Sloboda i društvo blagostanja

   1. Apsolutna sloboda

   Najveću slobodu čovjek postiže kada sam sebi sve stvara i obavlja, a da time nije ugrozio  bilo kojeg drugog čovjeka da učini isto. Apsolutna sloboda pojedinca prestaje kada se preklapa sa slobodama drugih. U apsolutnoj slobodi se treba svatko brinuti za svoje zdravlje i do kasne starosti i imati na raspolaganja po volji resursa da koristi (da uzgaja stoke koliko želi i treba, da koristi vodu i zemlju koliko hoće i treba, da ima kuća koliko si sagradi, itd. ). Pri tome je najvažnije da svaki pojedinac ima dovoljno resursa te znanja i mogućnosti da iste iskoristi. To je prava sloboda i ona nije na štetu nijednog drugog pojedinca. Omeđena je samo marljivošću i količinom resursa koje pojedinac može utrošiti. Ako taj pojedinac kojim slučajem napravi tehnološki skok koji bi povećao korištenje resursa i olakšao rad, očigledno je da će prije ili kasnije rastuća masa ovakvih pojedinaca doći do ograničenja u svojoj beskrajnoj slobodi. Priroda nema beskonačno slobodnih resursa. Apsolutna sloboda je neograničena sloboda korištenja tj. konzumiranja svega što je čovjeku na raspolaganju te potpuno raspolaganje svim plodovima svog rada. Međutim, takva sloboda u kojoj se sami potpuno brinemo o svemu je nepraktična i krhka. Problem takve slobode je da bilo koja organizirana rulja može potpuno uništiti slobodu ovih pojedinaca. Pojedinac će teško moći održati ove slobode kada je sam svoj zaštitnik. Drugi problem je u posjedovanju dovoljno znanja (tehnologije) da se postigne bolji životni standard. Apsolutna sloboda tada ne mora da znači blagostanje i kvalitetan život. Kada pojedinci imaju apsolutnu slobodu, nisu im važne druge slobode na koje danas mislimo. Ne postoji interakcija sa drugim pojedincima jer je nepotrebna kada se svatko potpuno brine samo o sebi i ima dovoljno resursa da proizvede isto što i drugi. Tu ga možda može kočiti nedostatak znanja (tehnologije), ali ga apsolutno slobodni pojedinci mogu međusobno razmjenjivati dok imaju dovoljno slobodnih resursa i kapaciteta (vremena) da usvoje nova znanja.

   2. Organizirano društvo

   Prvenstveno zbog neizvedivosti samostalne zaštite svoje apsolutne slobode, apsolutno slobodni pojedinci su osuđeni na organiziranje u neku vrstu zajednice. Ljudi moraju pristati na limitiranje svojih sloboda i zavisnost o zajednici preko koje će zaštiti svoje sada limitirane slobode. Osim toga, specijalizacija u određenim djelatnostima je također potrebna budući da se znanje i vještine moraju usvajati te da postoje sposobniji pojedinci za određene djelatnosti. Specijalizacija povećava i produktivnost, a time i omogućava viši standard života. Logično je da će zato raditi određena raspodjela poslova u zajednici. Jednostavno društvo se može stvoriti na temeljima udruživanja slobodnih pojedinaca ili će možda nastati kao rezultat dominacije neke skupine pojedinaca koja će dodatno limitirati slobode drugih pojedinaca da bi ih iskoristili plodove njihovog rada za vlastitu korist. U prvom slučaju se radi o slobodnom društvu, a u drugom o manje ili više izrabljivačkom društvu. Naravno moguće je i da sa vremenom dođe do transformacije iz jednog u drugo društvo. U izrabljivačkom društvu je normalno da izrabljivači imaju viši standard života jer prisvajaju plodove tuđeg rada. Oni mogu biti manjina ili čak i većina. Također je moguće da postoje podjele na dvije ili više klasa tj. kaste gdje svaka klasa ima svoj mogući životni standard. Slobodno društvo bi za razliku od izrabljivačkog trebalo biti bez klasa, podjela i izrabljivanja. Temelj za to je da se ukupni plodovi rada što pravilnije raspodjele između članova društva. Nejednakost tj. proporcionalno veća konzumacija od doprinosa dovodi do pojave eksploatacije onih koji dobivaju manje nego što doprinose.

    Pođimo od ova zadnje konstatacije. Određeni članovi društva rade poslove od interesa cijele zajednice, ali tu nema govora o izrabljivanju. Specijalizacija za određenje poslove je potrebna da bi se postigla stručnosti i efikasnost u djelatnosti kojom se bavi. Specijalizacija znači i međusobnu zavisnost pojedinaca. Ipak izrabljivanje može postojati, ako određeni specijalizirani pojedinici ostvaruju prevelika prava i slobode u odnosu na ostale. Priča o slobodnom društvu može lako završiti u nekoj vrsti izrabljivačkog društva. To je najzornije preko stvaranja elitnih pripadnika društva koji imaju posebne zasluge ili funkcije u društvu. Premda se to može činiti opravdanim, takva pojava dovodi do transformacije slobodnog društva u neku vrstu izrabljivačkog društva. Dilema koja se tu nameće je kako u raznim specijalizacijama članova društva onemogućiti rast socijalne nejednakosti da bi ostali slobodno društvo bez izrabljivanja. Naime, sposobniji članovi društva ili pripadnici neke djelatnosti se najčešće osjećaju posebnima zbog svojih sposobnosti i položaja i najčešće žele imati veću osobnu korist. Očigledno je da takvo razmišljanje stvara podlogu za prijelaz u izrabljivačko društvo premda društvo može biti deklarativno društvo slobodnih i jednakopravnih pojedinaca. Sami članovi društva bi morali biti svjesni tih događanja te ih raditi na tome da se slobodno društvo ne pretvori u izrabljivajuće.

    3. Raslojavanje u društvu

   Specijalizacija u kombinaciji sa stvaranjem oligopola i drugih vrsta monopola obično vodi prema izrabljivačkom društvu. Pod krinkom zaštite interesa ceha ili udruge se preko diktiranja cijena želi postići povoljniji položaj u društvu i promijeniti raspodjelu plodova rada u svoju korist. To su naizgled legitimni interesi, međutim netko na kraju mora ostati uskraćen. Najslabiji tj. oni koji su se najlošije borili za interese svoje skupine će biti izrabljivani od drugih. U biti sa specijalizacijom se počine društvo raslojavati i počinje ekonomska borba između skupina društva. Rezultat unutrašnje ekonomske borbe je naravno ekonomsko propadanje određenih skupina ljudi i njihovih poduzeća. Raslojavanje se događa zbog nemogućnosti pokrivanja troškova. Kako oni najsiromašniji više ne mogu raditi gubitke jer se ne mogu zaduživati na ime imovine koju još posjeduju, jasno je da raslojavanje djeluje na takozvanu srednju klasu. Ona ima što izgubiti i njena imovina prelazi u ruke onih koji su prisvajaju prisvajaju plodove tuđeg rada. Rezultat raslojavanja je povećanje broja siromašnih. Privremeni spas za dio srednje klase i siromašne je da se počnu baviti profitabilnijom djelatnosti. Bavljenje drugom profitabilnijom djelatnošću ne znači da se problem raslojavanja riješio. Izrabljivanje koje stvara nemogućnost pokrivanja troškova, će raslojavanje samo prebaciti na druge. Čak i kada postoji mogućnost da se pojedinac promijeni klasu (promjenom djelatnosti ili položajem) kojoj pripada, to društvo je izrabljujuće i kao takvo je neslobodno. Promjena klase ne ukida klase. Samo se mijenja članstvo.

   Raslojavanje u društvu se često organizirano pokreće od onih koji posjeduju najviše. Ovo je važna činjenica. Kako će oni koji posjeduju naviše doći do imovine srednjeg sloja? Oni moraju natjerati dio srednjeg sloja u gubitke (besparicom, neplaćanjem na vrijeme, prekidom otkupa, dizanjem vlastitih cijena, podizanjem troškova, smanjivanjem cijena otkupa, kamatarenjem, nepravednim porezima, posebnim visokim normama za proizvodnju, itd.) da bi dio srednjeg sloja propao i tada tu imovinu kupili bogatiji. Da to ne rade bogati se nikad ne bi obogatili. To je potpuno očekivano u sustavu gdje je privatni interes u prvom planu.

   4. Društvo blagostanja

   Društvo ili država blagostanja je česti deklarativni cilj programa političkih stranaka. Međutim skoro svi ti programi su neostvarivi. Društvo blagostanja bi trebalo zaustaviti proces raslojavanja kojim se srednja klasa pretvara u siromašne i istodobno siromašne početi pretvoriti u srednju klasu. Financijski temelj za to je da svi uspijevaju pokriti svoje troškove i da oni najsiromašniji povećaju svoju imovinu. Ako oni koji imaju najmanje imovine žele posjedovati više, tada je moraju kupiti od onih koji je sada posjeduju ili je oduzeti istima. To je unutrašnja preraspodjela bogatstva. Druga mogućnost je da postoji dotok bogatstva iz inozemstva te da se preko njega poveća bogatstvo najnižih slojeva. Ova druga mogućnost je danas poprilično popularna politika jer se time ekonomska borba između klasa pretvara u međunacionalnu borbu. Naravno, položaj najviše klase tada ostaje sačuvan. Postoji i mogućnost kombinacije ove dvije metode. Rijetke zemlje kojima je to donekle uspjelo često postaju uzori koje se pokušava slijediti.

   Međunarodna razmjena može povećati standard, ali se danas najčešće koristi za ekonomsko izrabljivanje drugih zajednica. To se postiže davanjem kredita u valuti ekonomskog izrabljivača. Otplata kredita drugoj zajednici radi pritisak da izvozom zaradi potrebni novac te je u tom slučaju kreditor u prednosti i može nuditi nižu cijenu za otkup, dok u isto vrijeme skupo prodaje svoje proizvode. Na taj način se umjesto slobodne trgovine događa ekonomsko iskorištavanje drugih nacija. To naravno vodi u velike gospodarske poremećaje u izrabljenim zajednicama. Društvo blagostanja se ne postiže samo ujednačenjem ili povećanjem bogatstva najsiromašnijih članova zajednice, nego je tu najvažnija stvar održivost tj. da pojedinci mogu na dalje pokrivati svoje troškove života i proporcionalno sudjelovati u dijeljenju plodova rada. Poznati tržišni zakon ponude i potražnje neće voditi tome. Moraju se uvesti posebne mjere za to čak i uz pomoć ekonomskog izrabljivanja drugih zajednica. Određeni stupanj izrabljivanja bi mogao postojati i u tom društvu omogućavajući eliti viši standard života. Ako izostanu mjere koje će omogućiti blagostanje stanovništvu, doći će socijalnog raslojavanja. I to se događa u kapitalizmu i socijalizmu. Ni socijalističko društvo nije imuno na socijalno raslojavanje iz razloga što postoji preraspodjela plodova rada tj. određeno izrabljivanje. Iz toga slijedi da promjena društvenog uređenja iz kapitalizma u socijalizam ne garantira da ćemo postići društvo blagostanja. Koliko uopće može biti različito plaćen rad ljudi? Jer bez obzira na posao koji rade, troškovi života su skoro isti. Višak kupovne moći koji dobivaju bolje plaćeni pojedinci se može koristiti za potrošnju, za štednju i za uvećanje imovine. Ako se pojedinici odluče za povećanje imovine tada je jasno da to ima dobar smisao, ako kupuju imovinu od onih koji je imaju viška. Međutim, čim društvo blagostanja uđe u krizu (porast troškova života) i pojedinci budu prisiljeni prodavati svoju imovinu tada će se početi događati socijalno raslojavanje. To znači da velika razlika u primanjima stvara veću osjetljivost na krizu i u društvu se prije počne događati socijalno raslojavanje.

