Antikorupcijska država

^{(manifest demokratskog društva)}

   Koncept antikorupcijske države je jedini koncept prave demokratske vlasti. Država kojom vlada korupcija je dugoročno osuđena na propast. Razlog je jednostavan. Korupcija stvara nepravdu koju narod najbolje osjeća te se više ne želi boriti za očuvanja takvog društva.

   Kako uopće država postaje korumpirana? Da li je to slučajnost ili namjera? Kako izgleda struktura vlasti postojećeg društva?

Slika 1

   Vidljivo je da struktura vlasti omogućava narodu izbor predstavnika koji tada donose zakone po kojem će se odvijati život u državi. Taj model bi bio odličan, kada bi ti predstavnici naroda i obnašatelji vlasti bili potpuno nekorumpirani. Ako zamislimo da se radi o potencijalno korumpiranim dužnosnicima, onda se mora promijeniti struktura provođenja vlasti tako da se društvo može efikasno boriti protiv korupcije.

   Najpogubnija korupcija u državi je ona na političkoj razini u navišim sferama vlasti. Zove se politička korupcija, a obuhvaća sve promjene u društvu koja umjesto da idu na korist svih idu u korist samo dijela stanovnika radeći pri tome štetu ostalima. Prvi korak prema antikorupcijskoj državi je promjena koncepcije društva. Najveća korist za sve mora biti na prvom mjestu. I taj koncept treba biti upisan kao temeljni odnos u društvu.

   Gruba skica političke i druge korupcije u društvu je na slici 2.

Slika 2

   U ovoj korupcijskoj shemi postoji sprega poduzetnika (stranih i domaćih) sa ljudima koji su u politici, obrazovanju, udrugama, sindikalnim vodstvima, nosiocima vlasti (monetarne, sudbene) te medijima. Poduzetnici imaju novac kojim financiraju ljude koji će podržati modele koji su u njihovu korist. Novac sve pokreće. A sustav je instaliran od parlamentarne većine koja je je na tu poziciju došla dobrom medijskom kampanjom. I ne samo to. Sama kampanja ne bi uspjela da znanstvene ustanove ne “žmire” na promašaje političara. Znanstvena zajednica je samo naizgled neovisna. Novac za rad dobivaju iz proračuna države, a o njemu odlučuju političari. Ustanova koja bi možda i mogla nešto reći protiv štetne i politički korumpirane politike na temelju znanosti je životno ovisna o financijama. I tako znanstvenici ne rade u najboljem interesu vlastitog naroda. Slična situacija je i sa medijima. Uređivačku politiku određuje vlasnik koji je najčešće poduzetnik. To znači da očekivano da se piše i propagira propoduzetnička politička ideologija. Čak i kada je medij javni situacija je ista, ako je na vlasti liberalna ili desno orijentirana opcija. Mnoge stranke se bez prava nazivaju ljevicom jer se događa kontinuitet iste politike.

   Dio liberalnih političkih stranaka smatra da nema nikakvog problema u pogodovanju poduzetnicima te da ima treba pogodovati još više maksimalnom privatizacijom i preuzimanjem funkcija koje rade javna poduzeća. Korupcija koja je na slici 2 na pozicijama 18 do 23 je za njih rješiva preko boljeg zakonodavstva. Pozicije 17 i 24 su za njih nepostojeće. Međutim, problem postoji jer je posljedica robno-novčane razmjene i naplate poreza u novcu. Takav oblik razmjene gdje je bitan profit u novcu sa sobom neraskidivo veže financijske i ekonomske krize. Posljedica je socijalno raslojavanje. Veliki posjednici kapitala posjeduju sve više u odnosu na ostale, a srednji sloj se smanjuje kako krupni kapitalisti jačaju. Međutim, liberali ne shvaćaju da kapitalizam mora uništavati srednji sloj (koji je najčešće i liberalne orjentacije) jer je kapitalizam u biti zakon jačeg u kojem slabiji (srednji sloj) mora nastradati. Zašto nema happy end-a? Jer apetiti krupnog kapitala nemaju granice. Krupni kapital mora napredovati ili će ga netko drugi preteći i uzeti posao. Svaka socijalna osjetljivost je dodatni trošak koji može biti ključan u odluci da se proizvodnja iseli tamo gdje je jeftinija.

   Cijeli korupcijski sustav je pogonjen stavkom 16 na slici 2 – osobnom koristi. To je i dokaz da model koji je zasnovan na maksimiziranju osobne koristi mora voditi u korumpirani društveni sustav. Jedini način da se to promijeni je ugrađivanje antikorupcijskih mjera (npr. najbolje korištenjem direktne demokracije). Pri tome se putem direktne demokracije može djelovati protiv korumpiranih (članka Ustava, zakona, odluka, itd.). Najveća korist za sve mora biti prvi i najvažniji kriterij za bolje društvo.

Slika 3

   Koncept antikorupcijske države na slici 3 donosi novosti u odnosu na klasičnu “kapitalističku demokraciju”. Jedan od tih je da, ako postoji nekoliko stupova vlasti, da te dužnosnike tih vlasti mora postavljati narod na izborima. To znači da narod treba da bira zakonodavnu, sudbenu i monetarnu vlast na isti način i to neposredno. Time se reže korupcijski krug u kojem jedna “vlast” štiti leđa drugoj. Osobito, ako jedna vlast bira dužnosnike druge. Druga bitna novost je da narod ne koristi demokraciju jednom u 4 godine, nego svaki puta kada se ukaže potreba da se otkloni štetna radnja po najbolji interes svih (članak Ustava, izmjena zakona, odluka, itd.). Treća novost je da Ustavni sud ne odlučuje o političkoj korupciji već to radi narod na referendumu na vlastitu inicijativu. Nitko drugi ne može odlučivati u ime naroda što je štetno po njegov najbolji interes, nego sam narod. Na taj način se otklanja bilo kakva sumnja u moguću subjektivnost ustavnih sudaca. Ako narod i pogriješi u svojoj odluci, to neće biti zbog korupcije nego zbog neznanja.

