Nerealna očekivanja – uzrok naše propasti

  Višegodišnje opažanje kako nema dobrih i ostvarivih rješenja koja će postati masovno prihvaćena nameće potrebu analize tog paradoksa u društvu.

   Jasno je da su masovni mediji ti koji manipuliraju sa istinom jer preskaču bitne stvari, a fokusirajući se na nebitne. Prosječan stanovnik je bombardiran masom nebitnih informacija i to stvara određeni stav prema svim informacijama koje dobiva. Tako više uopće ne može shvatiti tko i kako oblikuje stvarnost koju proživljavamo. To uspijeva samo manjem broju ljudi koji mogu i znaju analizirati informacije koje dobivaju.

   U biti, kada prosječan stanovnik ne zna što se događa i zbog čega, sasvim je moguće da ono što on želi u stvari uopće nije realno moguće ostvariti. Možemo to usporediti sa željom djeteta da dobije neku skupu igračku, a da ne zna da mu nju roditelji ne mogu kupiti. Želje su jedno, a drugo mogućnosti. Tek kada dijete shvati koje su mogućnosti roditelja, tada će i njegove želje moći biti realne. To ne znači da dijete ne može i dalje željeti da ima nešto što mu roditelji ne mogu pribaviti. Međutim, ono je tada svjesno nerealnosti svoje želje.

   Narod nije ni svjestan da ima nerealna očekivanja. Na primjer, matematička analiza daje podatak da je u Hrvatskoj danas nemoguće svima pošteno platiti za rad jer je nemoguće da svi pokriju troškove, a da pri tome neki i nešto uštede. Zbog toga je nerealno očekivanje i zahtijevanje da se to učini. Kako je svim pojedincima nemoguće platiti za njihov rad, tako je isto i sa firmama. Objektivne mogućnosti su takve i vode u financijsku propast dijela tvrtki. I to je proces koji ne završava propašću tih firmi. To se nastavlja dalje. Nerealno je očekivati da će se to zaustaviti i da će radnici prestati gubiti radna mjesta.

   Narod koji nije upoznat sa činjenicama je nekompetentan da odlučuje što je najbolje za njega. U tome ga sprječavaju nerealna očekivanja. Političke stranke, koje se baziraju na populizmu i osluškivanju želje naroda, često ta ista nerealna očekivanja ugrađuju u svoje programe. Na kraju se događa da programi stranaka liče na spiskove želja. Stranka, koja bi imala realniji program i očekivanja, bi mogla ispasti neozbiljna jer bi nudila puno manje od populističkih stranaka. Također, kada tekuća vladajuća politička garnitura ostane bez podrške naroda, na vlast bi opet mogli doći političari koji ponovo nude nerealne programske ciljeve. A ova mogućnost je praktično jako vjerojatna.

   U biti jasno je da je nekompetentan narod izabrao nekompetentne političare. Postoji šansa i da se dogodi da nekompetentan narod izabere kompetentne političare. A vjerojatnost je to veća što kompetentnih političara im više. Kako je broj kompetentnih političara danas zanemariv, tako je i jasno da jako očekivano da će se dogoditi ono prvo.

   Pitanje koje se tu postavlja je kako povećati kompetenciju naroda, tj. kako upoznati narod sa realnim stanjem i realnim mogućnostima da bi prestao nerealno očekivati? Jer očigledno je da bez toga nema mogućnosti da se prestane sa biranjem nekompetentnih političara. Također, je jasno da osim masovnih medija, da je za nekompetenciju naroda kriva i nekompetencija stručnjaka, a pogotovo ekonomskih stručnjaka.

