Politička desnica polazi od od različitosti pojedinaca, pa stoga podržava ili prihvaća društvenu hijerarhiju. Društvena hijerarhija (socijalna različitost) može biti stvorena pozicijom (nasljeđem) ili sposobnošću. Političkoj desnici pripadaju i stranke koje zagovaraju slobodno tržište i tržišno gospodarstvo.
Nasuprot tome istinska politička ljevica želi smanjiti socijalne razlika prvenstveno zbog toga jer se preko socijalnih razlika prelijeva društveno bogatstvo u ruke manjeg broja sposobnih ili pozicioniranih.
Možda bi se cijela priča mogla svesti na borbu bogatih da održe i povećaju svoje bogatstvo na račun nacionalnih država i ostvare konačan cilj plutokraciju. Država je njihov najveći neprijatelj jer vlast u državi može postaviti siromašnija većina. Međutim, bogataši imaju prednost već u startu time što imaju novac kojim mogu financirati svoju borbu preko medija, stranaka i think tankova (plaćenih organizacija koje zagovaraju interese svojih mecena).
Kako bi bilo najbolje voditi tu borbu bogataša? Čini se da demokracija ne ide na ruku bogatašima. Međutim, demokracija je u našem društvu stvorila stotinu raznih stranaka. To bi značilo da taktika “zavadi pa vladaj” može imati plodno tlo u demokraciji. Na vlast mogu doći i stranke koje su dobile samo 25% glasova biračkog tijela. Ako u politiku uđe najveći ološ kojeg se financira, to će bavljenje politikom učiniti prljavim poslom u koji će se teže upletati pošteni ljudi. Bogati mogu istovremeno financirati i poticati promociju nekoliko stranaka različitih orijentacija te tako igrati na sigurno. Zar nije čudno da se neke nove stranke lako medijski eksponiraju? Sve stanke koje su financirane od bogatih u biti moraju vratiti uslugu. A ključ bogaćenja je u dva aspekta: preko preuzimanja emisije novca u financijskom sektoru i preko preuzimanja resursa (kapitala i proizvodnje) u realnom sektoru. Tu je emisija novca najvažnija. Onaj tko upravlja emisijom novca sa vremenom može preuzeti kapital realnog sektora. To znači da je prioritetni cilj bogataša da preuzmu emisiju novca u privatne ruke.
Preuzimanje emisije novca je u biti jednostavan proces. Stranka na vlasti mora prepustiti stvaranje novca u ruke banaka. Banke novac stvaraju kreditima prema državi i realnom sektoru. Dug koji tako nastaje je je neotplativ sve dok god banke imaju profit od posuđivanja novca stvorenog iz zraka. Nakon toga će lako doći do preuzimanja realnog sektora. Krupni kapital u sprezi sa bankama prvo preuzima najprofitabilnije poslove. A izazivanjem krize (povlačenjem kredita) se lako pruzimaju i drugi potencijalno profitabilni sektori. U biti radi se o tome da manjina preko zakona koji pogoduju bogatima može lako doći u posjed velikog dijela bogatstva države.
Pitanje je: kako može biti demokracija, tj. vladavina demokratske većine, a da doneseni zakoni pašu bogatoj manjini. Tome služi tehnika “zavadi pa vladaj”. U društvo se ubacuju ideje razdora. Jedna od njih je i podjela stranaka na desne i lijeve. Već smo rekli da bi lijevo orijentiranje stranke trebale u svom praktičnom djelovanju ići ka smanjenju socijalnih razlika. Kada deklarirana lijeva politička stranka dođe na vlast, mjere koje donesu ne djeluju odmah. I zbog toga prvi rezultati tih mjera ne pokazuju da li je mjera u skladu sa deklariranom politikom stranke. To očekivano kašnjenje efekata mjera omogućava pojavu i održanje “lažno lijevih stranaka”.
Lažno lijeve stranke
Čemu one služe i kako opstaju? One služe istoj svrhi kao i desno orijentirane političke stranke – stvaranju zavade u društvu. Budući da velika većina naroda nije u stanju unaprijed shvatiti domete donešenih mjera, taj isti narod ni ne može shvatiti da se radi o običnim lažnjacima. Program lažnih lijevih stranaka je obično, kao i program desnih stranaka, pun lijepih želja. Obično se programima predviđa svijetla budućnost. A čini se da kako vrijeme odmiče da ti spiskovi lijepih želja postaju sve veći i veći.
