osoba, firmi i države provući kroz isti proces kao i gotovina koja postoji u nečijim novčanicima i kasicama. Takva sinkronizacija događanja i pored problema sa konverzijom kuna-> devize, devalvacija, devize->kune je jako teška. Ako bi proces slabljenja kune išao dok su kune u nekom razdoblju sa tendencijom da se tečaj obori 10 puta onda bi tu sigurno najbolja taktika bila da se emisija novca koristi za otkup deviza. To je prokušana metoda koja je od 1990. do kraja 1993. urodila znatnom inflacijom. Pri tome su je važno za vidjeti da bi se u tom procesu čak i da se uspije sačuvati realna vrijednost novčane mase dogodilo da oni koji imaju devize za prodaju za kune u stvari imaju popust na tečaj kao prvi koji dolaze do kuna. Njima kuna vrijedi najviše. Kada se te kune dalje troše, njima pada vrijednost te ostali u krugu cirkulacije novca rade sve manji realni promet. Ovom metodom bi država mogla skupiti dosta deviza. Naravno pod uvjetom da ima onih koji žele mijenjati devize za kune.

  Drugi način da se oslabi valuta je da se emitirani novac počne trošiti. Međutim sama pomisao da se treba potrošiti 10 puta više novca nego što ga ima u svim depozitima vodi u niz problema. Prvo na što će se potrošiti toliko novca? Možda bi bilo najjednostavnije otisnuti kuna koliko treba da se kupe banke. Međutim, tko bi spriječio vlasnike banaka da ne zatraže da im HNB doznaku kuna promijeni u devize? Osim toga, ako se počne sa snažnim državnim trošenjem novca, jasno je da bi dobar dio ljudi odmah poželio zarađene i ostale kune konvertirati u devize. Nastala i navala na mjenjačnice i teoretski bi HNB u roku keks mogao ostati bez deviznih rezervi. Vjerojatno bi i banke odmah počele sa konverzijom svojih kunskih viškova u devize.

   A sad recimo da ograničimo službenu promjenu kuna u devize. U tom slučaju bi procvalo crno tržište. Tada bi bilo najbolje da država prvo kupiti sve banke, a zatim da počne kupovati devize. Međutim, novac ne bi svi mogli promijeniti u devize te bi nastala trka da se potroši novac na bilo što korisno prije nego što inflacija ne uništi kupovnu moć.

   Međutim, i dalje imamo problem kako oslabiti valutu 1000%. Čak i za godinu dana to je strahovito puno i dovelo bi do pada realne vrijednosti novčane mase. A ubrzanje cirkulacije mahnitim trošenjem to ne bi moglo slijediti. Kada bi država trošila novac na nešto korisno. Npr. na izgradnju infrastrukture tada bi najviše profitirao izvođač radova. On bi prvi u lancu trošio zarađeno. Pri tome bi sigurno radio sa profitom. Ako to gledamo sveobuhvatno, privatne firme koje bi dobile poslove u to vrijeme i da se preko njihovih radova provuče toliko puno novca već od male marže bi zaradile ogromna bogatstva.

   Možda bi najjednostavnije bilo da se promijeni izgled i naziv valute sa faktorom konverzije 10 za jednu kunu. Ako bi se zabranila konverzija dugova, nego samo konverzija depozita time bi se na jednostavan način riješili dugova. Međutim, time bi pogodovali svima koji su imali kredite. Znači ne samo osobama, nego i firmama. I to bi bilo veće pogodovanje što je veći dug bio. A najveće dugove imaju poduzetni kapitalisti.

   Veliko otvoreno tržište u velikoj zajednici država

   Dobro zvuči. Veliko tržište omogućava puno konkurencije. Netko bi pomislio da bi prema zakonima tržišta tu sve trebalo biti odlično. Međutim, veliko tržište ima još veće igrače. Profiti koji se tu ostvaruju sa vremenom mogu pomoći polaganom uklanjanju konkurencije. Prema statistici Amerike, različitost vlasništva velikih klaonica tokom prošlog stoljeća se smanjivao. Time su se praktično dokazuje da se djelatnosti koje imaju preduvjete da se mogu monopolizirati moraju prije ili kasnije voditi do stvaranja monopola ili oligopola. Zbog orijentacije kapitalista da dolaze u posjed visoko profitabilnih poslova, profiti koje tako ostvare mogu koristiti daljnja ulaganja. Kapitalistički model je tu uvijek poznat i predvidiv. Otvoreno tržište je tu samo prostor da korporacije još više ojačaju. A znamo da mnoge korporacije i vrše pritiske da se uspostavi otvoreno tržište.