  Svaki stanovnik može polaziti od vlastitih želja, ali neće moći shvatiti da za njihovo ostvarenje moraju biti ispunjeni određeni uvjeti da bi postala realna očekivanja. Dužnost stručnjaka bi trebala biti da upozore na potrebu ispunjavanja određenih uvjeta da bi se ostvarila očekivanja tj. da bi se što više nerealnih očekivanja pretvorilo u realna. Ako to oni nisu u stanju napraviti, tada rade više štete nego koristi jer su beskorisni za zajednicu. Politika je umijeće mogućega. A moguće je stvari moguće ostvariti samo sa kompetentnim stručnjacima. Po tome ispada da je odgovornost stručnjaka podcijenjena. Stvar postaje još čudnija kada se u medijima prostor daje “stručnjacima” koji rade za velike banke i korporacije. Njihova mišljenja i prijedlozi teško da mogu biti protiv interesa vlastitih poslodavaca. Moglo bi se reći da oni svojim nastupima lobiraju za interese svojih poslodavaca i time gube na vjerodostojnosti.

   Postavlja se pitanje i da li se smije dozvoliti je političko, ekonomsko i gospodarsko lobiranje koje će za posljedicu imati štetu za zajednicu. Osim što to liči na legaliziranu korupciju, za posljedicu ima i stvaranje nerealnih očekivanja kod naroda. A lobiranja često i ne moraju biti tako očita. Jedan vid lobiranja je i davanje stranih stipendija nadarenim studentima kako bi ih se tokom studija indoktriniralo sa po narod i državu štetnim idejama. Pitanje je što zajednica može očekivati od takvog djelovanja. Kada spojimo spregu medija, političara, indoktriniranih stručnjaka, velikih korporacija i financijskih ustanova normalno je da dobijemo nerealna očekivanja kod prosječnog stanovnika. Tada je normalno i da demokracija ne funkcionira već da je farsa.

   Već su se naši političari mnogo puta razmetali idejama da ćemo biti zemlja znanja. U ovakvoj klimi, zemlja znanja izgleda prije kao zemlja manipulacije i prijevare. A zemlja znanja je postala nerealno očekivanje. Tko je uopće kompetentan da kaže što je dobro za zajednicu? Ti stručnjaci ne bi smjeli raditi za privatne interese već samo za u interesu zajednice. Pitanje je samo da li će to uskoro uopće biti moguće. Već danas se događa da su fakulteti postali poslovno orijentirani do te mjere da doktori struke dobivaju zadatak da razviju proizvode i usluge koje će kasnije biti osnova za njihovu osobnu egzistenciju. Naše škole se ne orijentiraju na uspjeh zajednice, nego na uspjeh pojedinaca. Kako će takvi stručnjaci znati savjetovati zajednicu, ako su se fokusirali na osobni uspjeh. Možda će davati savijete koji će više ići na ruku privatnom nego zajedničkom interesu.

   Nerealna očekivanja su osim kod radnika prisutna i kod poslodavaca (poduzetnika). Oni očekuju da će država uspostaviti takve uvjete za poslovanje koji će omogućiti da posao cvijeta i donosi profit, sa time i mogućnost zapošljavanja više radnika. To može uspjeti u nekim državama, ali ne u svima. Nerealno očekuju da će i naša država to postići jer ne znaju koji se makroekonomski uvjeti trebaju postići i što treba mijenjati.

   Što je najgore, vlade koje formiraju političari, također na osnovi nerealnih očekivanja vuku pogrešne poteze. Umjesto da se stanje poboljšava, ono se pogoršava. Percepcija mogućeg događanja je iskrivljena pod utjecajem nerealnog očekivanja. Zbog toga se umjesto izgradnje države ide u rasprodaju i bankrot. Pitanje vlasništva ne rješava pitanje blagostanja većine, nego manjine. Desetljeća nakon privatizacije mnogih firmi nema pravih i očekivanih rezultata. Bila su to nerealna očekivanja.

   Sindikati su također vodili politiku nerealnih očekivanja. Oni očekuju da će vlastiti problem pokrivanja troškova života riješiti prosvjedima i štrajkovima. To je totalno nerealno očekivanje koje ima za posljedicu gubitak vremena i potonuće još veće probleme. Također je jasno da nikakvi masovni prosvjedi ne mogu promijeniti politiku nerealnih očekivanja dok masa koja prosvjeduje ima nerealna očekivanja. Masovni prosvjedi su često rezultat nekog manje bitnog problema koji se sa masovnošću zna pretvoriti u širi pokret. Međutim, bez obzira na širinu, pod utjecajem nerealnih očekivanja nema ni preciznog definiranja zahtijeva i ciljeva prosvjeda.

