Tko treba revoluciju?

Tko treba revoluciju?

Photo by Spencer Selover on Pexels.com

Upozorenje: svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna!!

Teško je naći državu koja bi revoluciju stavila na prvo mjesto. Revolucija je nešto što prethodi državi, a država je svojim zakonima konzervira. Svaka revolucija koja bi se kasnije dogodila bila bi rušenje tekovina prethodne revolucije. I kao takva se mora spriječiti i onemogućiti.

Revolucija služi uspostavi novog poretka u kojem će se promijeniti pogodovanje sistema prema drugim subjektima. Pri tome najčešće pomislimo da će novo uspostavljeni sistem biti pravedniji od prethodnog. Ali to nije nužno. Kontrarevolucija je također revolucija koja mijenja pogodovanje sistema, ali ga vraća na stanje prije zadnje revolucije ili možda na još gore. Kontrarevolucionari moraju prevariti narod i dovesti ga u zabludu da on pomisli da se radi o oslobođenju. “Oslobodilački rat” je najbolji način da se to provede. Svi mi želimo biti što više slobodni i nezavisni.

Iz povijesti dviju francuskih revolucija imamo lijep primjer kako se stari sistem rušio da bi se uspostavio novi sistem koji će pogodovati novim subjektima. Pri tome su vođe revolucije dovele u zabludu narod da će revolucija donijeti slobodu, bratstvo i jednakost. Međutim, revolucija je samo uspostavila sistem koji je pogodovao novoj klasi kapitalista. Bratstvo i jednakost su bili samo mamci za naivni narod. Nova klasa kapitalista je trebala “revoluciju” za svoju korist. Kako su bili malobrojni, trebali su potporu širih masa za provedbu promjene. Naravno i većina naroda koja je bila u lošem položaju u državi je trebala revoluciju, ali je na žalost nisu znali provesti.

Iz francuskih revolucija možemo izvući neke zaključke:

1. Revolucija uspostavlja novu vladajuću klasu
2. Krajnji rezultat revolucije može biti bitno različit od deklariranih ciljeva
3. Iza revolucije se kriju interesi nove vladajuće klase
4. Revolucija stvara gubitnike – one kojima novi sistem ne ide u korist

Iz gore navedenih zaključaka slijedi da za sad nema “perfektne revolucije”. Nema promjena koje će svima donijeti dobitak. Također, u revoluciji nema nikakve odgovornosti za stvoreni rezultat jer odgovornost može biti samo prema novostvorenoj vladajućoj klasi. A ona naravno ne želi ništa mijenjati jer je svoj cilj postigla. Odgovornost prema narodu ne postoji jer je narod bio samo sredstvo za postizanje cilja. Ako narod nije zadovoljan, jedino što može je provesti “svoju” revoluciju. Uspostavljena država zakonima konzervira postojeće stanje i transformira ga da bi što bolje pogodovalo vladajućoj klasi, a da pri tome ne izazove narod na revolucionarne promjene.

Politika u društvu se definira kao umijeće mogućeg. Praktično to znači više ili manje pogodovati vladajućoj klasi do mjere koja neće pokrenuti revolucionarne promjene. Iz ove teze bi mogli izvući zaključak da politika u društvu može biti samo konzervativna ili revolucionarna. U temeljima socijaldemokracije je cilj bio da se djelovanjem napravi tiha revolucija unutar sistema. Međutim, to je propalo iz razloga što se zaboravilo da svaki uspostavljeni društveni sistem mora biti konzervativan i sprečavati promjene koje štete vladajućoj klasi. Tako su u redove socijaldemokrata došli ljudi koji će promijeniti ciljeve i riješili problem vladajuće klase. Na žalost, politika nije umijeće mogućeg u dobrom smislu, nego u lošem. Jedino što je limit loše politike je revolucionarna pobuna naroda. Ako se narod ne buni, politika se ne treba mijenjati ili se može mjenjati na gore za narod. Sve je to moguće jer ne postoji stvarna odgovornost prema narodu, nego prema vladajućoj klasi.

Narod bi mogao zahtijevati odgovornost prema sebi i postaviti mehanizme kontrole, ali on to mora znati provesti.

