Politička korupcija

   Sprječavanje i suzbijanje političke korupcije može postati glavna okosnica borbe demokratske većine za bolje i pravednije društvo. Politička korupcija je štetna za politički i ekonomski razvoj, za osobno i kolektivno dobro te za demokratske procese. Ona vodi do političkih odluka koje pogoduju prvenstveno određenim sektorima ili privatnim interesima te direktno ili indirektno štetni javnom interesu.

    Politička korupcija je najvidljivija preko djelovanja političara kada oni stvaraju zakone koji pogoduju određenim uskim privatnim interesima, a na štetu velike većine. Kada bi država imala u Ustavu članak kojim se politička korupcija zabranjuje, a zakonom normira borba, tada bi demokratska većina dobila mogućnost da preko ustavnih tužbi revidira sve zakone u kojima je došlo do političke korupcije. Mnogi zakoni bi postali neustavni i morali bi se promijeniti u korist javnog interesa. Uz zakone politička korupcija može biti i štetan ugovor države sa drugom državom ili organizacijom. Dovođenje države u ovisan položaj je također politička korupcija. Također bi bilo jasno da se ukidanje nekih zakona može proglasiti političkom korupcijom. Npr. ukidanje zakona o porijeklu imovine.

   Zašto je bitno da se pokrene sprečavanje i suzbijanje političke korupcije? Važno je jer demokratska većina ne može ostvariti benefite od demokracije, dok je dozvoljena politička korupcija. Zbog toga demokracija postaje obična predstava bez svrhe za dobrobit velike većine. Neupotrebljivost demokracije vidi već i običan puk koji je u konačnici najviše pogođen političkom korupcijom. Iz toga razloga, širokim masama bi trebao biti prioritet uspostavljanje efikasnih ustavnih i zakonodavnih okvira za sprječavanje i suzbijanje političke korupcije. Borba bi trebala obuhvatiti nepotizam, klijentelizam, patronat i političko lobiranje.

    Postoji veza političke korupcije i elitizma. Kada vlast provodi elita, demokracija tj. vladavina demosa ili vladavina naroda je samo obična predstava. Cilj elitizma je da se ciljana manjina najviše okoristi u državi. U kapitalizmu je to posjednička manjina, a u drugim sustavima je to vladajuća manjina. Vladajuća manjina ne mora svoju korist dobivati u posjedovanju, nego u korištenju raznih beneficija. To može biti besplatno korištenje državne imovine ili uz simboličnu naknadu. Moć se ovdje prenosi položajem pa tako imamo slučajeve da sinovi i kćeri političkih moćnika preuzimaju vlast od svojih roditelja. Prenošenje političke moći u osobnu se radi organiziranjem obične pljačke kojom se dio bogatstva zajednice otuđuje i prisvaja. Tu se očigledno radi o čistoj političkoj korupciji. Pri tome se to pljačkanje obično skriva iza političkih i gospodarskih reformi. Zbog toga se razvila jedna izreka “put do pakla je popločen najboljim namjerama”. Te “najbolje” namjere mogu u sebi imati skriveni interes u vidu političke korupcije. Najvažnija stvar je da se utvrdi da li je riječ o političkoj korupciji tj. pogodovanju određenim manjinskim grupacijama da od toga ostvare korist na štetu javnog interesa. Teško da možemo javnim interesom proglasiti da mala manjina ima najveću korist u jednoj državi.

    Elite mogu preko političke korupcije uzrupirati javni interes i učiniti da korist ostvaruje neka manjina. Sada postaje jasno da je nepotizam, klijentelizam i političko lobiranje samo oblik praktične političke korupcije. U biti cilj je da se postojeće socijalne razlike stave u svoju osobnu korist. Tj. određena grupacija se preko političke korupcije socijalno izdiže u odnosu na ostale. Ova zadnja rečenica pokazuje stvarnu činjenicu koju je lako vidjeti u mnogim situacijama. Politička korupcija služi upravo da manjina (interesna grupa) zaobiđe javni interes i preko političke korupcije ostvari socijalno bolji položaj. Taj položaj im kasnije omogućava da ojačaju i zadrže svoj položaj i moć. Moglo bi se reći da politička korupcija potiče socijalne razlike kada se omogućava da neka manjina ostvaruje najveću korist u zajednici.