Druga stvar koja je bitna za primjetiti da društvo blagostanja gdje svi pokrivaju svoje troškove, a neki i stvaraju novčanu uštedu, može postojati tek kada postoji stalni dotok novca. Zbrojimo li sve sve bilance trebati ćemo imati veću sumu od prošlog perioda upravo za povećanje štednje u tom periodu. Kada smo govorili o društvu blagostanja preko ekonomske eksploatacije drugih zajednica, one dotok novca rade po principima merkantilizma. Mijenja se roba za novac i pazi da se održava dovoljan suficit u trgovanju. Ekonomska eksploatacija drugih zajednica problem nedostatka novca prebacuje i zaoštrava u drugim društvima. Na taj način se međunarodna trgovina svodi na vođenje ekonomskog rata sa istim ciljem kao i u merkantilizmu. Naravno da to na kraju mora voditi u manje ili veće ratove. A vodi i u jačanje nacionalizma.

Postoji naravno i drugo rješenje, a to je da zajednica emitira svoj novac i da se time bez potrebe za dotokom novca izvana postigne drugi dio uvjeta za društvo blagostanja. Naravno, zajednica mora imati dovoljno resursa za život svojih stanovnika. Ako ih nema, nikakva emisija novca to ne može riješiti. Novac vrijedi samo ako iza njega stoji kupovna moć tj. proizvedeni proizvodi na tržištu. Svaka zajednica koja u unutrašnjoj razmjeni koristi novac naravno da ga mora emitirati. Ako se emitira novac za potrebe deficita proračuna zajednice preko posudbe od vlastite centralne banke, nepotrebno se ide u stalno rastući dug. U konačnici skoro da se postiže ista stvar, ali dug eksponencijalno raste pa izgleda da je zajednica financijski nesposobna. U početku je novac bio i roba, ali je to potpuno nepraktično jer se time promet svih roba veže uz količinu raspoloživog novca. Rast produktivnosti u proizvodnji nije moguće pratiti produkcijom novca koji je roba (metalni novac). Fiat novac je zbog toga najprihvatljivije rješenje. Stalnim dodavanjem fiat novca u sustav se pomaže u težnji da svi pokriju troškove i možda nešto zarade. Sama emisija novca naravno ne garantira svima pokrivanje troškova tj. zajednicu blagostanja. A osobito ako se radi o slobodnom formiranju cijena i kada se ne radi limitiranje omjera plaća. Kada postoji emisija novca, a želi se postići što manje raslojavanje mora se uvesti kontrola cijena i raspona primanja. Emisija novca tada rješava deficit proračuna zajednice, ali sa očekivanom visokom inflacijom koju je poticana sa svrhom većeg zahvata u tuđe plodove rada. Podizanje cijena bez razloga je u biti diverzija na društvo blagostanja i ima cilj da se sabotira korištenje novca bez duga.

Osim toga, društvo blagostanja je kontraproduktivno za izrabljivače jer ne moraju postojati razlozi prodaje imovine, dok se pokrivaju troškovi života. Da bi se imovina preuzimala, dio srednjeg sloja članova zajednice se mora tjerati u bankrot i rasprodaju. Društvo blagostanja u kapitalizam je teško ostvariva ideja koja će prije ili kasnije rezultirati izrabljivačkim društvom sa velikim socijalnim raslojavanjem.

   5. Porezi u društvu

   Porez u društvu ima svrhu da se dio kupovne moći članova društva prebaci članovima društva koji će obavljati društveno potrebne poslove – javne službe. Očigledno je da članovi realnog gospodarstva moraju stvoriti dovoljno roba i za sebe i za javne službe. Nepotrebno angažiranje u javnim službama može nepotrebno opteretiti realno gospodarstvo višim porezima. Opet, što je produktivnost u proizvodnji veća, manja je potreba za radnicima u realnom sektoru. Sa tog stanovišta ispada da to omogućava veće zapošljavanje u javnim službama , ali posljedično vodi prema većim porezima. Premda je očekivano da se dio proračuna financira emisijom novca, javni sektor se ne može plaćati bez poreza. To bi bila prevelika emisija novca u odnosu na povećanje ponude roba i usluga te samim time bi stvorilo inflaciju. Što više imamo radnika u javnom sektoru to se viši socijalni standard u zajednici može ostvariti (školstvo, zdravstvo, odmarališta, stanovi, briga za starije, prometnice, razvoj znanosti i tehnologije, itd.).

   Sama porezna politika u kapitalizmu ne može biti sredstvo za sprečavanje bogaćenja i smanjenje socijalnih nejednakosti. Viši porezi znače samo da se više rada izrabljenih mora učiniti za istu zaradu bogatijih. To će samo usporiti koncentraciju kapitala, ali je neće spriječiti. Logično je da će odgovor biti vjerojatno u dizanju cijena, bijegu kapitala, u inoyemstvo otpuštanju radnika, itd. Kapitalisti ne mogu napredovati bez uvećanja kapitala i imovine. Ako prestanu napredovati, konkurencija bi im mogla preoteti tržište i na kraju ih preuzeti. Ostvarivanje visokog profita je imperativ za opstanak. Progresivni porezi se čine dobrim, ali bi mogli uništiti kapitalističke firme zbog konkurencije iz društava koja te poreze nemaju. Zbog toga otvoreno tržište i progresivni porezi djeluju štetno na nacionalno gospodarstvo. Niski porezi u otvorenoj ekonomiji ruše socijalni standard, ako zajednica ne ostvari dobar suficit u vanjskoj trgovini. Niski porezi i bolji socijalni standard su danas vezani uz ekonomsko izrabljivanje drugih država. Uvođenjem emisije novca bez duga ipak nema smisla u potpuno otvorenom tržištu. Sigurno je da se emisijom novca bez duga može spriječiti nepotreban rast poreza i prekinuti sa ekonomskim izrabljivanjem drugih država. Cilj prave monetarne vlasti je da se stvori visoka zaposlenost. Ali još bitnija je kvaliteta
života.

   6. Kvaliteta i standard života

   U trenutku kada se postiže određeni standard života, veća kvaliteta se postiže sa manjim radnim vremenom uz isti standard. Očigledno je da se povećanje produktivnosti tada neće koristiti za još veću proizvodnju i potrošnju, nego za smanjenje angažiranja pojedinaca na poslu. To je izbor između težeg života sa većom potrošnjom i lakšeg života uz manju potrošnju. To je apsolutno slobodni pojedinac mogao birati. Koliko je stvorio, toliko je imao za potrošnju. U izrabljivačkom sustavu, povećanje kvalitete života izrabljivanih obično znači manju ukupnu produktivnost te veću cijenu proizvodnje što ogleda u smanjenoj konkurentnosti. Iz istog razloga, kako raste standard radnika na jednom tako se u otvorenom tržištu proizvodnja seli u područja gdje je moguće veće izrabljivanje tj. niža cijena proizvodnje. Zajednica ostaje bez te proizvodnje, a povećava se broj nezaposlenih i time ruši postignuti nivo socijalne države. Rješenje koje tu pomaže je da se poveća produktivnost preko tehnološkog unapređenja. To znači da će dio radnika ipak izgubiti posao i biti kao teret zajednici. To znači da oni moraju naći drugi posao ili će se morati nešto povećati socijalna davanja tj. povećati porezi ili pasti socijalna prava.

   Očigledno je da je zajednica u otvorenom tržištu osuđena na stalni tehnološki napredak u produktivnosti ili će krenuti u pad socijalnog standarda. Pitanje je zašto uopće treba dizati produktivnost u nebesa? Zašto ne bi zaštitili domaću proizvodnju i slobodno povećali kvalitetu života. Tehnološki napredak je znao donijeti i mnoge posljedice u vidu štetnog zagađenja zraka, vode, zemlje i razna štetna zračenja. To sve utječe na moguću kvalitetu života.

   7. Širenje društva

   Kako brojnost zajednice raste, ona mora ili širiti prostor na kojem se nalazi ili smanjivati slobode i mogućnosti (brojnost, standard). Druga mogućnost je da tehnološkim skokom stvori višak proizvoda koje će razmjenjivati sa drugim zajednicama za deficitarnu robu i time napravi jednu vrstu međunarodne specijalizacije. Tako ta zajednica postaje donekle ovisna o drugim zajednicama. Da li i dalje možemo govoriti o slobodi? Što ako druge zajednice iscrpi resuse koji trebaju i nama, a koje smo dobivali preko razmjene. Društvo koje nema dovoljno resursa mora se dijelom raseliti ili reducirati na broj koji će omogućiti njegov opstanak. Što u tom slučaju znači nejednakost u posjedovanju? Da li će se oni bogatiji solidalizirati ili će pokušati održati svoju slobodu da konzumiraju više jer imaju više. Puno je tu pitanja i filozofiranje o slobodi pojedinca, konzumiranju slobode i pravima koja trebaju zamisliti svakog čovjeka. Postavlja se pitanje: što će biti kada resusa bude manje. Tj. trebamo li mi već danas donositi planove za vremena kada će problemi sa resursima civilizaciju pretvoriti u postapokaliptično društvo. I sada bi u to sve trebali uklopiti kapitalizam. To čini kao nemoguća misija. A dokaz tome je što Amerika ima desetke specijalnih skloništa samo za elitu. Tako da je jasno da jedni prave planove i za to doba, a drugima se u međuvremenu i dalje prodaje američki san.

