Društveni vodič je mali logički algoritam namijenjen ljudima koji nemaju živaca čitati tekstove. To je jedna pojednostavljena slika onoga što bi ljudi trebali znati, a ne živjeti u uvjerenju da se nešto samo po sebi podrazumjeva. Lijeva strana odgovara ispravnom lijevom razmišljanju, a desna klasičnom razmišljanju da je čovjek sam kovač svoje sreće.
U biti, algoritam je namjenjen svim ljudima da shvate u kojoj su poziciji i što trebaju birati.
Društveni vodič možete preuzeti kao:pdf, A4 pdf letak
xreforma 
hvala na trudu, 😉
“Levo razmišljanje” šta god ti pod time podrazumevao (Vitgenštajnova buba), ne mora biti uvek ispravno. Naime, moja malenkost se slaže sa Dezmondom Morisom kada ovaj kaže da je “čovek najčudesnije biće upravo zato što ignoriše ono što je očigedno”.
Majstore, čitaj Torstena Veblena, on je mnogo bolji mislilac od Marksa. Obavezno pročitaj knjige “Teorija dokoličarske klase”, “Teorija poslovnog poduhvata”, “Nagon trudbeništva”, “Inženjeri i cenovni sistem”. Na srpsko-hrvatski je, čini mi se, prevedena samo prva knjiga, ali možeš ih naći na netu na engleskom. Iako su ga mnogi (pogotovo mediokritetski Marksisti kakvih je, uostalom, najviše) smatrali inferiornijim misliocem u odnosu na Marksa i Lenjina, on je bio daleko dalekovidiji i pronicjiviji od pomenutih a što je vreme potvrdilo. Ako navedene knjige pročitaš, shavatićeš da je dilema “bogataška nejednakost vs. jednakost u siromaštvu” najviše spinovana propagandna glupost. Takođe ćeš shvatiti da je sve ono za šta se koristi izraz “biznis” veoma, veoma štetano po proizvodnju i da nema nikakve veze sa napretkom, naprotiv. Socijalizam i Marks su, najiskrenije rečeno, a po svemu sudeći nenamerno, bili najveća zabuda 19. i 20. veka. Podela na levicu i desnicu u politici je lažna. Toga često ni sami najiskreniji levičari nisu svesni. Sfera politike je sfera iluzije i sene. Sfera istinske levice je sfera istine i slobode (opet , šta god sve to značilo).
Ovde je mudrost. Glavna razika u savremenom društvu nije između bogatih i siromašnih, već između proizviđača (tržišno potvrđene vrednosti) i predatora/parazita. Postoje bogati proizvođači (tehnolozi, inženjeri, naučnici itd.) i siromašni proizvođači (šljakeri na građevini, poljoprivrednici, specijlizovane zanatlije, pekari itd.).S druge strane, tu su i bogato paraziti (plutokratija, političari, “levičari” uhlebljeni po raznim državnim ustanovma, brokeri, viša državna birokratija itd.) i siromašni paraziti (većina današnje romske populacije, secikese, sitni lopovi, pljačkaši, prostitutke-kamenjarke i sličan lumpen-pro). To je i sam Marks priznao u “18. brimeru Luja Bonaparte” iz 1852. Kasnije je to, nažalost, umesto da dodatno razradi, zanemario. Najveći problem sadašnjice je u tome što su paraziti usled manipulisanja novcem (kroz privatno bankarstvo i poreze) postali najbogatiji ili ako su siromašniji, onda preko državne socijalne pomoći žive na grbači proizvođača, a većina proizvođača (sem tehnološki najobrazovanijih) je siromašna. Treba žižu analize prebaciti na današnji novac (koji nije monolitan kakvim se tebi i većini sličnih mislilaca čini).Takođe”kvaka” nije u tome da se vrši preraspodela resursa (jer je to jedan vid parazitiranja), već da se obezbedi takav institucionalni sistem u kome bi proizvođači bili najbogatiji ljudi. To bi ljude, zbog invidioznog poređenja/”invidious comparision” (Veblenov izraz – opet preporuka – čitaj Veblena) teralo da stalno proizvode novu tržišno potvrđenu upotrebnu vrednost ako hoće da se obogate. Rezultat bi bio blagostanje za one koji bi hteli da rade, naglašvam, proizvodne (i tražene uslužne) delatnosti. To je pravi izlaz, a ne mahom promašeni i izanđali socijalizam i kvazi-levica koja u životu nije ni šibicu proizvela a našla se da “preuređuje” društvo.
Mercury, hvala na komentaru. Priznajem, nisam načitani filozof pa ne poznajem djela navedenih autora. Favoriziranje proizvođača je upitno kao metoda. Naime, produktivnost je došla do te sfere da od nekadašnjih 90% seljaka danas trebamo 1%. Prije je 10% radilo nešto drugo ili parazitiziralo. Danas je to 99%. Kako u tih 99% koji nemaju veze sa proizvodnjom hrane definirati proizvođače i njihov udjel? To je poprilično zeznuto. Primjer iz bivše SFRJ kaže da su krajevi sa industrijskom preradom napredovali, a rudarski krajevi zaostajali. To se zove preraspodjela bogatstva. Vi tvrdite da treba favorizirati proizvođače. Koje? Rudare ili metalsku industriju, seljake ili prerađivačku industriju, To se čini kao pucanj u prazno sa ciljem da se problem odmakne od prisvajača bogatstva (bili oni financijaši ili klasični kapitalisti) na poziciju u društvu nevezanu sa klasu. To mi je razumljivo ako su u pitanju iskonski kapitalisti, zemljoposjednici. Oni ne žele da imaju konkurenciju te prokazuju ine druge. To je kao priča o eliminaciji jednih, kao da se time problem rješava. Slična je to teza kao šovinistički ispadi prema drugim nacijama. Traži se neprijatelj tamo gdje ga nema, a sve da bi se dobilo na vremenu. Problem raspodjele bogatstva koje nastaje produktivnim radom ne možemo riješiti trivijalnim rješenjem da samo proizvođače nagradimo. Također problem o kojem vi govorite je da u socijalizmu nema tolikog rasta standarda. Ako nešto dobro funkcionira, pitanje je koliko nam treba tehnološki razvoj? To je pitanje izbora. Jer svaki skok u produktivnosti vodi u dva moguća smjera: Povećanje proizvodnje i potrošnje ili povećanje dokolice (smanjenje radnog vijeka i vremena). O tome uopće ne pričamo. O tome sam nešto govorio u ovom tekstu: https://xreforma.wordpress.com/2013/03/26/kapitalizam-socijalizam-ili-nesto-trece/. Povećanje dokolice vodi u smanjenje konkurentnosti i potpuno je kontra tržišnih principa. Po tome ispada da kapitalističko tržišno takmičenje na globalnom tržištu ne može voditi u lagodniji (bolji) život. Taj privid imaju samo zemlje koje imaju niske nadnice.I to sada imamo. Imate li objašnjenje za to ili vam je to sasvim o.k.? A što kada se plaće izjednače? Tada će odlučivati zemljopisne pogodnosti. Prema tome, kako ćemo nagrađivati proizvođače na globalnom tržištu? Čini se da to nije baš tako jednostavna stvar i da je uvijek lakše formirati zajednicu sa ograničenim tržištem i živjeti u mogućnostima kojima se može, pazeći da se raspodjela bogatstva učini što pravednije unutar zajednice.
OK. cenim iskrenost i otvorenost. Ne mogu reći za sebe da nisam načitan ali takođe nisam ni ja neko ko se naročito specijalizovao za materiju o kojoj se vodi rasprava (bar ne još). Ja sam samo radoznali student koji voli neobične ideje i knjige o političkoj ekonomiji (posebno kada je u pitanju monetarna politika).
Na stranu sve to, da odgovorim na tvoja pitanja i zapažanja.
“Priznajem, nisam načitani filozof pa ne poznajem djela navedenih autora.” – Nažalost, šačica je ovdašnjih filozofa i stručnjaka koji poznaju dela velikana poput T.B.Veblena, J.V.Mačajskog, fon Mizesa (iako je dotični bio plaćena kapitalistička pudlica – fenomenalan je u nekim svojim zapažanjima) i slične njima.