    Lažni borci protiv korupcije

    Danas imamo poplavu pokreta i političkih stranka koja stavljaju u svoje programe borbu protiv korupcije. Međutim, kako je svaki pokret i politička stranka interesna grupa, jasno je da postoji velika mogućnost da veliki broj tih organizacija u biti želi koristiti političku korupciju da bi ostvarila svoje otvorene ili skrivene ciljeve. Pa ipak velika većina tih organizacija ima u programu borbu protiv korupcije. To znači da je u pitanju lažna, a ne stvarna borba. Deklarativno su protiv korupcije, ali stvarno nisu. Pod korupcijom obično misle na onu koja se svodi na pojedinačne slučajeve običnog kriminala kojim obnašatelji javnih dužnosti ostvaruju određenu dodatnu korist preko raznih vrsta mita. U stvari radi se o tome da se kapitalisti bore protiv korupcije koja ih ometa, ali ne i protiv korupcije koja im ide u prilog. Dokaz za to je u linku.

    Zanimljivo je da postoje međunarodne udruge koje se neuspješno “bore” protiv korupcije. Kao da im je jedini cilj borba, a ne iskorjenjivanje korupcije. To možda postaje jasno ako shvatimo da bi bez korupcije nestale pogodnosti koje su dobile određene interesne grupe. I stoga je interes tih grupa da borba protiv korupcije ne uspije ili da ih mimoiđe zbog loše napisanih zakona kojima se korupcija želi spriječiti i iskorijeniti. Taj loše napisan zakon je tada čista politička korupcija. Na žalost, bez zakona i ustavnih odredbi kojima se bolje definira politička korupcija, nemoguće je raditi na iskorjenjivanju iste.

    Borba protiv političke korupcije – put u bolje društvo

    Istinski borbu protiv političke korupcije treba voditi demokratska većina. A demokratska većina danas zakonodavnu vlast ima preko izabranih predstavnika i direktno preko referenduma. Ako je jasno da u zakonima imamo političku korupciju, a parlamentarni predstavnici ne žele zabraniti političku korupciju, tada ostaje jedini način da se dođe do ustavnih i zakonskih promjena samo preko referenduma.

     Očekivano je da će taj referendum opstruirati ili neće podržavati sve stranke, udruge i organizacije koje računaju ili su računale da preko političke korupcije ostvare (ili već ostvaruju) svoje otvorene ili skrivene ciljeve. Ako bi ustavne i zakonske izmjene omogućile svakom građaninu ili udruzi da podnese ustavnu tužbu zbog političke korupcije u sadržaja postojećih zakona, njihovog ukidanja, promjeni ili izglasavanju, kao zajednica bi dobili moćan alat za provođenje demokracije tj. demokratske volje većine. Elite bi time izgubile mogućnost velike političke manipulacije preko glumljene demokracije. U društvu bi dobili mogućnost da ispravljamo sve devijacije koje vode protiv javnog interesa tj. interesa velike većine.

     Alternativi način da se to učini sada ide preko sudjelovanja u zakonodavnoj vlasti uz postizanje većine. Postavlja se pitanje, mora li demokratska većine, da bi očuvala svoja prava, imati većinu u zakonodavnom tijelu ili je puno bolje da postoje ustavne i zakonske odredbe koje omogućavaju da brzo dođe do zaštite javnog interesa tj. interesa velike većine. Dosadašnje ustavne tužbe su se uglavnom podnosile radi zaštite prava pojedinaca ili organizacija. Nitko nije štitio prava demokratske većine tj. sprječavao manjinu (interesnu grupu) da ostvaruju određena prava i koristi na štetu demokratske većine. A to je važna stvar u jednoj zajednici. To se prepuštalo političkim strankama tj. političarima. Međutim, što političara sprječava da djeluje protiv javnog interesa? Samo zakletva u kojoj se kaže da će časno i savjesno raditi radi svekolikog boljitka republike. Što, ako će pri tome biti politički korumpiran i omogućiti nekoj interesnoj grupi neku povlasticu ili dobit na uštrb javnog interesa? Neće se dogoditi ništa. Nema zakona ili ustavne odredbe po kojoj je to kažnjivo. Jedina mogućnost je da demokratska većina ne izabere te političare. Ali, što ako velika većina političara upravo želi iskoristiti poziciju i preko političke korupcije imati mogućnost da se dodatno okoristi ili drugima omogući korist na štetu javnog interesa? S obzirom na posao političara, jasno je da njihova plaća ne ovisi o tome koliko su zaštitili javni interes pa je i logično da zaštita javnog interesa može pasti u nešto što se radi tek pod prisilom javnosti. Stoga je pogrešno prepuštanje zakonodavne vlasti u ruke ljudi kojima javni interes postaje prisila, a ne prisegom dana obveza. To traži uvođenje demokratskih alata za otklanjanje korupcijskih devijacija u zakonima.

