Suočavanje sa političkom stvarnošću

(matrica – matrix)

Analizirajući financijski neuspjeh Republike Hrvatske, otkrio sam mnoge objektivne uzroke problema. Ipak, na kraju se pokazalo da ti objektivni uzroci problema ipak imaju svoje subjektivne korijene.

Financijski problemi su samo refleksija društvenih odnosa. Društveni odnos je rezultat odnosa snaga tj. rezultat borbe između interesnih grupa. Ključno pitanje koje razotkriva interesne grupe je: “Tko ima najveću korist”. Jer onaj tko ima najveću korist u društvu ima (stvarnu) vlast u društvu. Ako u Ustavu Republike Hrvatske stoji da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu”, a narod ne ostvaruje najveću korist, tada je jasno da su interesne grupe uzrupirale vlast naroda i da nema demokracije.

Ako je najveća korist koncentrirana u točno određene grupacije vrijedi istražiti kako te grupacije to uspijevaju. U ovoj kratkoj knjižici ću pokazati da postoji jedna osobina kod ljudi koja je ključna za stvaranje sve veće nejednakosti između ljudi. Ta osobina je oportunizam. Oportunizam nije baš previše dobro opisan u literaturi. Pod oportunizmom se obično podrazumijeva prilagodba na specifične okolnosti. Međutim, ključna stvar kod oportunizma je posljedična pojava eksploatacije drugih ljudi. Cijela ljudska povijest je povijest eksploatacije. Naravno, eksploatirani su ti koji su iskorišteni od oportunista. U ljudskim zajednicama uvijek je prisutna eksploatacija. Neki puta smo je svjesni, a neki puta nismo.

Vrhunska politika vladajuće elite je kada se ljude eksploatira, a da oni o to ne znaju (premda osjećaju posljedice). Upravo to postaje jasno kada se analizira “tko ima najveću korist”. Uz one koji imaju najveću korist vežu se i pomagači (kolaboracionisti) koji također ostvaruju dodatnu korist. Državne zajednice su često bile u službi vladajuće elite. Međutim, takve države se ne mogu zvati demokratskim. Kapitalizam je doveo politiku manipulacije do savršenstva. Kapitalizam, gdje glavnu korist ostvaruju posjednici kapitala, nije nikad demokracija jer logično demos (narod) nema stvarnu vlast u rukama kada najveću korist ima grupa kapitalista. To je samo iluzija demokracije. Ključan faktor u svemu je ljudski oportunizam.

Jedan od načina da potakneš ljudski oportunizam je da omogućiš jednim ljudima vlast nad drugima. Za čudo, u Ustavu RH stoji da “Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Ustavom i zakonima je neposredno odlučivanje ograničeno do te mjere da to ne predstavlja nikakvu stvarnu vlast. Praktično vlast je predana u ruke izabranih predstavnika koji donose ustav i zakone. A to je, kako sam napisao, jedan od načina da potakneš oportunizam tj. korupciju društva koja iz toga slijedi – da jednim ljudima daješ vlast nad drugima. Tu uopće nije bitno što se ti ljudi mijenjaju svake 4 godine. Druga postava narodnih zastupnika nastavlja isti posao ne sumnjajući u “demokratičnost” svog posla. Ova knjižica otkriva kako taj potpuno nedemokratski sustav funkcionira i održava se koristeći oportunizam pojedinaca.

1. Stručnost i oportunizam

Svako izlječenje počinje sa dijagnozom. Dijagnozu bi trebali dati znanstvenici tj. stručni (kompetentni) ljudi. Međutim, sa društvom stvar nije tako jednostavna. Politika je uvijek djelovanje u nečijem interesu. Stvaranje točne dijagnoze bi moglo za posljedicu imati smanjene pogodovanja određenim interesnim grupama u koje pripadaju i znanstvenici.

Donja slika pokazuje kako i zašto je znanstvena zajednica uključena u pogodovanje. Znanstvenici koriste svoju poziciju da bi društvo prilagodili svojim interesima, a ne da bi djelovali u najboljem interesu društva. Teško je očekivati da će znanstvenici napraviti dijagnozu stanja gdje će razotkriti vlastitu ulogu u društvu. Što više, vjerojatnije je da će znanstvenici i stručnjaci raditi kako na prikrivanju vlastite uloge, tako i na skrivanju prave dijagnoze stanja u društvu. Iz ovoga slijedi zaključak da stručnost ne povlači obavezno sa sobom i rad u najboljem interesu svih.

