Sloboda i društvo blagostanja

   1. Apsolutna sloboda

   Najveću slobodu čovjek postiže kada sam sebi sve stvara i obavlja, a da time nije ugrozio  bilo kojeg drugog čovjeka da učini isto. Apsolutna sloboda pojedinca prestaje kada se preklapa sa slobodama drugih. U apsolutnoj slobodi se treba svatko brinuti za svoje zdravlje i do kasne starosti i imati na raspolaganja po volji resursa da koristi (da uzgaja stoke koliko želi i treba, da koristi vodu i zemlju koliko hoće i treba, da ima kuća koliko si sagradi, itd. ). Pri tome je najvažnije da svaki pojedinac ima dovoljno resursa te znanja i mogućnosti da iste iskoristi. To je prava sloboda i ona nije na štetu nijednog drugog pojedinca. Omeđena je samo marljivošću i količinom resursa koje pojedinac može utrošiti. Ako taj pojedinac kojim slučajem napravi tehnološki skok koji bi povećao korištenje resursa i olakšao rad, očigledno je da će prije ili kasnije rastuća masa ovakvih pojedinaca doći do ograničenja u svojoj beskrajnoj slobodi. Priroda nema beskonačno slobodnih resursa. Apsolutna sloboda je neograničena sloboda korištenja tj. konzumiranja svega što je čovjeku na raspolaganju te potpuno raspolaganje svim plodovima svog rada. Međutim, takva sloboda u kojoj se sami potpuno brinemo o svemu je nepraktična i krhka. Problem takve slobode je da bilo koja organizirana rulja može potpuno uništiti slobodu ovih pojedinaca. Pojedinac će teško moći održati ove slobode kada je sam svoj zaštitnik. Drugi problem je u posjedovanju dovoljno znanja (tehnologije) da se postigne bolji životni standard. Apsolutna sloboda tada ne mora da znači blagostanje i kvalitetan život. Kada pojedinci imaju apsolutnu slobodu, nisu im važne druge slobode na koje danas mislimo. Ne postoji interakcija sa drugim pojedincima jer je nepotrebna kada se svatko potpuno brine samo o sebi i ima dovoljno resursa da proizvede isto što i drugi. Tu ga možda može kočiti nedostatak znanja (tehnologije), ali ga apsolutno slobodni pojedinci mogu međusobno razmjenjivati dok imaju dovoljno slobodnih resursa i kapaciteta (vremena) da usvoje nova znanja.

   2. Organizirano društvo

   Prvenstveno zbog neizvedivosti samostalne zaštite svoje apsolutne slobode, apsolutno slobodni pojedinci su osuđeni na organiziranje u neku vrstu zajednice. Ljudi moraju pristati na limitiranje svojih sloboda i zavisnost o zajednici preko koje će zaštiti svoje sada limitirane slobode. Osim toga, specijalizacija u određenim djelatnostima je također potrebna budući da se znanje i vještine moraju usvajati te da postoje sposobniji pojedinci za određene djelatnosti. Specijalizacija povećava i produktivnost, a time i omogućava viši standard života. Logično je da će zato raditi određena raspodjela poslova u zajednici. Jednostavno društvo se može stvoriti na temeljima udruživanja slobodnih pojedinaca ili će možda nastati kao rezultat dominacije neke skupine pojedinaca koja će dodatno limitirati slobode drugih pojedinaca da bi ih iskoristili plodove njihovog rada za vlastitu korist. U prvom slučaju se radi o slobodnom društvu, a u drugom o manje ili više izrabljivačkom društvu. Naravno moguće je i da sa vremenom dođe do transformacije iz jednog u drugo društvo. U izrabljivačkom društvu je normalno da izrabljivači imaju viši standard života jer prisvajaju plodove tuđeg rada. Oni mogu biti manjina ili čak i većina. Također je moguće da postoje podjele na dvije ili više klasa tj. kaste gdje svaka klasa ima svoj mogući životni standard. Slobodno društvo bi za razliku od izrabljivačkog trebalo biti bez klasa, podjela i izrabljivanja. Temelj za to je da se ukupni plodovi rada što pravilnije raspodjele između članova društva. Nejednakost tj. proporcionalno veća konzumacija od doprinosa dovodi do pojave eksploatacije onih koji dobivaju manje nego što doprinose.