     Ugrađivanje odredbi o sprečavanju i suzbijanju političke i ostale korupcije u Ustav i zakone postaje primarna stvar svake zajednice koja misli njegovati demokraciju i zaštitu interesa demokratske većine.

    Primjeri političke korupcije

     Najvažnija stvar u svemu tome je spoznaja kako politička korupcija stvara pogodovanje određenim interesnim grupama. Vjerujem da svatko može lako naći neki nelogičan zakon koji je takav zbog političke korupcije. U biti ovaj dio teksta se može nadopunjavati vlastitim opažanjima. Evo nekoliko primjera:

1. Regulacija novca i rada banaka je danas napravljena tako da pogoduje financijskom sektoru – Zakon o HNB-u i zakon o radu banka i fin. organizacija
2. Ugovor države Hrvatske sa Vatikanom
3. Ugovor o pristupu u Europsku uniju
4. Zakon o predstečajnoj nagodbi
5. Zakon o velikim investicijama
6. Zakon o “golfu”
7. Zakon o pretvorbi i privatizaciji
8. Zakon o pretvorbi banaka i financijskih institucija
9. Ukidanje zakona o istraživanju porijekla imovine
10. itd.

    Žmirenje na političku korupciju je društveno veoma opasno. Ono čini da se političari osjećaju slobodnima da nastave sa istim djelovanjem. Najveći problem može biti i vezana politička korupcija. Npr. zbog političke korupcije u regulaciji novca se donosi odluka o daljnjoj privatizaciji (prodaji) djelatnosti koje je imala država, a to se pravda time što to nije posao države i što donosi gubitke. U stvari se želi pogodovati određenoj grupi ljudi koja može preuzeti taj posao i time ostvarivati profit koji bez ove političke korupcije ne bi mogli. Međutim, promijenjeni zakoni kojima se mijenja regulacija novca u državi su učinili da privatizacija proizvodnje nije dala dobre efekte jer je za profitabilnost proizvodnje potrebno dodavati novac bez duga u opticaj, a to je nestalo promjenom zakona o HNB-u da bi se pogodovalo bankama. Tako je višestruka politička korupcija najviše pogodovala bankama u ranijoj odluci da se im prepusti emisija novca samo preko kredita. Projekt sa 200 bogatih obitelji je zbog toga zapao u krizu. A danas se na to nastavlja Zakon o predstečajnoj nagodbi. A da ne govorimo da su prije društvena poduzeća bila vlasnici banaka i da su banke davale menandžerske kredite da bi bivši upravitelji, direktori, ekonomisti, vozači i drugi postali suvlasnici. Očigledno je da se radilo o političkoj korupciji. Kako su poduzeća kao vlasnici banaka mogla davati kredite pojedinim zaposlenicima u poduzeću da ih preuzmu? Početna politička korupcija vladajuće elite u socijalizmu je bila da se preko “reformi” iz pozicije upravljača pretvore u posjednike. A pri tome se kao alibi nudilo svim radnicima da sudjeluju i da se okoriste. Naravno, narod nije bije svjestan da je u pitanju pogodovanje manjini, a ne većini. Stvar postaje jasna kada se vidi kako su popusti kod kupovine bivšeg društvenog vlasništva u biti bili namješteni da bi novi vlasnici mogli jeftino kupljeno brzo preprodati i dobro zaraditi. Isti model vidimo danas kod pljenidba imovine i dražbi. Cijelo vrijeme je na sceni politička korupcija za političkom korupcijom tj. stvaranje zakona koji pogoduju određenim interesnim grupacijama.

