Svako malo neke udruge organiziraju prosvjede protiv kapitalizma. Već sutra 16.08.2012. udruga Occupy Croatia organizira novi prosvjed. I da nismo vidjeli iskustva u Grčkoj, još bi možda mislili da ovo nečemu vodi. Međutim, nekoliko godina i tko zna koliko prosvjeda u Grčkoj još uvijek nije napravilo nekakav pozitivan pomak. Praktično rečeno, čisti gubitak vremena ili pucanj u prazno. A slično je bilo diljem svijeta.
Zajednička činjenica u svemu tome je da prosvjednici, osim negodovanja, nisu baš ništa konkretno i ostvarivo ponudili. Npr. neki realan plan ili zahtjev. A pri tome na tim prosvjedima često nastupaju i razvikane udruge koje se bore za ljudska prava i protiv korupcije. Pravo je pitanje, kako se događa toliko prosvjeda, a da pri tome svi oni “zaborave” energiju utrošiti i na provedivi plan rješenja problema koji ih muči. Možemo reći da imamo globalni fenomen jalovih prosvjeda.
Nakon mnogih takvih nedjelotvornih prosvjeda zapitamo se koji je uopće smisao sudjelovanja? Da li je to najviši domet demokracije – dobro se izderati na prosvjedima i onda se razići i otići svojim domovima? Da li smo tako nekad tako zamišljali našu svijetlu budućnost?
Mislim da bi umjesto prosvjeda prvo trebali razmisliti o ciljevima. Ako imamo neki viši cilj, tada sigurno moramo prije ili kasnije imati i plan da ga ostvarimo. Zar je moguće da svi ti ljudi kreću u prosvjed potpuno besciljno. A osobito je to simptomatično za organizatore. Zvuči zbilja nevjerojatno da ti ljudi besciljno troše svoje i naše vrijeme. Sa razlogom se pitam da li im je cilj da stvore apatiju i bezdušnost kod raje? Jer zlatno pravilo glasi “ne pokreći posao koji ne znaš završiti”.
Ovaj fenomen nije samo vezan za prosvjede protiv kapitalizma, ali je najuočljiviji zbog globalnosti događanja. Stječe se dojam da time rukovodi neka nevidljiva ruka da bi sve završilo tako da se zadrži postojeće stanje.
xreforma 