   8. Vladanje društvom

   Krenuli smo od toga da definiramo što je to prava sloboda pojedinca – da ima sve što svojim rukama stvori i da ne utječe na prava drugih. Kada imamo društvo, tada se zbog zajedničkih službi dio produkcije pojedinaca mora odvajati za zajedničke službe (koliko je to racionalno je druga stvar). Danas imamo socijalno razlikovanje (izrabljivanje) gdje veliki dio pojedinaca ne odvaja samo za zajedničke službe, nego i za veća (ekonomska) prava drugih. U najmanju ruku se čini da imamo samo kapitalizam (vladavinu kapitala), ali ne i demokraciju (vladavinu demosa). Po tome ispada da društvo ne može biti demokratsko, ako je ima kapitalizam. Kapitalizam je vladavina posjednika kapitala – onih koji su ekonomski jači. Njihova ekonomska moć koristi masku demokracije za vladanje. To je društvo gdje je većini reducirana sloboda i ovisi o volji kapitalista ili mogućnosti ekonomski potlačenih da se organiziraju i donekle poboljšaju svoj položaj. U kapitalizmu je teško govoriti o slobodi. Ako je u pitanju interes onih koji posjeduju kapital i žele ga uvećati, normalno je da će isti imati sredstva i mogućnosti da plate ljude koji će lobirati za interese kapitalista. I ne samo to. Kapitalisti neće imati jednu stranku koja će ih zastupati, nego mogu financirati nekoliko stranaka i tako gotovo 100% biti sigurni da će predstavnici kapitala uvijek biti na vlasti i voditi politiku koja je od interesa kapitalistima tj. onim najvećim kapitalistima. Sitni kapitalisti i srednja klasa su ionako predodređeni da postepeno budu preuzeti od krupnog kapitala i pretvoreni u siromašne. Krupni kapital ima jedino njih kao metu preuzimanja. Svaki mali kapitalista kako raste očekivano mora da uništava svoju konkurenciju i preuzima njihovu imovinu i tržište. Koncentracija kapitala je potpuno očekivana i posljedica je da najjači svoju ekonomsku moć koriste za osvajanje vlasti i kreiranje zakona koji će ići na ruku najjačima. Kako se to može zvati demokracijom? To je i dalje samo kapitalizam.

   Sloboda izbora je limitirana jer ekonomski slabiji politički kandidati nemaju sredstva niti podršku medija koja je u rukama krupnog kapitala. Pravo je čudo kako sitni kapitalisti i srednja kasa ne vide da su oni na izumiranju baš zbog prirode kapitalizma. Danas ispada smiješno da EU daje poticaje malim poduzetnicima kada se zna da uspijevaju samo oni koji imaju veliku proizvodnju. Sitni kapitalisti i srednja klasa bi svoju političku nišu trebali tražiti u socijalizmu koji dozvoljava sitno poduzetništvo. Naravno, da je siromašnima i radnicima socijalizam jedina šansa za bolji i kvalitetniji život sa više ostvarivih prava.

Na ovim našim prostorima su naši ljudi bili naivci i mislili da je tako svejedno da li rade u društvenoj ili privatnoj firmi. Praktično se čini da nema razlike, dok se ne počne istraživati što to u konačnici znači i kuda to vodi. Osim toga to znači da kada nisi zadovoljan više ne možeš dizati bunu protiv partije na vlasti nego protiv određenog kapitaliste. A on može lako preživjeti godinama bez posla, dok radnik ne može. I tko će obrati bostan? Pa oni koji su najslabiji. Kapitalizam je vladavina jačih, a nikako nije demokratsko i slobodno društvo.

   9. Zaključci

  • Želimo li maksimalno slobodno društvo, sigurno je da ga ne možemo graditi na krupnom kapitalizmu. On je neprijatelj sitnog poduzetništva, srednje klase i radnika.
  • Želimo li višu kvalitetu života, tada moramo zaštiti vlastitu proizvodnju
  • Želimo li financijski neovisno društvo da bi izbjegli ucjenjivanje moramo emitirati vlastiti novac bez stvaranja duga. Vanjska platna bilanca ne smije biti negativna.
  • Želimo li se približiti ostvarenju države blagostanja trebamo smanjiti omjere primanja tj. što više ujednačiti raspodjelu plodova rada
  • Želimo li istinsku demokraciju nju možemo postići samo u socijalizmu
  • Maksimalno ostvariva prava pojedinca se mogu ostvariti samo u socijalizmu
  • Želimo li bolje društvo za sve moramo znati kako to učiniti i tko nam stoji na tom putu

Nostradurus Zagrebački

Objavljeno u Društvo | Označeno sa , , | 8 komentara

Politička korupcija

   Sprječavanje i suzbijanje političke korupcije može postati glavna okosnica borbe demokratske većine za bolje i pravednije društvo. Politička korupcija je štetna za politički i ekonomski razvoj, za osobno i kolektivno dobro te za demokratske procese. Ona vodi do političkih odluka koje pogoduju prvenstveno određenim sektorima ili privatnim interesima te direktno ili indirektno štetni javnom interesu.

    Politička korupcija je najvidljivija preko djelovanja političara kada oni stvaraju zakone koji pogoduju određenim uskim privatnim interesima, a na štetu velike većine. Kada bi država imala u Ustavu članak kojim se politička korupcija zabranjuje, a zakonom normira borba, tada bi demokratska većina dobila mogućnost da preko ustavnih tužbi revidira sve zakone u kojima je došlo do političke korupcije. Mnogi zakoni bi postali neustavni i morali bi se promijeniti u korist javnog interesa. Uz zakone politička korupcija može biti i štetan ugovor države sa drugom državom ili organizacijom. Dovođenje države u ovisan položaj je također politička korupcija. Također bi bilo jasno da se ukidanje nekih zakona može proglasiti političkom korupcijom. Npr. ukidanje zakona o porijeklu imovine.

   Zašto je bitno da se pokrene sprečavanje i suzbijanje političke korupcije? Važno je jer demokratska većina ne može ostvariti benefite od demokracije, dok je dozvoljena politička korupcija. Zbog toga demokracija postaje obična predstava bez svrhe za dobrobit velike većine. Neupotrebljivost demokracije vidi već i običan puk koji je u konačnici najviše pogođen političkom korupcijom. Iz toga razloga, širokim masama bi trebao biti prioritet uspostavljanje efikasnih ustavnih i zakonodavnih okvira za sprječavanje i suzbijanje političke korupcije. Borba bi trebala obuhvatiti nepotizam, klijentelizam, patronat i političko lobiranje.

    Postoji veza političke korupcije i elitizma. Kada vlast provodi elita, demokracija tj. vladavina demosa ili vladavina naroda je samo obična predstava. Cilj elitizma je da se ciljana manjina najviše okoristi u državi. U kapitalizmu je to posjednička manjina, a u drugim sustavima je to vladajuća manjina. Vladajuća manjina ne mora svoju korist dobivati u posjedovanju, nego u korištenju raznih beneficija. To može biti besplatno korištenje državne imovine ili uz simboličnu naknadu. Moć se ovdje prenosi položajem pa tako imamo slučajeve da sinovi i kćeri političkih moćnika preuzimaju vlast od svojih roditelja. Prenošenje političke moći u osobnu se radi organiziranjem obične pljačke kojom se dio bogatstva zajednice otuđuje i prisvaja. Tu se očigledno radi o čistoj političkoj korupciji. Pri tome se to pljačkanje obično skriva iza političkih i gospodarskih reformi. Zbog toga se razvila jedna izreka “put do pakla je popločen najboljim namjerama”. Te “najbolje” namjere mogu u sebi imati skriveni interes u vidu političke korupcije. Najvažnija stvar je da se utvrdi da li je riječ o političkoj korupciji tj. pogodovanju određenim manjinskim grupacijama da od toga ostvare korist na štetu javnog interesa. Teško da možemo javnim interesom proglasiti da mala manjina ima najveću korist u jednoj državi.

    Elite mogu preko političke korupcije uzrupirati javni interes i učiniti da korist ostvaruje neka manjina. Sada postaje jasno da je nepotizam, klijentelizam i političko lobiranje samo oblik praktične političke korupcije. U biti cilj je da se postojeće socijalne razlike stave u svoju osobnu korist. Tj. određena grupacija se preko političke korupcije socijalno izdiže u odnosu na ostale. Ova zadnja rečenica pokazuje stvarnu činjenicu koju je lako vidjeti u mnogim situacijama. Politička korupcija služi upravo da manjina (interesna grupa) zaobiđe javni interes i preko političke korupcije ostvari socijalno bolji položaj. Taj položaj im kasnije omogućava da ojačaju i zadrže svoj položaj i moć. Moglo bi se reći da politička korupcija potiče socijalne razlike kada se omogućava da neka manjina ostvaruje najveću korist u zajednici.

    Lažni borci protiv korupcije

    Danas imamo poplavu pokreta i političkih stranka koja stavljaju u svoje programe borbu protiv korupcije. Međutim, kako je svaki pokret i politička stranka interesna grupa, jasno je da postoji velika mogućnost da veliki broj tih organizacija u biti želi koristiti političku korupciju da bi ostvarila svoje otvorene ili skrivene ciljeve. Pa ipak velika većina tih organizacija ima u programu borbu protiv korupcije. To znači da je u pitanju lažna, a ne stvarna borba. Deklarativno su protiv korupcije, ali stvarno nisu. Pod korupcijom obično misle na onu koja se svodi na pojedinačne slučajeve običnog kriminala kojim obnašatelji javnih dužnosti ostvaruju određenu dodatnu korist preko raznih vrsta mita. U stvari radi se o tome da se kapitalisti bore protiv korupcije koja ih ometa, ali ne i protiv korupcije koja im ide u prilog. Dokaz za to je u linku.

    Zanimljivo je da postoje međunarodne udruge koje se neuspješno “bore” protiv korupcije. Kao da im je jedini cilj borba, a ne iskorjenjivanje korupcije. To možda postaje jasno ako shvatimo da bi bez korupcije nestale pogodnosti koje su dobile određene interesne grupe. I stoga je interes tih grupa da borba protiv korupcije ne uspije ili da ih mimoiđe zbog loše napisanih zakona kojima se korupcija želi spriječiti i iskorijeniti. Taj loše napisan zakon je tada čista politička korupcija. Na žalost, bez zakona i ustavnih odredbi kojima se bolje definira politička korupcija, nemoguće je raditi na iskorjenjivanju iste.

    Borba protiv političke korupcije – put u bolje društvo

    Istinski borbu protiv političke korupcije treba voditi demokratska većina. A demokratska većina danas zakonodavnu vlast ima preko izabranih predstavnika i direktno preko referenduma. Ako je jasno da u zakonima imamo političku korupciju, a parlamentarni predstavnici ne žele zabraniti političku korupciju, tada ostaje jedini način da se dođe do ustavnih i zakonskih promjena samo preko referenduma.

     Očekivano je da će taj referendum opstruirati ili neće podržavati sve stranke, udruge i organizacije koje računaju ili su računale da preko političke korupcije ostvare (ili već ostvaruju) svoje otvorene ili skrivene ciljeve. Ako bi ustavne i zakonske izmjene omogućile svakom građaninu ili udruzi da podnese ustavnu tužbu zbog političke korupcije u sadržaja postojećih zakona, njihovog ukidanja, promjeni ili izglasavanju, kao zajednica bi dobili moćan alat za provođenje demokracije tj. demokratske volje većine. Elite bi time izgubile mogućnost velike političke manipulacije preko glumljene demokracije. U društvu bi dobili mogućnost da ispravljamo sve devijacije koje vode protiv javnog interesa tj. interesa velike većine.