“Favoriziranje proizvođača je upitno kao metoda.” – Zavisi kakav tip favorizovanja ti je na umu. Po mom skromnom mišljenju, bilo kakvo arbitrarno (proizvoljno) davanje prednosti bilo kome nije pošteno. Pogotovo ne prednosti u sadašnjem novcu. Ima argumenata kod ovih neofašističkih Neoliberala koji su itekako valjani. Problem je samo u tome što su isti uklopljeni u celinu njihove naopake hohštaplerke ideologije pa ih tzv. levičari olako odbacuju. I obrnuto, ima delova učenja kod Marksista koje niko normlan ne uzima za ozbiljno ali su uklopljena u celinu leve ideologije i smatraju se mainstream-om.
Pre svega, ja nisam levičar, ja sam neoinsitucionalista. “Institucije su sve ono što utiče na ljudsko delovanje i ponašanje” (March and Olsen, 1989). Kada kažem da treba favorizovati proizvođače, to znači da bi trebalo izgradti sistem institucija koje njima idu u korist. To znači da, kada to bude uspostavljeno, država nema šta da traži u sferi proizvodnje i da bilo koga favorizuje. Ono što napraviš, ili uslužiš nekoga – to ti je izvor prihoda. Problem današnjice je u tome što krupni kapitalisti koriste državu za stvaranje monopola i/ili oligopola na globlnom nivou(ostvarujući tzv. ekstra profit. Običan profit koji nastaje ravnopravnim trž. takmičenjem je OK). To rade preko moći novca (kapital je suvišan izraz sem ko ga shvatimo kao kumulativni efekat novca). Novac/kapital definišem kao svako sredstvo koje služi prilikom posredovanja promene jednog oblika vrednosti u drugi (Arthur Pigou, 1922). Npr. kapital naučnika su njegova znanja jer ona posreduju prilikom pretvaranja sirovina ili poluproizvoda u gotove proizvode i naučna dostignuća. Kapital prostitutke su njene genitalije jer služe kao posrednik između nečijeg rad (oličenog novcem) i dobra koje ona kupuje tim novcem (npr. Simmel, 2007.). Ima još milion primera, da ne nabrajam sad, ovi najupečatliviji objašnjavaju stvar solidno. Treba reformisati instituciju novca. Ja znam i kako. Korupcija bi bila nemoguća i profitirao bi samo onaj koji proizvodi. Ne bi bilo krađa. Robnonovčano posredovanje bi se odvijalo nesmetano. Ali o tome podrobnije za nekoliko godina kad (i ako) objavim knjigu o tome.
Tih 99% ljudi (ili njihovu decu) treba školovati ili prekvalifikovati za ona zanimanja koja se traže na tržištu. Ljudi vole da lažu sami sebe – i na kraju završe sa bezvrednim diplomama u džepu žaleći se da nema zaposlenja bez stranačke ili rodbinske veze. Naravno da nema – sa tom diplomom možeš da se zaposliš samo u predatorskim (državni budžet, policija ili privatno bankarstvo) zanimanjima. Treba podsticati ličnu inicijativu kod pojedinaca. Kad imaš pet korisnih zanata u džepu, briga te za državnu “pravednu” raspodelu prihoda. Gledaš samo da te neko ne opelješi bilo otimanjem (privatni otimači), bilo inflacijom (državni otimači). Preraspodela je predatorsko gledište koje usvajaju i mali ljudi zbog nadmoći dokoličarske klase (tzv. kapitalista). Onaj ko proizvodi upotrebna dobra – ne mari za preraspodele. Onaj ko ništa ne proizvodi – gleda kako da ukrade ili izmoli za sebe. O tome su (između mnogobrojnog ostalog) pisali Veblen i Mačajski pre više od sto godina.
Što se tiče privrede SFRJ ona je bila mnogo bolja od privreda državica-protektorata koje su iz nje nastale ne zato što je bila mnogo dobro uređena i profitabilna, već zato što današnje privredice su prava (smišljena) katastrofa.
“Kako u tih 99% koji nemaju veze sa proizvodnjom hrane definirati proizvođače i njihov udjel? To je poprilično zeznuto.” – I jeste zeznuto. Previše je to informacija. No može biti rešeno na dva načina:
1. Slobodnim tržištem i opštom privatizacijom (ali bez snage novca i njegove odlike koju sam ja spoznao);
2. Opštom kibernetizacijom privrede gde bi kompjuter određivao plate radnika kao i odnos ponude i potražnje (Pokušali Kitov, Keldiš i Gluškov u SSSR-u (projekat OGAS) i Aljende, Bir, Flores i Espeho u Čileu (projekat Cybercyn) ali su svi oni blagovremeno (u prvom slučaju administrativno-politički, u drugom slučaju u krvi) sprečeni u konačnom koraku ka komunizmu); OT: Kad je Bobi Kenedi video te projekte samo je izustio: “Gospode Bože…Ako ovo sprovedu u delo, do 1970 SAD-a neće biti.”
Dakle, nema nikakvih nagrađivanja bilo koga. Ne možeš da koristiš laptop ili smatphone koji je neko sklopio i proizveo a da zauzvrat nemaš nikakvu korisnu veštinu ili egzoterično znanje (Veblenov izraz) čiju bi vrednost zamenio vrednošću tih proizvoda. Kada bi istinsko slobodno tržište (bez vladavine sadašnjeg tipa novca) zaista zavladalo svetom, isprva bi bilo teško neproizvodnim pojedincima ali bi kasnije sve došlo u skad.
Ljudi (pootovo muškarci) su rođeni sa željom i ljubavlju da manipulišu materijom na koristan način (kako to Veblen naziva “the instict of craftmanship”), nagonom za saznavanjem zaludnih zanimljivosti (“the instict of the idle curiosity”), ali vaspitanjem i ustaljenim društveno-predatorskim vrednostima do svog odrastanja potpuno promene ponašanje. Koliko puta u detinjstvu si hteo da se igraš očevim čekićem ili hemijsko olovkom? Koliko puta si u znatiželji rastavio novu igračku? Sada ti se takav tip aktivnost čini nedostojnim vršenja. Ljudi zato ne bi da proizvode, ali bi svojski da troše. I pri tome posebno obraćaju pažnju da troše što skuplje stvari kroz upadljivu potrošnju (“the conspicious consumption”). Antologijski je Veblenov primer sa aluminijumskm i srebrnom kašičicom kojom dokazuje da naša predstava lepte predmeta direktno zavisi od cene tog istog predmeta.
Još jednom preporuka – ako imaš vremena i volje, pročitaj (i shvati) barem Veblenovu “Teoriju dokoličarske klase” jer je to istinski sistematizovana i originalna teorija ljudskog ponašanja odakle i sam možeš zaključiti kako promeniti društvo da svima bude bolje. Marks je, iako je predvideo i otkrio mnogo toga, ipak promašio dosta toga.
P.S. Na brzaka sam ovo napisao jer nemam dovoljno vremena. Neki drugi put ću stići da pročitam tvoj post o trećem putu između soc. i kapitalizma (mada mi se već iz naslova čini da je u pitanju lažna dihotomija, kako god, videću).
Pozdrav
G. Mercury, hvala na komentaru. Možda bi bilo dobro da taj vaš kibernetički model složite na primjeru nekoliko subjekata. U XLS tablici ( https://sites.google.com/site/financijskisustav/Simulacijafinancijskogsustava.xls ) sam probao simulirati samo 5 subjekata sa bankom i državom te vidjeti kako da povećam BDP i kako se prelijeva keš kapital. Prvo što se može vidjeti da sustav u biti nema ravnotežu. Čim povećavate BDP on mora da se razvija u neku stranu. Ne možete praktično sinkrono dizati produktivnost u svim granama. Baš bih volio vidjeti tu vašu simulaciju i kako bi vi određivali cijene i kuda bi otišao profit.
Privatizacija? Nije problem u privatnosti vlasništva nego u udjelu. Ako postoji mogućnost koncentracije vlasništva bez granica, tada valjda znate kako završava priča. Gubi se kompetetivnost tržišta (zanemariv utjecaj pojedinog ) i slobodno tržište više ne radi. Čak i kada se radi o tržištu jedne države.