Pod utjecajem znanosti i obrazovanja se razvija specijalizacija u proizvodnji. Specijalizirani proizvođači su međusobno ovisni i rade razmjenu proizvoda i usluga. Kao rezultat neravnomjerne razmjene se događa prisvajanje plodova rada (oportunizam od strane pojedinaca). Ostvarena dobit je kasnije poticaj za političku korupciju da se izmjenom zakona pogoduje zadržavanju iste ili postizanju još veće dobiti. Znanstvenici su tu također prikazani kao sudionici eksploatacije jer šute na događanja i ponašaju se kako kolaboracionisti (suradnici). Najveću korist od korupcije imaju političari i kapitalisti jer oni najmanje pridonose, ali zato najviše utječu na nejednakost preko lobiranja za zakone kojima se omogućava veća eksploatacija obične raje. Na gornjoj slici su plemenske vođe u istoj rubrici sa političarima. Naime, kada nema tehnologije, nema niti specijalizacije niti potrebe za razmjenom pa plemenske vođe preko plemenskih zakona provode prisvajanje plodova rada. Političari također ne sudjeluju u proizvodnji pa su tako na istom nivou sa plemenskim vođama. A kako situacija stoji, to točno odgovara stanju u društvu. Političke stranke se ponašaju kao plemenske zajednice koje se međusobno bore za prevlast. Pri tome kapitalistima odgovara da ih se ne prepozna kao prave vladare (one kojima sistem uvijek najviše daje korist), nego da za to koriste političare kao marionete (posrednike).

Najvažniji zaključak je svakako da stručnost (sposobnost) i visoka inteligencija umjesto boljeg života za sve može uroditi boljim životom samo za vladajuću klasu i njihove suradnike (političare i stručnjake). To nije samo mogućnost nego je i najvjerojatniji razvoj događaja koji je vjerojatniji što su ljudi skloniji oportunizmu (iskorištavanju drugih radi vlastite koristi). Logika nam kaže da oportunizam uvijek donosi više osobne koristi nego kada se pravedno dijeli. Uvijek se prisvajanjem plodova rada drugih može dobiti više nego vlastitim radom.

Što je čovjek inteligentniji svjesniji je kako može ostvariti više za sebe u oportunističkom i korumpiranom društvu. To nije samo bojazan da bi ostao bez posla ako digne glas protiv izrabljivanja i nejednakosti, nego i spoznaja da bi u boljem društvu dobivao manje (vidi stranicu 7).

Svaki sposoban čovjek može uspjeti u obadva društva, samo mu je osobno isplativije u korumpiranom. Vođen vlastitim egoizmom, on mora birati društvo nejednakosti. U takvom društvu se njegov rad cijeni više na račun da se nekome drugome oduzme (daje manje). I zbog toga je logično je da se sposobni zalažu za korumpirano društvo. Da bi sposobni iskoristili društvo za svoju korist moraju se probiti u rukovodeće položaje. Tu se najlakše ostvari oportunizam (čitaj iskorištavanje drugih radi vlastite koristi).

Ako biramo sposobne da vode društvo, logično je da među njima ima puno oportunista. Logično je i da će oportunisti raditi u svom interesu te se međusobno organizirati i povezivati (grupni interes). Najbolje rezultate daje podjela poslova prema osobnim sposobnostima.

Loše je što oportunisti u svom egoizmu ne vide ili ih nije briga za posljedice svojeg rada na druge. A još je lošije što narod, koji bira oportuniste kao narodne predstavnike, vjeruje da su ti ljudi najbolji koje mogu izabrati. Biraju ih zbog njihovih sposobnosti zanemarujući opasnost koja dolazi iz njihovog oportunizma.

Oportunizam se uopće ne prepoznaje kao bitna loša osobina. Možda je to tako jer je cijeli narod također i sam oportun. Svatko možda sanja da i sam bude u poziciji da se okoristi. Osobni uspjeh svakog oportuniste im je samo dobar primjer i poticaj u vlastitom oportunizmu. Teško je prihvatiti hipotezu da je narod glup jer najpametniji imaju najveće šanse da budu bolji oportunisti. A ti pametniji su onda postaju uzor onima drugima. Pitanje je da li je prihvaćanje oportunizma dokaz inteligencije ili neinteligencije? Kako se oportunizam može pokazati lošim, ako sposobni imaju najviše koristi od njega?