Lažno lijeve stranke je najbolje opisao jedan komentator (korisnik8563) članaka na advance.hr (http://www.advance.hr/vijesti/analiza-nesposobna-socijal-demokracija-paralizirala-je-radnicku-klasu-i-dovodi-do-jacanja-krajnje-desnice-diljem-europe/ )
“Socijaldemokracija nije nesposobna, već je veleizdajnička. Ljevica u Europi ne postoji već najmanje 50 godina. Jedine ljevice koje ja priznajem su Komunistička partija Rusije, Kine, i ljevica Južne Amerike (ja se smatram ljevičarom). Uloga EU-Ropske ljevice jest da glumi kontroliranu opoziciju, da proizvodi «iluziju izbora», da proizvodi pristanak masa i daje legimitimet zločinačkom režimu. Imali ste dobar tekst o borbi globalista protiv antiglobalista strategijom «proizvodnje otpora». Upravo se o tome radi – EU-Ropski socijalisti su pokret vezan za režim, proizveden da veže protivnike uz njega – oni uvijek nude lažna rješenja, a nikada ne dodiruju meritum stvari. Socijalisti nikada ne postavljaju pitanje o samoj prirodi Eu-Ropske unije, o prirodi bankarskog sistema, o njegovom zločinačkom karakteru koji proizvodi stalno dug koji je nemoguće otplatiti, o prirodi novca. Lažni socijaldemokrati nikada ne raspravljaju o konceptu false flaga, o zločinačkom karakteru zapadnih režima koji proizvode terorizam, da bi se borili protiv tog istog terorizma, o zločinačkom rušenju New Yorških blizanaca, o financiranju Al-Qaide, o tome da je taj pokret upravljan iz Londona i Washingtona, o tome da zapravo terorizam ni ne postoji. Oni nam ne govore o tome da je moderni kmet zarobljenik simulirane stvarnosti koju proizvodi najđavolskiji izum u povijesti čovječanstva – pokretna slika ili televizija. Moderni kmet je zarobljenik pokretne slike, koja poništava razliku između policajca i teroriste, između laži i istine (laž i istina gube značaj, postoji samo laž koja gradi umjetnu stvarnost kako veli francuski filozof Baudrillard). Tragedija modernog kmeta je ta što on ne zna da je kmet zahvaljujući, između ostalog i lažnoj EU-Ropskoj socijaldemokraciji. Kako veli Goethe; “None are more hopelessly enslaved than those who falsely believe they are free.”
Lažna ljevica sudjeluje u ovoj farsi od politike – nisu li lažni francuski socijalisti bili prvi koji su htjeli rušiti Siriju, braniti Al-Qaidu koja je naoružavana iz baš te Francuske i Engleske? Nisu li “glupe mase” te koje su se pobunile, koje se ovaj put nisu dale izmanipulirati? Nisu li “populisti sa interneta” ti koji su digli dreku i bili protiv?
Nisu li mađarski socijalisti bili ti koji su išli na uništenje javnog zdravstva u Mađarskoj, na uvođenje privatnih osiguranja i privatnih bolnica, po američkom modelu (to je bio glavni razlog zašto ih je «fašist» Orban pomeo 2010.)? Ne rade li to isto trenutno lažni hrvatski socijaldemokrati, uz pomoć ekonomskih ubojica (economic hitman) u vidu Svjetske banke i raznih svjetskih «stručnjaka»? Nisu li lažni njemački socijaldemokrati ti koji se zalažu za bankarsku uniju, za austerity, za demontažu socijalne države, ne govore li oni o tome da je koncept socijalne države zastario, da se treba boriti za socijalnu pravdu (a ne socijalnu državu, pravda, što je to)?
Lažni ljevičari će uvijek nuditi lažna rješenja – uvijek preraspodijela, uvijek klasna borba. Nudit će preraspodijelu, a onda će povisivati poreze i izmišljati nove. Njihova klasna borba se svodi na sukob teške sirotinje i gornjih 20%, ali nikada teške sirotinje i gornjih 0.1%. Oni nude bratimljenje među narodima, a to se svodi na kolonizaciju i centralizaciju. Nude sigurnost od terorizma, ali zaboravljaju reći da oni sami proizvode međunarodni terorizam. Nude manje otpise dugova, a zaboravljaju reći da su dugovi nelegitimni, da su čista izmišljotina, nastala štampanjem novca iz praznog zraka i njegovim posuđivanjem državama i građanima. Oni govore o ublažavanju kapitalizma, ali zaboravljaju reći da ne postoji kapitalizam, da je to čista izmišljotina – postoji feudalizam, sustav aristokracije sa privilegijama, koja se skriva po tajnim društvima, koristi privilegiju štampanja novca, i korištenjem dugova pljačka cijeli svijet. Oni nikada ne govore o tome da 150 najvećih svjetskih banaka i financijskih institucija posjeduje više od 60% vlasništva SVIH korporacija i firmi na zapadu (praktički 60% cijele ekonomije zapada), da je takva koncentracija postignuta čistom prevarom, izmišljenim dugovima. Lažni ljevičari ne govore o tajnim dioničarima tih banaka, o njihovoj nacionalizaciji, već govore o buržoaziji, proleterijatu, o preraspodijelama između buržoazije i proletarijata, ali zna se tko ima imunitet.