Vidite, nisam našao niti jednog zagriženog kapitalistu koji bi htio da uvede kapitalističke odnose u svoju obitelj. To ja zovem dvoličnošću. Predlažeš društvu ono što ni u ludilu ne želiš u svojoj obitelj. A vidjeti ćete da lijevi dio dijagrama može funkcionirati u obitelji, ali ne može desni. Zbog toga su svi za komunu (izam) u obitelji. :-). Jer familiju ne možeš nekažnjeno preveslati, ali možeš društvo.
Biće da smo, što se kaže, izgubljeni u prevodu. Nisam ja smislio nikakav kibernetski model. To su smislili samostalno i odvojeno Staford Bir u Engleskoj i prvo Anatolij Kitov a zatim i Viktor Gluškov u bivšem SSSR-u. Ja sam uočio i smislio nešto sasvim drugo (jedinstvenu i temeljnu reformu novca/kapitala).
“Prvo što se može vidjeti da sustav u biti nema ravnotežu. Čim povećavate BDP on mora da se razvija u neku stranu. Ne možete praktično sinkrono dizati produktivnost u svim granama. Baš bih volio vidjeti tu vašu simulaciju i kako bi vi određivali cijene i kuda bi otišao profit.” – Pomenuti rad u Excelu si, sasvim sam siguran, potegnuo kao nejasan argument kojim bi me impresionirao. Ne umem da razumem ono što je tamo napisano, a i odakle bih znao? Ali sam sasvim siguran da bez valjano razrađenih analitičkih kategorija nema dobrih ekonoskih simulacija. Šta je to “razvijanje BDP-a ka nekoj strani”? Zašto uopšte treba upravljati BDP-om? Produktivnost u svim granama privrede je moguće podignuti postizanjem savršene informisanosti privrednih subjekata kroz inf. povezivanje. Sem toga nije sama poenta u pukom povećanju produktivnosti proizvda, već u povećanju produtivnosti tržišno traženih proizvoda. Ako neko preduzeće propada u uslovima savršenog i slobodnog tržišta, to je dobra stvar jer više nema potražnje za tim poizvodom. Dakle, novac i tržite imaju prvenstveno signalnu funkciju. Danas preduzeća propadaju zbog ustaljenih monopola potpomognutih onime što je ostalo od države (šačica korumpiranih političara i njihova kamarila) i usled lopovskih privatizacija. Kada bi se uveo moj tip novčanog sistema (otkriću ti i njegovo ime: bimonetarizam) korupcija, tvoje proizvoljno “određivanje cene”, burazerska ekonomija “ispod žita”, monopoli i sl. bi bili nemogući.
Što se tiče gubljenja kompetitivnosti tržišta usled opšte privatizacije ( u neoinstitucionalizmu to se zove “uvećan povraćaj na prinos”) u mom sisemu to bi bilo nemoguće, a i ako bi došlo kojim slučajem do toga, država (koju je nemoguće korumpirati) bi dato preduzeće razbila na više njih.
“…kako bi vi određivali cijene i kuda bi otišao profit.” – Tržište bi određivlo cene a ne ja (uostalom ko sam ja da određujem cene tuđih proizvoda?!). Profit bi odlazio, zbog ogromne kompetitivnosti proizvoda, najviše u obrtni kapital i za plate naučnicima i inženjerima koji razvijaju nove, jeftinije i bolje proizvode.
“Vidite, nisam našao niti jednog zagriženog kapitalistu koji bi htio da uvede kapitalističke odnose u svoju obitelj. To ja zovem dvoličnošću.” – Kada su rahmetli Aristotela Onazisa pitali šta je tajna njegovog uspeha, on je lakonski odgovorio: “Moraš znati ono što niko drugi ne zna”. Isto to važi i za decu u porodici. Od malih nogu ih treba učiti onim veštinama i znanjima koje retko ko drugi hoće da usvaja. Ovde je jedno vreme usled teniskih uspeha Đokovića vladala svojevrsna “novakomanija”. Roditelji su smlaćivali silesiju para na kupovinu reketa i opreme svojim mezimcima. Bolje da su ta sredstva iskoristili za plaćanje privatnih predavača matematike, fizike i hemije svojoj deci. Priroda je neumoljiva. Ono što važi u iskorišćavanju prirode (što privreda u suštini i jeste), ne važi u porodici. Sem toga, roditeljska bolećivost je jedan od najvećih problema sveta.
“Vidite, nisam našao niti jednog zagriženog kapitalistu koji bi htio da uvede kapitalističke odnose u svoju obitelj.” – Zato im bogatstva i traju najviše tri pokoljenja (sem ako nisu baš, ali baš krupne zverke sa vezama u raznim uticajnim tajnim društvima).
“To ja zovem dvoličnošću.” – A ja to zovem konformizmom i glupošću. I još jednom: nisam kapitalista i/ili libertijanac a još manje želim nekog da “preveslam”.
G. Mercury, nemam nikakvu želju da vas impresioniram. Samo vam govorim da smišljanje praktičnog primjera gdje ćete populaciju reducirati na mali broj subjekata može pokazati da li model radi. Ako ne radi na nekoliko subjekata, neće raditi ni na multipliciranom broju. Zbog toga svaka priča staje upravo na rudimentalnoj simulaciji koja obično pokazuje da teorija ne drži vodu.
Volio bih kada bi pokušali svoje ideje dokazati računskom simulacijom u najboljim uslovima koje smislite. Što mislite zašto nema računskih simulacija? Zašto ih država ne bi naručila, a ekonomisti složili? Sve su to neke procjene trendova. Imaju dovoljno statističkih podataka da to učine. Problem je vidite što računska simulacija pokazuje istinu o financijskom sustavu. Ako priznate da imate računsku simulaciju, automatski vas mogu pitati za njen ishod. A ako se ishod pokaže točnim, tada svatko može biti premijer u državi, ali i nema isprike da se nije znalo.
———-
Simulacija u XLS tablici je totalno pojednostavljena, ali može pokazati puno zanimljivih stvari koje čovjek može zamišljati u glavi, ali ne može biti siguran u rezultat. Teoretski, sve možete izsimulirati, samo će vam trebati jako velika tablica. A na simulaciji padaju svi teoretičari lakog uspjeha. Prvo što kažu je da nema uspjeha za sve !!! A kad im kažem da naprave maksimalno povoljno za sve, tada ispada da tržišni principi ne mogu vrijediti. To je u simulaciji. A što je tek u realnom životu. Forsiramo ono što čak u simulaciji teško donosi bolji život svima.
Uzmimo primjer samo dva čovjeka. Kako će dva čovjeka postići optimum u trgovanju? Pa svima je jasno, ako imaju trgovinu u balansu. A sad pogledajte što je čini današnji cilj trgovanja uspješnim? Čini ga novčani suficit ili profit (štednja). A štednja i profit kasnije vodi u koncentraciju bogatsva. To nikako ne može konvergirati u bolje društvo. To vrijedi čak i kad novac nije dug. Već na dva subjekta se vidi da opetovani debalansirani skor vodi dugoročno u problem.
———
Zbog toga sam i napisao da postoje tri sloja problema:
https://xreforma.wordpress.com/2013/10/04/tri-sloja-financijskih-problema-u-drustvu/
1. Postojanje novca kao duga (monetarni balans u lokalnoj valuti)
2. Raspodjela plodova rada (unutrašnji balans)
3. Balans trgovine sa inozemstvom (vanjski balans)
Bilo koje rješenje koje smišljate mora riješiti ova tri problema. Ako ne rješava, onda nemate rješenje koje će raditi. Nedavno je objavljen snimak emisije gdje je objašnjenja ekonomija i pljačka SFRJ i Srbije ( http://www.youtube.com/watch?v=xuAAlFnbNpE#t=1475 ). Video je zanimljiv. U početku profesor Branko Dragas objašnjava postojanje novca kao duga. Kasnije govori da je omjer plaća u Americi povećan. A tokom emisije opisuje kako su političari zamislili da vrate kredite – dizanjem poreza (a ne postizanjem suficita sa inozemstvom iz kojeg se krediti zbilja mogu vratiti). Strani kredit stvara disbalans koji se mora kompenzirati. Unutrašnji disbalans stvara prelijevanje i koncentraciju kapitala te nepotrebno potplaćen rad. A bez monetarnog balansa firme idu u nepotrebni bankrot. Uvijek se mora pronaći najslabija karika koja ide u stečaj i tome nema kraja. Propasti će svaka djelatnost osim one koja ima mogućnost da dizanjem cijena (ili produktivnosti) riješi opstanak. Vjerujem da ovo možete vidjeti u sadašnjoj praksi.