   Pod utjecajem mnogih nerealnih očekivanja u našoj bliskoj povijesti, izgleda potpuno nerealno očekivati da će se u svemu tome roditi stranka ili savez stranaka koji će imati realan plan za naše bolje sutra. Nerealna očekivanja su posljedica neznanja. To znači da se treba pojaviti program baziran na znanju. Problem je samo što ga trebaju prepoznati birački koji nemaju kompetentnosti da ga spoznaju kao realan i provediv.

   I sam prijelaz iz socijalizma u kapitalizam je bio lak jer je podgrijan nerealnim očekivanjima naroda da će mu u kapitalizmu biti bolje. Vladajuća partija je očigledno imala skriveni interes da postane nova posjednička klasa. A bila je u idealnoj prilici da dajući nerealna očekivanja provede program koji će pasati najviše privatnom interesu. Pri tome je sve bilo zamaskirano uvođenjem višestranačja gdje su bivši članovi partije osnivali nove stranke. Ovaj proces je bio i dobro potpomognut iz vana. Prema starom socijalističkom ustavu, nije postojala mogućnost da se društveno vlasništvo pretvara u privatno. Prema tome, da bi se opljačkalo društveno vlasništvo, moralo se uvesti drugi model. Kapitalizam, koji je ukorjenjen u zapadnim državama, se činio kao odličan primjer. Pogotovo što je izgledalo da u tom kapitalizmu svi bolje žive. Tako je bilo lako podvaliti nerealna očekivanja da ćemo poslije socijalizma, još bolje živjeti u kapitalizmu. Višestranačje je trebalo omogućiti da se provode bolji programi stranaka. Međutim, financiranje i promocija stranaka ovise o novcu. A oni koji imaju novac će sigurno potpomagati i lobirati za svoje privatne interese, a ne za interese zajednice. Zbog toga je i tu došlo do nerealnih očekivanja.

   Nekako se stječe dojam da društvena depresija (koja je i u drugim državama) više posljedica nečijeg organiziranog djelovanja nego slučajnost. Pogotovo se može u to sumnjati jer demokracija koju danas imamo ne donosi blagostanje velikoj većini. Nevjerojatan je paradoks, da velika većina “odlučuje” da bi od toga korist imala mala manjina. A više je vjerojatno da mala manjina širi nerealna očekivanja da bi se zadržalo stanje koje sada imamo. Oni imaju sredstva i mogućnosti da to rade te je nerealno očekivati da je sadašnje stanje produkt slučajnosti.

   Svaki puta kada čujemo “Ovaj program nema alternative” moramo se zapitati nije li to nova manipulacija. I što joj je cilj. Da li je to samo održanje postojećeg stanja dok se ne dogodi veliki bankrot ili je to realni program za izlaz iz problema. S obzirom da su se sve veće političke stranke više puta izmijenile na poziciji vlasti, potpuno je nerealno očekivati da ćemo ponovnim izborom istih moći nešto promijeniti na bolje. Stoga bi taktika nekompetentnog biračkog tijela trebala biti da se više ne glasa za stranke (i ljude iz istih) koje su dokazano imale nerealne programe i očekivanja. Ne treba birati ni one koji ne vide točne glavne uzroke krize i ne znaju točno kojom lošim odlukama je kriza stvorena. To je minimum inteligencije koji je potreban da bi se uopće moglo razmišljati da će se jednog dana izaći na zelenu granu.

   Analiza nerealnih očekivanja u zajednici otkriva da je problem velik i da će tražiti veliku suradnju svih progresivnih snaga u državi da se pobijedi u država obmane i manipulacije. A možda će trebati i godine da se to dogodi.