Postavlja se teza: Kada bi u društvu svi bili sposobni, tada bi vjerojatno svaki sposobni čovjek mogao, vođeni vlastitim oportunizmom, ostvariti isto što i u društvu koje ima samo manji dio sposobnih. To ipak nije tako. Oportunizam se ostvaruje preko iskorištavanja drugih pa to društvo može ostvariti svoj oportunizam samo preko iskorištavanja drugih zajednica. Dobar primjer su uspješni gradovi, općine, regije. Međutim, netko drugi plaća danak njihovog lokalnog uspjeha. Oportunizam generalno vodi u imperijalizam i zbog toga je potpuno je kompatibilan sa kapitalizmom gdje je imperijalizam (vojni i ekonomski) logična faza svake kapitalističke države koja želi “uspjeti” i zadržati “uspjeh”.

Svatko može ispitati svoj oportunizam na jednostavnom zamišljenom primjeru: “Ako naše društvo ima sposobnost zavladati svima i iskorištavati druge države, da li bi na to pristali, ako bi to donijelo neviđeno bogatstvo našoj državi i svim građanima? Čak i kad bi to bilo bez ikakvih ljudskih žrtava”. Nije li oportunizam u ovom primjeru tako primamljiv i dobar (koristan) za sve naše građane? Što je loše u ovom zamišljenom primjeru? To što sreća (uspjeh) jednih dolazi od iskorištavanja drugih. To je ključna stvar u svakom oportunizmu, a jako je vidljiva tek kada se stvar postavi na globalnom nivou.

Davanje vlasti oportunistima ima za posljedicu poticanje iskorištavanja i nejednakosti. “Pametniji” narod trebao znati ovu činjenicu prije nego što oportuniste izabere za izvršitelje vlasti u državi. Donja slika prikazuje kako djeluju vrhunski oportunisti.

Pravim oportunistima naravno ovaj vodič neće trebati. On je namijenjen običnim građanima. Ovaj vodič ne daje konkretne smjernice čime oportunisti stvaraju pogodovanje za svoj interes, nego na koji način dolaze do cilja i održavaju stanje. Vodič je primjenjiv u svakom društvenom uređenju.

U kapitalizmu se oportunističko-korupcijske veze mogu u grubo prikazati slijedećom slikom. Sve kreće od kapitalista, a vođeno je motivom osobne koristi.

Sliku nije potrebno previše objašnjavati. “Kreativnost” u korumpiranom društvu je ogromna. Postoji mnogo načina kako se može ostvariti osobna korist u korumpiranom društvu. Naravno, tu mogućnost će najbolje iskoristiti samo dio ljudi koji su u poziciji posjednika i njihovi suradnici. Opet, možemo spomenuti da u slučaju ekonomskog iskorištavanja drugih država (zajednica) može doći do prividno općeg boljeg stanja i kod obične raje.

2. Socijalno raslojavanje i oportunizam

Ako uzmemo podatke o platnim razredima Hrvatske iz 2015. godine, možemo vidjeti da je omjer primanja samo prema platnim razredima 1:27. Ukupan broj zaposlenih je 1614940, a ukupna masa mjesečnih plaća je 8147097595kn. Prosječna plaća izračunata iz platnih razreda je 5044kn. Iz tablice se može vidjeti da 50% ljudi iz donjih platnih razreda prima 28% mase plaće. Gornjih 50% ljudi prima 72% mase plaća tj. 2,57 puta više (257%) u prosjeku od donje polovice ljudi.

Teoretskim razmatranjem smanjena omjera maksimalne i minimalne plaće na 3:1 dobivamo novi dijagram. Masa plaća je ostala ista kao i prosječna plaća. Međutim, donjih 50% ljudi sada prima 43% mase plaća. Gornjih 50% prima 57% tj. samo 1.32 puta više (132%) u prosjeku od donje polovice ljudi.

Smanjenjem omjera plaća sa istom masom plaća se se vidljivo utječe na povećanje minimalne i još veće smanjenje maksimalne plaće. Još je nešto tu jako vidljivo. A to je da smanjenje omjera plaća nije u interesu onih koji imaju plaću veću od prosječne. A oni su naravno svi školovani (stručni) kadrovi. Slijedeća tablica sadrži platne grupe i plaće za oba omjera.Omjer 1:27 je sadašnji aktualni, a 1:3 je računati teoretski omjer platnih razreda sa korekcijom plaća. Međutim, u razmatranju možemo pretpostaviti kao da je naš sadašnji model takav da je raspon plaća 1:3. Lako je vidjeti da tada oni koji imaju plaću iznad prosječne mogu puno dobiti kada se poveća omjer plaća. Npr. platni razred 14 prima 6608kn što je 131% prosječne plaće. Ako bi promijenili na omjer 1:27, isti platni razred bi imao plaću 10087kn što je 200% prosječne plaće. Praktično se za isti posao u tom platnom razredu dobiva 52.6% veća plaća kada je omjer plaća još 9 puta veći.