    Pođimo od ova zadnje konstatacije. Određeni članovi društva rade poslove od interesa cijele zajednice, ali tu nema govora o izrabljivanju. Specijalizacija za određenje poslove je potrebna da bi se postigla stručnosti i efikasnost u djelatnosti kojom se bavi. Specijalizacija znači i međusobnu zavisnost pojedinaca. Ipak izrabljivanje može postojati, ako određeni specijalizirani pojedinici ostvaruju prevelika prava i slobode u odnosu na ostale. Priča o slobodnom društvu može lako završiti u nekoj vrsti izrabljivačkog društva. To je najzornije preko stvaranja elitnih pripadnika društva koji imaju posebne zasluge ili funkcije u društvu. Premda se to može činiti opravdanim, takva pojava dovodi do transformacije slobodnog društva u neku vrstu izrabljivačkog društva. Dilema koja se tu nameće je kako u raznim specijalizacijama članova društva onemogućiti rast socijalne nejednakosti da bi ostali slobodno društvo bez izrabljivanja. Naime, sposobniji članovi društva ili pripadnici neke djelatnosti se najčešće osjećaju posebnima zbog svojih sposobnosti i položaja i najčešće žele imati veću osobnu korist. Očigledno je da takvo razmišljanje stvara podlogu za prijelaz u izrabljivačko društvo premda društvo može biti deklarativno društvo slobodnih i jednakopravnih pojedinaca. Sami članovi društva bi morali biti svjesni tih događanja te ih raditi na tome da se slobodno društvo ne pretvori u izrabljivajuće.

    3. Raslojavanje u društvu

   Specijalizacija u kombinaciji sa stvaranjem oligopola i drugih vrsta monopola obično vodi prema izrabljivačkom društvu. Pod krinkom zaštite interesa ceha ili udruge se preko diktiranja cijena želi postići povoljniji položaj u društvu i promijeniti raspodjelu plodova rada u svoju korist. To su naizgled legitimni interesi, međutim netko na kraju mora ostati uskraćen. Najslabiji tj. oni koji su se najlošije borili za interese svoje skupine će biti izrabljivani od drugih. U biti sa specijalizacijom se počine društvo raslojavati i počinje ekonomska borba između skupina društva. Rezultat unutrašnje ekonomske borbe je naravno ekonomsko propadanje određenih skupina ljudi i njihovih poduzeća. Raslojavanje se događa zbog nemogućnosti pokrivanja troškova. Kako oni najsiromašniji više ne mogu raditi gubitke jer se ne mogu zaduživati na ime imovine koju još posjeduju, jasno je da raslojavanje djeluje na takozvanu srednju klasu. Ona ima što izgubiti i njena imovina prelazi u ruke onih koji su prisvajaju prisvajaju plodove tuđeg rada. Rezultat raslojavanja je povećanje broja siromašnih. Privremeni spas za dio srednje klase i siromašne je da se počnu baviti profitabilnijom djelatnosti. Bavljenje drugom profitabilnijom djelatnošću ne znači da se problem raslojavanja riješio. Izrabljivanje koje stvara nemogućnost pokrivanja troškova, će raslojavanje samo prebaciti na druge. Čak i kada postoji mogućnost da se pojedinac promijeni klasu (promjenom djelatnosti ili položajem) kojoj pripada, to društvo je izrabljujuće i kao takvo je neslobodno. Promjena klase ne ukida klase. Samo se mijenja članstvo.