   U velikom otvorenom tržištu imamo pojačane efekte kao i u svakoj državi. Postoje razvijeniji i manje razvijeni krajevi. Oni koji su manje razvijeni obično su to zbog povećanih troškova rada (izoliranosti) ili zbog loših uvjeta za bavljenje djelatnostima. Zbog toga neka područja mogu biti izložena odljevu stanovništva, te na kraju opustjeti. Situaciju pogoršava korištenje iste valute koja omogućava lako seljenje kapitala iz jedne u drugu državu članicu. Nejednaka razvijenost se teško može kompenzirati jer je očigledno da se krajevi sa većim troškovima moraju novčano dotirati. Tada se razvijena područja osjećaju kao da ih nerazvijeni pljačkaju. Međutim, istina je drugačija. Dobar skor razvijenih dolazi od njihovih dobrih uvjeta, ali i od toga što možda sa nerazvijenim krajevima posluju bez gubitkom. Jer kada bi nerazvijeni imali dobar profit i oni bi se sa vremenom mogli razviti. U biti prema tom načelu koliko određeni kraj ima protok kapitala i da li ga koncentrira ili s kapital odljeva tako se događa ili ne događa razvoj.

   Kapitalistički model u biti ne želi ispravljati uvjete za profitabilnost jer se time dodatno stvara trošak zbog odvajanja za poticanje. Međutim, sa socijalističkog stanovišta se mora raditi da se određeni krajevi ne opustoše i da se u manje razvijenim krajevima organizira život. Profit u socijalizmu ne može biti na prvom mjestu. Primjer je ukidanje željezničkih veza za krajeve koji su ionako slabije naseljeni. A kao razlog se navodi nerentabilnost. Kako, ako je željeznički transport jeftiniji od cestovnog? Troškovi cestovnog prijevoza mogu biti ukupno i veći.

   Ako pogledamo, kako svaka država zatvara proračun sa svojim deficitom koji će dati globalni profit od stvaranja na njenom terenu, bilo bi možda logično da i svaka lokalna uprava dobije dio nekreditnog novca u svoj budžet. Međutim, nekreditnom novcu vrijednost daje upravo rad na stvaranju proizvoda i usluga. Ako lokalna uprava nije u mogućnosti pokriti svoje troškove (nrp. dijaliza, izvanredni troškovi zbog nepogoda ) tada bi se te trebalo uskočiti i emisijom novca u biti solidarno pokriti troškove.

   Nekreditna emisija novca je bitna kod teških elementarnih katastrofa. Kapitalistički model tu omogućava da se kapitalisti okoriste povećanom potražnjom i povise cijene premda prodaja ide dobro. Socijalistički model to ne bi smio nikako dozvoliti. Već samo povećana potražnja stvara isplativost posla. Zbog toga je svaka kriza u kapitalističkom modelu velika pomoć da se postignu ekstra zarade kod dijela poduzetnika. Nije ni čudno da je je zadnjih sto godina obilježeno ratovima. Teško je reći da to nema veze sa kapitalističkim poduzetnicima.

   Zaključak

   Zbog profita kapitalista na prvom mjestu, uvođenje nekreditnog novca u kapitalistički sustav neće bitno poboljšati kapitalizam, a niti riješiti probleme u državi. Nekreditni novac ne može povećati socijalnost kapitalističke države. Nekreditni novac može otkloniti prijevaru na emisiji novca. Ali ta prijevara je postojala i prije kapitalizma. Bitno stabilnije banke, ali bez kontrole kamatne stope mogu opet nadvladati u preraspodjeli profita nad realnim sektorom. Kapitalizam sa ljudskijim licem se može postići samo velikim regulacijama. Međutim, ako razvoj bude rukovođen samo profitnim ciljevima, zabrazditi će u smjeru koji nije najbolji za zajednicu.