   Naravno da takva demokracija mora imati i odgovarajuće obrazovano stanovništvo. Što znači da bi školstvo moralo stvoriti takav građanski odgoj koji bi svakoga učinio sposobnim za procjenu “da li se radi o dobrom ili štetnom činu po najbolji interes svih”. Čak i bez tog školovanja običan narod prepoznaje da se ne radi u njegovom najboljem interesu, ali do sada nema jednostavnog mehanizma da istjera najbolji interes svih na prvo mjesto. To se sada omogućava ovom antikorupcijskom koncepcijom.

   Tko je protiv antikorupcijske koncepcije države, taj je u biti prikriveno za korumpiranu državu. Dokle god bi svi državni dužnosnici radili u najboljem interesu svih, antikorupcijski model je u praksi nebitno različit. To znači da se niti jedan nekorumpirani političar ne mora bojati za svoj posao. Velika razlika je za korumpirane političare. Svi politički korumpirani članci Ustava i zakoni bi mogli biti preko direktne demokracije proglašeni štetnim za najbolji interes svih i time protu ustavnima. Sva korupcija bi mogla biti maknuta u kratkom roku za sva vremena. Svako bi micanje ugrađenog antikorupcjskog koncepta u biti omogućavalo ponovno korumpiranje društva i samim time je nedozvoljeni akt političke korupcije.

   Analiza Ustava Republike Hrvatske (https://app.box.com/v/ustav-rh-sa-komentarima) ukazuje na barem18 mjesta koja se po definiciji mogu smatrati političkom korupcijom jer ograničavaju prava naroda kao nosioca vlasti radeći tako štetu njegovom najboljem interesu. Provođenje koncepta antikorupcijske države traži i dosta izmjena u Ustavu te naravno kasnije u provedbi micanje svih korumpiranih zakona. Za realizaciju antikorupcijske države nisu potrebni izbori i osvajanje parlamentarne većine. Antikorupcijski koncept se može zahtjevati peticijom i referedumom te ostvariti u kratkom roku. Potrebna je samo stvoriti pokret koji će imati jedinu svrhu postizanje antikorupcijske države, odraditi pripremu promjena Ustava te kampanju (peticiju i referedum) za njegovu realizaciju.

   Tko bi trebao podržavati koncept antikorupcijske države? Trebaju ga podržati svi oni koji će od njega imati koristi, tj. koristi od koncepta antikorupcijske države nemaju samo korumpirani političari i sve interesne skupine koje su iskorištavale društvo za svoju korist. Zbog toga će te grupacije biti najveći protivnici koncepta antikorupcijske države. Gdje su tu intelektualci? Pripadaju li oni skupini koja je iskorištavala društvo? Kao sposobniji, imaju tu poziciju. Zbog toga ne može začuditi, ako intelektualci možda ne budu za koncepciju antikorupcijske države. Borba protiv političke korupcije je i borba protiv raznih interesnih grupa kojima korumpirano društvo ide u korist. Život u nekorumpiranom društvu znači i određeno žrtvovanje sposobnijih za korist svih, a ne samo za sebe. Osobna korist je naravno manja, nego kada je društvo korumpirano. Zbog toga korumpirano društvo najbolje odgovara oportunistima raznih vrsta. Oportunisti će sigurno biti protiv koncepta antikorupcijske države. Možda će čak prije će biti za komunističku diktaturu (koja stvara vladajuću elitu koja može iskorištavati narod), nego za pravu demokratsku vladavinu. U oportuniste pripada i većina visoko obrazovanih ljudi. Zbog toga je meritokracija upitna u pogledu najboljeg interesa za sve. Meritokracija bez antikorupcijske koncepcije može zastraniti u elitističko društvo koje će se manje brinuti za najbolji interes svih, a više za interes vladajuće meritokratske elite.

   Koncept antikorupcijske države je demokratska revolucija koja ne traži lidere (vođe). Narod se može lako izboriti za svoja demokratska prava, ako zahtijeva i primjeni novi antikorupcijski koncept u društvu. I ta prava ne umiru sa liderom već ostaju vječno (dokle god se želi imati istinsku demokratsku vlast).

Najvažnija pitanja koja se trebaju riješiti u pravoj demokratskoj državi su:

• Rješenje političke i ostale korupcije
• Rješenje prestanka vanjskog zaduživanja i osigurati domaća likvidnost
• Rješenje deficita u vanjskoj razmjeni jer je vodi u bankrot
• Rješenje velike socijalne nejednakosti jer je pogubna jednako kao i korupcija
• Rješenje ispravnog obrazovanja ljudi radi postizanja prave demokracije

Posljednje četiri točke su samo posljedice političke korupcije. I trebale bi biti rješenje dosljednjim provođenjem borbe protiv svake korupcije.

Prilozi:

• Ustav RH sa komentarima o ugrađenoj političkoj korupciji
• Članak o političkoj korupciji. Kompletan članak u pdf-u sa prilozima

Kompletan članak u pdf-u sa prilozima.