Lažni ljevičari nikada ne govore da tržišta ni ne postoje (efikasna), ako je preko 60% ekonomije u rukama manjeg broja ljudi, da novac nije kapital niti je roba, da ne postoji vremenska vrijednost novca kada se stvara iz praznog zraka, da ne postoji «rizik» koji procijenjuju kreditne agencije zato što nema rizika kada se novac štampa iz praznog zraka, da banke ne mogu propasti ako štampaju novac iz praznog zraka i sve sanacije i propadanja banaka su umjetno postignuta (ekonomskom diverzijom i/ili zakonskim pravilima i zakonima), da nema tržišta kapitala, da su krize umjetno izazvane povlačenjem likvidnosti i da ova kriza, baš kao i ona iz 1929., jest UMJETNO napravljena (kao i sve ostale krize u zadnjih 100 godina), da ne postoje boom-bust ciklusi već boom-bust prevara (Kina nije imala recesiju od 1978., znači 35 godina, Japan nije imao recesiju od 1945-1990, a na zapadu recesije svakih 6 godina u prosjeku), da ne postoji sloboda medija na lažnom tržištu (5 velikih korporacija posjeduje sve medije u Americi), da ne postoji «slobodna» trgovina kada ste prisiljeni trgovati pomoću tuđih papirića, da ne postoje takozvani investitori koji dolaze sa «kapitalom», jer novac nije kapital, jer takozvani investitori nemaju novca i jer su oni samo fasade međunarodnim štampačima novca, da su tzv. investitori u većini slučajeva prevaranti i kriminalci koji su vezani sa bankama i novačeni iz masonskih i rotary klubova. Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoje ekonomski stručnjaci, da su to sve petokolonaši i budalaši obučeni u odijela, da ekonomija nije znanost, da nije slučajno da se ispiti na ekonomiji prodaju, jer zadaća takvih stručnjaka jest baš to – izgraditi svijet gdje je sve na prodaju, da ne postoje stranke u takozvanoj demokraciji, da postoji samo jedna stranka – savez međunarodnih lopova (kao u Jugoslaviji Savez Komunista), masonska lopovska internacionala.
Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoji natjecanje u lažnom kapitalizmu, da se natječe samo sirotinja kako da postane još veća sirotinja, da svaka ekonomska aktivnost stvara dug, da dug koji netko vrati banci stvara još veći dug nekome drugome, da što više ljudi rade, brže raste dug. Lažni ljevičari govore o popravljanju EU-Ropske unije, ali zaboravljaju reći da je to od početka bio prevarantski projekt, da je ideja ujedinjenja cijelog zapada, da je ideja progutati cijeli svijet, da se EU-Ropska zločinačka unija ne može popraviti. Oni nikada ne govore o tome da i sami sjede po masonskim i rotary klubovima. Oni nikada ne govore da je moderni čovjek rob dugova danas. Umjesto toga, kada netko progovori, oni govore o Hitleru, o populizmu, o maršu fašista itd. Ali zaboravljaju reći da su ovakve ideje postojale i prije Hitlera, u cijelom 19. stoljeću se vodila rasprava o bankama i konceptu novca (još od Benjamina Franklina iz 18. stoljeća), da nije Hitler taj koji je to izmislio, već je samo preuzeo ideje iz tradicije njemačke ekonomske misli (George Knapp i nomizam iz početka 20. stoljeća, a praksa primarne emisije i nekreditnog novca iz Prusije za vrijeme Karla Marxa). Lažni ljevičari vam zaboravljaju reći da je cijela Oktobarska revolucija financirana sa zapada, da su je iste ove banke financirale (pogledajte knjigu Wallstreet and Bolsevik revolution), da su isti bankari financirali i doveli Hitlera na vlast u Njemačkoj, da je Karl Marx u Kapitalu ključnom pojmu novca i banaka posvetio 4-5 rečenica, da je u svojim ostalim radovima (poglavlja o novcu) Karl Marx bio najveći protivnik nekreditnog novca (bonovi za rad, termin koji on koristi), da su njegovi radovi o tome namjerno teško čitljivi, nejasni, prepuni sofizama, da brani banke i frakcijsko bankarstvo itd. Lažni ljevičari vam nikada neće reći da su oni ključna snaga koja je održala ovaj takozvani kapitalizam, da se on trebao raspasti početkom 20. stoljeća, da su oni svojim radom i namjernim pogreškama i pogrešnim prikazivanjem problema zapravo održavali čudovište, i da su oni zapravo najveći kontrarevolucionari i izdajice radnika.