   Nasuprot kapitalizmu, socijalizam koji bi koristio nekreditni novac bi se odlično nadopunjavao. Nekreditni novac je odličan način ekspanzije novčane mase koji može osigurati stabilniju vrijednost novca nego klasična emisija novca sa multiplikacijom depozita u bankama. Banke bi bile društvene i stabilne, ali bi radile sa bitno manjim profitom.

   Nešto treće u svemu tome je da se u socijalizmu može dozvoliti privatno poduzetništvo do određene vrijednosti poduzetničkog kapitala. Neograničeni rast kapitala može se dozvoliti samo društvenim firmama. Najveći nedostatak socijalizma je odgovarajuća nagrada za inovativnost i tromost u prilagođavanju. Treba naći načina da se dopusti privatna inicijativa, a da time ne bude dovedena u pitanje ravnomjernija preraspodjela profita od rada. Također, socijalizam mora podržavati razvoj jeftinijih metoda liječenja, razvoju novih korisnih tehnologija i otkrića koje se ne baziraju na profitabilnosti.

   Cijeli članak u pdf-u.

Reformom do rješenja

   Što je cilj većine ljudi tj. svakog svjesnog i normalnog ljudskog bića? Da se obrazuje, da se u skladu s obrazovanjem zaposli, da radom stekne krov nad glavom i da ima dovoljno slobodnog vremena, koje će posvetiti egzistenciji, odgoju i školovanju djece, kako bi postali dobri ljudi i odgovorni članovi društva. Na putu do tog cilja ni jedan čovjek ne smije i ne bi bi smio, biti izložen oskudici, prema tomu ni gubitku radnog mjesta.

   Tko ili što stoji na putu ostvarenja tog cilja? Gdje leži tajna našeg kolektivnog neuspjeha ili mogućeg uspjeha? Zašto pošten rad više ne može biti plaćen svakom čovjeku? Zašto poduzeća bankrotiraju? Zašto ljudi gube zaposlenje, kuće i stanove? Zašto su nam blokirani računi? Zašto se rasprodaje naša (državna) zajednička imovina, a bez ikakvog pozitivnog efekta za građane i zajednicu? Zašto nam politički pluralizam ne pomaže riješiti problem? Zašto najumniji ekonomski stručnjaci ne mogu pronaći izlaz iz ove kaotične situacije? Gdje smo uopće skrenuli s puta prema blagostanju i tko ili što nas na taj put može vratiti?

   Što u sebi objedinjuje odgovor na sva gore postavljena pitanja? NEDOSTATAK NOVCA.  Hrvatska je u posjedu mnogo resursa potrebnih za visoki životni standard, ali joj nedostaje NOVCA kao osnovnog uvjeta za pokretanje privrede i iskorištenja navedenih resursa. Novac se ne jede ali bez njega nema proizvodnje, nema plaća, nema trgovine i nema ZARADE. Nema ni života, što vidimo na primjeru masovnih iseljenja mladih ljudi ili cijelih obitelji.

   Apsurdno je da je u davna vremena nastanka novca, kad je novac bio kovan od metala i kad je njegovo kovanje bilo veoma skupo, ipak svaka od tadašnjih država, pa i mala Dubrovačka Republika kovala svoj novac. A danas kad je NOVAC obični papir i samo simbol kupovne moći, država Hrvatska NE SMIJE i NE MOŽE stvoriti NOVAC kojim bi pokrenula svoju privredu? ZAŠTO država ne može stvoriti novac? TKO drugi ima pravo stvarati novac, osim države kao predstavnika suverenosti jednog naroda. Zašto država posuđuje novac umjesto da ga stvara u ime općeg blagostanja naroda? Može li država ikada vratiti takav posuđeni novac? Kakva je mogućnost povrata, ako država novac ne smije i ne može umnožiti?