Primio sam k znanju ove tvoje sugestije. Ovu moju teoriju sam i zamišljao kao simulaciju na malom broju subjekata. To se kraće zove situacija ceteris paribus. Međutim, ova tvoja ideja sa uvođenjem brojčanih vrednosti deluje kao jako zanimljiva i razumna. Čim budem imao malo više vremena, detljano ću proučiti onu tvoju xls tabelu i napred navedene tekstove.
Proveriću i da li moja teorija rešava privredne probleme po ona tvoja tri parametra.
Moja sadašnja razmišljanja i težnje:
“Uzmimo primjer samo dva čovjeka. Kako će dva čovjeka postići optimum u trgovanju? Pa svima je jasno, ako imaju trgovinu u balansu.” – Ukoliko se jedan čovek zadužuje kod drugoga, u uslovima savršenog slobodnog tržišta i ravnopravnih uslova konkurentnosti, to je signal dužniku da mora promeniti svoje dotadašnje proizvodno/uslužno ponašanje prema poveriocu kako bi vrednost trgovinske ravnoteže vratio u normalu. Nema ničeg lošeg u trgovinskom disbalansu na ovom primeru. Privredni subjekt ne sme da bude neprilagodljiv na uslove tržišta i treba da propadne ukoliko ne zadovoljava taj uslov (nije profitabilan). Radnike tog preduzeća ne treba držati na državno finansiranoj (sporan izraz, jer država otima pomoću inflacije i poreza uptrebnu vrednost od proizvođača) pseudo socijalnoj pomoći, već ih treba prekvalifikovati za ono što je isplativo (društveno traženo). Pošto je u razmeni samo dvoje učesnika (ceteris paribus), društveno priznata vrednost tog bogatstva (tu je i pitanje šta podrazumevaš pod bogatstvom: na Piguovljev način definisan novac/kapital, društveni odnos ili nešto treće?) je suma-nulta (zero-sum), tj. ona vrši funkciju signalnog posrednika među privrednim subjektima. Moj zaključak: ne treba na silu (pogotovo ne državnom/političkom intervencijom) održavati trg. balans (sem u slučaju vremenski ograničenog protekcionizma) već treba obezbediti stabilno privredno okruženje (bez korupcije, monopola i otimanja, pre svega) i dozvoliti da tržište (čitaj: ljudske potrebe), potpomognuto novim informacionim tehnologijama (zašto da ne?) natera privredne subjekte na promene u struktri i kvalitetu proizvoda i usluga. U današnjici, zbog moći novca (najčešće oličenoj u vojnoj hegemoniji SAD i raznim tajnim društvima, stranim agenturama i dilovima koji premrežavaju većinu “demokratkog” sveta) prepuštanje “slobodnom tržištu” (krilatica koja je, u suštini tačna: “kupac je uvek u pravu”) ustvari znači, kao što je i Marks predvideo, prilagođavanje proizvodnih snaga potrebama najimućnijih. No, po mom vrednosnom sistemu, nije problem u tome što imućan može da kupi, nego način na koji on dolazi do svog bogatstva (kroz nezakonite poslove, traženje renti (tzv. rent-seeking), šemu “ja tebi, ti meni” (tzv. log-rolling), monopole, izazivanje ratova i sl.). Drugim rečima, nije u redu da lopovi imaju najviše, već oni koji su najviše zadužili društvo (evo, i semantika se slaže sa mnom:)). Treba uspostaviti sistem institucija koji to i omogućava. Sledstvno, nisam opredeljen za egalitarzam po svaku cenu, a pogotovo ne ako zbog toga moraju da ispaštaju najmarljiviji/najinovativniji (kojih bi vremenom bilo sve manje, jer se, jelte, ne isplati), a gotovani (kojih bi vremenom bilo sve više) da profitiraju na ideološkoj postavci.
“A sad pogledajte što je čini današnji cilj trgovanja uspješnim? Čini ga novčani suficit ili profit (štednja). A štednja i profit kasnije vodi u koncentraciju bogatsva. To nikako ne može konvergirati u bolje društvo.” – U ovom ceteris paribus primeru ne vidim nikakav problem. Možda zvuči naivno, ali čini mi se da pomalo zanemaruješ nužnost prilagođavanja privrednih subjekata potrebama onih privrednih aktera koji su spremni da plate za određene proizvode i usluge. Ponoviću, nečije bogatstvo nije problem po privredu dok god postoji (naglašavam) poštena tržišna utakmica.
Na kraju, uzmi sa rezervom sve ovo što sam ti napisao zato što nisam detaljnije proučio tvoje argumente koje si priložio. Kad budem imao vremena, saopštću ti svoje zaključke o tvojim metodama (pogotovo kada je u pitanju simulacija, na kojoj ti, uzgred rečeno, zahvaljujem) i o njihovim prednostima/manjkavostima ako ih budem uočio.
P.S. Evo jedne fon Mizesove ideje (ustvari ideja datira iz Engleske sa preloma devetnaestog veka) a koja (o mom mišljenju) očigledno potvrđuje istinu o proizvođačima i predatorima/parazitima. Zamisli da, upravo od ovog trenutka, recimo u granicama Hrvatske, naglo prestane štampanje papirnog novca (tj. da monetarna masa postane statična). Zamisli (ovu stavku možeš i izbaciti iz misaonog opita) da tim novcem, nekako, nije moguće potplaćivati druge zarad usluga (tzv. crna aktivna korupcija), i da novčanice se ne gube i ne oštećuju. Takođe, nekim čudom nije moguće koristiti fizičku prisilu. Nekim čudom, nisu moguće krađe. Retorički-upitno uobličeno, šta misliš, na šta bi društvo ličilo, koja bi zanimanja bila najplaćenija i da li bi tad bilo društvene pravde (šta god ona za tebe značila)?
Pozdrav i svako dobro.
Još samo da dodam misaonom opitu: zamisli da nema poreza i da se novčana masa reguliše revalvacijom/devalvacijom u skladu sa potrebama privrede (ili, zašto ne, sve je moguće, onoga što ostane od privrede).
Pozdrav
G. Mercury, porezi su potrebni kada dižete socijalna prava. Možda bi bilo najbolje da pogledate predavanje MMT-a o deficitu budžeta: http://www.modernmoneynetwork.org/seminar-2-monetary-sovereignty.html
——
Što se tiče balansa trgovine u primjeru dvoje ljudi, vi ponudom i potražnjom dozvoljavate zakon jačega. Jer zašto proizvođači spuštaju cijenu kada ne mogu prodati proizvode. Spuštaju jer nisu jaki da ih održe. Ovisni su o tržištu. U primjeru dva čovjeka, ako jedan proizvodi hranu, a drugi je kovač, tada proizvođač hrane može izdržati koliko hoće jer mu usluge kovača nisu prioritetne za život. Poanta svega je da uvođenjem prava jačeg u odnose mi ne želimo bolje svojim sugrađanima. Slobodno tržiste je uvijek pravo jačeg. A vaša ideja je da se to ograniči da bi se dobila i prava za sitnije subjekte je u biti čista krparija. A krpariju podržavaju baš oni koji su bogati i moćni. Oni žele da to izgleda lijepo i transparentno, ali samo dok je njima u korist. Svagdje postoji lokalna udruga Transparency international. Hrvatska verzija T.I.H. se pokazala za čije pravo se brine. Oni ne žele dići glas protiv novca kao duga kao najveće korupcije u zajednici. Uopće ne žele odgovoriti na tu temu. Prave se gluhi. Jedno rješenje protiv korupcije (guranja privatnog interesa ispred javnog) je ukidanje privatnog interesa. To je teško shvatiti, ali svagdje gdje je u pitanju nabava, pa bila ona i javna djeluje korupcija i pogodovanje. Pogodovanje se vidi i u količinama. Samo veliki dobavljači mogu konkurirati i time slobodno tržište ide na ruku najjačima. To je prakticiranje prava jačega i mi imamo zakone koji to favoriziraju kao zakon tržišta. 🙂
U redu, neka bude tako. Sasvim je izvesno da ti imaš daleko više, pre svega, životnog iskustva a zatim i znanja iz ekonomije (ne smatram je naukom). Savet: čitaj Veblenov spis naslovljen sa “Zašto ekonomija nije nauka”. Isto tako ni politikologija nije nauka. Ni sociologija. Niti je to pravo.