Ne treba biti jako pametan da bi se zaključilo, da svi oni koji su imali bolje plaće, sa većim omjerom između krajnjih platnih razreda ostvaruju značajnu korist. Ti ljudi su vjerojatno sposobniji i školovani tj. stručniji. Ovim izračunom dokazujemo da stručnjaci imaju ogroman osobni interes da povećaju maksimalni omjer između platnih razreda. Njihova korist dolazi od manjka u primanjima onih ispod prosječne plaće. Lako je to shvatiti, ako zamislimo da su to plaće u jednom poduzeću. Tada postoji fond za isplatu plaća te veći raspon između plaća naravno smanjuje ispodprosječne plaće. Da bi prikrili ovu činjenicu u medijima često čujemo izjave da se problem malih plaća rješava obrazovanjem. To bi trebalo značiti da postoji manjak visokoobrazovanih kadrova i višak slabo obrazovanih. Međutim, trenutno mi ne možemo platiti ni postojeće visokoobrazovane pa im nudimo prenisku plaću. Posljedica je naravno migracija u države koje daju bolju plaću.

Razlog niskih plaća je naravno poznati problem pošteno plaćenoga rada tj. problem kako da svi pokriju svoje troškove. Taj problem je također važan, međutim on je u domeni ekonomskih stručnjaka kojima također velika razlika u plaćama ide na ruku. Kako ekonomski stručnjaci nisu priznali da im velike razlike između plaća idu na ruku, tako neće priznati ni da pogrešna monetarna regulacija nekome drugome ide na ruku. Jasno je da kapitalistima ide na ruku da je posao nije plaćen adekvatno jer će tada dio ljudi morati pod prisilom pukog preživljavanja prodavati vlastitu imovinu. Što je više takvih slučajeva, imovina ima manju cijenu na tržištu te postati laki plijen onih koji u ovakvom sistemu uspijevaju. A to su naravno kapitalisti, političari i dobro plaćeni “stručni” kadar. Jedini problem koji “stručnjaci” ne vide je da kada oni siromašniji ostanu bez imovine, da tada na red dolaze oni koji je još imaju. To nije model koji ima sretan kraj. To je model koji konstantno mora imati gubitnike. Pa tako prvi nastradaju oni koji su se osjećali donjim srednjim slojem. A kasnije dolaze na red i ostatak srednjeg sloja. Ne može biti drugačije. Kada ne postoji limit u koncentraciji imovine i kapitala, srednji sloj nije taj koji dobiva, nego taj koji gubi. Dobiva samo mali broj ljudi najbogatijih koji je najbolje iskoristio postojeći sistem za sebe.

Krajnji rezultat nije sretan kraj za oportuniste. Socijalno raslojavanje koje im je na početku išlo na ruku na kraju pogubno djeluje i na najveći dio oportunista. Možemo navesti primjer profesija koje će biti na udaru: novinari, liječnici, poljoprivrednici, obrtnici, glumci, muzičari, znanstvenici itd. Svima njima (uz mnoge iznimke) će neograničena koncentracija kapitala u rukama malog broja pojedinaca bitno poremetiti planove u životu. Ekonomist Thomas Piketty je pokazao u svojoj knjizi “Kapitalizam 21 stoljeća” kako nejednaka raspodjela prihoda između kapitalista i radnika vodi ka sve većoj koncentraciji kapitala u rukama malog broja ljudi. Drugim riječima radi se u nejednakosti u plaćama. A ta ista nejednakost u plaćama je sposobnijima bila na korist. To smo pokazali konkretnom računicom. Međutim, samo oni koji su zbilja imali znatno više prihode i radili dobra kapitalna ulaganja na osnovu kojih su se ta ulaganja još bolje vraćala tokom mnogo godina, mogli su postati malobrojni posjednici velikog kapitala. To je osobito lako za shvatiti ako onima najvećima kapital raste brže nego što je prosjek porasta kapitala. Rast iznad prosjeka je naravno posljedica gubitka kapitala onih koji ekonomski propadaju. Osim preraspodjele iz tekuće produkcije, događa se i preraspodjela u trajnoj imovini. Na taj način se još brže radi koncentracija (okrupnjavanje) kapitala. To se popularno zove i preuzimanje.