   Gdje će uzeti novac potreban za plaćanje kamata? Taj novac država opet mora posuditi. Ne postoji mogućnost povrata duga, a dugovi su svakog dana sve veći jer je svaki novi novac posuđeni novac i još veći dug. Naša zemlja uhvaćena je u vrzino kolo dužničkog ropstva i srljamo u propast. Imamo li objašnjenje tko je i kako u dva desetljeća ovu zemlju, našu Domovinu doveo pred bankrot. Jedini put prema trajnom oporavku Domovine i zajednice je put bez novca kao duga, koji je temelj financijske stabilnosti države, a time i temelj opstanka i razvoja Hrvatske.

   Budućnost nas i naše djece još uvijek je u našim rukama. Ne ukinemo li ekspanziju novca preko kredita sva zajednička imovina će se rasprodati a zemlja će nam sigurno završiti u bankrotu. Situacija će uskoro biti ista kao u Grčkoj, a rješenja i dalje neće biti. Nikakva štednja u proračunu neće i ne može dati rezultate.

   Drugi nude programe, ali ni jedan od tih programa nije ostvariv jer nemaju financijsku održivost. Nije nikakvo čudo što programi parlamentarnih stranaka neće uroditi plodom, ali je čudo da ih već dva desetljeća biramo iako cijelo vrijeme vode politiku uništenja države i zajednice. Pozivamo vas da se aktivno uključite u odlučivanju o našoj budućnosti. Obrazujte se provjerenim i dokazanim informacijama,  sudjelujete u raspravama i dajte svoj doprinos rješenju. Nitko to neće učiniti umjesto Vas samih.

   Financijski Sustav i Novac

Dužničko ropstvo i kako ga pobijediti – Pokret PATRIOT

   Što je cilj većine ljudi tj. svakog svjesnog i normalnog ljudskog bića? Da se obrazuje, da se u skladu s obrazovanjem zaposli, da radom stekne krov nad glavom i da ima dovoljno slobodnog vremena, koje će posvetiti egzistenciji, odgoju i školovanju djece, kako bi postali dobri ljudi i odgovorni članovi društva. Na putu do tog cilja ni jedan čovjek ne smije i ne bi bi smio, biti izložen oskudici, prema tomu ni gubitku radnog mjesta.

   Tko ili što stoji na putu ostvarenja tog cilja? Gdje leži tajna našeg kolektivnog neuspjeha ili mogućeg uspjeha? Zašto pošten rad više ne može biti plaćen svakom čovjeku? Zašto poduzeća bankrotiraju? Zašto ljudi gube zaposlenje, kuće i stanove? Zašto su nam blokirani računi? Zašto se rasprodaje naša (državna) zajednička imovina, a bez ikakvog pozitivnog efekta za građane i zajednicu? Za što nam politički pluralizam ne pomaže riješiti problem? Zašto najumniji ekonomski stručnjaci ne mogu pronaći izlaz iz ove kaotične situacije? Gdje smo uopće skrenuli s puta prema blagostanju i tko ili što nas na taj put može vratiti?

   Što u sebi objedinjuje odgovor na sva gore postavljena pitanja? NEDOSTATAK NOVCA.Hrvatska je u posjedu mnogo resursa potrebnih za visoki životni standard, ali joj nedostaje NOVCA kao osnovnog uvjeta za pokretanje privrede i iskorištenja navedenih resursa. Novac se ne jede ali bez njega nema proizvodnje, nema plaća, nema trgovine i nema ZARADE. Nema ni života, što vidimo na primjeru masovnih iseljenja mladih ljudi ili cijelih obitelji.

   Apsurdno je da je u davna vremena nastanka novca, kad je novac bio kovan od metala i kada je njegovo kovanje bilo veoma skupo, ipak svaka od tadašnjih država, pa i mala Dubrovačka Republika kovala svoj novac. A danas kad je NOVAC obični papir i samo simbol kupovne moći,država Hrvatska NE SMIJE i NE MOŽE stvoriti NOVAC kojim bi pokrenula svoju privredu? ZAŠTO država ne može stvoriti novac? TKO drugi ima pravo stvarati novac, osim države kao predstavnika suverenosti jednog naroda. Zašto država posuđuje novac umjesto da ga stvara u ime općeg blagostanja naroda? Može li država ikada vratiti takav posuđeni novac? Kakva je mogućnost povrata, ako država novac ne smije i ne može umnožiti?