    Rješenje koje su u tom rašomonu smislili je da se ljudi organiziraju u interesne grupe i bore za interese te grupe. To je van svake pameti. Tako se ne mogu riješiti svi problemi jer je zajednica rastrgana između raznih pogodovanja. A da stvar bude gora, neke države su lobiranje za interese određenih grupa učinile unosnim legalnim poslom. Očigledno je da najsnažnije interesne grupe (oni koji imaju najveći profit) tako mogu lako (prije ili kasnije) postići pogodovanje za svoj posao. Samo kakve to veze ima sa zaštitom javnog interesa demokratske većine. Običan građanin je rastrgan borbom protiv raznih lobističkih inicijativa. A sve to bi se moglo dokinuti zabranom političkog pogodovanja tj. ozakonjenom borbom za sprječavanje i suzbijanje političke korupcije.

    Što nam je činiti?

    Problem je što je kapitalizam baziran na osobnom ili manjinskom (kapitalističkom), a ne javnom (većinskom) interesu. Zbog toga uvođenje zabrane političke korupcije može naići na veliko protivljenje mnogih interesnih skupina. Međutim, da bi obranili prava velike većine tj. javni interes, ta se velika većina mora za njih zauzeti i shvatiti da može doći do svojih prava tako što će zakonski onemogućiti da se provodi politička korupcija.

     Također, svaka lijeva orijentirana i socijaldemokratska stranka, čiji bi politički cilj trebao biti smanjenje društvenih nejednakosti, bi trebala podržati inicijativu da se zabrani politička korupcija (u zakonima i ugovorima).

     Zabrana političke korupcije je sigurno prvi korak ka boljem društvu. Za razliku od lustracije koja stare potkupljene političare izbacuje iz igre, zabrana političke korupcije je bolja, jer onemogućuje ili čini skoro nemogućim kupovinu političara.

    Primjena direktne demokracije

    Protiv političke korupcije se može boriti primjenom direktne demokracije tj. kontrolirati rad zakonodavne, a možda i nekih drugih vlasti javnom ocjenom da li je nešto za ili protiv javnog interesa (zakon, ugovor, odluka) putem referenduma koje se inicira iz naroda. Npr. ako netko smatra da je nešto protiv javnog interesa prvo ide sa ustavnom tužbom po odredbama sprečavanja političke korupcije i zaštite javnog interesa (dio zakona koji ne postoji i treba referendumima zahtijevati). Ako ustavni sud presudi negativno, može se pokrenuti referendum i izjašnjavanje same javnosti što ona misli o tome. Za to nam treba elektronički referendum i izmjene ustava i zakona. Što je poanta? Dolazak pro narodne opcije na vlast ne znači nužno da bi ostali i proveli sve mjere. Provođenje mjera zahtijeva određeno vrijeme. Za razliku od toga, preko referenduma se može doći u priliku da se zahtijeva ugradnja određenih demokratskih alata koji će vladajuću političku elitu u buduće učiniti nemoćnom protiv demokratske većine. Time se demokracija neće moći izigravati. Ovo je samo jedna moguća verzija razvoja događaja. Ovaj smjer siguran i paralizirati će loše poteze političara za sva vremena, a u odnosu na alternativu kao što su prosvjedi i štrajkovi. Naime, prosvjed ne može biti toliko efikasan, koliko direktan utjecaj na odluke političara preko referendumske ocjene same javnosti da li su one protiv njenog interesa i u korist neke uske interesne grupacije, a koji ima i zakonske posljedice na onoga koji je te odluke donio.

    Borba za sprječavanje korupcije uz kontrolu primjenom direktne demokracije postaje ključ boljeg i stabilnijeg društva. Dobra implementacija ove ideje bi potpuno mogla izbaciti iz upotrebe masovne prosvjede i štrajkove. Oni bi služili samo za interesne skupine koje bi htjele preuzeti vlast da bi ostvarili osobne interese ili pritiskom na vlast dobiti povlaštena prava u društvu. Velika demokratska većina bi ovim načinom dobila odličnu zaštitu svojih interesa te demokratske odrednice koje postepeno vode do potpunog iskorjenjivanja političke korupcije, boljih zakona, većeg standarda te stabilnijeg i zadovoljnijeg društva.

     pdf verzija