Zaključak iz analize je da u dugom roku nestaje dobitak velike mase sposobnih iz socijalnog raslojavanja koji je logična posljedica oportunističkog razmišljanja pojedinca. Oportunizam pojedinca na dugi rok vodi veliku većinu oportunista u propast. Knjiga Thomasa Pikettya to dokazuje preko dugoročne analize konkretnog kretanja kapitala. Rješenje koje se nudi u obliku progresivnog oporezivanja imovine je rješenje koje ne mijenja lošu politiku (sa konkretnom stvarnom štetom za veliku većinu zvanom politička korupcija), već djeluje na jednu od posljedica političke korupcije. Politička korupcija ne djeluje samo na tok kapitala, nego i na druga važna područja (ekologiju, razvoj i izbor tehnologije, prostorno planiranje, razvoj i izbor lijekova, itd.).

Piketty-jev prijedlog progresivnog oporezivanja bogatih je pri tome i rješenje koje odgovara sadašnjim kapitalistima. Ako se sada vratimo na početni tezu, da je dosta vjerojatno da stručnjacima nije u interesu da daju točnu dijagnozu jer oni imaju veću korist od sistema u kojem vlada veća nejednakost, tada je potpuno očekivani zaključak iz Piketty-jeve knjige Kapitalizam 21 stoljeća” i njegova velika popularnost u svijetu.

Socijalno raslojavanje nije samo pojava koja je ograničena na kapitalistički sistem. Ona se događa svaki puta je dozvoljena velika razlika u primanjima. Tako je u bivšoj SFRJ opaženo da velika razlika u primanjima stvara socijalnu diferencijaciju. 1985. godine je objavljena knjiga članaka izdavača Globus pod naslovom “Klasna borba i socijalna diferencijacija”. Socijalno raslojavanje je tada bilo opaženo, ali nije poduzeto ništa efikasno da se zaustavi.

Da li je narodu odgovaralo da oportunisti koriste priliku i bogate se ili je to namjerna greška vodstva? Zbog titulara društvenog vlasništva, priliku za bitno veće prihode se moglo ostvariti samo preko posla koji nije imao podlogu u društvenom vlasništvu. Primjeri su kooperacije (društveni kooperanti), privatne tvrtke i obrti. Tu se razvijao oportunizam na račun socijalističkog društva. A da apsurd bude veći, mnoge društvene organizacije su poticale razvoj poduzetništva i kooperacije. Bio je to Eldorado za sposobne oportuniste. Iz tog iskustva moglo se samo pretpostaviti da bi nakon ukidanja socijalizma posao oportunista mogao krenuo još bolje. Nije se razmišljalo da za oportunizam trebaju postojati gubitnici te da će tada najveći među oportunistima moći, ali i htjeti, veliku većinu malih oportunista učiniti gubitnicima.

Metoda kojom se provodi vladavina najjačih posjednika kapitala je naravno direktan utjecaj na ekonomiste, vladajuće stranke i političare koji sudjeluju u kreiranju zakona. Metodom “reforma koja to nije” i “rješenjem koje redovito ide na štetu najboljem interesu svih” malo po malo preko političke korupcije oblikovalo zakonodavstvo da bi bilo u korist najjačih interesnih grupa. Posljedica je naravno uvijek povećanje socijalnog raslojavanja.

3. Poštenje isključuje oportunizam

Analizirajući društveno korisno ponašanje ljudi, može se doći do bitnih zaključaka koji povezuju poštenje, stručnost i oportunizam i političku korumpiranost. Definicija poštenog društveno angažiranog čovjeka je jako bitna. Mnogi političari se žele prikazati i zvati poštenima. Prepoznavanje poštenih uopće nije teško kada odredimo prave kriterije.

Ako krenemo od poštenja te očekujemo da će pošten čovjek htjeti djelovati u najboljem interesu svih, tada će nepošten naravno biti oportunista i gledati svoj (ili grupni) najveći interes. Međutim, da bi pošten čovjek zbilja djelovao u najboljem interesu svih on mora imati i kompetenciju te volju da djeluje u najboljem interesu svih. Za primjer, postoje ekonomski stručnjaci koji su kompetentni, ali nemaju volju da djeluju u najboljem interesu svih već rade za svoj najbolji interes. To su klasični “sposobni” oportunisti. Mi ih, budući da smo nekompetentni, ne možemo prepoznati kao nepoštene. Da pače, takvi ljudi često završe kao narodni zastupnici. Također, postoje i “pošteni” koji nemaju kompetenciju pa iz neznanja krivo donose odluke. Time su oni svojim djelovanjem u ravnini sa ovim kompetentnima, ali oportunistima. I ovi također završe kao narodni zastupnici. Na kraju imamo nekompetentne koji su neki sposobni samo za primitivni oportunizam.