   Gdje će uzeti novac potreban za plaćanje kamata? Taj novac država opet mora posuditi. Ne postoji mogućnost povrata duga, a dugovi su svakog dana sve veći jer je svaki novi novac posuđeni novac i još veći dug. Naša zemlja uhvaćena je u vrzino kolo dužničkog ropstva i srljamo u propast. Imamo li objašnjenje tko je i kako u dva desetljeća ovu zemlju, našu Domovinu doveo pred bankrot. Jedini put prema trajnom oporavku Domovine i zajednice je put bez novca kao duga, koji je temelj financijske stabilnosti države, a time i temelj opstanka i razvoja Hrvatske.

   Pokret Patriot je tu da nas sve poveže na tom prioritetnom cilju. Posjetite našu stranicu i proširite svoja saznanja o uzrocima krize i rješenju. Budućnost nas i naše djece još uvijek je u našim rukama. Ne ukinemo li ekspanziju novca preko kredita sva zajednička imovina će se rasprodati a zemlja će nam sigurno završiti u bankrotu. Situacija će uskoro biti ista kao u Grčkoj, a rješenja i dalje neće biti. Nikakva štednja u proračunu neće i ne može dati rezultate. Loše tvrdnje i prognoze možemo objasniti, ali je važnije da Pokret PATRIOT nudi konkretan plan izlaza iz dužničkog ropstva.

   Drugi nude programe, ali ni jedan od tih programa nije ostvariv jer nemaju financijsku održivost. Nije nikakvo čudo što programi parlamentarnih stranaka neće uroditi plodom, ali je čudo da ih već dva desetljeća biramo iako cijelo vrijeme vode politiku uništenja države i zajednice. Pozivamo vas da se aktivno uključite u odlučivanju o našoj budućnosti. Obrazujte se provjerenim i dokazanim informacijama na našim web stranicama pokreta Patriot, sudjelujete u raspravama i dajte svoj doprinos rješenju. Nitko to neće učiniti umjesto Vas samih.

   MI ZNAMO I MOŽEMO, ali samo uz Vašu aktivnu i svesrdnu podršku

   Pokret Patriot – pokretpatriot.com

   Tekst u pdf-u

Eliminacija nelikvidnosti pod svaku cijenu

   Prema vijestima koje smo mogli čuti i pročitati ministar financija Slavko Linić je odlučio da se naredbom o plaćanju svih dugova u roku 30, odnosno 60 dana riješi nelikvidnost. Mnogi koji imaju nenaplaćene račune bi mogli pljeskati ovim “dobrim” vijestima jer to izgleda više nego odlična vijest. Međutim, ima li to svoju cijenu? I koje će biti posljedice?

   Ako bi svi isplatili svoje dugove, to znači da bi pokrili svoje troškove. Analiza pokrivanja troškova pokazuje da svi mogu pokriti svoje troškove samo ako se pojavi novac za zadržani novčani profit i pokriće deficit u platnoj bilnaci sa inozemstvom. On se može pojaviti iz smanjenja stanja keša dužnika i iz kredita. Kako su dužnici najćešće bez keša, čini se da je jedina solucija uzimanje kredita. Ostaje još pitanje kako će nelikvidne firme dobiti kredite?

   Uzmemo li u obzir ove ekonomske činjenice, čini se da privredi, ali i mnogim tijelima lokalne uprave, slijede teški dani. Pretpostavljam da će mnoge firme ubrzo završiti u bankrotu i da će mnogi radnici ostati bez posla. Biti će to ješ jedna Pirova pobjeda ove Vlade. Kada tome pridodamo i već najavljena otpuštanja 20000 radnika, biti će katastrofa još veća.

   Pitanje je može li se to izbjeći i nelikvidnost riješiti na drugi način? Da li Vlada vuče prave poteze? Može li nam išta pomoći ovaj način rješenja nelikvidnosti? U kratkom roku se očekuje velik broj stečaja, ali ni nakon toga se stvar neće smiriti. Dio poduzeća će sigurno ostati u plusu ili oko nule, a mnoga poduzeća će redovito ići u stečaje. Jer pokrivanje vlastitih troškova za njih može biti samo iz ranije stvorene vlastite akumulacije ili iz novih kredita. A niti je vlastita akumulacija neiscrpna, niti se krediti mogu uzimati u nedogled. Tako smanjenje nelikvidnosti neće puno pomoći privredi. Dio po dio će ići u bankrot.

