Prema vijestima koje smo mogli čuti i pročitati ministar financija Slavko Linić je odlučio da se naredbom o plaćanju svih dugova u roku 30, odnosno 60 dana riješi nelikvidnost. Mnogi koji imaju nenaplaćene račune bi mogli pljeskati ovim “dobrim” vijestima jer to izgleda više nego odlična vijest. Međutim, ima li to svoju cijenu? I koje će biti posljedice?
Ako bi svi isplatili svoje dugove, to znači da bi pokrili svoje troškove. Analiza pokrivanja troškova pokazuje da svi mogu pokriti svoje troškove samo ako se pojavi novac za zadržani novčani profit i pokriće deficit u platnoj bilnaci sa inozemstvom. On se može pojaviti iz smanjenja stanja keša dužnika i iz kredita. Kako su dužnici najćešće bez keša, čini se da je jedina solucija uzimanje kredita. Ostaje još pitanje kako će nelikvidne firme dobiti kredite?
Uzmemo li u obzir ove ekonomske činjenice, čini se da privredi, ali i mnogim tijelima lokalne uprave, slijede teški dani. Pretpostavljam da će mnoge firme ubrzo završiti u bankrotu i da će mnogi radnici ostati bez posla. Biti će to ješ jedna Pirova pobjeda ove Vlade. Kada tome pridodamo i već najavljena otpuštanja 20000 radnika, biti će katastrofa još veća.
Pitanje je može li se to izbjeći i nelikvidnost riješiti na drugi način? Da li Vlada vuče prave poteze? Može li nam išta pomoći ovaj način rješenja nelikvidnosti? U kratkom roku se očekuje velik broj stečaja, ali ni nakon toga se stvar neće smiriti. Dio poduzeća će sigurno ostati u plusu ili oko nule, a mnoga poduzeća će redovito ići u stečaje. Jer pokrivanje vlastitih troškova za njih može biti samo iz ranije stvorene vlastite akumulacije ili iz novih kredita. A niti je vlastita akumulacija neiscrpna, niti se krediti mogu uzimati u nedogled. Tako smanjenje nelikvidnosti neće puno pomoći privredi. Dio po dio će ići u bankrot.
Pravo pitanje je kako to drugim državama uspijeva? Pa moguće je ako imaju dovoljan vanjskotrgovinski deficit, stalni rast stranih ulaganja ili jeftino dižu kredite. Samo, ništa od toga nije trajno moguće bez posljedica. Pa zbog toga i imamo krize i poremećaje. Tako je u taj uspjeh samo privremen i dosta nesiguran.
Rješenja je naravno u pokrivanju potreba za novim novcem bez kredita i bez potrebe za vanjskotrgovinskim suficitom. Dovoljno je da bilanca vanjske trgovine bude u balansu, a da se unutrašnje potrebe za novcem riješe emisijom novca bez duga. Time bi postale nepotrebno bankarski sustav dokapitalizirati jer bi se novac za vraćanje glavnice i kamata našao. Privreda bi imala statistički puno veću mogućnost profitiranja, a time i mnogo manju mogućnost bankrota. Naravno, promašenih poduzeća će uvijek biti i nemoguće je da svi posluju normalno.
Na žalost, politika koja se danas vodi, nije politika blagostanja. To je politika dodvoravanja stranim interesima. A pri tome se još i hvalimo pohvalama stranih državnika i funkcionara. Teška je cijena tih tapšanja po ramenu.
xreforma 