     Alternativi način da se to učini sada ide preko sudjelovanja u zakonodavnoj vlasti uz postizanje većine. Postavlja se pitanje, mora li demokratska većine, da bi očuvala svoja prava, imati većinu u zakonodavnom tijelu ili je puno bolje da postoje ustavne i zakonske odredbe koje omogućavaju da brzo dođe do zaštite javnog interesa tj. interesa velike većine. Dosadašnje ustavne tužbe su se uglavnom podnosile radi zaštite prava pojedinaca ili organizacija. Nitko nije štitio prava demokratske većine tj. sprječavao manjinu (interesnu grupu) da ostvaruju određena prava i koristi na štetu demokratske većine. A to je važna stvar u jednoj zajednici. To se prepuštalo političkim strankama tj. političarima. Međutim, što političara sprječava da djeluje protiv javnog interesa? Samo zakletva u kojoj se kaže da će časno i savjesno raditi radi svekolikog boljitka republike. Što, ako će pri tome biti politički korumpiran i omogućiti nekoj interesnoj grupi neku povlasticu ili dobit na uštrb javnog interesa? Neće se dogoditi ništa. Nema zakona ili ustavne odredbe po kojoj je to kažnjivo. Jedina mogućnost je da demokratska većina ne izabere te političare. Ali, što ako velika većina političara upravo želi iskoristiti poziciju i preko političke korupcije imati mogućnost da se dodatno okoristi ili drugima omogući korist na štetu javnog interesa? S obzirom na posao političara, jasno je da njihova plaća ne ovisi o tome koliko su zaštitili javni interes pa je i logično da zaštita javnog interesa može pasti u nešto što se radi tek pod prisilom javnosti. Stoga je pogrešno prepuštanje zakonodavne vlasti u ruke ljudi kojima javni interes postaje prisila, a ne prisegom dana obveza. To traži uvođenje demokratskih alata za otklanjanje korupcijskih devijacija u zakonima.

     Ugrađivanje odredbi o sprečavanju i suzbijanju političke i ostale korupcije u Ustav i zakone postaje primarna stvar svake zajednice koja misli njegovati demokraciju i zaštitu interesa demokratske većine.

    Primjeri političke korupcije

     Najvažnija stvar u svemu tome je spoznaja kako politička korupcija stvara pogodovanje određenim interesnim grupama. Vjerujem da svatko može lako naći neki nelogičan zakon koji je takav zbog političke korupcije. U biti ovaj dio teksta se može nadopunjavati vlastitim opažanjima. Evo nekoliko primjera:

  1. Regulacija novca i rada banaka je danas napravljena tako da pogoduje financijskom sektoru – Zakon o HNB-u i zakon o radu banka i fin. organizacija
  2. Ugovor države Hrvatske sa Vatikanom
  3. Ugovor o pristupu u Europsku uniju
  4. Zakon o predstečajnoj nagodbi
  5. Zakon o velikim investicijama
  6. Zakon o “golfu”
  7. Zakon o pretvorbi i privatizaciji
  8. Zakon o pretvorbi banaka i financijskih institucija
  9. Ukidanje zakona o istraživanju porijekla imovine
  10. itd.

    Žmirenje na političku korupciju je društveno veoma opasno. Ono čini da se političari osjećaju slobodnima da nastave sa istim djelovanjem. Najveći problem može biti i vezana politička korupcija. Npr. zbog političke korupcije u regulaciji novca se donosi odluka o daljnjoj privatizaciji (prodaji) djelatnosti koje je imala država, a to se pravda time što to nije posao države i što donosi gubitke. U stvari se želi pogodovati određenoj grupi ljudi koja može preuzeti taj posao i time ostvarivati profit koji bez ove političke korupcije ne bi mogli. Međutim, promijenjeni zakoni kojima se mijenja regulacija novca u državi su učinili da privatizacija proizvodnje nije dala dobre efekte jer je za profitabilnost proizvodnje potrebno dodavati novac bez duga u opticaj, a to je nestalo promjenom zakona o HNB-u da bi se pogodovalo bankama. Tako je višestruka politička korupcija najviše pogodovala bankama u ranijoj odluci da se im prepusti emisija novca samo preko kredita. Projekt sa 200 bogatih obitelji je zbog toga zapao u krizu. A danas se na to nastavlja Zakon o predstečajnoj nagodbi. A da ne govorimo da su prije društvena poduzeća bila vlasnici banaka i da su banke davale menandžerske kredite da bi bivši upravitelji, direktori, ekonomisti, vozači i drugi postali suvlasnici. Očigledno je da se radilo o političkoj korupciji. Kako su poduzeća kao vlasnici banaka mogla davati kredite pojedinim zaposlenicima u poduzeću da ih preuzmu? Početna politička korupcija vladajuće elite u socijalizmu je bila da se preko “reformi” iz pozicije upravljača pretvore u posjednike. A pri tome se kao alibi nudilo svim radnicima da sudjeluju i da se okoriste. Naravno, narod nije bije svjestan da je u pitanju pogodovanje manjini, a ne većini. Stvar postaje jasna kada se vidi kako su popusti kod kupovine bivšeg društvenog vlasništva u biti bili namješteni da bi novi vlasnici mogli jeftino kupljeno brzo preprodati i dobro zaraditi. Isti model vidimo danas kod pljenidba imovine i dražbi. Cijelo vrijeme je na sceni politička korupcija za političkom korupcijom tj. stvaranje zakona koji pogoduju određenim interesnim grupacijama.

    Rješenje koje su u tom rašomonu smislili je da se ljudi organiziraju u interesne grupe i bore za interese te grupe. To je van svake pameti. Tako se ne mogu riješiti svi problemi jer je zajednica rastrgana između raznih pogodovanja. A da stvar bude gora, neke države su lobiranje za interese određenih grupa učinile unosnim legalnim poslom. Očigledno je da najsnažnije interesne grupe (oni koji imaju najveći profit) tako mogu lako (prije ili kasnije) postići pogodovanje za svoj posao. Samo kakve to veze ima sa zaštitom javnog interesa demokratske većine. Običan građanin je rastrgan borbom protiv raznih lobističkih inicijativa. A sve to bi se moglo dokinuti zabranom političkog pogodovanja tj. ozakonjenom borbom za sprječavanje i suzbijanje političke korupcije.

    Što nam je činiti?

    Problem je što je kapitalizam baziran na osobnom ili manjinskom (kapitalističkom), a ne javnom (većinskom) interesu. Zbog toga uvođenje zabrane političke korupcije može naići na veliko protivljenje mnogih interesnih skupina. Međutim, da bi obranili prava velike većine tj. javni interes, ta se velika većina mora za njih zauzeti i shvatiti da može doći do svojih prava tako što će zakonski onemogućiti da se provodi politička korupcija.

     Također, svaka lijeva orijentirana i socijaldemokratska stranka, čiji bi politički cilj trebao biti smanjenje društvenih nejednakosti, bi trebala podržati inicijativu da se zabrani politička korupcija (u zakonima i ugovorima).

     Zabrana političke korupcije je sigurno prvi korak ka boljem društvu. Za razliku od lustracije koja stare potkupljene političare izbacuje iz igre, zabrana političke korupcije je bolja, jer onemogućuje ili čini skoro nemogućim kupovinu političara.

    Primjena direktne demokracije

    Protiv političke korupcije se može boriti primjenom direktne demokracije tj. kontrolirati rad zakonodavne, a možda i nekih drugih vlasti javnom ocjenom da li je nešto za ili protiv javnog interesa (zakon, ugovor, odluka) putem referenduma koje se inicira iz naroda. Npr. ako netko smatra da je nešto protiv javnog interesa prvo ide sa ustavnom tužbom po odredbama sprečavanja političke korupcije i zaštite javnog interesa (dio zakona koji ne postoji i treba referendumima zahtijevati). Ako ustavni sud presudi negativno, može se pokrenuti referendum i izjašnjavanje same javnosti što ona misli o tome. Za to nam treba elektronički referendum i izmjene ustava i zakona. Što je poanta? Dolazak pro narodne opcije na vlast ne znači nužno da bi ostali i proveli sve mjere. Provođenje mjera zahtijeva određeno vrijeme. Za razliku od toga, preko referenduma se može doći u priliku da se zahtijeva ugradnja određenih demokratskih alata koji će vladajuću političku elitu u buduće učiniti nemoćnom protiv demokratske većine. Time se demokracija neće moći izigravati. Ovo je samo jedna moguća verzija razvoja događaja. Ovaj smjer siguran i paralizirati će loše poteze političara za sva vremena, a u odnosu na alternativu kao što su prosvjedi i štrajkovi. Naime, prosvjed ne može biti toliko efikasan, koliko direktan utjecaj na odluke političara preko referendumske ocjene same javnosti da li su one protiv njenog interesa i u korist neke uske interesne grupacije, a koji ima i zakonske posljedice na onoga koji je te odluke donio.

    Borba za sprječavanje korupcije uz kontrolu primjenom direktne demokracije postaje ključ boljeg i stabilnijeg društva. Dobra implementacija ove ideje bi potpuno mogla izbaciti iz upotrebe masovne prosvjede i štrajkove. Oni bi služili samo za interesne skupine koje bi htjele preuzeti vlast da bi ostvarili osobne interese ili pritiskom na vlast dobiti povlaštena prava u društvu. Velika demokratska većina bi ovim načinom dobila odličnu zaštitu svojih interesa te demokratske odrednice koje postepeno vode do potpunog iskorjenjivanja političke korupcije, boljih zakona, većeg standarda te stabilnijeg i zadovoljnijeg društva.

     pdf verzija

Objavljeno u Društvo | Označeno sa , | 6 komentara

Lažna dilema: Politička desnica ili ljevica

    Politička desnica polazi od od različitosti pojedinaca, pa stoga podržava ili prihvaća društvenu hijerarhiju. Društvena hijerarhija (socijalna različitost) može biti stvorena pozicijom (nasljeđem) ili sposobnošću. Političkoj desnici pripadaju i stranke koje zagovaraju slobodno tržište i tržišno gospodarstvo.

    Nasuprot tome istinska politička ljevica želi smanjiti socijalne razlika prvenstveno zbog toga jer se preko socijalnih razlika prelijeva društveno bogatstvo u ruke manjeg broja sposobnih ili pozicioniranih.