   Pravo pitanje je kako to drugim državama uspijeva? Pa moguće je ako imaju dovoljan vanjskotrgovinski deficit, stalni rast stranih ulaganja ili jeftino dižu kredite. Samo, ništa od toga nije trajno moguće bez posljedica. Pa zbog toga i imamo krize i poremećaje. Tako je u taj uspjeh samo privremen i dosta nesiguran.

   Rješenja je naravno u pokrivanju potreba za novim novcem bez kredita i bez potrebe za vanjskotrgovinskim suficitom. Dovoljno je da bilanca vanjske trgovine bude u balansu, a da se unutrašnje potrebe za novcem riješe emisijom novca bez duga. Time bi postale nepotrebno bankarski sustav dokapitalizirati jer bi se novac za vraćanje glavnice i kamata našao. Privreda bi imala statistički puno veću mogućnost profitiranja, a time i mnogo manju mogućnost bankrota. Naravno, promašenih poduzeća će uvijek biti i nemoguće je da svi posluju normalno.

   Na žalost, politika koja se danas vodi, nije politika blagostanja. To je politika dodvoravanja stranim interesima. A pri tome se još i hvalimo pohvalama stranih državnika i funkcionara. Teška je cijena tih tapšanja po ramenu.

Prosvjedi protiv kapitalizma – što im je cilj?

   Svako malo neke udruge organiziraju prosvjede protiv kapitalizma. Već sutra 16.08.2012. udruga Occupy Croatia organizira novi prosvjed. I da nismo vidjeli iskustva u Grčkoj, još bi možda mislili da ovo nečemu vodi. Međutim, nekoliko godina i tko zna koliko prosvjeda u Grčkoj još uvijek nije napravilo nekakav pozitivan pomak. Praktično rečeno, čisti gubitak vremena ili pucanj u prazno. A slično je bilo diljem svijeta.

   Zajednička činjenica u svemu tome je da prosvjednici, osim negodovanja, nisu baš ništa konkretno i ostvarivo ponudili. Npr. neki realan plan ili zahtjev. A pri tome na tim prosvjedima često nastupaju i razvikane udruge koje se bore za ljudska prava i protiv korupcije. Pravo je pitanje, kako se događa toliko prosvjeda, a da pri tome svi oni “zaborave” energiju utrošiti i na provedivi plan rješenja problema koji ih muči. Možemo reći da imamo globalni fenomen jalovih prosvjeda.

   Nakon mnogih takvih nedjelotvornih prosvjeda zapitamo se koji je uopće smisao sudjelovanja? Da li je to najviši domet demokracije – dobro se izderati na prosvjedima i onda se razići i otići svojim domovima? Da li smo tako nekad tako zamišljali našu svijetlu budućnost?

   Mislim da bi umjesto prosvjeda prvo trebali razmisliti o ciljevima. Ako imamo neki viši cilj, tada sigurno moramo prije ili kasnije imati i plan da ga ostvarimo. Zar je moguće da svi ti ljudi kreću u prosvjed potpuno besciljno. A osobito je to simptomatično za organizatore. Zvuči zbilja nevjerojatno da ti ljudi besciljno troše svoje i naše vrijeme. Sa razlogom se pitam da li im je cilj da stvore apatiju i bezdušnost kod raje? Jer zlatno pravilo glasi “ne pokreći posao koji ne znaš završiti”.

   Ovaj fenomen nije samo vezan za prosvjede protiv kapitalizma, ali je najuočljiviji zbog globalnosti događanja. Stječe se dojam da time rukovodi neka nevidljiva ruka da bi sve završilo tako da se zadrži postojeće stanje.