Ili ako jesu, onda za pravu nauku (npr. fizika, hemija i sl.) treba smisliti neki drugi izraz. To je očigledna činjenica. Ogromna je razlika između ezoteričkih i egzoteričkih znanja.
Dalje, ne smatram se kompetentnim za raspravu sa tobom dok dooobrano ne proučim argumente i metode koje si mi preporučio. Za ukazivanje na njih, uzgred budi rečeno, sam ti prilično zahvalan. Da bih ih proučio valjano, trebaće mi bar nekoliko meseci ili čak, godina.
Za sada smatram da moj, još uvek ni izdaleka završen (i nipošto komplikovan, ali zato izuzetno elegantan) institucionalni sistem nudi najbolje, samorazumljvo rešenje.
Razmisli još jednom da li je zaista problem u privatnom interesu ili u nečem drugom sa čime je pomenuto izuzetno amalgamatično.
Ovo je moj poslednji (nadam se ne i zadnji) post ovde.
CASE STUDY
Evo jedne vesti sa sajta advance.hr (odakle sam i došao kod tebe) koja čitajući između redova, govori o stalno činjenoj nepravdi prema proizvođačima:http:
//www.advance.hr/vijesti/venezuela-vojska-po-naredbi-predsjednika-madura-upala-u-lanac-trgovina-cijene-snizene-menadzeri-uhiceni-ljudi-pohrlili-u-kupovinu/
Pazi, da je kojim slučajem Maduro tražio sniženu cenu hleba, sapuna, jogurta ili nekih drugih za život neophodnih potrepština, ne samo da bih ga razumeo, već bih ga i svesrdno podržao.
Poenta je u tome da (grubo procenjeno) je monetarno-vojna tiranija 2% bogatih neproizvodnih gotovana (kapitalista) nad preostalih 90% ljudi uz posredovanje 8% proizvođača (koji su takođe oštećeni u svemu tome sadašnjim tipom eksploatišućeg novčanog sistema) preokrenuta Bolivarskom revolucijom u političko-vojnu tiraniju 90% siromašnih gotovana (ne bi da se obrazuju za proizvodne aktivnosti, hteli bi, ako su ambiciozniji, da se, putem obrazovanja “uguraju” na državni budžet, ili očekuju socijalnu pomoć, koju ubrzo spiskaju na sitnopotrošačke gluposti). Pokojni Vilijam Riker (napominjem, takođe podla kapitalistička pudlica) je to nazivao “praznim prostorom demokratije”. I bio je u pravu. U pravu je bio barem što se toga tiče.
Naime, način viđenja stvarnosti zavisi umnogome od stepena usvojenog znanja o toj istoj stvarnosti. To znanje ponekad nam otvara oči, ali ponekad nam, takođe, onemogućava da uočimo očigledno.
Usvoji Veblenovu vizuru bar za trenutak, pročitaj ovu vest (u moru sličnih koje pokazuju akcije tzv. “levičara”) i uvidećeš da je ova takozvana “levičarska” ideologija tek nešto manje bljutava od “liberalno-desne” ideologije kapitalista (manje je bljutava jer je od koristi daleko većem broju ljudi, ali njen sutinski (ne)kvalitet je istorodan). Npr. zašto Maduro ne ulaže skoro sav novac koji dobije od nafte u razvoj obrazovanja i promovisanje mladih naučno-proizvodnih talenata (Venecuela je prebogata resursima), nego troši isti na luksuzne tričarije za gotovansko stanovništvo time što veštački (golom silom) snižava cenu luksuznih tričarija (novac koji bi, da nema kapitalista niti gotovanske mase, i da je pravde, otišao onima koji su najzaslužniji za njegovo stvaranje tj. proizvođačima). To bi, ujedno bio signal i ostalima da se jedino isplati proizvoditi, i to kvalitetno, i opšti životni standard bi rastao najvećom mogućom brzinom.
Sasvim sam siguran da bi se Marks, da je danas živ, potpuno složio sa mnom.
Sve nerazumevanje Marksa u današnjici proizilazi iz činjenice da u njegovo vreme stratifikacija društva nije bila tako složena. Struktura proizvodnih snaga je bila nerazvijenija, pa je većina stanovništva pripadala proizvođačima. Marks je, poput mene sada, želeo pravdu za njih. Evo približnog prikaza: http://www.youtube.com/watch?v=Ymt72RgM9e4
Citat:
“(…) Ova pljačka naroda mora prestati”, istaknuo je Maduro (…)” – Očit primer tipičnog populističkog ulagivanja slaboproizvodnoj/nepriozvodnoj masi. Da bi ti neko nešto ukrao, potrebno je da si ti to stvorio, da je to zaista tvoje. Kad se kapitalisti žale na visoke poreze, njih ustvari muči to što su, pod pretnjom gole sile morali da masama daju deo ekstraprofita (koji je, kao što ranije napomenuh zbog monopolisanja/oligopolisanja, loš po proizvođače – ne daje im da se razmašu i guši talente gašenjem kvalitetnog proizvođačkog (kako Veblen kaže – egzoterično znanje) obrazovanja). Dakle, proizvođači su na gubitku kako god da se okrene.
Uzgred, paradigmatska podela na proizvođače/parazite u društvu nije nepromenjljiva. Ljudi mogu biti jedno ili drugo u zavisnosti od tipa institucionalnog sistema. Dakle, to nisu, što bi Veber rekao, idealni tipovi.
(—) “Carlos Rangel (37), ističe: “Inflacija nas ubija. Ne znam je li ovo pravi način, ali nešto se moralo učiniti. Mislim da Maduro ima pravo, treba ih prisiliti da prodaju po fer cijenama”. Rangel je došao pred trgovinu s rodbinom, planiraju si kupiti televizor i klima uređaj. Prije otvaranja trgovine, vojnici su stajali ispred ulaza.” – Uz pomoć moći novca (inflacijom) kapitalisti (u ovom slučaju – mada ne mora da bude norma) zezaju narod, a veštačkim sniženjem cena kroz upotrebu gole sile (u ovom slučaju) narod zeza lokalne kapitaliste-kompradore.
Koga briga za onoga ko je sve to proizveo. Ko još mari za onoga ko je stvorio taj monitor u koji gledaš, tu odeću koju nosiš, tu stolicu na kojoj sediš… To je ionako izuzetno mali, (često čak i inostrani) procenat stanovništva.
Uostalom, zašto su TV i klima-uređaj društvena norma i neophodnost (opet preporuka: čitaj Veblenovu “Teoriju dokoličarske klase”)?
U grani matematike poznatoj kao teorija igara to je objašnjivo tzv. “zatvorenikovom dilemom” ( u orginalu glasi “the prisioner*s dillema”).
Kojim to znanjem ili umenjem je gosn. Rangel zaslužio klima-uređaj (ni ja ga nemam a mogao bih da ga sebi priuštim)?
Sve je to do mentaliteta. Čovek koji, što bi ti rekao, ispravno razmišlja: http://boldanddetermined.com/2013/10/21/the-minimalists-guide-to-getting-rich-part-1/
Stvari nikada nisu crno-bele.
Socijalna pravda je (ipak) sporan pojam.
Misli o tome.