Očuvanje sistema

Očuvanje (ustavno-pravnog) poretka je ključna stvar za održanje interesa vladajuće klase. Možemo reći da i protuustavne stvari koje služe održanju sistema su u biti samo interes vladajuće klase proveden na nezakonit način. Tj. ustav i zakoni su napisani tako da se iz njih ne vidi direktni interes vladajuće klase. To je također jedan od način održanja sustava. Najbolje da na brojimo sve načine kako se sistem održava:

1. Ustav i zakoni skrivaju pravi interes i vladajuću klasu
2. Uspostavljeni model obrazovanja odgaja ljude da ne razmišljaju kritički i da se uklope u postojeći uspostavljeni sistem
3. Najinteligentnije i najpametnije pojedince se vrbuje u poslušnike sistema i nagrađuje za njihov rad
4. Znanstvena zajednica se pretvara u zagovarača očuvanja sistema bez obzira na činjenice
5. Mediji i propaganda su u u službi sprečavanja revolucionarnih ideja te se forsira zabavni sadržaj koji će skretati pažnju sa bitnih stvari
6. Ustavom i zakonima se otežava bilo kakva inicijativa koja bi ugrozila interes vladajuće klase
7. U višepartijskom sustavu se stvaraju lažne alternative i infiltrira u sve pokrete koji bi bili nosili revolucionarne promjene radi sabotaže i onemogućenja rada
8. Socijalne mreže se koriste za praćenje i lako lociranje pojedinaca koji bi dugoročno mogli ugroziti interes vladajuće klase
9. Provode se izbori u kojima se nudi izbor između ponuđenih pojedinaca i ne nudi nikakva odgovornost za provođenje deklariranog programa. Neovisni kandidati u politici su podmetnuti ili potkupljeni. Programi su spiskovi želja.
10. Državno odvjetništvo maksimalno štiti interese vladajuće klase te se procesi protiv običnih ljudi provode brzo, a protiv pripadnika vladajuće klase se rastežu na desetljeća
11. Sudstvo je prepleteno ljudima koji “služe” interesima vladajuće klase. Odgovornost ne postoji i dogovaraju je suci između sebe.
12. Sudski procesi se vode “reda radi” da bi se smanji mogućnost da narod revolucijom uzme stvari u svoje ruke jer kao sistem ima metode za popravak
13. Policija se koristi kao sila za održanje “reda” tj. za fizičko očuvanje sistema djelujući po istom načinu kao i cijeli sistem – maksimalna agresija do momenta koji izaziva reakciju javnosti i onda se popušta
14. Glavne vjerske organizacije u društvu pasiviziraju narod i odgovaraju ga od promjena te favoriziraju opcije koje neće ugroziti interese vladajuće klase
15. Masove udruge sindikata se pretvaraju u konzervatore sistema infiltracijom pogodnih ljudi u vrh ili njihovom ucjenom i kupovinom
16. Nadzor nad stanovništvom se maksimizira prema dostignutim tehničkom napretku s tendencijom da raste do momenta kada javnost negativno reagira. Tu su nadzori kretanja i komunikacije.
17. Nevladine organizacije se financiraju iz proračuna te se favoriziraju uglavnom samo one koje nisu opasne za promjenu sistema
18. Otežavaju se bilo kakve direktne inicijative za promjenu ili ukidanje za narod loših zakona do te mjere da je po zadanim pravilima skoro pa nemoguće postupiti
19. Zdravlje ljudi nije cilj. Bolesni ljudi imaju samo jedan cilj – da ozdrave. Bave se svojom bolešću i imat će manje vremena za druge stvari.
20. Metoda “zavadi pa vladaj” se primjenjuje u svakoj situaciji

Nova revolucija

Može li uopće postojati revolucija koja neće stvoriti novu vladajuću klasu koja će upregnuti sistem u svoju korist? Može li nova vladajuća klasa biti većina u društvu?

Problem koristi u društvu je da je korist veća što je veći omjer broja iskorištavanih prema broju pogodovanih. To znači da u slučaju da većina postaje vladajuća klasa da pada korist takve vladajuće klase i da će pojedinci u tom sistemu zaključiti da bi novom revolucijom mogli postići veću korist za malobrojniju vladajuću klasu. Postoji naravno i utjecaj tehnološkog razvoja kada je moguće da robotizacijom i umjetnom inteligencijom nije potrebno da vladajuća klasa bude manjina. Međutim, tada se postavlja pitanje tko posjeduje tehnologiju. Ako je to postojeća vladajuća klasa, tada je logično da će sljedeći potez biti redukcija brojnosti nevladajuće klase jer nepotrebno troši resurse, stvara zagađenje i prijetnja je vladajućoj klasi. Metode redukcije brojnosti nevladajuće klase naravno ne mogu biti otvorene. Mora se sakriti interes vladajuće klase. Preporučljive metode su: opasne zarazne bolesti, zagađenja koja smanjuju život i plodnost, loša hrana, ekstremne klimatske promjene, neisplativost života (manji natalitet), cijepljenja sa dodatcima koji dugoročno smanjuju brojnost, uništenje resursa (npr. šume, zagađenje vode i zemlje), novac kao dug (neisplativost života), stvaranje ovisnosti ljudi o državi (sprečavanje samodostatnosti), itd.

Idealna kombinacija bi bila da je narod vlasnik resursa i tehnologije te da je upregne u svoju korist. Naravno, kada bi narod to znao kako postići.