   Raslojavanje u društvu se često organizirano pokreće od onih koji posjeduju najviše. Ovo je važna činjenica. Kako će oni koji posjeduju naviše doći do imovine srednjeg sloja? Oni moraju natjerati dio srednjeg sloja u gubitke (besparicom, neplaćanjem na vrijeme, prekidom otkupa, dizanjem vlastitih cijena, podizanjem troškova, smanjivanjem cijena otkupa, kamatarenjem, nepravednim porezima, posebnim visokim normama za proizvodnju, itd.) da bi dio srednjeg sloja propao i tada tu imovinu kupili bogatiji. Da to ne rade bogati se nikad ne bi obogatili. To je potpuno očekivano u sustavu gdje je privatni interes u prvom planu.

   4. Društvo blagostanja

   Društvo ili država blagostanja je česti deklarativni cilj programa političkih stranaka. Međutim skoro svi ti programi su neostvarivi. Društvo blagostanja bi trebalo zaustaviti proces raslojavanja kojim se srednja klasa pretvara u siromašne i istodobno siromašne početi pretvoriti u srednju klasu. Financijski temelj za to je da svi uspijevaju pokriti svoje troškove i da oni najsiromašniji povećaju svoju imovinu. Ako oni koji imaju najmanje imovine žele posjedovati više, tada je moraju kupiti od onih koji je sada posjeduju ili je oduzeti istima. To je unutrašnja preraspodjela bogatstva. Druga mogućnost je da postoji dotok bogatstva iz inozemstva te da se preko njega poveća bogatstvo najnižih slojeva. Ova druga mogućnost je danas poprilično popularna politika jer se time ekonomska borba između klasa pretvara u međunacionalnu borbu. Naravno, položaj najviše klase tada ostaje sačuvan. Postoji i mogućnost kombinacije ove dvije metode. Rijetke zemlje kojima je to donekle uspjelo često postaju uzori koje se pokušava slijediti.

   Međunarodna razmjena može povećati standard, ali se danas najčešće koristi za ekonomsko izrabljivanje drugih zajednica. To se postiže davanjem kredita u valuti ekonomskog izrabljivača. Otplata kredita drugoj zajednici radi pritisak da izvozom zaradi potrebni novac te je u tom slučaju kreditor u prednosti i može nuditi nižu cijenu za otkup, dok u isto vrijeme skupo prodaje svoje proizvode. Na taj način se umjesto slobodne trgovine događa ekonomsko iskorištavanje drugih nacija. To naravno vodi u velike gospodarske poremećaje u izrabljenim zajednicama. Društvo blagostanja se ne postiže samo ujednačenjem ili povećanjem bogatstva najsiromašnijih članova zajednice, nego je tu najvažnija stvar održivost tj. da pojedinci mogu na dalje pokrivati svoje troškove života i proporcionalno sudjelovati u dijeljenju plodova rada. Poznati tržišni zakon ponude i potražnje neće voditi tome. Moraju se uvesti posebne mjere za to čak i uz pomoć ekonomskog izrabljivanja drugih zajednica. Određeni stupanj izrabljivanja bi mogao postojati i u tom društvu omogućavajući eliti viši standard života. Ako izostanu mjere koje će omogućiti blagostanje stanovništvu, doći će socijalnog raslojavanja. I to se događa u kapitalizmu i socijalizmu. Ni socijalističko društvo nije imuno na socijalno raslojavanje iz razloga što postoji preraspodjela plodova rada tj. određeno izrabljivanje. Iz toga slijedi da promjena društvenog uređenja iz kapitalizma u socijalizam ne garantira da ćemo postići društvo blagostanja. Koliko uopće može biti različito plaćen rad ljudi? Jer bez obzira na posao koji rade, troškovi života su skoro isti. Višak kupovne moći koji dobivaju bolje plaćeni pojedinci se može koristiti za potrošnju, za štednju i za uvećanje imovine. Ako se pojedinici odluče za povećanje imovine tada je jasno da to ima dobar smisao, ako kupuju imovinu od onih koji je imaju viška. Međutim, čim društvo blagostanja uđe u krizu (porast troškova života) i pojedinci budu prisiljeni prodavati svoju imovinu tada će se početi događati socijalno raslojavanje. To znači da velika razlika u primanjima stvara veću osjetljivost na krizu i u društvu se prije počne događati socijalno raslojavanje.