Pozdrav
Madurov potez je logičan. Možete ga shvatiti, ako pročitate moje tekstove u knjizi: http://www.scribd.com/doc/89402033/Financijski-Sustav-i-Novac. Poanta nije samo u hrani, nego i u otimanju viška novca koji preostaje za ostalu potrošnju. Podizanjem cijene u nebo se u biti ruši standard života stanovnika. Istina o kojoj se tu ne priča je da kupnja uvozne robe pogoršava platnu bilancu države. Međutim, novac se ionako troši, ali se dobiva puno manje. Prema tome, odluka je logična i opravdana. Što se tiče profita proizvođača, opet se vraćamo na to koji su to proizvođači i kako će oni dijeliti profit. Prepuštanje tržištu je prepuštanje zakon jačeg. Na kraju se treba zapitati, ako bi država emitirala novac za profit u državi (vanjskotrgovinska platna bilanca je na nuli) zašto ta država nema pravo da se brije o ravnomjernosti raspodjele profita? To je 2. najvažniji financijski problem u državi. Ne možete ravnomjernost raspodjele riješiti zakonom jačega (slobodnim tržištem). Mislim da se vi zaplićete u teze slobodnog poduzetništva koje su u biti buržoaske ideje, a ne radničke. Mudar čovjek se mora zapitati: Ako sam radnik, zašto se zalažem za boljitak buržoazije (kapitalista). Samo ako vam je podvaljena dogmatska ideologija. I zbog toga sam vam rekao da morate sve provjeriti na primjerima. Primjeri će vam pokazati da prema zakonu jačega nema boljeg života za sve, nego samo za malu manjinu. Uspjeh najniže klase u društvu se bazira na zaduživanju, ali se on na kraju ne postiže jer bogata manjina radi još veći odmak u bogatstvu. Socijalne razlike se ne smanjuju, nego povećavaju.
Vaše riječi o uspjehu lijepo zvuče, ali vi ne vidite da su prihodi i rashodi svih povezani. Nema uspjeha bogatih, ako ih ostali stižu u bogatstvu. Logično slijedi da dokle god bogati rade koncentraciju bogatstva, da do tada neće biti globalnog uspjeha za većinu. Srednji sloj ne može uspjeti u borbi prema pravu jačega (mogu malobrojni). Zašto nam onda inteligencija ne govori da je metoda kriva jer je postotak uspješnosti nezadovoljavajući? Primjera imamo i u pokretima i strankama koje govore da će ostvariti uspjeh kao i neke uspješne države, ali nam zaborave reći da je statistička pojavnost u biti zanemariva (par posto država u svijetu). Tko će dati glas za nacionalnu lutriju u kojoj se tek nekoliko puta u sto godina ostvari profit? Samo ljudi koji izmanipulirani i ispranih mozgova. Iz toga razloga sam i nacrtao društveni vodič. Ne postoji uspjeh grupe egoista, već samo uspjeh organiziranje rulje koja zna što može i želi postići. A tu sada lako možete umjesto nacije ubaciti nekakve Bildeberge, Trilateralne komisije, Iluminate, itd.
Povratni ping: Što nam donosi smjena na vlasti? | xreforma
Evo čoveka koji kao da mi je čitao misli. Ni ja ne bih mogao bolje to ta sročim.
Naravno, u pitanju je sajt advance.hr
Moj tip monetarnog sistema bi rešio sve navedene probleme.
Još nisam proučio tvoje argumente valjano. Jednostavno, nemam dovoljno vremena.
Ipak, još jednom savet – prouči i ti moje argumente (posebno Veblena), sagledaj pravu alternativu i tek onda sudi o tome kome je “podvaljena dogmatska ideologija”.
Još jedna preporuka – ako znaš engleski, obavezno pročitaj knjigu J. Astle-a “The Babilonian Woe”. Ima je na internetu.Pročitaj i naučni članak “A Critique of A Marxist Critique Of Thorstein Veblen” izvesnog Adila Muhameda. Mnogo toga objašnjava. A evo i komentara koji možda najbolje objašnjava sve ono što sam ti i ja govorio o Marksizmu (barem onom dogmatsko-ortodoksnom, koji ti, izgleda, zastupaš.
Komentar na temu “Usmjeravanje mržnje i poentiranje u kriznim vremenima: napad na LGBT zajednicu i zašto razumni građani, bez obzira na osobna uvjerenja, moraju reagirati odlučno i civilizacijski” D. Marjanovića glasi:
“Autor je bio prilično opširan i dotakao se mnogih tema. Moje mišljenje jest da je pogriješio već u samom naslovu – socijaldemokracija nije nesposobna, već je veleizdajnička. Ljevica u Europi ne postoji već najmanje 50 godina. Jedine ljevice koje ja priznajem su Komunistička partija Rusije, Kine, i ljevica Južne Amerike (ja se smatram ljevičarom). Uloga EU-Ropske ljevice jest da glumi kontroliranu opoziciju, da proizvodi «iluziju izbora», da proizvodi pristanak masa i daje legimitimet zločinačkom režimu. Imali ste dobar tekst o borbi globalista protiv antiglobalista strategijom «proizvodnje otpora». Upravo se o tome radi – EU-Ropski socijalisti su pokret vezan za režim, proizveden da veže protivnike uz njega – oni uvijek nude lažna rješenja, a nikada ne dodiruju meritum stvari. Socijalisti nikada ne postavljaju pitanje o samoj prirodi Eu-Ropske unije, o prirodi bankarskog sistema, o njegovom zločinačkom karakteru koji proizvodi stalno dug koji je nemoguće otplatiti, o prirodi novca. Lažni socijaldemokrati nikada ne raspravljaju o konceptu false flaga, o zločinačkom karakteru zapadnih režima koji proizvode terorizam, da bi se borili protiv tog istog terorizma, o zločinačkom rušenju New Yorških blizanaca, o financiranju Al-Qaide, o tome da je taj pokret upravljan iz Londona i Washingtona, o tome da zapravo terorizam ni ne postoji. Oni nam ne govore o tome da je moderni kmet zarobljenik simulirane stvarnosti koju proizvodi najđavolskiji izum u povijesti čovječanstva – pokretna slika ili televizija. Moderni kmet je zarobljenik pokretne slike, koja poništava razliku između policajca i teroriste, između laži i istine (laž i istina gube značaj, postoji samo laž koja gradi umjetnu stvarnost kako veli francuski filozof Baudrillard). Tragedija modernog kmeta je ta što on ne zna da je kmet zahvaljujući, između ostalog i lažnoj EU-Ropskoj socijaldemokraciji. Kako veli Goethe; “None are more hopelessly enslaved than those who falsely believe they are free.” –
Lažna ljevica sudjeluje u ovoj farsi od politike – nisu li lažni francuski socijalisti bili prvi koji su htjeli rušiti Siriju, braniti Al-Qaidu koja je naoružavana iz baš te Francuske i Engleske? Nisu li “glupe mase” te koje su se pobunile, koje se ovaj put nisu dale izmanipulirati? Nisu li “populisti sa interneta” ti koji su digli dreku i bili protiv?
Nisu li mađarski socijalisti bili ti koji su išli na uništenje javnog zdravstva u Mađarskoj, na uvođenje privatnih osiguranja i privatnih bolnica, po američkom modelu (to je bio glavni razlog zašto ih je «fašist» Orban pomeo 2010.)? Ne rade li to isto trenutno lažni hrvatski socijaldemokrati, uz pomoć ekonomskih ubojica (economic hitman) u vidu Svjetske banke i raznih svjetskih «stručnjaka»? Nisu li lažni njemački socijaldemokrati ti koji se zalažu za bankarsku uniju, za austerity, za demontažu socijalne države, ne govore li oni o tome da je koncept socijalne države zastario, da se treba boriti za socijalnu pravdu (a ne socijalnu državu, pravda, što je to)?
Lažni ljevičari će uvijek nuditi lažna rješenja – uvijek preraspodijela, uvijek klasna borba. Nudit će preraspodijelu, a onda će povisivati poreze i izmišljati nove. Njihova klasna borba se svodi na sukob teške sirotinje i gornjih 20%, ali nikada teške sirotinje i gornjih 0.1%. Oni nude bratimljenje među narodima, a to se svodi na kolonizaciju i centralizaciju. Nude sigurnost od terorizma, ali zaboravljaju reći da oni sami proizvode međunarodni terorizam. Nude manje otpise dugova, a zaboravljaju reći da su dugovi nelegitimni, da su čista izmišljotina, nastala štampanjem novca iz praznog zraka i njegovim posuđivanjem državama i građanima. Oni govore o ublažavanju kapitalizma, ali zaboravljaju reći da ne postoji kapitalizam, da je to čista izmišljotina – postoji feudalizam, sustav aristokracije sa privilegijama, koja se skriva po tajnim društvima, koristi privilegiju štampanja novca, i korištenjem dugova pljačka cijeli svijet. Oni nikada ne govore o tome da 150 najvećih svjetskih banaka i financijskih institucija posjeduje više od 60% vlasništva SVIH korporacija i firmi na zapadu (praktički 60% cijele ekonomije zapada), da je takva koncentracija postignuta čistom prevarom, izmišljenim dugovima. Lažni ljevičari ne govore o tajnim dioničarima tih banaka, o njihovoj nacionalizaciji, već govore o buržoaziji, proleterijatu, o preraspodijelama između buržoazije i proletarijata, ali zna se tko ima imunitet.