Da li treba uopće raspravljati zašto «socijaldemokracija» propada u Europi? Kratko i jasno – takozvana socijaldemokracija propada zato što se masama povećala svijest, i to uglavnom zbog interneta. Mediji su izgubili monopol, internet je uveo dvosmjernu komunikaciju, izdavaštvo je eksplodiralo. Više nije moguće provoditi tihu cenzuru knjiga u doba elektronske knjige (uglavnom kroz korporativne izdavače koji biraju što će biti štampano), mnoge knjige su izašle koje objašnjavaju pravu prirodu eksploatacije (Web of Debt Ellen Brown, Currency war kineskog ekonomiste itd), alternativnu povijest, i pravu povijest kontrarevolucionarne ljevice. Došli su alternativni mediji, youtube aktivisti, građani-novinari, internet forumi i blogovi. Svatko tko provede 5 sati proučavanja false flag rušenja blizanaca na youtubeu i internetu će se zgroziti i više nikada neće vjerovati ni mainstream medijima ni takozvanoj ljevici. Gluposti više ne prolaze u medijima, ako imate forume i dvosmjernu komunikaciju – napokon se čuje glas naroda, a izgovorena laž gubi snagu. Od ove kontrarevolucionarne EU-Ropske ljevice neće ostati ništa, riješit ćemo se i njih i EU-ropske unije i ove hrpe govana i ludosti koju zovemo kapitalizam. Neće ovaj put biti više ni ratova ni fašizma, čime nas plaše, gotovo je sa tim glupostima. Sve smo to imali do sada zbog medija i lažnih ljevičara i desničara. Riješit ćemo se i jednih i drugih. “
Nakon ovog odličnog opisa lažno lijevih stranaka, teško je bilo što dodati osim da postoji određeni smisao njihovog stvaranja i djelovanja. To je sigurno stvaranje podjele i nejedinstva u društvu da bi se neredom koji šire stvorila dezorijentacija naroda i zatim lako povukli potezi koji odgovaraju onim najbogatijima. Podjelu u društvu je lako napraviti. Vlast samo treba donositi dvojbene odluke (mjere) i skretati pažnju na njihovo provođenje ili poništavanje. Vlast takoreći djeluje kao diverzant u vlastitom društvu. A upitne mjere je lako donijeti, kada se politika svodi na izazivanje krize krivim odlukama pa onda opet donošenjem krivih mjera. Može se reći da je tu teško ne pogriješiti.
Desnica, kao spasilac, lako dolazi na vlast jer ovi lažni ljevičari brzo gube potporu. Pri tome desnica bez problema jača i protura parolu “Pogledajte što vam komunjare rade”. A te “komunjare” u biti rade isti ili još gori posao za svoj narod. Lažna ljevica zbog svoje “lijeve” prirode čak ima i alibi za provođenje teških “spasonosnih” mjera koje po običaju omanu. Ona potpuno iznevjeri povjerenje.
U cijelom tom rašomonu, zanimljivo je što nema istinske prave ljevice koja se razumije u makroekonomiju. Možda je tome kumovalo to što su oni najčešće sljedbenici Karla Marxa koji se nije iskazao u analizi novca i njegovog utjecaja na društvo. Ali možda generalno nije problem ni u ljevici. Kako su zakazali “ekonomski stručnjaci”? Po tome izgleda da i oni imaju zadatak da djeluju protiv društva kao cjeline, a za korist najbogatijih. Možda to ne čudi, jer obrazovaniji ljudi su samim time sposobniji i skloniji su prihvatiti desne liberalno orijentiranje ideje koje podilaze njihovom egu.
