Sindikati su 2012. godine na 1.svibanj organizirali prosvjede i dijelili Vladi žute kartone (http://www.jutarnji.hr/prosvjed-sindikata–quot-opomena-vladi-rh-quot-/1025260/) .
>> Oko 2000 sindikalnih aktivista i građana okupilo se na polusatnom prosvjedu na Jelačićevu trgu, odakle su krenuli prema Markovu trgu gdje su čelnici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), Hrvatske udruge sindikata (HUS) i Udruge radničkih sindikata Hrvatske (URSH) predali službenicima u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru simbolične “žute kartone” sa sindikalnim upozorenjima i zahtjevima. Ako za godinu dana, idućeg 1. svibnja, u Hrvatskoj ne bude bolje, ako Vlada i Sabor ne krenu putem za koji su dobili povjerenje građana, ovdje će se dijeliti “crveni kartoni”, a to znači da će Sabor imati posla oko raspisivanja novih izbora, poručio je predsjednik SSSH-a Mladen Novosel.<<I tada su sindikati nastupali više radi predstave i imali su samo zahtjeve, ali ne i uobličene prijedloge kako se stvari trebaju mijenjati na bolje i što konkretno vlada treba učiniti. Jer se sve svodilo na “učinite nešto jer nam je loše”. I kako predsjednik SSSH-a Mladen Novosel kaže, ove godine će zahtijevati nove izbore. Međutim, novi izbori se mogu zahtijevati i puno sigurnijim načinom. Treba samo skupiti 400 000 potpisa u peticiji. Vlada nije obavezna dati ostavku zbog prosvjeda. To je njihova dobra volja.
U pozivu na prosvjed se pridružila i crkva sa ubiti istim razmišljanjem “učinite nešto jer nam je loše”. Još tu možemo shvatiti i razne udruge da nastupaju sa istim razmišljanjem, ali tu definitivno odskaču stranke koje su opozicija u Saboru. Oni su izabrani predstavnici naroda koji bi zajedno sa ovima koji predstavljaju većinu u Saboru zbilja trebali učiniti nešto. Apsurd je to veći da je oporbeni HDZ bio na vlasti u predhodnom sazivu Sabora i nije učinio to nešto da se poboljša zaposlenost i standard radnika. Može se reći da ovime prosvjedi postaju liče na režiranu predstavu. Uloge se mijenjaju, ali predstava je uvijek istog sadržaja.
Dosadašnja smjena HDZ-a i SDP-a u raznim koalicijama na vlasti imala je jednu konstantu – istu lošu politiku. A zahtjev prosvjeda će vjerojatno biti smjena vlasti – novi izbori. Stvar se svodi na to da bi trebala postojati nova ekonomska politika, da ju predlaže neka stranka te da bi ista treba pobijediti na parlamentarnim izborima. I tu je problem. Možda i postoji pokoja mala stranka sa novom ekonomskom politikom, ali ne postoji šansa da ista osvoji izbore i počne je primjenjivati. Koja je svrha onda ovih prosvjeda? Već sami time što su prosvjedi najavljeni 50 dana prije 1. svibnja nam govori da je cilj kupovanje vremena. Svaka promjena vlade traži određeno vrijeme da se vide efekti. Što znači da novi izbori ne mogu biti isključivi cilj. Cilj bi trebala biti pronalaženje nove ekonomske politike. Jasno je da bez podrške novoj ekonomskoj politici i zalaganja nove vlade za nju, nema šanse da dođe do promjene na bolje.
Sindikati se tu možda prave nevješti. Oni bi htjeli rezultate, ali ih ne zanima kako doći do njih. Jer oni se ne žele baviti politikom koja bi donijela rješenje. Zbog toga pada u oči da će se prosvjedima priključiti i članovi oporbenih stranaka. To bi značilo i da oni žele doći do rješenja, ali da ih ne zanima kako? To je sveopći rašomon i čini se da ukupni cilj svega je stvaranje dodatne krize. Traženje novih izbora po ovome ispada zbilja samo kupovanje vremena. Isti ti sindikati će morati sa istim zahtjevima opet tražiti nove izbore. Da li je to možda uvod u stvaranje nekog problema koji će onda tražiti neko rješenje na koje ne bi nikad pristali? Svašta je moguće kada se djeluje bez strategije koja vodi ka rješenju.