Lažni ljevičari nikada ne govore da tržišta ni ne postoje (efikasna), ako je preko 60% ekonomije u rukama manjeg broja ljudi, da novac nije kapital niti je roba, da ne postoji vremenska vrijednost novca kada se stvara iz praznog zraka, da ne postoji «rizik» koji procijenjuju kreditne agencije zato što nema rizika kada se novac štampa iz praznog zraka, da banke ne mogu propasti ako štampaju novac iz praznog zraka i sve sanacije i propadanja banaka su umjetno postignuta (ekonomskom diverzijom i/ili zakonskim pravilima i zakonima), da nema tržišta kapitala, da su krize umjetno izazvane povlačenjem likvidnosti i da ova kriza, baš kao i ona iz 1929., jest UMJETNO napravljena (kao i sve ostale krize u zadnjih 100 godina), da ne postoje boom-bust ciklusi već boom-bust prevara(Kina nije imala recesiju od 1978., znači 35 godina, Japan nije imao recesiju od 1945-1990, a na zapadu recesije svakih 6 godina u prosjeku), da ne postoji sloboda medija na lažnom tržištu (5 velikih korporacija posjeduje sve medije u Americi), da ne postoji «slobodna» trgovina kada ste prisiljeni trgovati pomoću tuđih papirića, da ne postoje takozvani investitori koji dolaze sa «kapitalom», jer novac nije kapital, jer takozvani investitori nemaju novca i jer su oni samo fasade međunarodnim štampačima novca, da su tzv. investitori u većini slučajeva prevaranti i kriminalci koji su vezani sa bankama i novačeni iz masonskih i rotary klubova. Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoje ekonomski stručnjaci, da su to sve petokolonaši i budalaši obučeni u odijela, da ekonomija nije znanost, da nije slučajno da se ispiti na ekonomiji prodaju, jer zadaća takvih stručnjaka jest baš to – izgraditi svijet gdje je sve na prodaju, da ne postoje stranke u takozvanoj demokraciji, da postoji samo jedna stranka – savez međunarodnih lopova (kao u Jugoslaviji Savez Komunista), masonska lopovska internacionala.
Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoji natjecanje u lažnom kapitalizmu, da se natječe samo sirotinja kako da postane još veća sirotinja, da svaka ekonomska aktivnost stvara dug, da dug koji netko vrati banci stvara još veći dug nekome drugome, da što više ljudi rade, brže raste dug. Lažni ljevičari govore o popravljanju EU-Ropske unije, ali zaboravljaju reći da je to od početka bio prevarantski projekt, da je ideja ujedinjenja cijelog zapada, da je ideja progutati cijeli svijet, da se EU-Ropska zločinačka unija ne može popraviti. Oni nikada ne govore o tome da i sami sjede po masonskim i rotary klubovima. Oni nikada ne govore da je moderni čovjek rob dugova danas. Umjesto toga, kada netko progovori, oni govore o Hitleru, o populizmu, o maršu fašista itd. Ali zaboravljaju reći da su ovakve ideje postojale i prije Hitlera, u cijelom 19. stoljeću se vodila rasprava o bankama i konceptu novca (još od Benjamina Franklina iz 18. stoljeća), da nije Hitler taj koji je to izmislio, već je samo preuzeo ideje iz tradicije njemačke ekonomske misli (George Knapp i nomizam iz početka 20. stoljeća, a praksa primarne emisije i nekreditnog novca iz Prusije za vrijeme Karla Marxa). Lažni ljevičari vam zaboravljaju reći da je cijela Oktobarska revolucija financirana sa zapada, da su je iste ove banke financirale (pogledajte knjigu Wallstreet and Bolsevik revolution), da su isti bankari financirali i doveli Hitlera na vlast u Njemačkoj, da je Karl Marx u Kapitalu ključnom pojmu novca i banaka posvetio 4-5 rečenica, da je u svojim ostalim radovima (poglavlja o novcu) Karl Marx bio najveći protivnik nekreditnog novca (bonovi za rad, termin koji on koristi), da su njegovi radovi o tome namjerno teško čitljivi, nejasni, prepuni sofizama, da brani banke i frakcijsko bankarstvo itd. Lažni ljevičari vam nikada neće reći da su oni ključna snaga koja je održala ovaj takozvani kapitalizam, da se on trebao raspasti početkom 20. stoljeća, da su oni svojim radom i namjernim pogreškama i pogrešnim prikazivanjem problema zapravo održavali čudovište, i da su oni zapravo najveći kontrarevolucionari i izdajice radnika.
Da li treba uopće raspravljati zašto «socijaldemokracija» propada u Europi? Kratko i jasno – takozvana socijaldemokracija propada zato što se masama povečala svijest, i to uglavnom zbog interneta. Mediji su izgubili monopol, internet je uveo dvosmjernu komunikaciju, izdavaštvo je eksplodiralo. Više nije moguće provoditi tihu cenzuru knjiga u doba elektronske knjige (uglavnom kroz korporativne izdavače koji biraju što će biti štampano), mnoge knjige su izašle koje objašnjavaju pravu prirodu eksploatacije (Web of Debt Ellen Brown, Currency war kineskog ekonomiste itd), alternativnu povijest, i pravu povijest kontrarevolucionarne ljevice. Došli su alternativni mediji, youtube aktivisti, građani-novinari, internet forumi i blogovi. Svatko tko provede 5 sati proučavanja false flag rušenja blizanaca na youtubeu i internetu će se zgroziti i više nikada neće vjerovati ni mainstream medijima ni takozvanoj ljevici. Gluposti više ne prolaze u medijima, ako imate forume i dvosmjernu komunikaciju – napokon se čuje glas naroda, a izgovorena laž gubi snagu. Od ove kontrarevolucionarne EU-Ropske ljevice neće ostati ništa, riješit ćemo se i njih i EU-ropske unije i ove hrpe govana i ludosti koju zovemo kapitalizam. Neće ovaj put biti više ni ratova ni fašizma, čime nas plaše, gotovo je sa tim glupostima. Sve smo to imali do sada zbog medija i lažnih ljevičara i desničara. Riješit ćemo se i jednih i drugih.”
Šta još dodati na ovo? Sve navedene knjige sam pročitao i došao do istih zaključaka. Ali ubedljivo su mi najjači ljudi poput tebe koji tvrde da su teorije zavere u najboljem slučaju glupost koja se bavi tačnim činjenicama. I da je ortodoksno marksistička teorija najbolja za objašnjenje svega. NIje tačno. Alternativu treba potražiti upravo kroz kritiku Marksizma. I Marks je činio teorijske proboje pomoću kritike svih koji su bili pre njega. Uključujući čak i mislioce kalibra jednog G.W. F. Hegela!
Što se tiče nekakve “leve” ideologije koju zastupaš, treba da znaš da je Marks bio i protiv toga. U njegovom spisu “Nemačka ideologija” iz 1848. (ne garantujem ti za tačnu godinu) pomenuti je osudio svaki oblik ideologije jer je video da je svaka ideologija – ideologija eksploatatora.
Lik sa advance-a je maestralno svoje mudre misli (nesumnjivo proizvod i više nego britkog uma) pretočio u tekst. Alal mu vera. Nemam reči.
Do sledećeg javljanja – pozdrav.
P.S. Morao sam ovo da ti postujem jer nisam mogao da se oduprem tom iskušenju. Ljudi se, nadajmo se, bude.