    Možda bi se cijela priča mogla svesti na borbu bogatih da održe i povećaju svoje bogatstvo na račun nacionalnih država i ostvare konačan cilj plutokraciju. Država je njihov najveći neprijatelj jer vlast u državi može postaviti siromašnija većina. Međutim, bogataši imaju prednost već u startu time što imaju novac kojim mogu financirati svoju borbu preko medija, stranaka i think tankova (plaćenih organizacija koje zagovaraju interese svojih mecena).

     Kako bi bilo najbolje voditi tu borbu bogataša? Čini se da demokracija ne ide na ruku bogatašima. Međutim, demokracija je u našem društvu stvorila stotinu raznih stranaka. To bi značilo da taktika “zavadi pa vladaj” može imati plodno tlo u demokraciji. Na vlast mogu doći i stranke koje su dobile samo 25% glasova biračkog tijela. Ako u politiku uđe najveći ološ kojeg se financira, to će bavljenje politikom učiniti prljavim poslom u koji će se teže upletati pošteni ljudi. Bogati mogu istovremeno financirati i poticati promociju nekoliko stranaka različitih orijentacija te tako igrati na sigurno. Zar nije čudno da se neke nove stranke lako medijski eksponiraju? Sve stanke koje su financirane od bogatih u biti moraju vratiti uslugu. A ključ bogaćenja je u dva aspekta: preko preuzimanja emisije novca u financijskom sektoru i preko preuzimanja resursa (kapitala i proizvodnje) u realnom sektoru. Tu je emisija novca najvažnija. Onaj tko upravlja emisijom novca sa vremenom može preuzeti kapital realnog sektora. To znači da je prioritetni cilj bogataša da preuzmu emisiju novca u privatne ruke.

    Preuzimanje emisije novca je u biti jednostavan proces. Stranka na vlasti mora prepustiti stvaranje novca u ruke banaka. Banke novac stvaraju kreditima prema državi i realnom sektoru. Dug koji tako nastaje je je neotplativ sve dok god banke imaju profit od posuđivanja novca stvorenog iz zraka. Nakon toga će lako doći do preuzimanja realnog sektora. Krupni kapital u sprezi sa bankama prvo preuzima najprofitabilnije poslove. A izazivanjem krize (povlačenjem kredita) se lako pruzimaju i drugi potencijalno profitabilni sektori. U biti radi se o tome da manjina preko zakona koji pogoduju bogatima može lako doći u posjed velikog dijela bogatstva države.

     Pitanje je: kako može biti demokracija, tj. vladavina demokratske većine, a da doneseni zakoni pašu bogatoj manjini. Tome služi tehnika “zavadi pa vladaj”. U društvo se ubacuju ideje razdora. Jedna od njih je i podjela stranaka na desne i lijeve. Već smo rekli da bi lijevo orijentiranje stranke trebale u svom praktičnom djelovanju ići ka smanjenju socijalnih razlika. Kada deklarirana lijeva politička stranka dođe na vlast, mjere koje donesu ne djeluju odmah. I zbog toga prvi rezultati tih mjera ne pokazuju da li je mjera u skladu sa deklariranom politikom stranke. To očekivano kašnjenje efekata mjera omogućava pojavu i održanje “lažno lijevih stranaka”.

    Lažno lijeve stranke

    Čemu one služe i kako opstaju? One služe istoj svrhi kao i desno orijentirane političke stranke – stvaranju zavade u društvu. Budući da velika većina naroda nije u stanju unaprijed shvatiti domete donešenih mjera, taj isti narod ni ne može shvatiti da se radi o običnim lažnjacima. Program lažnih lijevih stranaka je obično, kao i program desnih stranaka, pun lijepih želja. Obično se programima predviđa svijetla budućnost. A čini se da kako vrijeme odmiče da ti spiskovi lijepih želja postaju sve veći i veći.

    Lažno lijeve stranke je najbolje opisao jedan komentator (korisnik8563) članaka na advance.hr (http://www.advance.hr/vijesti/analiza-nesposobna-socijal-demokracija-paralizirala-je-radnicku-klasu-i-dovodi-do-jacanja-krajnje-desnice-diljem-europe/ )

    “Socijaldemokracija nije nesposobna, već je veleizdajnička. Ljevica u Europi ne postoji već najmanje 50 godina. Jedine ljevice koje ja priznajem su Komunistička partija Rusije, Kine, i ljevica Južne Amerike (ja se smatram ljevičarom). Uloga EU-Ropske ljevice jest da glumi kontroliranu opoziciju, da proizvodi «iluziju izbora», da proizvodi pristanak masa i daje legimitimet zločinačkom režimu. Imali ste dobar tekst o borbi globalista protiv antiglobalista strategijom «proizvodnje otpora». Upravo se o tome radi – EU-Ropski socijalisti su pokret vezan za režim, proizveden da veže protivnike uz njega – oni uvijek nude lažna rješenja, a nikada ne dodiruju meritum stvari. Socijalisti nikada ne postavljaju pitanje o samoj prirodi Eu-Ropske unije, o prirodi bankarskog sistema, o njegovom zločinačkom karakteru koji proizvodi stalno dug koji je nemoguće otplatiti, o prirodi novca. Lažni socijaldemokrati nikada ne raspravljaju o konceptu false flaga, o zločinačkom karakteru zapadnih režima koji proizvode terorizam, da bi se borili protiv tog istog terorizma, o zločinačkom rušenju New Yorških blizanaca, o financiranju Al-Qaide, o tome da je taj pokret upravljan iz Londona i Washingtona, o tome da zapravo terorizam ni ne postoji. Oni nam ne govore o tome da je moderni kmet zarobljenik simulirane stvarnosti koju proizvodi najđavolskiji izum u povijesti čovječanstva – pokretna slika ili televizija. Moderni kmet je zarobljenik pokretne slike, koja poništava razliku između policajca i teroriste, između laži i istine (laž i istina gube značaj, postoji samo laž koja gradi umjetnu stvarnost kako veli francuski filozof Baudrillard). Tragedija modernog kmeta je ta što on ne zna da je kmet zahvaljujući, između ostalog i lažnoj EU-Ropskoj socijaldemokraciji. Kako veli Goethe; “None are more hopelessly enslaved than those who falsely believe they are free.”

    Lažna ljevica sudjeluje u ovoj farsi od politike – nisu li lažni francuski socijalisti bili prvi koji su htjeli rušiti Siriju, braniti Al-Qaidu koja je naoružavana iz baš te Francuske i Engleske? Nisu li “glupe mase” te koje su se pobunile, koje se ovaj put nisu dale izmanipulirati? Nisu li “populisti sa interneta” ti koji su digli dreku i bili protiv?

    Nisu li mađarski socijalisti bili ti koji su išli na uništenje javnog zdravstva u Mađarskoj, na uvođenje privatnih osiguranja i privatnih bolnica, po američkom modelu (to je bio glavni razlog zašto ih je «fašist» Orban pomeo 2010.)? Ne rade li to isto trenutno lažni hrvatski socijaldemokrati, uz pomoć ekonomskih ubojica (economic hitman) u vidu Svjetske banke i raznih svjetskih «stručnjaka»? Nisu li lažni njemački socijaldemokrati ti koji se zalažu za bankarsku uniju, za austerity, za demontažu socijalne države, ne govore li oni o tome da je koncept socijalne države zastario, da se treba boriti za socijalnu pravdu (a ne socijalnu državu, pravda, što je to)?

    Lažni ljevičari će uvijek nuditi lažna rješenja – uvijek preraspodijela, uvijek klasna borba. Nudit će preraspodijelu, a onda će povisivati poreze i izmišljati nove. Njihova klasna borba se svodi na sukob teške sirotinje i gornjih 20%, ali nikada teške sirotinje i gornjih 0.1%. Oni nude bratimljenje među narodima, a to se svodi na kolonizaciju i centralizaciju. Nude sigurnost od terorizma, ali zaboravljaju reći da oni sami proizvode međunarodni terorizam. Nude manje otpise dugova, a zaboravljaju reći da su dugovi nelegitimni, da su čista izmišljotina, nastala štampanjem novca iz praznog zraka i njegovim posuđivanjem državama i građanima. Oni govore o ublažavanju kapitalizma, ali zaboravljaju reći da ne postoji kapitalizam, da je to čista izmišljotina – postoji feudalizam, sustav aristokracije sa privilegijama, koja se skriva po tajnim društvima, koristi privilegiju štampanja novca, i korištenjem dugova pljačka cijeli svijet. Oni nikada ne govore o tome da 150 najvećih svjetskih banaka i financijskih institucija posjeduje više od 60% vlasništva SVIH korporacija i firmi na zapadu (praktički 60% cijele ekonomije zapada), da je takva koncentracija postignuta čistom prevarom, izmišljenim dugovima. Lažni ljevičari ne govore o tajnim dioničarima tih banaka, o njihovoj nacionalizaciji, već govore o buržoaziji, proleterijatu, o preraspodijelama između buržoazije i proletarijata, ali zna se tko ima imunitet.

    Lažni ljevičari nikada ne govore da tržišta ni ne postoje (efikasna), ako je preko 60% ekonomije u rukama manjeg broja ljudi, da novac nije kapital niti je roba, da ne postoji vremenska vrijednost novca kada se stvara iz praznog zraka, da ne postoji «rizik» koji procijenjuju kreditne agencije zato što nema rizika kada se novac štampa iz praznog zraka, da banke ne mogu propasti ako štampaju novac iz praznog zraka i sve sanacije i propadanja banaka su umjetno postignuta (ekonomskom diverzijom i/ili zakonskim pravilima i zakonima), da nema tržišta kapitala, da su krize umjetno izazvane povlačenjem likvidnosti i da ova kriza, baš kao i ona iz 1929., jest UMJETNO napravljena (kao i sve ostale krize u zadnjih 100 godina), da ne postoje boom-bust ciklusi već boom-bust prevara (Kina nije imala recesiju od 1978., znači 35 godina, Japan nije imao recesiju od 1945-1990, a na zapadu recesije svakih 6 godina u prosjeku), da ne postoji sloboda medija na lažnom tržištu (5 velikih korporacija posjeduje sve medije u Americi), da ne postoji «slobodna» trgovina kada ste prisiljeni trgovati pomoću tuđih papirića, da ne postoje takozvani investitori koji dolaze sa «kapitalom», jer novac nije kapital, jer takozvani investitori nemaju novca i jer su oni samo fasade međunarodnim štampačima novca, da su tzv. investitori u većini slučajeva prevaranti i kriminalci koji su vezani sa bankama i novačeni iz masonskih i rotary klubova. Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoje ekonomski stručnjaci, da su to sve petokolonaši i budalaši obučeni u odijela, da ekonomija nije znanost, da nije slučajno da se ispiti na ekonomiji prodaju, jer zadaća takvih stručnjaka jest baš to – izgraditi svijet gdje je sve na prodaju, da ne postoje stranke u takozvanoj demokraciji, da postoji samo jedna stranka – savez međunarodnih lopova (kao u Jugoslaviji Savez Komunista), masonska lopovska internacionala.