Komentar udruzi Franka

   Budući da je ovaj tekst cenzuriran od Udruge Franka, bilo bi dobro da vidite što je ovdje pisalo, a nije im se sviđalo.
——————————————————————————————-
Mislim da vi preozbiljno shvaćate preuzimanje monetarne vlasti. Danas novac emitiraju banke i preko bankarstva djelomične rezerve samo simuliraju stvaran novac. Nema nikakvog spaljivanja valute, nego samo preuzimanje vlasti države nad novcem koji je produkt multiplikacije u bankama. Radi se o 200 milijardi kuna koje su stvorene na taj način i time učinile veliku štetu državi i građanima. Na taj novac ide kamata koja je teoretski neotplativa.

   Kada govorite o tome da nema nafte, TV-a, itd, griješite jer mi imamo izvoz i samo se možemo pokriti toliko koliko imamo. Ne možemo trošiti vani više nego što izvezemo. Time se stvara sve veći dug koji predstavlja život iznad mogućnosti. Time samo potičete življenje na kredit bez ideje kako ga vratiti. Vjerujem da kad ste dizali kredit da ste uvijek razmišljali o načinima vraćanja. Naša država o tome ne razmišlja i to im je zvanična politika. I prije je postojala zaštita domaće proizvodnje carinama. Npr. instrument koji sam davno kupio, platio sam 60% više od cijene u inozemstvu. Da kupovina iz inozemstva može biti skuplja. Samo što je to mala cijena za ono što dobivate: Zaposlenost, prosperitet u vlastitoj državi, otplativost kredita i isplativost biznisa, sigurne mirovine, zdravstvo, besplatno školstvo, itd. Vi možda ne možete shvatiti što znači kad se uspostavi monetarna vlast, kakva dosad nije postojala – na bazi znanosti i kalkulacije – neovisna o Vladi i odgovorna Saboru (imovinom i životima). Mislim, nema sad smisla da vam opisujem o čemu se radi. Najbolje se to može objasniti člankom http://sites.google.com/site/financijskisustav/od-problema-do-rjesenja.

   Moja analiza, koja je rađena prema poznatim ekonomskim zakonitostima je pokazala da se kompletan poremećaj gospodarstva u državi može objasniti uspostavom pogrešne regulacije novca od 1994. godine. I prije toga nije bilo dobro, ali od 1994. je krenulo u sasvim pogrešnom smjeru. Guste Santini je tu godinu odredio kao godinu početka krize, ali je nije htio povezati sa promjenom zakona o HNB-u kojim se uvodi isključivo kredit kao izvor novog novca u državi. Kad sam svojedobno pitao HNB kako oni misle riješiti problem inflacije u sustavu koji samo dodaje novac kao kredit, nisam dobio nikakav smislen odgovor. Trenutno ekonomisti ne mogu riješiti 3 konkretna zadatka (na kraju članka http://sites.google.com/site/financijskisustav/ekonomske-zablude) jer to ne dozvoljava regulacija novca.

   Iz toga razloga sam vam predložio najbolje rješenje koje nije samo moje nego se u raznim varijantama spominje i na drugim web stranicama i to već desetljećima (http://prosperityuk.com/2001/07/the-case-for-monetary-reform/). Primjetite da je članak star 10 godina.

   Ako mislite da rješenje nije dobro, a vi onda i dalje plaćajte astronomske rate. Samo pazite, moja predviđanja se ispunjavaju 100% od kada sam se pozabavio dužničkom krizom (zadnjih 18 mjeseci). A predviđam da će Franak rasti i dalje iz čistog razloga što je euro valuta bez budućnosti (http://sites.google.com/site/financijskisustav/kolaps-eura). A svaki puta kad ECB otkupi obveznice država u bankrotu, ona emitira ekstra novac zarađen bez podloge i zbog toga Euro slabi. Špekulacija koji sam opisao, a koju bi sigurno izvela Švicarska centralna banka (2) završava padom Franka tek kad Euro ojača. A Euro neće ojačati jer vladari duga ne žele ispustiti emisiju novca iz svojih ruku. Da i smanjili pritisak na pad Eura, zadnji sporazum u EU je postignut sa ciljem da se smanji profit na obveznicama Grčke. Međutim, Italija, Španjolska i Irska su 10 puta veći zalogaj koji neće moći progutati. Nema toliko Eura u EU da se kupi da bi se platila zarada bankara.

    Najbolje je pogledati crtani film “Američki san”. Postoje velike sličnosti sa Hrvatskim snom.