Druga stvar koja je bitna za primjetiti da društvo blagostanja gdje svi pokrivaju svoje troškove, a neki i stvaraju novčanu uštedu, može postojati tek kada postoji stalni dotok novca. Zbrojimo li sve sve bilance trebati ćemo imati veću sumu od prošlog perioda upravo za povećanje štednje u tom periodu. Kada smo govorili o društvu blagostanja preko ekonomske eksploatacije drugih zajednica, one dotok novca rade po principima merkantilizma. Mijenja se roba za novac i pazi da se održava dovoljan suficit u trgovanju. Ekonomska eksploatacija drugih zajednica problem nedostatka novca prebacuje i zaoštrava u drugim društvima. Na taj način se međunarodna trgovina svodi na vođenje ekonomskog rata sa istim ciljem kao i u merkantilizmu. Naravno da to na kraju mora voditi u manje ili veće ratove. A vodi i u jačanje nacionalizma.

Postoji naravno i drugo rješenje, a to je da zajednica emitira svoj novac i da se time bez potrebe za dotokom novca izvana postigne drugi dio uvjeta za društvo blagostanja. Naravno, zajednica mora imati dovoljno resursa za život svojih stanovnika. Ako ih nema, nikakva emisija novca to ne može riješiti. Novac vrijedi samo ako iza njega stoji kupovna moć tj. proizvedeni proizvodi na tržištu. Svaka zajednica koja u unutrašnjoj razmjeni koristi novac naravno da ga mora emitirati. Ako se emitira novac za potrebe deficita proračuna zajednice preko posudbe od vlastite centralne banke, nepotrebno se ide u stalno rastući dug. U konačnici skoro da se postiže ista stvar, ali dug eksponencijalno raste pa izgleda da je zajednica financijski nesposobna. U početku je novac bio i roba, ali je to potpuno nepraktično jer se time promet svih roba veže uz količinu raspoloživog novca. Rast produktivnosti u proizvodnji nije moguće pratiti produkcijom novca koji je roba (metalni novac). Fiat novac je zbog toga najprihvatljivije rješenje. Stalnim dodavanjem fiat novca u sustav se pomaže u težnji da svi pokriju troškove i možda nešto zarade. Sama emisija novca naravno ne garantira svima pokrivanje troškova tj. zajednicu blagostanja. A osobito ako se radi o slobodnom formiranju cijena i kada se ne radi limitiranje omjera plaća. Kada postoji emisija novca, a želi se postići što manje raslojavanje mora se uvesti kontrola cijena i raspona primanja. Emisija novca tada rješava deficit proračuna zajednice, ali sa očekivanom visokom inflacijom koju je poticana sa svrhom većeg zahvata u tuđe plodove rada. Podizanje cijena bez razloga je u biti diverzija na društvo blagostanja i ima cilj da se sabotira korištenje novca bez duga.

Osim toga, društvo blagostanja je kontraproduktivno za izrabljivače jer ne moraju postojati razlozi prodaje imovine, dok se pokrivaju troškovi života. Da bi se imovina preuzimala, dio srednjeg sloja članova zajednice se mora tjerati u bankrot i rasprodaju. Društvo blagostanja u kapitalizam je teško ostvariva ideja koja će prije ili kasnije rezultirati izrabljivačkim društvom sa velikim socijalnim raslojavanjem.

   5. Porezi u društvu

   Porez u društvu ima svrhu da se dio kupovne moći članova društva prebaci članovima društva koji će obavljati društveno potrebne poslove – javne službe. Očigledno je da članovi realnog gospodarstva moraju stvoriti dovoljno roba i za sebe i za javne službe. Nepotrebno angažiranje u javnim službama može nepotrebno opteretiti realno gospodarstvo višim porezima. Opet, što je produktivnost u proizvodnji veća, manja je potreba za radnicima u realnom sektoru. Sa tog stanovišta ispada da to omogućava veće zapošljavanje u javnim službama , ali posljedično vodi prema većim porezima. Premda je očekivano da se dio proračuna financira emisijom novca, javni sektor se ne može plaćati bez poreza. To bi bila prevelika emisija novca u odnosu na povećanje ponude roba i usluga te samim time bi stvorilo inflaciju. Što više imamo radnika u javnom sektoru to se viši socijalni standard u zajednici može ostvariti (školstvo, zdravstvo, odmarališta, stanovi, briga za starije, prometnice, razvoj znanosti i tehnologije, itd.).