    Lažni ljevičari nikada ne govore da ne postoji natjecanje u lažnom kapitalizmu, da se natječe samo sirotinja kako da postane još veća sirotinja, da svaka ekonomska aktivnost stvara dug, da dug koji netko vrati banci stvara još veći dug nekome drugome, da što više ljudi rade, brže raste dug. Lažni ljevičari govore o popravljanju EU-Ropske unije, ali zaboravljaju reći da je to od početka bio prevarantski projekt, da je ideja ujedinjenja cijelog zapada, da je ideja progutati cijeli svijet, da se EU-Ropska zločinačka unija ne može popraviti. Oni nikada ne govore o tome da i sami sjede po masonskim i rotary klubovima. Oni nikada ne govore da je moderni čovjek rob dugova danas. Umjesto toga, kada netko progovori, oni govore o Hitleru, o populizmu, o maršu fašista itd. Ali zaboravljaju reći da su ovakve ideje postojale i prije Hitlera, u cijelom 19. stoljeću se vodila rasprava o bankama i konceptu novca (još od Benjamina Franklina iz 18. stoljeća), da nije Hitler taj koji je to izmislio, već je samo preuzeo ideje iz tradicije njemačke ekonomske misli (George Knapp i nomizam iz početka 20. stoljeća, a praksa primarne emisije i nekreditnog novca iz Prusije za vrijeme Karla Marxa). Lažni ljevičari vam zaboravljaju reći da je cijela Oktobarska revolucija financirana sa zapada, da su je iste ove banke financirale (pogledajte knjigu Wallstreet and Bolsevik revolution), da su isti bankari financirali i doveli Hitlera na vlast u Njemačkoj, da je Karl Marx u Kapitalu ključnom pojmu novca i banaka posvetio 4-5 rečenica, da je u svojim ostalim radovima (poglavlja o novcu) Karl Marx bio najveći protivnik nekreditnog novca (bonovi za rad, termin koji on koristi), da su njegovi radovi o tome namjerno teško čitljivi, nejasni, prepuni sofizama, da brani banke i frakcijsko bankarstvo itd. Lažni ljevičari vam nikada neće reći da su oni ključna snaga koja je održala ovaj takozvani kapitalizam, da se on trebao raspasti početkom 20. stoljeća, da su oni svojim radom i namjernim pogreškama i pogrešnim prikazivanjem problema zapravo održavali čudovište, i da su oni zapravo najveći kontrarevolucionari i izdajice radnika.

   Da li treba uopće raspravljati zašto «socijaldemokracija» propada u Europi? Kratko i jasno – takozvana socijaldemokracija propada zato što se masama povećala svijest, i to uglavnom zbog interneta. Mediji su izgubili monopol, internet je uveo dvosmjernu komunikaciju, izdavaštvo je eksplodiralo. Više nije moguće provoditi tihu cenzuru knjiga u doba elektronske knjige (uglavnom kroz korporativne izdavače koji biraju što će biti štampano), mnoge knjige su izašle koje objašnjavaju pravu prirodu eksploatacije (Web of Debt Ellen Brown, Currency war kineskog ekonomiste itd), alternativnu povijest, i pravu povijest kontrarevolucionarne ljevice. Došli su alternativni mediji, youtube aktivisti, građani-novinari, internet forumi i blogovi. Svatko tko provede 5 sati proučavanja false flag rušenja blizanaca na youtubeu i internetu će se zgroziti i više nikada neće vjerovati ni mainstream medijima ni takozvanoj ljevici. Gluposti više ne prolaze u medijima, ako imate forume i dvosmjernu komunikaciju – napokon se čuje glas naroda, a izgovorena laž gubi snagu. Od ove kontrarevolucionarne EU-Ropske ljevice neće ostati ništa, riješit ćemo se i njih i EU-ropske unije i ove hrpe govana i ludosti koju zovemo kapitalizam. Neće ovaj put biti više ni ratova ni fašizma, čime nas plaše, gotovo je sa tim glupostima. Sve smo to imali do sada zbog medija i lažnih ljevičara i desničara. Riješit ćemo se i jednih i drugih. “

   Nakon ovog odličnog opisa lažno lijevih stranaka, teško je bilo što dodati osim da postoji određeni smisao njihovog stvaranja i djelovanja. To je sigurno stvaranje podjele i nejedinstva u društvu da bi se neredom koji šire stvorila dezorijentacija naroda i zatim lako povukli potezi koji odgovaraju onim najbogatijima. Podjelu u društvu je lako napraviti. Vlast samo treba donositi dvojbene odluke (mjere) i skretati pažnju na njihovo provođenje ili poništavanje. Vlast takoreći djeluje kao diverzant u vlastitom društvu. A upitne mjere je lako donijeti, kada se politika svodi na izazivanje krize krivim odlukama pa onda opet donošenjem krivih mjera. Može se reći da je tu teško ne pogriješiti.

    Desnica, kao spasilac, lako dolazi na vlast jer ovi lažni ljevičari brzo gube potporu. Pri tome desnica bez problema jača i protura parolu “Pogledajte što vam komunjare rade”. A te “komunjare” u biti rade isti ili još gori posao za svoj narod. Lažna ljevica zbog svoje “lijeve” prirode čak ima i alibi za provođenje teških “spasonosnih” mjera koje po običaju omanu. Ona potpuno iznevjeri povjerenje.

    U cijelom tom rašomonu, zanimljivo je što nema istinske prave ljevice koja se razumije u makroekonomiju. Možda je tome kumovalo to što su oni najčešće sljedbenici Karla Marxa koji se nije iskazao u analizi novca i njegovog utjecaja na društvo. Ali možda generalno nije problem ni u ljevici. Kako su zakazali “ekonomski stručnjaci”? Po tome izgleda da i oni imaju zadatak da djeluju protiv društva kao cjeline, a za korist najbogatijih. Možda to ne čudi, jer obrazovaniji ljudi su samim time sposobniji i skloniji su prihvatiti desne liberalno orijentiranje ideje koje podilaze njihovom egu.

    Možda mnoge neće začuditi, ali radničke partije (laburisti) prema nekim izvorima uopće nemaju lijevu, nego desnu liberalnu orijentaciju. Izraz liberalni socijalista je glupost. Liberalne stranke su za socijalne razlike i ne može težiti socijalnoj jednakosti. Međutim, kod lažno lijevih stranaka je sve spojivo. Slobodarstvo – liberalizam potiče od oslobađanja građanske klase (buržoazije) da dobije slobodu mišljenja i neograničenu slobodu tržišta. Liberalizam je mamac kojim pecaju nižu klasu da im pomogne u njihovom pravom cilju – preuzimanju vlasti te izdaji te iste najniže (i najmasovnije) klase koja ih dovela na to poziciju. Slobodno tržište ne postoji jer je to drugi naziv za natjecanje putem pravo jačega. A kada malobrojna, ali bogata buržoazija ojača, tada ovladaju i tržištem. Špekulacija je tada igra mačke i miša. Poznato je da su cijene zlata desetljećima bile dogovarane. A danas se već zna da su banke dogovarale i kamate. Kada je u pitanju krupni privatni interes onda nastaje ili dogovor (oligopol) ili borba za preuzimanje (pravo jačeg u praksi).

    Desnica

    Istina je da svi ljudi ne mogu biti jednaki i jednakih sposobnosti. Međutim, ni prsti naših ruku nisu jednaki. Da li bi mi mogli koristiti ruke, ako nam se prsti međusobno svade i bore? Vjerojatno ne bi. Ruke bi nam bile neupotrebljive i velika je vjerojatnost da bi nam i život bio ugrožen. U društvu se to ugrožavanje vidi po tome što samo mali dio stanovnika može prosperirati, a većina doslovce preživljava ili propada u financijskim problemima. Naravno korist od svega toga imaju najbogatiji. Besparica čini realne stvari dostupnima za puno manje novca. A pravi kapitalista profit ostvaruje baš jeftinom kupnjom, a ne skupom prodajom.  Kada se stvari toliko zakompliciraju da su interesi bogataša toliko ugroženi tada se pojavljuje radikalna desnica. Ona je inicirana i podržana od bogatih i obično skrivena iza nacionalnih interesa. U biti domaći bogataši (kapitalisti) žele riješiti svoj problem prosperiteta, a ne prosperitet cijele zemlje. Naravno, da bi dobili pristaše, obično imaju programe koji obećavaju bolji život za sve. Oni glume ljevicu u programu i zalažu se samo deklarativno za interese malog čovjeka. A u biti to je samo udica da se dobije podrška, dođe na vlast i zatim uredi stanje prvenstveno da domaći kapitalisti prosperiraju. Da je drugačije, ta desnica bi se zvala ljevica.

    Jedinstvo i prosperitet

    Svako društvo u biti treba riješiti da sposobni budu nagrađeni. Međutim pravedno društvo mora počivati i na tome da oni manje sposobni tada ne trpe štetu. To bi otprilike bilo kao da “vuk bude sit i ovce na broju”. Vic kaže da se to dogodi kada “vuk” pojede “pastira”. Pitanje je koji su to “pastiri” kojih se treba riješiti? Mir će u društvu doći tek kada se shvati da nema konačnog rješenja u tome da bogati posjeduju sve (tj. veliku većinu), a da su ostali samo njihove sluge. Čak i da sada nema bogatih, svaka neograničeno dozvoljena koncentracija kapitala u rukama pojedinih obitelji ili korporacija prije ili kasnije mora opet odvesti do istog stanja. To, što se to neće dogoditi za života jednog čovjeka, nije alibi pojedincu da svojim djelovanjem ne spriječi događanja koja će ugroziti budućnost njegovih potomaka. Osobito, ako taj pojedinac neće imati nikakve koristi od te koncentracije bogatstva u rukama manjine. A u tu skupinu pripada velika većina ljudi.

    Demokratska većina mora biti u mogućnosti prepoznati manipulaciju manjine koja stvara podjelu u društvu i preusmjeruje bogatstvo društva u svoje ruke. Ovo je lako reći, a teško ostvariti dok bogata manjina ima mogućnosti da manipulira sa medijima, udrugama, školstvom i političkim strankama. U biti stvar se svodi na slijedeće:

1: Prepoznati tko stvara novac tj. kome je prepuštena ta najvažnija uloga u ekonomiji

    Emisija novca je funkcija države, a ne privatnika! Svatko tko tvrdi drugačije želi vas prevariti i izmanipulirati.

2: Prepoznati da li je omogućena i da li se radi koncentracija kapitala kod bogataša (malog broja ljudi)

     Koncentracija kapitala u rukama malog broja ruku vodi prema odumiranju i slabljenju države (zajednice) te ona gubi smisao i funkcije koje treba raditi – biti na korist svim ljudima te zajednice, a ne malobrojnoj bogatoj manjini tj, ne smije služiti iskorištavanju države za interese bogate manjine (plutokracija).