Rekapitulirajmo grupacije:

1. kompetentan i neoportunista => pošten (dobar)

2. kompetentan i oportunista => pokvaren (loš)

3. nekompetentan i oportunista = >pokvaren na kvadrat (zao)

4. nekompetentan i neoportunista => beskoristan

Kapitalizam ide na ruku grupaciji 2 jer ona sposobna da izvuče veliku korist za sebe i kapitaliste Grupacija 1 redovito strada od grupacija 2, 3 i 4. U grupaciji 2 su svi stručnjaci na koje mi obično računamo, a u biti bi trebali tražiti ljude iz grupacije 1. Međutim, grupacija 1 je je ugrožena od ostalih grupacija i nije prepoznata (izdvojena) od naroda (jer se ne koristi pravi kriterij). Normalno je da će grupacija 2. pokušati istisnuti grupaciju 1 iz rukovodećih funkcija. Kada bi grupacija 1 došla na vlast, smanjila bi se korist grupacije 2 i povezanih interesnih grupa. Eliminacija poštenih se radi medijskim manipulacijama, namjerno pogrešnim obrazovnim programom, šikaniranjem, potkupljivanjem ključnih ljudi dobro plaćenim poslovima, itd.. Kapitalizam je sustav u kojem se pogoduje parcijalnim interesima posjedničkih grupa u zakonima i odlukama. Država se prilagođava interesu tih grupacija. Iznimka je situacija u kojoj radnička većina kapitalistima ne dozvoljava beskonačnu slobodu u kreiranju zakona. Ta situacija je nešto povoljnija kada kapitalisti djeluju i van vlastite države te iskorištavaju resurse (bogatstva i ljude) drugih država.

Opis izraza “politika” koji se nalazi na Wikipediji je dosta nejasan: “Politika (grč. ta politiká – poslovi vezani uz polis) je kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice. Riječ politika potječe iz više grčkih riječi: polis(grad-država); politeikos (državni, javni) te politeia (država, politički režim).” (https://hr.wikipedia.org/wiki/Politika). Kako se problem štetnog djelovanja politike na najbolji interes svih može opisati izrazom politička korupcija (TIH-ova definicija političke korupcije: https://www.scribd.com/doc/262807975/Curbing-Political-Corruption), to znači da politika može biti samo korumpirana ili ispravna. Politika je uvijek lobiranje za nečije interese. I tek kada su to najbolji interesi svih, tada nema političke korupcije. Samo političari koji su iz grupacije 1 mogu voditi državu bez stvaranja političke korupcije. Oni moraju imati znanje i volju da rade u najboljem interesu svih (da ne budu oportuniste i time korumpirani). Oportunizam automatski znači potencijalnu korumpiranost jer oportuna osoba na prvom mjestu ima svoje ili grupne interese bez obzira na posljedice.

Političari najčešće pripadaju u grupe 2, 3 i 4. Pri tome su ministri financija najčešće grupacija 2. Ako bi htjeli promijeniti stanje u državi na bolje moramo skupiti kritičnu količinu ovih iz grupacije 1 te ih dovesti na poziciju odlučivanja. Jedini mali problem je što obična raja nema kompetenciju da ih prepozna. Premda sad znamo za kriterij stručnosti i neoportunizma, ostaje problem utvrđivanja da li će ponuđena rješenja stvarno ići u korist svih ili možda podvaljena da idu u korist interesnih grupacija. Nekompetentna raja to teško može prepoznati. Oni koji jesu kompetentni da daju svoje mišljenje također mogu pogriješiti (namjerno iz interesa ili zbog nedovoljnog znanja). Obična raja ne raspoznaje ni ove iz grupacije 2 i 3. Tek poslije nekog vremena prepoznaju neke iz grupacije 4 (beskorisne).

Taj problem utvrđivanja poštenosti namjera vodećih ljudi se može kompenzirati “naknadnom pameću”. Ključan problem nisu vodeći ljudi kao takvi, nego zakoni i odluke koji su oni donijeli. Logično rješenje je da se, preko demokratske odluke većine u državi, mogu ukinuti “loši” zakoni i odluke. To se radi direktnim izjašnjavanjem naroda na referendumu da li je određeni zakon protivan najboljem interesu svih. Direktna demokracija u antikorupcijskoj državi rješava problem nekompetencije naroda kod biranja vodećih ljudi. O tome je bilo više riječi u tekstu “Antikorupcijska država”.