   Sama porezna politika u kapitalizmu ne može biti sredstvo za sprečavanje bogaćenja i smanjenje socijalnih nejednakosti. Viši porezi znače samo da se više rada izrabljenih mora učiniti za istu zaradu bogatijih. To će samo usporiti koncentraciju kapitala, ali je neće spriječiti. Logično je da će odgovor biti vjerojatno u dizanju cijena, bijegu kapitala, u inoyemstvo otpuštanju radnika, itd. Kapitalisti ne mogu napredovati bez uvećanja kapitala i imovine. Ako prestanu napredovati, konkurencija bi im mogla preoteti tržište i na kraju ih preuzeti. Ostvarivanje visokog profita je imperativ za opstanak. Progresivni porezi se čine dobrim, ali bi mogli uništiti kapitalističke firme zbog konkurencije iz društava koja te poreze nemaju. Zbog toga otvoreno tržište i progresivni porezi djeluju štetno na nacionalno gospodarstvo. Niski porezi u otvorenoj ekonomiji ruše socijalni standard, ako zajednica ne ostvari dobar suficit u vanjskoj trgovini. Niski porezi i bolji socijalni standard su danas vezani uz ekonomsko izrabljivanje drugih država. Uvođenjem emisije novca bez duga ipak nema smisla u potpuno otvorenom tržištu. Sigurno je da se emisijom novca bez duga može spriječiti nepotreban rast poreza i prekinuti sa ekonomskim izrabljivanjem drugih država. Cilj prave monetarne vlasti je da se stvori visoka zaposlenost. Ali još bitnija je kvaliteta
života.

   6. Kvaliteta i standard života

   U trenutku kada se postiže određeni standard života, veća kvaliteta se postiže sa manjim radnim vremenom uz isti standard. Očigledno je da se povećanje produktivnosti tada neće koristiti za još veću proizvodnju i potrošnju, nego za smanjenje angažiranja pojedinaca na poslu. To je izbor između težeg života sa većom potrošnjom i lakšeg života uz manju potrošnju. To je apsolutno slobodni pojedinac mogao birati. Koliko je stvorio, toliko je imao za potrošnju. U izrabljivačkom sustavu, povećanje kvalitete života izrabljivanih obično znači manju ukupnu produktivnost te veću cijenu proizvodnje što ogleda u smanjenoj konkurentnosti. Iz istog razloga, kako raste standard radnika na jednom tako se u otvorenom tržištu proizvodnja seli u područja gdje je moguće veće izrabljivanje tj. niža cijena proizvodnje. Zajednica ostaje bez te proizvodnje, a povećava se broj nezaposlenih i time ruši postignuti nivo socijalne države. Rješenje koje tu pomaže je da se poveća produktivnost preko tehnološkog unapređenja. To znači da će dio radnika ipak izgubiti posao i biti kao teret zajednici. To znači da oni moraju naći drugi posao ili će se morati nešto povećati socijalna davanja tj. povećati porezi ili pasti socijalna prava.

   Očigledno je da je zajednica u otvorenom tržištu osuđena na stalni tehnološki napredak u produktivnosti ili će krenuti u pad socijalnog standarda. Pitanje je zašto uopće treba dizati produktivnost u nebesa? Zašto ne bi zaštitili domaću proizvodnju i slobodno povećali kvalitetu života. Tehnološki napredak je znao donijeti i mnoge posljedice u vidu štetnog zagađenja zraka, vode, zemlje i razna štetna zračenja. To sve utječe na moguću kvalitetu života.