I izvinjenje zbog kilometarskog posta – nije moglo kraće i jasnije.
Samo da ispravim grešku iz predposlednjeg posta.
Naime, autor teksta zaista jeste D. Marjanović ali tekst se zove “Analiza: nesposobna socijal-demokracija paralizirala je radničku klasu i dovodi do jačanja krajnje desnice diljem Europe”.
Postajem dosadan ali da ti odgovorim na kraj tvog polednjeg posta.
Nije problem u kolektivizmu, već u ustanovama koje regulišu taj kolektiv. Nemam ja ništa potiv kolektiva – dok god taj kolektiv je zasnovan na obostranoj ne-prinudi. Dakle u smislu Grinove pozitivne slobode. A moj tip novčanog sistema bi onemogućio i obesmislio bilo kakvu parazitsku grupu nalik Iluminatima. Uzgred kad već pominješ Iluminate & co., mom profanu (za koga pouzdano znam da je američki špijun) se omaklo da se Tilateralna komisija sastaje naredne jeseni u Srbiji.
Ta informacija, javlja mi se (a iskreno nadam se da grešim) najavljuje (ponovo) zanimljiva vemena na našim prostorima… Uglavnom, videćemo šta će da se sve izdogađa.
Uzgred, deda šefa Trilaterale (sadašnjeg matorog Rokfelera) je zabranio bilo kakav pristup Veblenu kada su univerzitetske ustanove u pitanju. Naime, zbog suptilne i sarkastične sprdnje sa Rokfelerovima kroz knjigu “Teorija dokoličarske klase”, Veblen je još ranije izbačen sa porodičnog univerziteta (sveučilišta) Rokfelerovih u Čikagu. Odatle su, dobro ti je poznato došli čuveni “Čikaški momci” koji nasleđuju Aljendea. Dakle, sve je itekako povezano.
Ovo je bilo objašnjenje kojim sam samo hteo da te zainteresujem za datu materiju.
Samo je svestrano obrazovan i uvek skeptičan čovek – razuman čovek.
Upamti: glup se ne postaje – glup se ostaje. Zato i ja žudno učim što više i što raznovrsnije a isto bih preporučio i tebi ako ne praktikuješ pomenuto. Raznovrsnost a ne specijaizacija jeste opši recept za intelektualno napredovanje.
Lažna socijaldemokracija je pojam koji mi je postao jasan kada sam išao pogledati što znači ljevica i desnica. Tu nema nikakve dileme. Ljevica ide ka tome da smanji socijalne razlike, a desnica da ih poveća. Socijaldemokrati prema definciji bi trebali da rade reforme u cilju postizanja socijalizma. Prema tome, ako imamo SKH u socijalizmu koji se pretvori u SDP i zatim provodi sve mjere koje povećavaju socijalne razlike, tada je jasno da je to lažna socijaldemokracija. Vaša kritika tj. dodatak na Marjanovićev tekst je odlična. Međutim, pogrešili ste kada ste mene proglasili marksistom i dogmatikom. Jedini doticaj sa Marxom je što on uviđa da postoji izrabljivana većina. Tekstovi koje pišem se obraćaju toj većini da shvati poziciju i probleme koje treba riješiti da bi se došlo do promjene njihovog stanja. Nisam imao živaca čitati Teoriju dokoličarske klase. Moje mišljenje je da novac vrijedi tek kada je zarađen produktivnm radom. Kapital koji raste kod bogatog pojedinca može biti produkt njegovog rada, ali najčešće je produkt rada drugih ljudi. Dakle radi se o preraspodjeli plodova rada. I ne znam što je tome dogma? Želimo li to spriječiti? Desnica kaže NE, a ljevica bi trebala reći DA. Kako ćemo to učiniti? Prvo se morate odrediti da li ste ljevica ili desnica. Ako ste desnica, onda vas bode u oči da je financijski sektor dominantan. I to je logično. Dok drugi rade, jedni se okoriste od toga. Međutim i ti koji rade na kraju se okrupne i postanu ti koji će otimati najveći dio produkata rada od radnika. Dakle, to je prodaja pogrešnih ciljeva. Čista buržoaska (industrijalaca) podvala velikoj većini. Zašto bi se mi borili da industrijalci pobijede financijski sektor? Da li će se tada industrijalci odreći svog kapitala i podijeliti ga sa svima? Vjerujem da neće. Neka se bore sami. Mi ostali, velika većina se trebamo boriti za svoje bolje sutra, a ne opet neke druge bogate manjine.
U redu. U potpunosti se slažem sa tvojim vrednosnim stavovima, a dobrim delom i sa tvojim društvenim rešenjima (barem onako kako sam ih ja razumeo). Na kraju krajeva, ljudi i ne moraju da se slažu ne samo po bitnim pitanjima već ne moraju uopšte da se slažu. A i zašto bi? Mnoštvo raznolikosti ideja upravo i vodi ka napretku istih prilikom sukoba idejnih stavova (odlično objasnio Dž. S. Mil u klasično-buržoaskom delu “O slobodi”). To je dobro; dobro po mom vrednosnom sistemu a i doba interneta je za takav način razmišljanja pokazalo da je to preovlađujuće tačno. Što bi rekao moj omiljeni komunista Kara-Murza: “Manipulacija je moguća samo onda kada je kanal komunikacije unilateralan”.
Vidi, i ja bih imao isto gledište po pitanju društva poput tebe da nisam imao nekolicinu prosvetljujućih trenutaka i da nisam pročitao par kvalitetnih knjiga. Sa druge strane, iako nisam do kraja proučio tvoje ideje (ustvari, tek sam na početku proučavanja) najverovatnije si potpuno u pravu prilikom dijagnostifikovanja problema nastalih nagomilavanjem nusprodukata delovanja sadašnjeg finansijskog sistema. Valjalo bi mi proučiti i ideje rahmetli S. Novakovića da bih u popunosti sagledao gde smo i šta smo u ovom svetu finansijskih mahinacija i bezočne eksploatacije. Ne bi me začudilo i to da je moja teorija u mnogo čemu komplementarna sa teorijom Novakovića ili sa tvojom teorijom (ili možda ipak doktrinom, jer je nisam dovoljno proučio da bih mogao da tvoje spise izložim konačnoj kategorijalnoj oceni).
Što se tiče Veblena, mogu samo da zaključim da dosta propuštaš nečitanjem tog genija. Svaki njegov pasus je priča za sebe i o svakom njegovom pasusu (barem kod ranog Veblena) moguće je napisati debelu knjigu. Tolika je idejna gustina i originalnost njegovog idejnog pristupa. No, imajući u vidu da je kod nas on prvi put preveden tek 2007. (neki novosadski izdavač) iako je svoju “Teoriju d. klase” objavio u Americi još 1899. godine, ne čudi me da je ovde malo poznat. Verovatno je uzrok tome i akademska sujeta. Ko bi ga znao?
Na brzaka sam preleteo tvoju knjigu i naleteo na ideju zasnivanja (koliko sam razumeo) zasebnog veća na vrhu drušva (države) koje bi odlučivalo o svemu (ili barem onom najbitnijem) u državi. To udruženje ili savet najkompetentnijih i najsposobnijih bi trebalo da bude čestito i neiskvareno.
Čisto zanimljivosti radi, pomenuta ideja je jedna od najstarijih poznatih u okviru filozofsko-političke teorije. Nju je obrađivao još čuveni Platon u svojim najpoznatijim klasicima. Knjige su “Država” (“Politeia”), “Državnik” (“Polikratos”) i “Zakoni” (“Nomos”). O njoj su razglabali mnogi u poslednjih 2500 godina (i Marks je “vlažio” na istu ideju pišući o “nesebičnoj eliti”) i veruj mi, niko posle tolikih godina nije došao do održivog i pre svega, sprovodivog rešenja kada je ta ideja u pitanju. Niti će doći dugo pošto se i ti i ja premetnemo u prah, pepeo i vlažnu ilovaču. Tako gledano, ta ideja, iako u svojoj suštini plemenita i vrlo razložna, ustvari je prilično naivna (možda bi moj “monetarnivsistemčić” mogao to da popravi). No ipak, imaš moju punu podršku (ako ti to išta znači) u procesu osvešćivanja masa.
Pozdrav