Možda mnoge neće začuditi, ali radničke partije (laburisti) prema nekim izvorima uopće nemaju lijevu, nego desnu liberalnu orijentaciju. Izraz liberalni socijalista je glupost. Liberalne stranke su za socijalne razlike i ne može težiti socijalnoj jednakosti. Međutim, kod lažno lijevih stranaka je sve spojivo. Slobodarstvo – liberalizam potiče od oslobađanja građanske klase (buržoazije) da dobije slobodu mišljenja i neograničenu slobodu tržišta. Liberalizam je mamac kojim pecaju nižu klasu da im pomogne u njihovom pravom cilju – preuzimanju vlasti te izdaji te iste najniže (i najmasovnije) klase koja ih dovela na to poziciju. Slobodno tržište ne postoji jer je to drugi naziv za natjecanje putem pravo jačega. A kada malobrojna, ali bogata buržoazija ojača, tada ovladaju i tržištem. Špekulacija je tada igra mačke i miša. Poznato je da su cijene zlata desetljećima bile dogovarane. A danas se već zna da su banke dogovarale i kamate. Kada je u pitanju krupni privatni interes onda nastaje ili dogovor (oligopol) ili borba za preuzimanje (pravo jačeg u praksi).
Desnica
Istina je da svi ljudi ne mogu biti jednaki i jednakih sposobnosti. Međutim, ni prsti naših ruku nisu jednaki. Da li bi mi mogli koristiti ruke, ako nam se prsti međusobno svade i bore? Vjerojatno ne bi. Ruke bi nam bile neupotrebljive i velika je vjerojatnost da bi nam i život bio ugrožen. U društvu se to ugrožavanje vidi po tome što samo mali dio stanovnika može prosperirati, a većina doslovce preživljava ili propada u financijskim problemima. Naravno korist od svega toga imaju najbogatiji. Besparica čini realne stvari dostupnima za puno manje novca. A pravi kapitalista profit ostvaruje baš jeftinom kupnjom, a ne skupom prodajom. Kada se stvari toliko zakompliciraju da su interesi bogataša toliko ugroženi tada se pojavljuje radikalna desnica. Ona je inicirana i podržana od bogatih i obično skrivena iza nacionalnih interesa. U biti domaći bogataši (kapitalisti) žele riješiti svoj problem prosperiteta, a ne prosperitet cijele zemlje. Naravno, da bi dobili pristaše, obično imaju programe koji obećavaju bolji život za sve. Oni glume ljevicu u programu i zalažu se samo deklarativno za interese malog čovjeka. A u biti to je samo udica da se dobije podrška, dođe na vlast i zatim uredi stanje prvenstveno da domaći kapitalisti prosperiraju. Da je drugačije, ta desnica bi se zvala ljevica.
Jedinstvo i prosperitet
Svako društvo u biti treba riješiti da sposobni budu nagrađeni. Međutim pravedno društvo mora počivati i na tome da oni manje sposobni tada ne trpe štetu. To bi otprilike bilo kao da “vuk bude sit i ovce na broju”. Vic kaže da se to dogodi kada “vuk” pojede “pastira”. Pitanje je koji su to “pastiri” kojih se treba riješiti? Mir će u društvu doći tek kada se shvati da nema konačnog rješenja u tome da bogati posjeduju sve (tj. veliku većinu), a da su ostali samo njihove sluge. Čak i da sada nema bogatih, svaka neograničeno dozvoljena koncentracija kapitala u rukama pojedinih obitelji ili korporacija prije ili kasnije mora opet odvesti do istog stanja. To, što se to neće dogoditi za života jednog čovjeka, nije alibi pojedincu da svojim djelovanjem ne spriječi događanja koja će ugroziti budućnost njegovih potomaka. Osobito, ako taj pojedinac neće imati nikakve koristi od te koncentracije bogatstva u rukama manjine. A u tu skupinu pripada velika većina ljudi.
Demokratska većina mora biti u mogućnosti prepoznati manipulaciju manjine koja stvara podjelu u društvu i preusmjeruje bogatstvo društva u svoje ruke. Ovo je lako reći, a teško ostvariti dok bogata manjina ima mogućnosti da manipulira sa medijima, udrugama, školstvom i političkim strankama. U biti stvar se svodi na slijedeće:
1: Prepoznati tko stvara novac tj. kome je prepuštena ta najvažnija uloga u ekonomiji
Emisija novca je funkcija države, a ne privatnika! Svatko tko tvrdi drugačije želi vas prevariti i izmanipulirati.