   7. Širenje društva

   Kako brojnost zajednice raste, ona mora ili širiti prostor na kojem se nalazi ili smanjivati slobode i mogućnosti (brojnost, standard). Druga mogućnost je da tehnološkim skokom stvori višak proizvoda koje će razmjenjivati sa drugim zajednicama za deficitarnu robu i time napravi jednu vrstu međunarodne specijalizacije. Tako ta zajednica postaje donekle ovisna o drugim zajednicama. Da li i dalje možemo govoriti o slobodi? Što ako druge zajednice iscrpi resuse koji trebaju i nama, a koje smo dobivali preko razmjene. Društvo koje nema dovoljno resursa mora se dijelom raseliti ili reducirati na broj koji će omogućiti njegov opstanak. Što u tom slučaju znači nejednakost u posjedovanju? Da li će se oni bogatiji solidalizirati ili će pokušati održati svoju slobodu da konzumiraju više jer imaju više. Puno je tu pitanja i filozofiranje o slobodi pojedinca, konzumiranju slobode i pravima koja trebaju zamisliti svakog čovjeka. Postavlja se pitanje: što će biti kada resusa bude manje. Tj. trebamo li mi već danas donositi planove za vremena kada će problemi sa resursima civilizaciju pretvoriti u postapokaliptično društvo. I sada bi u to sve trebali uklopiti kapitalizam. To čini kao nemoguća misija. A dokaz tome je što Amerika ima desetke specijalnih skloništa samo za elitu. Tako da je jasno da jedni prave planove i za to doba, a drugima se u međuvremenu i dalje prodaje američki san.

   8. Vladanje društvom

   Krenuli smo od toga da definiramo što je to prava sloboda pojedinca – da ima sve što svojim rukama stvori i da ne utječe na prava drugih. Kada imamo društvo, tada se zbog zajedničkih službi dio produkcije pojedinaca mora odvajati za zajedničke službe (koliko je to racionalno je druga stvar). Danas imamo socijalno razlikovanje (izrabljivanje) gdje veliki dio pojedinaca ne odvaja samo za zajedničke službe, nego i za veća (ekonomska) prava drugih. U najmanju ruku se čini da imamo samo kapitalizam (vladavinu kapitala), ali ne i demokraciju (vladavinu demosa). Po tome ispada da društvo ne može biti demokratsko, ako je ima kapitalizam. Kapitalizam je vladavina posjednika kapitala – onih koji su ekonomski jači. Njihova ekonomska moć koristi masku demokracije za vladanje. To je društvo gdje je većini reducirana sloboda i ovisi o volji kapitalista ili mogućnosti ekonomski potlačenih da se organiziraju i donekle poboljšaju svoj položaj. U kapitalizmu je teško govoriti o slobodi. Ako je u pitanju interes onih koji posjeduju kapital i žele ga uvećati, normalno je da će isti imati sredstva i mogućnosti da plate ljude koji će lobirati za interese kapitalista. I ne samo to. Kapitalisti neće imati jednu stranku koja će ih zastupati, nego mogu financirati nekoliko stranaka i tako gotovo 100% biti sigurni da će predstavnici kapitala uvijek biti na vlasti i voditi politiku koja je od interesa kapitalistima tj. onim najvećim kapitalistima. Sitni kapitalisti i srednja klasa su ionako predodređeni da postepeno budu preuzeti od krupnog kapitala i pretvoreni u siromašne. Krupni kapital ima jedino njih kao metu preuzimanja. Svaki mali kapitalista kako raste očekivano mora da uništava svoju konkurenciju i preuzima njihovu imovinu i tržište. Koncentracija kapitala je potpuno očekivana i posljedica je da najjači svoju ekonomsku moć koriste za osvajanje vlasti i kreiranje zakona koji će ići na ruku najjačima. Kako se to može zvati demokracijom? To je i dalje samo kapitalizam.