Ljudi iz grupacije 2 i 3 će sigurno biti protiv koncepta antikorupcijske države. Ta koncepcija ide protiv njihovog osobnog i grupnog interesa. Ako oni više neće moći održati zakone i odluke koje pogoduju pojedinačnim i grupnim interesima spriječiti će se političko korumpiranje u državi te će se postići veća korist za sve u državi. Tada će na poziciju upravljanja moći lakše doći i sposobni koji nisu oportunisti jer upravljajuća pozicija više neće omogućavati velike slobode u kreiranju odluka i zakona pa neće biti tolike navale oportunista na vodeća mjesta. Velika sloboda u kreiranju zakona je posljedica što prema sadašnjim zakonima nema nikakve konkretne kazne za loše vođenje države. Kazne ni ne može biti jer su sami korumpirani upravljači pisali zakone. Pa neće valjda raditi protiv vlastitog interesa. Već sam izostanak kazne za loše vođenje države pokazuje da je došlo do političke korupcije. Korumpirani upravljači su svoj i grupni interes stavili ispred najboljeg interesa svih tj. na našu štetu.

Cijeli problem i rješenje lošeg djelovanja predstavničke demokracije na društvo se može jednostavno prikazati.

Činjenice:

• Imamo narod koji nije kompetentan
• Imamo kompetentne koji rade u svom interesu
• Imamo politički sustav koji onemogućuje efikasnu kontrolu nad odlukama i zakonima

Što nam treba:

• Politički sustav koji omogućuje efikasnu kontrolu nad odlukama i zakonima – antikorupcijska država
• Kompetentni koji će raditi u najboljem interesu svih i koji će preko prethodne točke biti onemogućeni da djeluju drugačije

Koliko vremena treba proći da se činjenično stanje prestane rješavati ovako:

• Svake 4 godine mijenjaš drugu grupu oportunista na vlasti
• Oportunistima na vlasti omogućavaš da rade što požele
• Nadaš se da će istom metodom na kraju doći do rješenja

Što je značajno novo u predloženom rješenju? Da nije bitno koliko su kompetentni potencijalno skloni korupciji, ako izborna baza zahtijeva novi sustav koji će moći zaustaviti korupciju društva. Sve dok narod ne bude zahtijevao taj model neće nam pomoći ni dovođenje poštenih na vladajuće pozicije. Njih opet sa vremenom zamijene korumpirani. Već je prije objašnjeno zašto oportuniste privlači vladajuća pozicija.

4. Put u bolje društvo

Iz prethodna tri poglavlja se može lako zaključiti da su u suvremenom društvu za sve krivi sposobni, a ne nesposobni. U isto vrijeme se tekuća politika bavi osmišljavanjem načina kako će nekim drugim sposobnima pomoći da naprave uspjeh. Definitivno je jasno da se sposobni bave isključivo samo sa svojim uspjehom. Pri tome druge uvjeravaju da i oni mogu biti sposobni i uspješni ako se potrude.

U vodeće pozicije države se stalno biraju sposobni jer kao sposobni (pametni) će nas spasiti, a kao ovi u vlasti do sada nisu bili pametni. Prava istina je da su bili dovoljno pametni i sposobni da se pobrinu za sebe i svoje interesne grupe. Kako drugačije objasniti kako veliki broj inženjera, magistara, doktora i akademika u Saboru ne uspijeva stvoriti bolje društvo za sve? Jedino objašnjenje je da oni to nisu ni željeli niti htjeli. Sposobnosti i kompetencije im nije nedostajalo. Samo je narodu nedostajalo kompetencije da shvati da sposobni i kompetentni imaju veću osobnu korist u korumpiranom društvu gdje vladaju veće socijalne razlike.

U trenutku kada se sposobni odluče stvoriti bolje društvo za sve to bi značilo i njihovo osobno žrtvovanje. To se vidi iz analize platnih razreda sa smanjenim omjerom između najvišeg i najmanjeg razreda. Bolje društvo mora imati manji omjer u plaćama, što znači da bi to pogodilo sve koji su imali plaće veće od prosjeka. Postotak ljudi sa takvih plaća ima cca 34% i zauzimaju bolje plaćene poslove. Svi oni bi se morali finanancijski žrtvovati za poboljšanje života 66% ostalih. Radi se o 549000 ljudi. Ta brojka znatno prelazi broj građana koji redovito idu na skijanje u inozemstvo. Bolji život za sve bi vjerojatno djelovao i na zimske radosti građana u inozemstvu. Naravno broj onih kojima bi se život poboljšao nije samo 1065000 jer tu trebamo pribrojiti i nezaposlene koji bi se u boljem društvu trebali zaposliti i primati poštenu plaću za svoj rad.