2: Prepoznati da li je omogućena i da li se radi koncentracija kapitala kod bogataša (malog broja ljudi)
Koncentracija kapitala u rukama malog broja ruku vodi prema odumiranju i slabljenju države (zajednice) te ona gubi smisao i funkcije koje treba raditi – biti na korist svim ljudima te zajednice, a ne malobrojnoj bogatoj manjini tj, ne smije služiti iskorištavanju države za interese bogate manjine (plutokracija).
3: Prepoznati da li postoje mjere koje poravnavaju vanjskotrgovinsku bilancu
Mjere kojima se balansira vanjskotrgovinska platna bilanca su važne. Zajednica ne može financijski trpjeti stalan deficit u platnoj bilanci jer se time stvara vanjski dug koji može biti poluga kojom će strani vjerovnik zahtijevati promjene gospodarskih pravila, a koja bi ponovo otvorila vrata za slabljenje zajednice tj. stvaranje do tada nedozvoljenih ustupaka privatnom interesu koji ni na koji drugi (dragovoljan) način ne bi mogli nastati. Nasuprot tome trajan višak koji nastaje u vanjskoj trgovini u biti je ekonomski neopravdan. Gomilanje strane valute da bi povećali količinu vlastitog novca u opticaju je čisto bacanje resursa jer država uvijek može proizvesti novac da kupi višak nekih drugih proizvoda i usluga koje će se moći iskoristiti za boljitak zajednice.
Formula za uspjeh i jedinstvo dolazi iz poznavanja osnova makroekonomije. Teško ćete je pronaći u programima političkih stranaka. I to je dokaz da ljevica i desnica imaju sasvim drugu ulogu u zajednici od one koju mislimo da ima. One imaju ulogu da podijele društvo i okupiraju ga unutrašnjom konfliktom da bi narod zaboravio na ove tri ključne stvari! Političke stranke zbog toga ispadaju najveći neprijatelji blagostanja u državi. Njihovi ciljevi i rad nisu vođeni svekolikim bolji u državi premda se polaže prisega kod stupanja na javnu dužnost. Teme kojima se oni bave uopće ne diraju makroekonomske uvjete koji se prvenstveno moraju postići.
Mediji u svemu tome služe da bi se dizale napetosti. Najvažnije stvari postaju sitne korupcije, namještanja poslova, utaje, rasipništvo, nenamjensko korištenje novca, afere kod zapošljavanja, nepotrebne privatizacije i afere oko toga, pitanje prava baraka, korištenja dvojezičnih natpisa, bezbrojne reforme u zdravstvu, mirovinsko osiguranju, promjene poreza i načina obračuna, prepucavanja između stranaka i njihovih vođa, itd.
Takozvani ekonomski stručnjaci se potpuno slažu da nam fale neidentificirane strukturne reforme. Čini se da svojim neznanjem pokušavaju dodatno zbuniti ljude. Većina ekonomista u biti podržava slobodno tržište jer se trgovina i formiranje cijena uči preko ponude i potražnje. Međutim, nevjerojatno je kako taj model funkcioniranja ne omogućava prosperitet svih koji sudjeluju, a da to njima to nije problem. Zalaganje za mjere i principe koji nisu cjelovito rješenje, ali po pravilu pašu krupnom kapitalu (malobrojnima), je čista korupcija na djelu. Kada se radi o provođenju zakona i mjera koje vode pogodovanju uskoj skupini ljudi (bez obzira da li je ista u naprijed poznata) na uštrb koristi cijele zajednice to se zove korupcija. Po tome su današnji ekonomski stručnjaci i političari (ljevica i desnica) potpuno korumpirani članovi društva.
Društvo (država) je potpuno izgubilo smjernice koje vode u bolji život stanovnika. Na djelu je konstantno sijanje razdora. Intelektualci su često zatrovani liberalnim idejama koje u ovoj situaciji uopće ne pomažu. Obični ljudi pak misli da je problem u državi jer ih ne štiti i stalno diže poreze pa zahtijevaju manje porezno opterećenje. A to je tipični liberalni zahtijeva. Zbog toga im se liberalni ciljevi zahtjevi čak i čine bliskima. Mladi ljudi također misle da, ako imaju bolje sposobnost i znanje da su na konju. Ali to nije istina. Profit u državi isisava onaj koji stvara novac iz čistog zraka i sve nas zadužuje. Mi ostali se u biti svađamo oko mrvica i gubimo vrijeme. Pitanje je do kada će narod padati na jeftine štoseve političara i glasati za sigurno promašene modele vođena državom?
xreforma 