   Sloboda izbora je limitirana jer ekonomski slabiji politički kandidati nemaju sredstva niti podršku medija koja je u rukama krupnog kapitala. Pravo je čudo kako sitni kapitalisti i srednja kasa ne vide da su oni na izumiranju baš zbog prirode kapitalizma. Danas ispada smiješno da EU daje poticaje malim poduzetnicima kada se zna da uspijevaju samo oni koji imaju veliku proizvodnju. Sitni kapitalisti i srednja klasa bi svoju političku nišu trebali tražiti u socijalizmu koji dozvoljava sitno poduzetništvo. Naravno, da je siromašnima i radnicima socijalizam jedina šansa za bolji i kvalitetniji život sa više ostvarivih prava.

Na ovim našim prostorima su naši ljudi bili naivci i mislili da je tako svejedno da li rade u društvenoj ili privatnoj firmi. Praktično se čini da nema razlike, dok se ne počne istraživati što to u konačnici znači i kuda to vodi. Osim toga to znači da kada nisi zadovoljan više ne možeš dizati bunu protiv partije na vlasti nego protiv određenog kapitaliste. A on može lako preživjeti godinama bez posla, dok radnik ne može. I tko će obrati bostan? Pa oni koji su najslabiji. Kapitalizam je vladavina jačih, a nikako nije demokratsko i slobodno društvo.

   9. Zaključci

  • Želimo li maksimalno slobodno društvo, sigurno je da ga ne možemo graditi na krupnom kapitalizmu. On je neprijatelj sitnog poduzetništva, srednje klase i radnika.
  • Želimo li višu kvalitetu života, tada moramo zaštiti vlastitu proizvodnju
  • Želimo li financijski neovisno društvo da bi izbjegli ucjenjivanje moramo emitirati vlastiti novac bez stvaranja duga. Vanjska platna bilanca ne smije biti negativna.
  • Želimo li se približiti ostvarenju države blagostanja trebamo smanjiti omjere primanja tj. što više ujednačiti raspodjelu plodova rada
  • Želimo li istinsku demokraciju nju možemo postići samo u socijalizmu
  • Maksimalno ostvariva prava pojedinca se mogu ostvariti samo u socijalizmu
  • Želimo li bolje društvo za sve moramo znati kako to učiniti i tko nam stoji na tom putu

Nostradurus Zagrebački

Oglasi

O autoru Nostradurus Zagrebački

Istina je oko nas. Nije sve kako se čini. reforma.forumhr.com - sites.google.com/site/financijskisustav - https://www.facebook.com/Nostradurus
Ovaj unos je objavljen u Društvo i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

8 odgovora na Sloboda i društvo blagostanja

  1. Mladen napisao:

    Možda bi trebalo još ogoliti bivstvo na nivo animalnog, Čovjek je samo jedna od životinja na planetu. Osnovne potrebe svakok bića su vezane na opstanak i prokreaciju.
    Prilagodba čovjeka je upotreba alata, medjusobne komunikacije te u konačnici podredjivanje okoline potrebama čovjeka.
    Složenost podredjivanja okoline potrebama čovjeka je zahtjevala udruživanje, te razvoj civilizacije kao prilagodbe za lakše ostvarivanje životnih potreba(povezano s specijalizacijama). Udruživanjem a napose organizacijom civilizacije je dolazilo do smanjenja slobode. Međutim činjenica o osiguravanju boljih evolucijskih uvjeta je prevagnula nad slobodom. Udružene zajednice su naprosto otimale sredstva od drugih i koristila ih u korist svog razvoja.
    Tako je i danas. Prevladat će oni uvjeti koji omogućuju bolje evolucijske uvjete za preživljavanje i prokreaciju a ne oni koji vode večoj slobodi i pravednosti.
    Kao i u prirodi ako je netko jači uzet će slabijem što god mu treba. Na taj naćin kapitalizam ima veće šanse od pravednijeg društva.
    Danas kada je sve više ljudi na planetu koji ima ograničene resurse, samo pozicija jačega osigurava sutrašnji opstanak. Elitama je to jasno, ali kriju tu činjenicu od većine.
    Gledano kroz takvu prizmu odnosi u svijetu se čine mnogo jasnijima. Sprema se veliko preslagivanje, na kocki je puko preživljavanje, Jači se pripremaju oslabljivanjem drugih.
    Elite se spremaju za otimačinu svega što im zatreba, silom.