Svaka nova revolucija će stvoriti novu vladajuću klasu. Prije nego što podržimo bilo kakvu revoluciju moramo se zapitati:

1. Tko će biti nova vladajuću klasa
2. Koji će bit krajnji rezultat revolucije
3. Koji je pravi interes nove vladajuće klase
4. Tko su gubitnici u revoluciji i kako će se pasivizirati da ne naprave kontrarevoluciju
5. Tko će provesti revoluciju i kakva je odgovornost, ako se ne postignu ciljevi
6. Kakve su mogućnosti za dugoročno održanje novog sistema

Provođenje revolucije

Svi zamišljamo revoluciju kao nezakoniti način promjene sistema. Drugačije niti ne može biti jer skoro svaki sistem je zakonski osiguran od promjene sustava. Povijesno gledano, tako je i bilo. Jedini način da se promjene odnosi u društvu, gdje nije bilo općeg prava glasa, je bila putem revolucije.

Samo uvođenje općeg prava glasa je bilo dosta rizično jer je on davao mogućnost nevladajućoj klasi da preko izbora promijeni sistem. Pa se tako zabranjivalo sindikalno organiziranje jer je to bila nevladajuća klasa. S vremenom se uspjelo sve faktore rizika riješiti infiltracijom, potkupljivanjem, eliminiranjem, itd. Međutim opće pravo glasa je ostalo.

Tehnički, revolucija se može provesti preko izbora, samo kada bi narod znao kako. Ipak i tu ostaju metode “brojanja glasova” koje mogu promijeniti volju naroda. Zbog toga je provedba i kontrola izbora jedna od ključnih stvari za provođenje revolucije putem izbora. Imali smo u Hrvatskoj prilike vidjeti da se prilikom izbora predsjednika ne poštuje Ustav, a da se predsjednik zaklinje na poštivanje Ustava. U svemu tome je najvažnije da je to sve u interesu vladajuće klase pa i sama neustavnost izbora.

Ipak, budući da su izbori poprilično rijetko (svake 4 godine) i bilo bi bolje da su puno češće, ali se kao zbog “skupoće procesa izbora” provodi rijetko. Pojeftinjenje procesa izbora bi bilo preko elektronskog glasanja, ali za sada ne poznam mogućnost da brojanje glasova bude točno, ako je sudjelovanje u glasanju anonimno. Zbog toga je elektronski način glasanja pogodan za manipulacije s rezultatom. Anonimnost glasanja ima neke prednosti. Ali kada bi se znalo tko je glasao za određene ljude, tada bi se mogla potegnuti i direktna odgovornost onih koji su ih izabrali za njihov rad. Tada bi ljudi ozbiljnije shvaćali davanje glasa na izborima. A možda bi i razmišljali o tome da bolje kontroliraju rad izabranih ljudi.

Revolucija se može provesti i stvaranjem i prihvaćanjem novog Ustava od strane širokih masa. Začudo, postojeći Ustav RH zajedno sa svim izmjenama koje su bile nikad nije bio potvrđen od strane naroda niti za to postoji obaveza. Reklo bi se: kao stvoreno za vladajuću klasu. Međutim, sazivanje ustavotvorne skupštine bi bilo protivno interesima vladajuće klase. I zanimljivo je da nema političke stranke koja razmišlja o velikim ustavnim promjenama tj. donošenju novog Ustava. Što bi značilo da i one stranke koje se deklariraju kao protivnici postojećeg sistema ne razmišljaju ozbiljno da bilo što promjene. Točnije sve političke stranke žele održati postojeći sistem i samo ga uljepšavati. Tj. sistem je dobar, ali kao nisu dobri ljudi koji ga vode. Zaboravljamo da sistem služi vladajućoj klasi i da promjene na bolje mogu doći tek od promjene pogodovanja u društvu.

Postajući politička stranka ustavom se obavezuješ da ćeš djelovati po Ustavu tj. da nećeš mijenjati sustav. Zbog toga izborna revolucija ne može biti ostvarena bez da se prekrši Ustav. Pa zašto onda osnivati stranku i čekati vrijeme izbora, kada se ionako mora ići protuustavno i bez političkih stranaka?

Ustavotvorna skupština i referendum za novi Ustav predstavlja brz, jednostavan i nenasilan način da se provede revolucija kada postoji opće pravo glasa. Jedno što u tome svemu fali je: znanje i volja naroda. Kada riješimo te dvije prepreke, tada će se dogoditi prava revolucija koja će stvoriti temelje za bolje društvo. Može li narod napisati novi bolji ustav i izglasati ga?

Upozorenje: ovaj tekst je izmišljeni sadržaj u kojem je svaka sličnost sa stvarnim životom slučajna!!

Nostradurus Zagrebački, 21.03.2021.