Što kažu strana iskustva? Grčka je prošla masu tih sindikalnih i drugih štrajkova i nije ništa postigla. Imamo primjera i u nekim drugim državama da se vlade mijenjaju, ali nema pravog pomaka. Zbog toga ovakav način djelovanja sindikata liči na Sizifov posao. Ako nije bitan rezultat, već borba tada se zbilja mora sumnjati u krajnju dobru namjeru pokretača te borbe. Da li uopće itko od nas vjeruje da će ovaj prosvjed sa tako postavljenim ciljevima bilo što promjeniti?
Zahtjevi sindikata su: traži se veće oporezivanje banaka i financijskog sektora, odustajanje od politike štednje, otvaranje radnih mjesta, rast plaća i mirovina itd., a vlasti se predlaže da “prestane voditi građane u smjeru kontejnera u potrazi za plastičnim bocama”. Ovo su na prvi pogled logični zahtjevi. Međutim, veće oporezivanje banaka i financijskog sektora se traži nakon što su se prodale banke? Prema ovome ispada da smo banke imali u problemima te da smo ih prodali jer nismo znali od njih učiniti profitabilne, a sad im ponovo želimo smanjivati profitabilnost. Vjerujem da će tako biti i kad se bude prodavao HEP ili kada budemo imali privatne elektrane. Kada novi vlasnik poskupi struju, mi ćemo od vlade tražiti da mu porezima smanji profitabilnost.
Ovo sve pokazuje da možda ne štima nešto u našem monetarnom sustavu. Kako to da se ne mogu pokriti troškovi života? Zašto ne bi mogao svaki stanovnik godišnje uštedjeti 365 kuna, tj. kunu dnevno? O tome se ne priča u sindikatima, a niti u oporbi. Kada bi sindikati o tome razmišljali shvatili bi da godišnje trebamo dodatnih 15,6 milijardi kuna za ovu simboličnu uštedu. Međutim, zakoni ne predviđaju automatsko pojavljivanje tih milijardi. One se mogu pojaviti iz stranih kredita (još većeg troška), stranih investicija koje se ne otplaćuju i suficita u platnoj bilanci. Svi ovi načini imaju zajednički nazivnik, a to je strani novac mora dolaziti u državu. Drugi sadašnji legalni način da se pojavi više novca je da se uzima toliko domaćih kredita da se pojavi višak između dobivenih kredita i godišnje rate otplate ranijih kredita za tih 15,6 milijardi. Prvo spomenuti načini nam kazuju da za minimalnu štednju svakog građanina trebamo imati strani dotok novca tj. mi mijenjamo stranu valutu u kune da bi stvorili više lokalnog novca. Pri tome stvaramo još veći dug u stranoj valuti ili radimo gubitak ljudima u drugim državama. Ako uzimamo kredite od domaćih banaka, tada je jasno da ih ne možemo otplatiti. Želimo li svake godine imati tu minimalnu uštedu građana, trebali bi se sve više zaduživati. Očigledno je da nam banke ne mogu izaći u susret. Rast bi trebao biti eksponencijalan i totalno neracionalan. A dug bi i dalje bio neotplativ. A to je praktično dokazala i svaka razvijena država u EU. Njihovi dugovi i dalje rastu premda imaju i dotok novca u državu koji ne stvara iza sebe još veći dug.
Brinu li sindikate ovi točni zaključci? Ne. Oni samo žele posao i novce. Nije važno što vjerojatnost da se to dogodi jednaka da dobiješ na lutriji koju niti ne igraš. To nepoznavanje makroekonomike čudi s obzirom da su članovi sindikata i profesori na ekonomskim fakultetima. Čudna se tu igra igra i kod nas i u svijetu. Što se iz ovoga svega može zaključiti? Prosvjeda će biti, mogu biti koliko hoće veliki i stvarati kaos, ali to nam neće donijeti pozitivno rješenje. Tako gledano izgleda kao da nam je netko želi podvaliti revoluciju koja nište ne mijenja. Da li nam se time želi ubiti volja da nešto zbilja promijenimo ili nas se priprema da možemo prihvatiti rješenja koja do sada nisu mogla imati naš pristanak?
Žalosno je samo što sindikat i sindikalne vođe na tom putu bez rješenja, iznevjeriti sve ljude u državi. Biti će efikasni baš kao i naša sadašnja vlada.
xreforma 