    • Točno tako, g. Mladen. Elite uzvraćaju kada im se stane na put. Jedina šansa je da stvorimo društvo u kojem ne vladaju elite. A ovaj članak navodi samo dio razloga zašto. Dok sam u članku o političkoj korupciji napisao i kako se uništava politička, a zatim i sva ostala moć elita.

      • Mladen napisao:

        Primjetio sam taj članak i držim ga stvarno dobrim receptom za izgradnju boljeg društvenog uređenja. Međutim utopistički je nadati se da će razum prevladati.
        Društvena uređenja se mijenjaju silom (revolucijom).
        Nijedna elita neće mirno predati vlast i privilegije.
        Vrijednim smatram širenje bolje spoznaje kako društvo, financije, države … funkcioniraju i da nije istina ono što tvrde mediji da drugačije i bolje i pametnije nije moguće.
        Spoznaja ili bolje reći uvjerenje da može bolje je vatra koja potpiruje promjenu, jer ljudi žive u uvjernju. Uvjerenju da je novac vrijednost, da je novac moć, da će živjeti bolje ako imaju više novca i sl. Ništa od toga nije činjenica, samo uvjerenje prema kojem onda ravnaju svoje živote i djela.

  2. G. Mladen, revoluciju dižu oni koji su u manjini i onda je moraju silom održavati. Većina ne treba revoluciju nego evoluciju.

  3. Mladen napisao:

    Zapravo je svako društveno uređenje nametnuto kao što ste utvrdili u gornjem tekstu. Za interakciju među ljudima potrebno je odrećii se nekih prava odnosno sloboda, kako ih vi nazivate.
    Život elita u društvu je uvijek lagodniji, i oni ne vide potrebu za promjenom. Dapaće silom sprećavaju bilo kakvu promjenu. Upravo takvo ponašanje elita najčešći je uzrok sloma u civilizacijama kroz povijest. Pravi zadatak elita je da upravljaju društvom i smjerom njegova napretka. Ako elite ne “evoluiraju” u skladu s potrebama društva, društvo se urušii ili se desi revolucija.
    Manjina koja vidi smjer i mijenja se prema tome , ne čini to usklađeno s drugima. Naprosto to čini zbog osječaja ugroženosti, uspjeli u tom naumu ili ne.Ne završe sve revolucije uspješno. Potrebna je ipak neka kritična masa za uspjeh promjene.
    Utoliko je potrebna revolucija, jer vladajuće elite ne traže puteve za napredak društva već štite slijepo svoje interese.

  4. Mladen napisao:

    Da li je moguće društvo bez elita?
    Društvo, da bi funkcioniralo, neke zajedničke interese i odluke o njima povjerava manjoj grupi. Tako izdvojene grupe koje odlučuju u ime drugih su u pozicij elita.
    Problem je da li su elite dorasle povjesno društvenom trenutku u kojem žive jer mi se čini da društvo bez elita ne može postojati kao društvo već kao skup pojedinaca (anarhija?!).

    • Elita se nameće i iskorištava poziciju koju dobiva silom ili povjerenjem. Elita je najveći problem svakog društva jer prije ili kasnije zaboravi na interese naroda. Stvaranje elite je potencirano općim neznanjem naroda. Narod je tada podložan manipulaciji. To ne znači da je rješenje u anarhiji, nego u zaštiti od povećane moći elite preko efikasne borbe protiv korupcije javnog interesa. To nije anarhija. To je kontrola razvijanja elite. A društvo bez elite nije anarhija. Anarhija znači društvo bez vlasti. Vlast bi i dalje postojala, ali ne bi mogla stvarati pogodovanja za interese elite.
      Osim toga, ideje anarhista mi se čine kao da su plasirane od te iste elite. Jer elite su majstori davanja rješenja koja to nisu. Anarhija ne može biti rješenje za stabilno i sigurno društvo. Da se takvo i uspostavi, lako bi ga se srušilo kao i uvijek do sada.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s