Moje osobno mišljenje je da se 549000 ljudi neće htjeti osobno financijski žrtvovati za bolji život svih. Prema izračunu godišnji gubitak bolje plaćenih bi iznosio 15,5 milijardi kuna. Nije li to 15,5 milijardi razloga da ne samo da se društvo ne treba mijenjati na bolje za sve, nego da bi se čak moglo ići na još veće razlike u plaćama. Što su veće razlike u plaćama, to je veća korist natprosječno plaćenih. Dodatno povećanje omjera plaća za 4 puta (1:108) bi godišnje moglo donijeti još skoro jednu milijardu kuna ekstra prihoda za bolje plaćene.

I tako možemo zaključiti da kada bi neka vlada zbilja i pokrenula revolucionarnu reformu, ta država bi stvorila društvo koje bi prije ili kasnije nazvali totalitarnim državom. Pa kako je i ne bi tako zvali, ako država pokvari život trećini aktivnog stanovništva. Ogromna je to količina ljudi koji bi bili zakinuti (za milijarde kuna godišnje), a koji su u isto vrijeme školovani i sposobni. Više je nego vjerojatno da bi isti htjeli srušiti novi sustav i ponovo vratiti staru dobru “demokraciju”. Pri tome bi im sigurno pomagali i inozemni “Prijatelji Hrvatske” kako financiranjem, tako i ekonomskom blokadom “nedemokratske” tvorevine.

Evo, lako je objasniti od kuda toliko neprijatelja boljeg života za sve. Lako ih je naći iz statistike platnih razreda. Izgleda da neće biti ništa od boljeg života na lak način. I još se čudimo što se u Argentini vratila stara “demokracija”, a nisu niti bili krenuli sa drastičnim promjenama.

5. Pogovor

Ovaj tekst je napisan kao upozorenje svima koji imaju namjeru da stvore bolje društvo da znaju što mogu realno očekivati i zašto. Također vjerujem da ću mnogim ljudima pokvariti snove o boljem društvu i doživjeti mnogo kritika. Unatoč tome i dalje mislim da sam dobro procijenio stvarnu političku stvarnost i da će ovaj tekst biti od velike pomoći ljudima koji će na kraju stvoriti bolje društvo.

Premda dijagnoza stanja upućuje na velike prepreke postizanju boljeg društva, mislim da je jedan od važnijih zaključaka da sposobni i kompetentni vjerojatno nisu nužno i najbolji izbor za društvo koje želi bolji život za sve. Npr. kako su ti sposobni i kompetentni zaključili da je bitnija spolna nego socijalna ravnopravnost narodnih zastupnika? Zar neće pripadnici iste socijalne strukture kakva je u državi najbolje zastupati interese naroda? Nije li izostanak takve orijentacije još jedan dokaz da se sposobni najviše brinu za sebe. Velika koncentracija sposobnih u zakonodavnoj vlasti ide samo na ruku njima. Opet, misliš, to je splet okolnosti? A onda se sjetiš da država plaća akademike raznih struka i da ti isti nisu poduzeli ništa da upozore narod na loše tendencije, nego su čak prilikom referenduma za ulaz u EU dali preporuku da se glasa za ulazak. Pri tome je i 100% narodnih zastupnika bilo za priključenje u EU. Nekoliko godina poslije je postalo jasno da je priključenje u EU nije donijelo napredak, nego nastavak propadanja društva. I nikome ništa. Od izlaska iz EU se ne razmišlja jer je 549000 razloga za ostanak u EU. A izlazak iz EU je samo djelić potrebnih promjena za transformaciju u bolje društvo.

Hrvatska sigurno neće biti niti prva niti posljednja zemlja koja će možda propasti zbog oportunizma i političke korupcije. Biti će možda prva zemlja kojoj će uz pravu dijagnozu to ipak uspjeti. Jer prava politička stvarnost je toliko mračna da će rijetko tko u to povjerovati.

Hrvatska se uvijek može spasiti, ako se ljudi odreknu vlastitog oportunizma i stave najbolji interes svih na prvo mjesto.

 Link na kompletan članak u pdf-u