3: Prepoznati da li postoje mjere koje poravnavaju vanjskotrgovinsku bilancu

Mjere kojima se balansira vanjskotrgovinska platna bilanca su važne. Zajednica ne može financijski trpjeti stalan deficit u platnoj bilanci jer se time stvara vanjski dug koji može biti poluga kojom će strani vjerovnik zahtijevati promjene gospodarskih pravila, a koja bi ponovo otvorila vrata za slabljenje zajednice tj. stvaranje do tada nedozvoljenih ustupaka privatnom interesu koji ni na koji drugi (dragovoljan) način ne bi mogli nastati. Nasuprot tome trajan višak koji nastaje u vanjskoj trgovini u biti je ekonomski neopravdan. Gomilanje strane valute da bi povećali količinu vlastitog novca u opticaju je čisto bacanje resursa jer država uvijek može proizvesti novac da kupi višak nekih drugih proizvoda i usluga koje će se moći iskoristiti za boljitak zajednice.

    Formula za uspjeh i jedinstvo dolazi iz poznavanja osnova makroekonomije. Teško ćete je pronaći u programima političkih stranaka. I to je dokaz da ljevica i desnica imaju sasvim drugu ulogu u zajednici od one koju mislimo da ima. One imaju ulogu da podijele društvo i okupiraju ga unutrašnjom konfliktom da bi narod zaboravio na ove tri ključne stvari! Političke stranke zbog toga ispadaju najveći neprijatelji blagostanja u državi. Njihovi ciljevi i rad nisu vođeni svekolikim bolji u državi premda se polaže prisega kod stupanja na javnu dužnost. Teme kojima se oni bave uopće ne diraju makroekonomske uvjete koji se prvenstveno moraju postići.

    Mediji u svemu tome služe da bi se dizale napetosti. Najvažnije stvari postaju sitne korupcije, namještanja poslova, utaje, rasipništvo, nenamjensko korištenje novca, afere kod zapošljavanja, nepotrebne privatizacije i afere oko toga, pitanje prava baraka, korištenja dvojezičnih natpisa, bezbrojne reforme u zdravstvu, mirovinsko osiguranju, promjene poreza i načina obračuna, prepucavanja između stranaka i njihovih vođa, itd.

     Takozvani ekonomski stručnjaci se potpuno slažu da nam fale neidentificirane strukturne reforme. Čini se da svojim neznanjem pokušavaju dodatno zbuniti ljude. Većina ekonomista u biti podržava slobodno tržište jer se trgovina i formiranje cijena uči preko ponude i potražnje. Međutim, nevjerojatno je kako taj model funkcioniranja ne omogućava prosperitet svih koji sudjeluju, a da to njima to nije problem. Zalaganje za mjere i principe koji nisu cjelovito rješenje, ali po pravilu pašu krupnom kapitalu (malobrojnima), je čista korupcija na djelu. Kada se radi o provođenju zakona i mjera koje vode pogodovanju uskoj skupini ljudi (bez obzira da li je ista u naprijed poznata) na uštrb koristi cijele zajednice to se zove korupcija. Po tome su današnji ekonomski stručnjaci i političari (ljevica i desnica) potpuno korumpirani članovi društva.

    Društvo (država) je potpuno izgubilo smjernice koje vode u bolji život stanovnika. Na djelu je konstantno sijanje razdora. Intelektualci su često zatrovani liberalnim idejama koje u ovoj situaciji uopće ne pomažu. Obični ljudi pak misli da je problem u državi jer ih ne štiti i stalno diže poreze pa zahtijevaju manje porezno opterećenje. A to je tipični liberalni zahtijeva. Zbog toga im se liberalni ciljevi zahtjevi čak i čine bliskima. Mladi ljudi također misle da, ako imaju bolje sposobnost i znanje da su na konju. Ali to nije istina. Profit u državi isisava onaj koji stvara novac iz čistog zraka i sve nas zadužuje. Mi ostali se u biti svađamo oko mrvica i gubimo vrijeme. Pitanje je do kada će narod padati na jeftine štoseve političara i glasati za sigurno promašene modele vođena državom?

Objavljeno u Društvo, financije | Ostavi komentar

Što nam donosi smjena na vlasti?

   Iskustva mnogih država govore da promjene vlasti ne mijenja stvari. Očigledno je da ne može nekompetentna biračka baza izabrati pravu vlast jer nema znanje po kojim kriterijima bi ih odabrali. To znači da nema nikakve garancije da će nova vlast bilo što promjeniti. A velika nekompetencija birača može stvoriti paradoks da i kada bi nekim slučajem izabrali kompetentnu vladu da bi ista mogla uskoro pasti jer se pozitivni efektni ne vide odmah, a do njih se sigurno ne dolazi preko lagodnog života.

   Taktiku sebičnih političara možemo uprostiti jednostavnim poslovnim planom: Doći na vlast i ostati na tom poslu. Pođemo li od tog očekivanog cilja, slijedi da uspješnost vođenja države nije bitna. Što je bitno? Bitno je da se ne razvije neki drugi pokret ili stranka koji bi ih mogao potpuno izgurati iz vlasti. Druga stvar je zašto se ljudi bave politikom? Pa iz razloga što kada si blizu pune zdjele, onda se lakše najedeš. Nikakva kriza se ne vidi kada se profesionalno baviš politikom. Sabor živi samoupravni socijalizam koji nikad nisu imali radnici: fleksibilno radno vrijeme, dobra plaća, jeftina kantina, dugi godišnji odmor, slobodni dani, produženi vikendi, dobre naknade, itd. . A o svemu odlučuju sami. Dodamo li tome i dotacije političkim strankama, politika je odličan biznis. Ako sad zamislimo da su političari nisu članovi više stranaka nego se radi o jednoj partiji gdje svaka frakcija ima svoju stranku (ima lažni politički profil) . Sad vi meni recite, čemu tada služe izbori? Da se postavi drugu frakciju na bolju poziciju. A čemu služe prijevremeni izbori? Da se fotelje prije zamijene. Nema to nikakve veze sa dobrobiti za veliku većinu. Takva društveno neefikasna vlast je sama izglasala zakone koji reguliraju rad političara na vlasti. I pogađate, nema nikakvih sankcija za društveno loše djelovanje. Sve je prepušteno isključivo odluci birača kada se ponavljaju izbori. I tu VI sada nastupate.

   Kako prozrijeti lošu politiku i odabrati pravu? Praktično je to skoro nemoguće. Političke frakcije su dobro financirane i imaju medijsku podršku kojom se ispire mozak birača. Pri tome imamo libertarijance, liberale, lažne radničke pokrete, lažne komuniste, lažne socijaldemokrate i lažne socijaliste. Pa zar vi mislite da će iz svega toga smeća isplivati neka dobra stranka i osvojiti vlast? A zašto su skoro sve stranke političko smeće? Jer im politika služi za vlastiti probitak, a ne za upravljanje društvom za boljitak velike većine. Tu je jasno da nema boljitka za 100% stanovnika jer uvijek postoje oni kojima je uvijek bolje nego velikoj većini.

   Ima nekih liberalnih mislioca koji svaku kolektivnu odluku (demokratsku) svode na nasilje prema pojedincu koji misli drugačije. Po tome mogu zaključiti da ih samo neka nevidljiva sila sprečava da kažu da su protiv bilo kakve demokracije. A kako će bilo tko pobijediti organiziranu rulju? Prvo će ih pretvoriti u samostalne pojedince bez kolektivnih ideja te zatim lako slomiti jednog po jednoga po sistemu “jači kvači”. Kako takvi samostalni pojedinci mogu stvoriti stabilnu državu koja će im odgovarati, ako ne priznaju demokraciju (volju većine). Jači će u tom društvu lako postizati svoje ciljeve jer se pojedinci ne žele udruživati radi kolektivnih ciljeva, nego radi vlastitih. A vlastiti ciljevi su najvažniji onima koji su najjači. Zbog toga slobodarski pokreti u biti rade kontra svojih interesa, a za interese najjačih. A ti najjači ih i podržavaju.

   Sumiramo li situaciju sa lažnim proradničkim strankama i sindikatima koje se ne bave rješenjem makroekonomskih pitanja, nego samo zakonima kojima se određuju prava radnika, ali ne stvara makroekonomska osnova da se prava provedu u praksi, dobivamo kakofoniju političkih stranaka koje naizgled imaju šanse da se probiju na vlast, ali nemaju šanse da bilo što unaprijede u državi. Pitanje je što će nam uopće izbori pa i prijevremeni? U posljednjoj godini imamo 28 novih stranaka od kojih niti jedna nije ni blizu da ima ostvariv program. U ovoj situaciji se čini da desničarske nacional-socijalističke stranke imaju veliki prostor za jačanje. Zašto desničarske? Jer njih ne zanima smanjenje socijalnih razlika, nego elitni socijalizam u kojem privatni poduzetnici postaju partneri države i veliki igrači, dok se običnom puku nudi rad i red. Pa naravno da je taj plan kontra boljitka velike većine, ali je podržavan od krupnih igrača. Zajednički nazivnik je uvijek privatni interes najkrupnijih. A to će se prekinuti ukidanjem privatnog interesa. Na tom tragu sam napravio jedan mali algoritam za svakog stanovnika. Nazvao sam ga “Društveni vodič“. Tu svatko može naći jedno od tri solucije: Ili ćeš glasati za dobar kolektivni program ili ćeš glasati za dobar program koji ti dalje omogućava visoki osobni standard ili ćeš glasati za bilo koji program jer si ionako gubitnik kojem ne pomaže ništa. Ovo izgleda poprilično okrutno, ali samo su te tri mogućnosti. Stranke i pokreti koji imaju skoro identične interese kao krupni kapital uvjeravaju gubitničku većinu da treba glasati za programe koji su odlični maloj bogatoj manjini. Tih programa ima zbilja mnogo. Stranaka koje bi zagovarale kolektivistička rješenja skoro i da nema. Tj. ima ih, ali oni nemaju programe koji bi to omogućili. Prema tome, ostaje da ljudi mogu doslovce glasati za bilo koga, a da se skoro ništa neće promijeniti.  Vjerojatnost za to procjenjujem na 99,5%.  To znači da bi, ako se ništa ne promijeni, moglo proći i 200 izbora prije nego dođe do promjene politike.

    Da bi se uopće bio moguć izlaz iz ove situacije sa pozitivnim učinkom za veliku većinu stanovništva prvo bi se morali pojaviti pokreti i stranke koje imaju financijski održive programe na bazi točne procjene uzroka te na osnovu toga postignu savez sa svim slično orijentiranim političkim snagama. Druga stvar je da takav politički savez dobije podršku birača te da osvoji većinu u parlamentu. Treća stvar je da izglasaju promjene u državi i ostanu dovoljno dugo na vlasti da bi se donijete odluke polučile pozitivne efekte. Puno se toga mora dogoditi, a pri tome puno toga može krenuti u krivo.  Može se dogoditi da se ne pojavi stranka sa nedovoljno dobrim programom, da ne dođe do saveza, da se ne dobije podrška birača, da se ne osvoji većina u parlamentu, da se ne donesu ispravne odluke, da se promjene ne dogode jer se izgubila politička većina ili da popuste pod raznim pritiscima i odustanu.

