Kolika je inteligencija sindikalnih vođa

    Nakon teksta u Novom listu “Sindikati napustili pregovore o izmjenama ZOR-a” i najave sindikalnih prosvjeda, moram se zapitati kolika je stvarna inteligencija sindikalnih vođa. Nesumnjivo je da je Vlada pokušala nametnuti rješenje koje je očigledno loše. Međutim, reakcija sindikata je posebna priča.

   Po tko zna koji put se čini da je djelovanje sindikalnih vođa liči na mafijaške metode ucjene i reketa. Gruba sila i deri-peri. A gdje je mozak? Taj nedostatak inteligencije je veliki problem.

   Recimo, zamislimo da smo uspjeli sve vlasništvo nad tvornicama vratiti u ruke države i da sada veselo radimo. Država nam svima daje posao, ali i svi kupujemo u državnim dućanima i firmama. Sad dolazi logički problem koji je i danas prisutan, ali neinteligentnim sindikalnim vođama nije važan. A to je kako će ta vrijedna radnička klasa moći bilo što uštedjeti od svojih plaća? Pretpostavimo da je trgovina sa inozemstvom u balansu. Čim radnici smanje potrošnju, država će imati veće troškove od prihoda te će ići u gubitak. Ako država ne bi išla u gubitak, tada bi se moralo dogoditi da dio radnika idu u gubitak. Njima bi se trebala plijeniti imovina, ali se ne bi moglo naći novca da se to i plati jer je novac zarobljen u štednji drugih. Ništa od hepy end-a za radničku klasu?? Ne pomaže ni da se štednja daje kao kredit. Ako uspješne štediše i dalje štede novac za tu štednju ne može doći, nego od gubitka drugih radnika (i onih koji su možda digli kredite). Rješenje je da država dodaje dio novca u opticaj i pokriva manjak koji nastaje štednjom. Tako se smanjuje potreba da dio radnika mora ići u bankrot. Naravno, uvjet je i da se plaće ravnomjernije raspodjele. Time će se štednja omogućiti većem broju ljudi.

   Čudno je kako sindikalne vođe ne razmišljaju o ovoj na izgled svijetloj i odličnoj budućnosti? Možda ne razmišljaju, jer se tada gubi smisao postojanja sindikata.  To vjerojatno nije rješenje koje bi priželjkivali lideri sindikata. Dok je loš položaj radnika, sindikalne vođe imaju osiguran posao. Ako se položaj radnika riješi, sindikati su nepotrebni.

   Zbog toga nije čudno da se sindikalne vođe ne lome i ne traže neko bolje rješenje za radnike. Na mahove se može čak činiti da su sindikalni lideri jako slični profesionalnim političarima. I njima je bolji život stanovnika irelevantan. Možda ne bi izgubili posao, ali očigledno je da nema poticaja da se radi u interesu svekolikog napretka Republike Hrvatske. Džaba i što se prilikom prihvaćanja dužnosti polaže svečana zakletva o časnom radu. Ako taj posao donese samo štetu Republici Hrvatskoj i njenim građanima, bilo bi barem očekivano da se utvrdi nečasno ponašanje te dotične dužnosnike trajno odstrani iz politike. Međutim štanga, zakone su donijeli ti isti dužnosnici. I da se vratimo sindikalnim liderima. Ni za njihovo, po radnike štetno djelovanje, nema nikakve sankcije.  Ispada da je sama biračka baza kriva što ih je izabrala. Dobili su lidere koje i zaslužuju.

   Što bi radnički lideri trebali zagovarati? Vjerujem da bi bilo očekivano da su sindikati lijevo orijentirani sa ciljem da se smanjuju socijalne razlike u državi. To bi sigurno značilo bolji financijski i socijalni položaj radnika. Međutim, sindikati to rješavaju čistom grubom slilom – štrajkom i prosvjedom. Znamo da je štrajkova u Grčkoj bilo kao u priči. Da li je to donijelo neko poboljšanje položaja radnika u Grčkoj? Nije? Sindikati zbilja ne koriste mozak i ne uviđaju tri sloja financijskih problema u državi. Čini se da ih uopće nije briga za makroekonomske uvjete. Oni će raditi isti jalovi posao (Sizifov posao) kao i drugi sindikati u zemlji i šire. Plaća sindikalnim liderima je redovita, a posla ima kao u priči. Ne može biti bolje. Treba li uopće nešto mijenjati?

   Možda će sindikalna baza shvatiti već jednom da treba mijenjati sindikalne lidere? Očigledno je da ne rade za interes svojih članova, nego samo za svoje osobno dobro.