    U biti birači se ne bi više trebali orijentirati na manje zlo kod glasanja. Svaka stranka koja je u dosadašnjem parlamentarnom radu bila beskorisna (nije ukazivala na prave probleme i imala plan rješenja)  bi trebala biti eliminirana kao mogući budući izbor svakog birača. Naravno da to ne može garantirati promjenu stanja u državi, ali omogućava da se kazni postojeća društveno pogrešna politika.  Neka vas ne zavara kritika stranaka koje nisu na vlasti.  Međusobna kritika tu samo služi kao besplatna  reklama da bi se i dalje ostalu na istom poslu koji daje veliku osobnu korist.  Na vama je da to vidite i neglasanjem za iste političare i stranke prestanete podržavati takvo ponašanje.  Tada je naravno bitno i koga ćete birati umjesto postojećih. Pojedinci i stranke za koje mislite glasati moraju znati koji su osnovni problemi financijskog opstanka zajednice i kako se ispravno rješavaju. Ako o tome nemaju pojma, tražite dalje. Jer dok se traži ima šanse da se i nađe. Nada umire posljednja.

Objavljeno u Društvo | Ostavi komentar

Društveni vodič

   Društveni vodič je mali logički algoritam namijenjen ljudima koji nemaju živaca čitati tekstove. To je jedna pojednostavljena slika onoga što bi ljudi trebali znati, a ne živjeti u uvjerenju da se nešto samo po sebi podrazumjeva. Lijeva strana odgovara ispravnom lijevom razmišljanju, a desna klasičnom razmišljanju da je čovjek sam kovač svoje sreće.

    U biti, algoritam je namjenjen svim ljudima da shvate u kojoj su poziciji i što trebaju birati.

Društveni vodič možete preuzeti kao: sliku, pdf, A4 pdf letak

Društveni vodič

Objavljeno u Društvo, financije | 19 komentara

Kolika je inteligencija sindikalnih vođa

    Nakon teksta u Novom listu “Sindikati napustili pregovore o izmjenama ZOR-a” i najave sindikalnih prosvjeda, moram se zapitati kolika je stvarna inteligencija sindikalnih vođa. Nesumnjivo je da je Vlada pokušala nametnuti rješenje koje je očigledno loše. Međutim, reakcija sindikata je posebna priča.

   Po tko zna koji put se čini da je djelovanje sindikalnih vođa liči na mafijaške metode ucjene i reketa. Gruba sila i deri-peri. A gdje je mozak? Taj nedostatak inteligencije je veliki problem.

   Recimo, zamislimo da smo uspjeli sve vlasništvo nad tvornicama vratiti u ruke države i da sada veselo radimo. Država nam svima daje posao, ali i svi kupujemo u državnim dućanima i firmama. Sad dolazi logički problem koji je i danas prisutan, ali neinteligentnim sindikalnim vođama nije važan. A to je kako će ta vrijedna radnička klasa moći bilo što uštedjeti od svojih plaća? Pretpostavimo da je trgovina sa inozemstvom u balansu. Čim radnici smanje potrošnju, država će imati veće troškove od prihoda te će ići u gubitak. Ako država ne bi išla u gubitak, tada bi se moralo dogoditi da dio radnika idu u gubitak. Njima bi se trebala plijeniti imovina, ali se ne bi moglo naći novca da se to i plati jer je novac zarobljen u štednji drugih. Ništa od hepy end-a za radničku klasu?? Ne pomaže ni da se štednja daje kao kredit. Ako uspješne štediše i dalje štede novac za tu štednju ne može doći, nego od gubitka drugih radnika (i onih koji su možda digli kredite). Rješenje je da država dodaje dio novca u opticaj i pokriva manjak koji nastaje štednjom. Tako se smanjuje potreba da dio radnika mora ići u bankrot. Naravno, uvjet je i da se plaće ravnomjernije raspodjele. Time će se štednja omogućiti većem broju ljudi.

   Čudno je kako sindikalne vođe ne razmišljaju o ovoj na izgled svijetloj i odličnoj budućnosti? Možda ne razmišljaju, jer se tada gubi smisao postojanja sindikata.  To vjerojatno nije rješenje koje bi priželjkivali lideri sindikata. Dok je loš položaj radnika, sindikalne vođe imaju osiguran posao. Ako se položaj radnika riješi, sindikati su nepotrebni.

   Zbog toga nije čudno da se sindikalne vođe ne lome i ne traže neko bolje rješenje za radnike. Na mahove se može čak činiti da su sindikalni lideri jako slični profesionalnim političarima. I njima je bolji život stanovnika irelevantan. Možda ne bi izgubili posao, ali očigledno je da nema poticaja da se radi u interesu svekolikog napretka Republike Hrvatske. Džaba i što se prilikom prihvaćanja dužnosti polaže svečana zakletva o časnom radu. Ako taj posao donese samo štetu Republici Hrvatskoj i njenim građanima, bilo bi barem očekivano da se utvrdi nečasno ponašanje te dotične dužnosnike trajno odstrani iz politike. Međutim štanga, zakone su donijeli ti isti dužnosnici. I da se vratimo sindikalnim liderima. Ni za njihovo, po radnike štetno djelovanje, nema nikakve sankcije.  Ispada da je sama biračka baza kriva što ih je izabrala. Dobili su lidere koje i zaslužuju.

   Što bi radnički lideri trebali zagovarati? Vjerujem da bi bilo očekivano da su sindikati lijevo orijentirani sa ciljem da se smanjuju socijalne razlike u državi. To bi sigurno značilo bolji financijski i socijalni položaj radnika. Međutim, sindikati to rješavaju čistom grubom slilom – štrajkom i prosvjedom. Znamo da je štrajkova u Grčkoj bilo kao u priči. Da li je to donijelo neko poboljšanje položaja radnika u Grčkoj? Nije? Sindikati zbilja ne koriste mozak i ne uviđaju tri sloja financijskih problema u državi. Čini se da ih uopće nije briga za makroekonomske uvjete. Oni će raditi isti jalovi posao (Sizifov posao) kao i drugi sindikati u zemlji i šire. Plaća sindikalnim liderima je redovita, a posla ima kao u priči. Ne može biti bolje. Treba li uopće nešto mijenjati?

   Možda će sindikalna baza shvatiti već jednom da treba mijenjati sindikalne lidere? Očigledno je da ne rade za interes svojih članova, nego samo za svoje osobno dobro.

Objavljeno u Društvo | 3 komentara

Treba li pravo na rad garantirati država?

  TV emisija na HTV1 “Ni da ni ne” od 06.10.2013. sa temom “Pravo na rad” je dala zanimljiv rezultat. Sudac je presudio da je pobijedila strana koja zastupa pravo na rad, premda je 90% učenika je bilo protiv državne garancije prava na rad.

   Žalosno je što je u debati sudjelovao učenik ekonomske škole koji je bio protiv prava na rad jer je to kao ekonomski neopravdano. Pri tome se zaboravlja, da kada radnici rade kod privatnika koji imaju uspješnost zato jer ostvaruju prihode veće od troškova, da profit koji tako nastaje mora od nekuda doći.  Današnja uspješnost je upitna jer profit dolazi od zaduživanja (države, firmi i pojedinaca). Zbog toga i država intervencija na takav način stvara ekonomsku neisplativost državne intervencije. Profit je uvijek privatni, a dugovi su i privatni i državni. Samo što se dugovi moraju naplatiti opet od građana. Pri tome je jasno da jada jedni uspiju imati štednju ili profit na drugoj strani moraju pojaviti oni koji imaju gubitak i idu u bankrot. Tu ne može biti rješenje da se sve prepusti privatnoj incijativi. Ona ne može stvoriti novac profit. Kako ne može stvoriti novac za svoj profit, neće ga stvoriti ni za globalnu štednju svojih radnika. Mala manjina će stvarati profit, a ostali biti na nuli ili u gubitku. To je put u nejednakije društvo.

   U članku “2500 švicarskih franaka za svakoga” je napisano:

   “Zašto pitanje uvođenja BOP-a nailazi na tako veliku podršku upravo u jednoj od deset najbogatijih među 193 svjetskih zemalja? Zato što se Švicarska ubraja u tri zemlje u kojima je u proteklih dvadeset godina ubrzane neoliberalne globalizacije zabilježen najveći porast društvene nejednakosti. To pokazuju statistike OESS-a, a Švicarska se ubraja u tri zemlje u kojima je u proteklih dvadeset godina ubrzane neoliberalne globalizacije zabilježen najveći porast društvene nejednakosti još zornije o tome govori profesor sociologije Ueli Mäder iz Basela i njegovi suautori u knjizi objavljenoj 2012. pod naslovom “Kako razmišljaju i upravljaju bogataši – bogatstvo u Švicarskoj”.
   U ovoj maloj alpskoj republici koja broji nešto manje od osam milijuna stanovnika živi svaki deseti milijarder na svijetu. Imetak 3 posto privatnih poreznih obveznika s prebivalištem u Švicarskoj jednak je imetku ostalih 97 posto. Imetak 300 najbogatijih Švicaraca u posljednjih dvadeset godina porastao je više od pet puta – s 86 milijardi na 459 milijardi franaka, dakle za oko 380 milijardi eura. U isto vrijeme su plaće posloprimaca narasle samo neznatno, i to za postotke koji su djelomično ispod stope inflacije. “
 

   Praktični kapitalizam pokazuje ono isto što i malo pažljivije analiziranje tokova novca i bogatstva.  Kapitalizam bez limita u bogatstvu vodi u koncentraciju bogatstva kod malog broja ljudi. Pravo na rad me može biti konzumirano niti kada upošljava država, ali niti kada upošljava kapitalista. U prvom slučaju jer je monetarni sustav podešen da uništava državu, a u drugom jer je interes kapitalista tokom vremena postao jedino interes da se postane sve bogatijim. A razlog je to što je kumulacija bogatstva jedini garant da će se zadržati postojeći status kapitaliste. Ujedno je kumulacija bogatstva i vlasništvo nad kapitalom za proizvodnju dalo moć bogatima da smanjuju prava radnika i time još lakše povećavaju svoje bogatstvo. Time se događa povećana preraspodjela plodova rada prema bogatim poslodavcima. Smanjenja prava radnika vode ka tome da se, osim socijalnih prava, na kraju reže i samo pravo na rad.

   https://xreforma.wordpress.com/2012/11/20/reformom-do-rjesenja/

Objavljeno u Društvo | Označeno sa | 4 komentara